Mladi u stambenoj krizi

"Problemi s kojima se susreću mladi, a koji su se u posljednjih godinu dana samo povećali, daleko su od rješenja. Prvenstveno, privatni iznajmljivači nastavljaju isisavati sve veće količine novca od svojih mladih stanara. Mnogi su iznajmljivači prošle godine natjerali studente da plaćaju najam soba koje su napustili zbog pandemije koja im je skratila ljetni rok."

Bojkot stanarina UCU-a u Manchesteru, 22. studenog 2020. godine (izvor: Tke Media)
Pandemija je razotkrila duboke nejednakosti i kontradikcije koje stoje u temeljima kapitalističkog društva. Konkretno – prijestupe zemljoposjedništva i komercijaliziranog visokog obrazovanja, koji su doveli do duboko ukorijenjene ljutnje prema stanodavcima među mladima (među kojima je puno privatnih podstanara).



Prošle smo godine svjedočili nemilosrdnom financijskom utjecaju pandemije na mnoga kućanstva mladih i ljudi iz radničke klase. Broj privatnih najmoprimaca koji primaju univerzalnu olakšicu udvostručio se na njih polovicu od početka pandemije (studeni 2020.), a ova naknada jedva može pokriti osnovnu najamninu u mnogim mjestima i gradovima diljem Britanije.
 
U ranim stadijima krize, Torijevci su intervenirali uvođenjem privremene zabrane deložacija, ali te su garancije već odavno istekle.
 
Prema vladinom izvješću iz prosinca 2020. godine, svaki peti privatni najmoprimac (preko 700 000 kućanstava) već je kasnio s plaćanjem stanarine ili je bilo vjerojatno da će u idućih tri mjeseca kasniti s plaćanjem stanarine.
 
Dakle, svjedočili smo značajnom rastu broja deložacija: prema časopisu The Big Issue, tijekom prve četvrtine 2021. godine, svaka tri i pol sata članovi i članice novog kućanstva ostale su bez krova nad glavom. Ove brojke samo će se povećati tijekom narednih mjeseci.
 
U međuvremenu su studenti najmoprimci tijekom protekle godine tretirani skandalozno od strane sveučilišta i privatnih najmodavaca. Uobičajeni dugovi koje studenti gomilaju već su dovoljno problematični, no ova je godina za njih financijski bila osobito loša: platili su preko 9000 funti za online predavanja i pregršt virtualnih grupnih sesija, i pljunuli još na tisuće funti za stanarine u sobama koje kao stanari nisu mogli napustiti tijekom velikog dijela godine. Podrška za studente u izolaciji, tamo gdje je postojala, često je bila duboko neadekvatna.
 
Mnogi bi studenti, da je takva opcija ponuđena, odabrali ostati u gradovima iz kojih dolaze. Međutim, uz to što im je obećana kombinirana nastava, što se nije ostvarilo, studenti su bili prisiljeni na ponovno unajmljivanje stanova u sveučilišnim gradovima.
 
Tijekom prošle akademske godine, većina sveučilišta poticala je studente da se vrate na kampus gdje je to god bilo moguće. Međutim, mnoga od njih nisu imala potrebne uvjete kako bi pružala podršku kućanstvima u izolaciji tijekom neizbježnih izbijanja COVID-19. Umjesto da pomažu studentima, ona su na njih svaljivali krivnju, što je ubrzo dovelo do sve radikalnije opozicije širom zemlje, koja je kulminirala u bojkotima plaćanja najamnine.
 
Studenti i studentice sa Sveučilišta u Manchesteru poveli su svojim bojkotom najamnina, izborivši privremeno smanjenje stanarine u iznosu od više milijuna funti, zahvaljujući svojoj militantnoj kampanji. Nije slučajnost da se radi o istom sveučilištu koje je doslovno podiglo ogradu oko stanova svojih studenata_ica prvog dana nacionalne karantene u studenom 2020. godine.
 
Veliki privatni iznajmljivači i viši sveučilišni menadžment slažu se oko ključnih točaka. To je zato što su obje strane zainteresirane samo zaraditi što više novca, a na štetu zdravlja i sigurnosti studenata.
 

Pravi uzrok krize

Tijekom poslijeratnog razdoblja laburistička vlada spremno je odobravala masovno socijalno stanovanje te besplatno školovanje i potpore za studente – to doba progresivnih reformi u kapitalizmu davno je završilo u Britaniji.
 
Sedamdesete su to grubo prekinule. Ekonomsku krizu izazvale su inflacija i cijene nafte (ali temeljna kontradikcija bila je hiperprodukcija). To je imalo široke posljedice, između ostalog i na to da je Thatcherina vlada ubrzala privatizaciju.
 
Blairova vlada uvela je 1998. godine školarine, demonstrirajući jasan smjer prema komercijalizaciji visokog obrazovanja. Zadiranje kapitala u ta ključna područja – stanovanje i obrazovanje – bilo je pogubno za studente i radnike.
 
Od tada je jaz između sveučilišne uprave i osoblja postajao sve veći. Prorektori britanskih sveučilišta općenito su plaćeni stotine tisuća funti, što je često podebljano i drugim oblicima prihoda. Istovremeno je najizloženije osoblje često zaposleno preko ugovora bez zajamčenog minimalnog broja radnih sati (zero-hour contract) i suočava se s valovima otpuštanja diljem zemlje.
 
Ovi regresivni trendovi početkom prošle godine za posljedicu su imali štrajkove UCU-a, koji su nažalost bili osujećeni pandemijom, kao i masovne štrajkove protiv studentskih stanarina naredne akademske godine.
 
Također smo svjedoci rastućeg radikalizma među privatnim stanarima, što se odražava u rapidnoj pojavi stambenih sindikata kao što je Acorn. Sve to podrazumijeva i značajni razvoj militantnosti – a time i rastuću krizu među mladima. Pandemija je intenzivirala ove trendove i nastavit će to činiti u narednim mjesecima.
 

Kriza se nastavlja

Problemi s kojima se susreću mladi, a koji su se u posljednjih godinu dana samo povećali, daleko su od rješenja. Prvenstveno, privatni iznajmljivači nastavljaju isisavati sve veće količine novca od svojih mladih stanara. Mnogi su iznajmljivači prošle godine natjerali studente da plaćaju najam soba koje su napustili zbog pandemije koja im je skratila ljetni rok.
 
Ovog ljeta oni naplaćuju ogromne stanarine onima koji su prekoračili svoj ugovor o najmu zbog izolacije od pandemije COVID-19 – što u suštini prisiljava mnoge da se vrate kući i riskiraju zaraziti svoje prijatelje i obitelj. Primjerice, student u izolaciji u Leedsu prijavio je da mu se naplaćuju tisuće funti kako bi ostao u stanu nekoliko dodatnih dana.
 
U međuvremenu, sveučilišta i dalje predstavljaju prijetnju mogućeg otpuštanja osoblja i nastavka studiranja putem interneta. Kako će studenti_ce biti primorani_e plaćati sve enormnije cifre za ograničeno iskustvo, postavljat će se sve više pitanja: kamo ide sav taj novac?
 
Situacija sa studentskom populacijom odraz je šire krize u društvu. Stotine tisuća privatnih stanara i dalje će svake godine biti cjenovno izguravani iz većih gradova i patiti u lošim stambenim uvjetima koje mnogi iznajmljivači odbijaju poboljšati.
 
Stambena kriza među mladima stoga je još daleko od kraja. Čak i kada se virus povuče iz mlade populacije, gdje je trenutno na vrhuncu, situacija će biti nepovratno promijenjena. I dok šefovi pokušavaju natjerati radnike i studente da plaćaju posljedice pandemije, postaje sve jasnije da je u korijenu ove krize kapitalizam. Radnici i studenti moraju ujediniti svoje kampanje i boriti se za rušenje ovog trulog sustava!





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve