Kapitalistička jezgra vraća se u 19. stoljeće

"Uvođenje tržišne konkurencije i promjene radnog prava kako bi se omogućilo transformiranje nadnica u prihod koji podliježe tržišnim pritiscima, i koji bi se zatim smanjio kako bi se povećali profiti, bile su reforme koje su provele državne institucije, vlade i osobe – ništa od toga nije bilo spontano. No, o tome se nije govorilo. Praksa je bila takva, ali nitko je nije razložio na taj način. Službeni diskurs, naročito u Istočnoj Europi, može se sažeti krilaticom „više tržišta protiv države“, dok se zapravo radilo o transformaciji državnog aparata i logike upravljanja državom, o uspostavi represivnije države."

Caracazo, val prosvjeda u Venecueli, izazvan nizom politika provedenih na tragu Washingtonskog konsenzusa, grupa pobunjenika pokušava prevrnuti autobus u Guarenasu, veljača 1989. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci)

Što je Washingtonski postpolitički konsenzus i kako se odrazio na srednjostrujašku politiku te ekonomiju? Koliko se danas primjenjuju njegovi postulati?

Washingtonski konsenzus, kako ga se naziva, naravno, uopće nije konsenzus, već ga prihvaćaju tek dominantni, srednjostrujaški ekonomisti, a povezan je s politikama čiju je implementaciju Međunarodni monetarni fond nametnuo državama globalnog Juga, te razinama zaduživanja iz 1980-ih, što je zatim poopćeno i politički kombinirano s idejom o tzv. kraju povijesti i navodnom pobjedom liberalnih politika, a u Istočnoj Europi s idejom da su kriza i krah realsocijalističkih država krajem 1980-ih, raspad Sovjetskog saveza itd., dokaz kako su liberalne ideje i Washingtonski konsenzus učinkoviti s univerzalne točke gledišta. Kao da je uzrok krize bio nedovoljno tržišta i kapitalizma, a previše socijalne zaštite, pa se odgovor za krizu nalazi u primjeni tih recepata.
 
Čak i ako se to nekoliko desetljeća moglo teorijski i politički zastupati, 2009. godine smo dobili dokaz neuspjeha tog konsenzusa i propasti ideje da će tržište spontano usmjeriti slobodan protok kapitala i uputiti ga kamo da pođe kako bi bio efikasan, ideje da će tržište i privatizacija omogućiti veću slobodu i produktivnost. Ključno je pitanje tko postavlja kriterije produktivnosti i koji su to kriteriji.
 
Zaokret iz 2009. godine tek je započeo, no ima duboke implikacije i predstavlja kombinaciju kriza na različitim razinama i horizontima. Riječ je o krizi globalnog kapitalističkog sistema kao takvog, ali unutar toga i krizi neoliberalnih recepata kao odgovora na krizu svjetskog poretka i profita iz 1970-ih. Pritom su se u Istočnoj Europi otvorili određeni potencijali za reevaluaciju značenja 1989. te izrađivanje bilance odgovora na nekadašnji jednopartijski sistem. Slovenska kriza predstavlja izrazitu točku preokreta, a iz rasprava znam da su određena nadanja postojala i u istočnoeuropskim zemljama.
 
Poljski intelektualac Geremek izjavio je da se Poljska pomiče „od Istoka prema Sjeveru“, odnosno da se pridružuje „najrazvijenijem i najdemokratskijem dijelu svijeta“, pokušavajući dostići njegov standard implementacijom spomenutih recepata, ali je tome pridodao „zapravo se krećemo prema Jugu“. Međutim, treba napomenuti da se i sama kapitalistička jezgra vraća u 19. stoljeće, i to u kombinaciji sa snažnim institucijama koje tada nisu postojale, MMF-om i NATO-om, što također znači da se obećanja dominantnog srednjostrujaškog diskursa – ideja da će tržište i privatizacija donijeti slobodu i veću produktivnost – sada potpuno mijenjaju.
 
Nema dvojbe da su u Europskoj uniji mjere štednje trenutno dominantni diskurs i narativ, a njih je nemoguće implementirati kroz proceduru demokratskog izbora. U EU se odluke prije zapravo nisu donosile na demokratski način, o čemu možemo raspravljati, ali danas je tu još manje demokracije jer neizabrane institucije i tijela Trojke nameću globalnu politiku mjera štednje i zaduživanje kao rješenje. Činjenica da su Washingtonski konsenzus i neoliberalni recepti u krizi, ili da se produbljuje i kriza kapitalističkog sistema, ne znače da smo im stali na kraj. Ne radi se o kraju neoliberalnih politika – ti će se recepti i dalje implementirati, čak i radikalnije.
 

Na ideološkoj razini i u popularnom medijskom diskursu, neoliberalizam perpetuira mit da je moguće potpuno odvojiti državu od tržišta. Koja je uloga države u neoliberalizmu?

Postoje dogme i diskursi, a postoji i povijesna realnost, u kojoj nikada nije postojalo tržište bez države koja ga nameće, bilo prilikom uspostave kapitalističkog društva i poopćavanja države, bilo nakon neokejnzijanskog kapitalizma iz perioda Drugog svjetskog rata. Pokazni je primjer, barem u simboličkom smislu, Pinochetov režim. Dakle, liberalizam u ekonomiji ne podrazumijeva odsustvo države, jednako kao što ne garantira da će ta država biti liberalna.
 
Treba pratiti povijesnu evoluciju ovih praksi i diskursa. U praksi, ako pogledamo zemlje centra, a osobito SAD, ali i Francusku ili Njemačku, tijekom 1980-ih i 1990-ih nije bilo spontanog razvoja tržišta, već realnih reformi koje su nametnule realno postojeće države i institucije podržane od MMF-a i WTO-a, i koje su bile poduprte vojnim intervencijama itd. Međutim, istovremeno u zemljama centra (Francuskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, SAD-u, itd.) dolazi do uništenja država blagostanja odnosno politika uspostavljenih New Dealom.
 
U SAD-u se to događa tijekom 1980-ih. U Velikoj Britaniji je Margaret Thatcher odlučno intervenirala, pogotovo protiv sindikata, kako bi uništila upravo onu mrežu društvenih snaga koja se konsolidirala u periodu rasta. U Francuskoj je prvi politički i državni napad na državu blagostanja počeo nakon 1968., u 1970-ima, za vrijeme Giscarda d’Estainga, koji se obračunava s važnim štrajkovima koji su se i dalje pokretali, a u nekima su radnici čak i pokušavali zaustaviti bankrote kroz zauzimanja tvornica. Primjer za to je tvornica satova LIP, koja se našla pod napadom 1973. godine, nakon čega su uvedene prve neoliberalne mjere koje se suprotstavljaju postkejnzijanskim politikama. Sve je te mjere i intervencije provela država.
 
Početkom 1980-ih u Francuskoj je na vlast došao socijalist François Mitterrand, tzv. prvi Mitterand, za vrijeme kojega su glavna politička linija Socijalističke partije u Francuskoj i dalje bile radikalne kejnzijanske politike (čak i radikalnije intervencije poput nacionalizacije glavnih strateških sektora u bankarskom sustavu i industriji). Međutim, to je trajalo dvije godine i krajem 1982. te početkom 1983. kulminiralo u povijesnom obratu koji je proizveo tzv. drugog Mitteranda, odražavajući nešto dublje od pukog zaokreta u francuskoj socijaldemokraciji, nešto što se odvijalo i drugdje u Europi i svijetu. Naime, u tzv. socijalističke partije, njihov diskurs i političke pozicije, primjerice u Francuskoj, integrirane su specifične reforme financijskog sustava, transformacije zakona o radu i strukturne reforme povezane s privatizacijom koje je ljevica provela 1983. godine.
 
Također, Socijalistička partija je pregovarala o organskom, institucionalnom, a ne spontanom zaokretu Europske zajednice prema jedinstvenom tržištu, sjedinjenju ekonomskih politika pod Jedinstvenim europskim aktom koji je potpisan 1986. godine. Ponovno je riječ o vrlo konkretnoj odluci (a ne spontanom djelovanju tržišta) da se europsku strukturu otvori za slobodni protok kapitala, odnosno da se dokinu ograničenja njegovom kretanju koja su postojala do 1986., odnosno 1990. godine.
 
Ta ograničenja su čak i unutar Europske zajednice donekle omogućavala nacionalnu kontrolu tokova kapitala u prilog relativnoj autonomiji političko-ekonomskih odluka koje nisu bile revolucionarne, ali su omogućavale redistributivnu fiskalnu politiku, nacionalizaciju strateških sektora i određene reforme, kao početkom 1980-ih u Francuskoj. Ključan prioritet bilo im je adresiranje neuspjeha tržišta da omogući punu zaposlenost, o čemu je teoretizirao i Keynes (ne na marksističkim, već na antiliberalnim temeljima). Svi ovi voluntaristički prioriteti smanjivanja nejednakosti i stabiliziranja kapitalističkih društava na Zapadu kako bi se smanjio rizik od komunizma kao unutarnje i međunarodne prijetnje, rezultat su pritisaka bipolarnog svijeta.
 
Uvođenje tržišne konkurencije i promjene radnog prava kako bi se omogućilo transformiranje nadnica u prihod koji podliježe tržišnim pritiscima, i koji bi se zatim smanjio kako bi se povećali profiti, bile su reforme koje su provele državne institucije, vlade i osobe – ništa od toga nije bilo spontano. No, o tome se nije govorilo. Praksa je bila takva, ali nitko je nije razložio na taj način. Službeni diskurs, naročito u Istočnoj Europi, može se sažeti krilaticom „više tržišta protiv države“, dok se zapravo radilo o transformaciji državnog aparata i logike upravljanja državom, o uspostavi represivnije države.
 
Međutim, diskurs Svjetske banke, pa čak i Europske banke za obnovu i razvoj (koja je posvećena tzv. pomoći tzv. tranzicijskim zemljama u privatizaciji Istočne Europe), nakon 2009. godine se promijenio. Po prvi puta se eksplicitno tvrdi da je pouka koju možemo izvući iz krize 2009. godine ta da postoji potreba za jakom državom. Druga promjena u diskursu tiče se financijske i trgovinske integracije Europe, koja se odjednom predstavlja kao slabost, a ne više kao prednost Istočne Europe. Dakle, došlo je do nekih promjena u diskursu, iako je glavna linija o „privatizaciji javnog sektora i fleksibilizaciji radnog prava“ i dalje osnovni program koji bi trebalo implementirati posvuda.
 

Kako komentirate fragmentiranost pozicija i razjedinjenost različitih političkih aktera na radikalnoj ljevici, osobito u kontekstu jačanja desnih snaga u društvu?

Odgovaram na vaše pitanje kao pripadnica radikalne ljevice, na kojoj se nalazim već nekoliko desetljeća, a ono što govorim ovdje zagovaram i unutar svoje organizacije. Članica sam jedne od frakcija antistaljinističke marksističke struje koja se naziva trockističkom i obuhvaća mnoge različite orijentacije. Kao i Ernest Mandel te pojedini gosti festivala, sudjelovala sam i još uvijek sudjelujem u Četvrtoj Internacionali.
 
Već i prije neposredne konjunkture i povijesnog zaokreta, kada osobito postoji potreba za demokratskim djelovanjem i donošenjem procedura za uspostavu zajedničkih fronti, naša organizacija stavlja veliki naglasak na pitanje političke pluralnosti i demokracije unutar tzv. avangardne partije, te dopušta formiranje frakcija. Također, bitna je ideja da politika ne pripada isključivo strankama ili partijama. Moramo raskinuti sa specifičnom vrstom odnosa između partije i sindikata ili masovnog pokreta – njihova podređivanja partiji, osobito unutar tradicije u kojoj sindikati služe kao prijenosni remen partijskih politika u nekoliko zemalja.
 
I dalje sam posvećena izgradnji partije jer su političke organizacije, kakvim ih god terminom označite, nužne za održavanje kontinuiteta borbe, kako bi se izbjegli usponi i padovi spontanih masovnih pokreta, te za kontinuitet političke debate i historijske bilance uz pluralističku konfrontaciju. Međutim, djelovanje političke stranke mora biti orijentirano prema ideji koja je, rekla bih, apsolutno ključna za marksističko razumijevanje borbe za emancipaciju, a to je točka s kojom se slažu i anarhisti – do emancipacije može doći jedino samoemancipacijom radnika i radnica.
 
Ne slažem se s dijelom lijevih struja koje govore o konceptu „mnoštva“ i potrebi da se djeluje isključivo kao kontra-moć, ali se nikada ne bave pitanjem moći. Mislim da se pitanje moći nameće jer se ne možemo opirati samo na trgovima i decentralizirano. Ljudi koji imaju stvarnu moć imaju i vrlo jak institucionalni kapacitet za vršenje opresije i donošenje odluka, čemu moramo stati na kraj. To za sobom povlači pitanje promjene sistema, i u određenom trenutku onoga što bismo, nadam se, mogli nazvati radikalnom demokratskom masovnom revolucijom koja će iznijeti tu promjenu.
 
Dakle, partija mora djelovati u masovnom pokretu kako bi pokušala pridobiti ljude uz svoju poziciju i kako bi mu pomogla u samoorganizaciji, a ne kako bi ga uzurpirala. Čak bih rekla da je u izbornom procesu nužno da sindikati i druge organizacije zadrže autonomiju u odnosu na političke stranke. Nemoguće je zamisliti da jedna partija, ma koliko inteligentno djelovala, može sama razriješiti vrlo teška pitanja strateške konfrontacije, koja se danas artikuliraju od lokalne prema planetarnoj razini, kao i nacionalne te kontinentalne konfrontacije. Za adresiranje strateških pitanja i odnosa snaga potrebno je jedinstvo. A jedinstvu, kako se moglo čuti na Alter Summitu (organiziranom u Grčkoj na europskoj razini kao prilogu borbi protiv mjera štednje i problema duga), trebaju široke fronte koje će na demokratski način omogućiti raspravu.
 
Izradimo li široku bilancu 20. stoljeća i početka 21. stoljeća, nije teško i potrebno je ispostaviti bilancu povijesnog poraza, kao i staljinizacije Komunističke partije. Isto tako, moguće je i potrebno izraditi bilancu integracije socijaldemokracije u kapitalistički sistem. No, potrebna nam je i bilanca sektarijanizma na radikalnoj ljevici. Primjerice, u Argentini su nakon 2000. godine, tijekom ogromnih revolucionarnih prevrata, podjele među ljevicom bile katastrofalne. Na nama leži ozbiljna odgovornost da adresiranje ovog problema učinimo dijelom rasprave, a osobito dijelom alternative koju gradimo.
 
Naravno da razlike i divergencije ponekad reflektiraju pritisak klasnog neprijatelja u redovima radničke klase, koji se manifestira kroz birokratizaciju, koruptivnost sindikalista i militanata te slične fenomene. Međutim, puno je dramatičnije kada krunski dokaz neprijateljskog pritiska tražite u podjelama i razlikama kao takvima, pa zbog toga ne dopuštate njihovo političko artikuliranje, smjesta posežući za insinuacijama o izdaji, reformizmu ili napuštanju klasnog interesa itd. Ogroman je neuspjeh kada nema prostora za političke razlike ili postavljanje pitanja – moramo pronaći bolji način rasprave.
 

Koja je razlika između tzv. državnog kapitalizma i socijalizma? Kako biste odgovorili na teze koje odriču socijalistički predznak realsocijalističkim dostignućima te može li današnja ljevica imati kakvu korist od tog iskustva?

U pozadini označavanja iskustava socijalističkog sistema kao državnog kapitalizma stoji namjera, koju je moguće poštovati, da se radikalno kritizira odnos opresije nad radnicima kroz vladavinu jednopartijskog sistema. Potonji je, osobito u periodu staljinizacije, bio vrlo nasilan, uključivao je i gulage te ratove među zemljama realsocijalističkog sistema.
 
Međutim, vrlo je ograničavajuće razmišljati o eksploataciji tako da je reduciramo samo na kapitalističku eksploataciju, jednako kao što je promašeno poistovjetiti stvarna iskustva realsocijalizma s varijantom kapitalizma, jer nam to ne omogućava da razumijemo i opišemo realnost glavnih razlika naspram realkapitalističkog sistema (da skratim teorijsku argumentaciju), što je potvrđeno i kroz kapitalističku restauraciju. Naravno da postoje brojni oblici kapitalističkih društava – kapitalistički je sistem prilagodljiv. Također, naravno da nacionalizacija nije dokaz da je došlo do raskida s kapitalizmom jer ju je moguće ostvariti i unutar realkapitalističkih sistema, čak i kao podršku profitnim kriterijima.
 
Sama srž kapitalizma povezana je sa statusom radnika kao robe, s generalizacijom robnih odnosa, i naročito s ulogom koju igra novac. Mogu zamisliti različite oblike kapitalizma, no ne mogu zamisliti kapitalizam u kojem ne postoji mogućnost akumulacije kapitala novcem ili pritisak tržišta da se intenzivira eksploatacija radnika i u kojem se privatno vlasništvo ne brani kao ključan instrument društvenih odnosa kojim se uvodi i štiti kapitalističko vlasništvo i društveni odnosi.
 
Dijelim pristup Michaela Lebowitza glavnoj kontradikciji realsocijalističke povijesti, koja je analizirana i kroz vokabular o deformiranim birokratiziranim radničkim državama. Nije mi previše bitan vokabular koji se koristi. No, bitno je naglasiti da nakon Ruske revolucije i staljinizacije nije nastupio kraj povijesti. Staljinizacija nije spriječila izbijanje novih revolucija – jugoslavenske, kineske, vijetnamske, kubanske. Članovi marksističke antistaljinističke trockističke struje koji govore o državnom kapitalizmu odbijaju prepoznati realnost postsovjetskih antikapitalističkih društvenih revolucija.
 
Nadalje, nisu u stanju objasniti vrlo specifičan odnos između partije u dominantnoj poziciji i radničke klase, koji se potvrđuje kroz sve važne pokrete – 1956. u Mađarskoj, 1968. u Poljskoj, a posebice kroz radnička vijeća u Čehoslovačkoj 1968., pa u Jugoslaviji, a čak i u Poljskoj, sa zbunjujućim obilježjima. Naime, činjenica je da su milijuni članova i članica partije bili uključeni u te masovne demokratske pokrete i da je njihova dominantna dinamika bila usmjerena prema smanjivanju jaza između službenih socijalističkih proklamacija i stvarnosti.
 
Međutim, to znači da su službene proklamacije bile svojevrsni „alijenirani društveni ugovor“ (da se poslužim Lebowitzevim terminom) koji je nadilazio slovo na papiru i svoje pravne manifestacije, te prema kojemu su radnici bili pravi vlasnici. Dakle, mogli bismo raspravljati i o tome da su radnici, čim bi jednopartijska diktatura bila razbijena reformama i krizom, mogli ući u angažman oko spontanih pokušaja organiziranja radničkih vijeća i radničkog samoupravljanja.
 
Samoupravljanje u Jugoslaviji imalo je specifične karakteristike jer je (kontrarno sovjetskom modelu kojeg su osmislile mase odnosno radničkim vijećima, koja su spontano uspostavljena 1956. [u Mađarskoj]) uvedeno odozgo, što je predstavljalo veliko ograničenje. No, zbog toga ne bi trebalo potisnuti njegovu progresivnu dimenziju i važnost. Ako, poput mene, analizirate različite jugoslavenske reforme kako biste učili iz njih, uvidjet ćete razlike između ideala samoupravljačkih prava i društvenog vlasništva kao principa te konkretnih modela. Iako u Jugoslaviji nije postojao konkretan učinkovit model radničkog samoupravljanja, može se naučiti mnogo iz tog iskustva.
 
Jedna od glavnih kritika koje upućujem novoj teoriji državnog kapitalizma jest da operira svojevrsnom idealnom socijalističkom vizurom – kao da je socijalizam mogao postojati samo ako je bio u čistom stanju i generaliziran putem određenog modela, što je pogrešno. Nemoguće je provesti revoluciju i izgraditi socijalističku budućnost bez konflikata, bez elementarne birokratizacije, bez teškoća s rješavanjem fundamentalnih pitanja, koja je i jugoslavenski sistem morao riješiti – kako smanjiti razlike između bogatih i siromašnih regija, kako organizirati društveno vlasništvo. Različiti periodi jugoslavenskog sistema iznimno su korisni za kritiku državnog i kolektivnog vlasništva, s ciljem uvođenja društvenog vlasništva.
 
Naravno, društveno vlasništvo uglavnom se diskreditira kao „vlasništvo svakoga i nikoga“. Međutim, koncept koji se u posljednje vrijeme sve više spominje u raspravama su zajednička dobra (commons), koja također počivaju na kolektivnom vlasništvu. U jugoslavenskom iskustvu nedostajala je mogućnost da ljudi sami za sebe, uz pomoć partije i sindikata, u pluralističkoj atmosferi, odluče koja pravila treba kolektivno poštivati u svrhu efikasne borbe protiv inflacije i nejednakosti, te kako bi se potrebe učinkovitije namirivale, putem kriterija koje su samoupravljački organi sami odredili.
 
Izazov je ležao u stvaranju prostora i horizonta za donošenje odluka koje omogućavaju dominaciju uporabne nad razmjenskom vrijednošću, i to takvog koji će omogućiti uspostavljanje kolektivnog niza pravila između radnika, seljaka i intelektualaca, kako bi odluka bila učinkovita. Naravno, radnici su prvi pozvani upravljati svojom tvornicom (primjerice, automobila), ali oni nisu vlasnici samo te tvornice, i stoga ne bi smjeli donositi odluke o proizvodnji previše automobila ili loše energetske odluke. To što su zaposleni u tvornici automobila ne znači da ne bi trebali biti zainteresirani za donošenje odluka o planskim prioritetima, rješavanju energetskog pitanja, obrazovanju itd.
 
Dakle, samoupravljanje kao princip treba razlikovati od konkretnih modela, jednako kao što bi prava i statute trebalo razlikovati s obzirom na specifične poslove, s tim da bi prava trebala biti implementirana neovisno o poslu koji obavljate, za vrijeme čitavog vašeg života, bez izostavljanja obrazovanja, demokratske formacije i mogućnosti prekvalifikacije. Ideja društvenog vlasništva u Jugoslaviji, uz uvođenje posebne komore za samoupravljanje (nažalost, samo na republičkoj i lokalnoj, ne i na federalnoj razini, što je priječilo radnicima i samoupravljačkim organima da zahvate probleme na federalnoj razini), bile su prednost.
 
Ideja da bi se samoupravljačka interesna zajednica trebala organizirati oko konkretnih pitanja, poput prijevoza, dječje skrbi, obrazovanja, i ujediniti ne samo radnike_ce, nego i korisnike_ce ovih servisa, kao i političke strukture, važan je doprinos mišljenju. Također, što se tiče nacionalnog pitanja, iako su u Ustavu iz 1974. postojale slabosti i konflikti oko smjera, razlika koja je uvedena između statusa državljanstva i onoga što se zove narod (pri čemu se radi o subjektivnom izboru, a ne teritorijalnoj odrednici), kao i distinkcija između obrane građanskih prava bez obzira na nacionalnu pripadnost (ali i mogućnost da se kroz određena vijeća nadzire zaštita povijesnih, kulturnih i religijskih vrijednosti pojedinih naroda), ključna je distinkcija, čak i za Europu.
 
Tome bih pridodala jednu stvar, odnosno prednost vašeg Balkanskog foruma. Balkan se ponekad diskreditira na iznimno negativan način, čemu se treba oduprijeti. Postoji vrlo bogata socijalistička balkanska tradicija i pregršt rasprava o alternativama nacionalnim državama u situaciji u kojoj postoji povezanost nacionalnog pitanja i teritorijalnosti. Rasprave koje su se vodile u pokretima otpora tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata, u partizanskom pokretu otpora i na AVNOJ-u, čak i s pripadnicima grčkog pokreta otpora te s rumunjskom, bugarskom i albanskom komunističkom partijom, te različitim jugoslavenskim državama, kao pokušaj definiranja novog, balkanskog projekta, kojim neće upravljati Staljin i koji se ne bi ni oslanjao na Staljina, niti priklanjao deklaraciji iz Jalte, mogu poslužiti kao inspiracija svjetskom historijskom revolucionarnom pokretu i ljevici.
 
Potrebno je reaproprirati ove intelektualne resurse i kolektivizirati ih na novi način, kako se ne bismo koncentrirali samo na imperijalističke i neokolonijalne nasrtaje izvana, već i na unutarnje slabosti koje nisu dopuštale da se na razini Jugoslavije ili Balkana postavi albanske i mađarske zajednice na istu ravan sa slavenskom zajednicom, i koje su ukazivale na potrebu smanjivanja uloge granica te osiguravanja jednakih prava za sve. Ovakva alternativna razmatranja treba ponuditi narodima Europe i svjetskom revolucionarnom pokretu, kako bismo učili na vašem primjeru.






Video snimka dijela intervjua prikazana je u dvadeset i osmoj epizodi edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 3.5.2018. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV.







Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve