Povratak teškim pitanjima

"Vulgarni ekonomizam i dalje odolijeva na dijelovima ljevice, lijenim čitanjem „kulturnog rata“ kao odvraćanja pažnje od „realnih problema“. Međutim, ljevica iz 2020-ih općenito ima puno bogatije i sofisticiranije razumijevanje funkcioniranja moći od njezinih prethodnica, što dijelom proizlazi i iz njezina zdravijeg odnosa s marksističkom literaturom. Namjesto dogme dolazi određeni stupanj analitičkog pluralizma i obazrivosti. Takav koji prepoznaje doprinose figura kao što su Angela Davis i Cedric Robinson našoj analizi kapitalizma; koji ozbiljno uzima pitanje rase i roda; koji ozbiljno pristupa LGBTQ pravima; i koji je spreman dovoditi u vezu kulturno i materijalno."

Pobuna protiv općinskog poreza, Trafalgarski trg, London, UK, 31. ožujka 1990. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Kako nam Stuart Hall može pomoći orijentirati se u aktualnom trenutku



„Povijest se možda ne ponavlja, ali se rimuje“. Tako glasi poznati citat koji se često pripisuje Marku Twainu. Britanskoj ljevici, koja se još uvijek oporavlja od poraza iz prosinca 2019. godine, možda bi koristilo da pronađe vlastiti povijesni rimovani dvostih: raniji trenutak koji se može upariti s našim, čije sličnosti i razlike mogu ponuditi svježu perspektivu i pomoći nam orijentirati se u novom smjeru. Ovaj rimovani trenutak mogle bi biti duge 1980-e, a naš navigator mogao bi biti Stuart Hall – vjerojatno najvažnija lijeva intelektualna figura posljednjih 50 godina.
 
Čitajući Hallovu knjigu The Hard Road To Renewal (1988), šokirao me već sam broj argumenata i zapažanja koja su neposredno relevantna za izazove s kojima se suočava ljevica 2021. godine. Mnogi pasusi napisani prije više od tri desetljeća čitaju se kao da su napisani jučer. Period nemira koji je analizirao Hall nije isti kao onaj u kojem živimo proteklih deset godina, osobito budući da naš pokazuje puno više potencijala za pozitivni ishod u narednim desetljećima. Međutim, iz njegove knjige možemo naučiti mnogo toga kako izlazimo iz karantene na naš teški put prema političkom preporodu kakvog se nadamo ostvariti.
 
Iako su njezini korijeni bili dublji, kriza tijekom koje je živio Hall ozbiljno je započela naftnim šokom koji je 1973.-74. godine pomaknuo svjetsku ekonomiju iz njezine osi. Završila je 1990-ih, kada su Novi laburisti prihvatili temelje tačerizma, što je kapitulacija koju je i sama Margaret Thatcher proslavila kao svoje najveće postignuće. Naš je period krize započeo financijskim krahom u jesen 2008. godine. Još uvijek ne znamo gdje će završiti. Međutim, jednako kao i Hall u svoje vrijeme, znamo da se naša kriza ni izbliza ne tiče samo ekonomije, te da naš odgovor na nju mora biti isti takav.
 
Naftni šok signalizirao je imperijalizmu sve se vraća, sve se plaća – bila je to odmazda država proizvođačica s globalnog Juga za višegodišnju eksploataciju multinacionalki sa Zapada. Laburističke, kao i konzervativne vlade, bile su suučesnice u ovome, no Laburistička stranka bila je na vlasti od 1974. godine, i Thatcherini Torijevci uspješno su pripisali krivnju za ekonomske posljedice na njih.
 
Vlada Jima Callaghana nije si učinila uslugu time što je prebacila trošak krize na svoju društvenu izbornu bazu kroz ogromna ograničenja na plaće i zatim putem mjera štednje po nalogu MMF-a. Andy Beckett u svojem historijskom prikazu ovog perioda pokazao je da se laburisti nisu morali obratiti MMF-u ili prihvatiti njegove političke recepte. Međutim, Callaghan je učinio kobnu pogrešku i prihvatio obmanjujući narativ o tome kako „zemlja živi izvan svojih mogućnosti“. Za mnoge od vas, neke od ovih stvari već se rimuju.
 
Usput, uz svo naklapanje današnjih „razboritih umjerenjaka“ o njihove tri izborne pobjede pod Blairom, vrijedi se prisjetiti da je njihovo krilo stranke odgovorno za tri od četiri presudna poraza tijekom dugih 1980-ih. Porazom iz 1979. godine pripuštena je Margaret Thatcher u ured premijerke, dok uvjerljivi poraz iz 1987. godine uopće nije bio sigurna stvar. Poraz iz 1992. godine, koji je proizveo očajanje jer je nastupio nakon ogromne recesije i debakla s općinskim porezom, gotovo se može okarakterizirati kao uspjeh, u smislu da je bio spomenik potpunoj nesposobnosti. Ukratko, ni jedno krilo Laburističke partije ne može ozbiljno polagati monopol na izbornu mudrost.
 
Ključne značajke Thatcherinog ekonomskog projekta tijekom ovoga perioda dobro su poznate. Slamanje organiziranog radništva spojem promišljenih političkih napada i izravnog državnog nasilja. Radikalna rekalibracija pozicije države u ekonomiji kako bi se interesi kapitala postavili ispred interesa populacije. Teško da je „klasni rat“ prejaki izraz. Oslanjajući se na talijanskog marksističkog teoretičara Antonija Gramscija, Hall je uspio pokazati na koji su način konzervativci uspjeli pridobiti dovoljno masovnog pristanka uz svoj projekt kako bi bili u stanju probijati se kroz krizu za krizom, a i dalje pobjeđivati na izborima s komotnom razlikom.
 
Rimovani stihovi se nastavljaju. Thatcher je uspijevala govoriti izravnim jezikom koji je rezonirao s ljudima i crpio iz prethodno postojećih „zdravorazumskih“ vrijednosti, kako bi uspješno prodao ideju da ne postoji alternativa njezinoj vladavini, ma koliko situacija bila teška. Nacionalnim proračunom, slično kućnom budžetu, trebalo je upravljati razborito i paziti na bilancu na računu. Čestiti, pošteni, radišni ljudi imali su pravo braniti svoje vrijednosti i blagostanje od hordi neodgovornih i opasnih: sirotinje, ekstremista, rasijaliziranih „Drugih“. Pomoću Falklandskog sukoba uspjela je podići oluju ratobornoh šovinizma, okupivši one koji su oplakivali gubitak imperija i čeznuli da „Britaniju opet učine velikom“.
 
Drugim riječima, Thatcher je agresivnim djelovanjem na polju vrijednosti, kulture i narativa bila u stanju držati kontrolu nad povijesnim trenutkom, čak i kada su njezine ekonomske politike štetile mnogima, a propustile uvjeriti još mnoge druge. Hall je razumio da je Thatcher morala izgraditi društveno-politički blok dovoljne veličine, posvećenosti i samouvjerenosti da osujeti bilo kakve izazove – manjinu glasača koja je dovoljno velika i otporna da osigura njezinu dominaciju političkom scenom. Hallovo postignuće nije bilo samo da (zapanjujućom preciznošću i uvidom) identificira politički repertoar koji je koristila u tu svrhu, već i da nam u današnjici pruži analizu koja i dalje uspijeva jasnije rasvijetliti taktike i strategije naših protivnika.
 
Hall je bio duboko pesimističan u pogledu perspektiva ljevice u njegovu historijskom trenutku – još jedna njegova procjena koja je i dalje iznimno aktualna. Očajavao je nad zaglupljujućim ekonomskim redukcionizmom koji je mnoge njegove drugarice i drugove učinio obnevidjelima na prilike koje su im se otvarale sociokulturnim promjenama u tom periodu. Za Halla nije postojao razlog zbog kojeg specifična konjunktura 1980-ih nije mogla pogodovati revitaliziranom socijalističkom projektu koji bi nadišao umirući sporazum nakon 1945. godine. Period sve veće političke decentralizacije i društvene raznolikosti bio je zreo za novi socijalizam koji bi bio pogonjen odozdo prema gore umjesto obratno, i koji bi agresivno intervenirao na terenu kulture i vrijednosti te ispričao vlastitu poticajnu priču.
 
Naravno, vulgarni ekonomizam i dalje odolijeva na dijelovima ljevice, lijenim čitanjem „kulturnog rata“ kao odvraćanja pažnje od „realnih problema“. Međutim, ljevica iz 2020-ih općenito ima puno bogatije i sofisticiranije razumijevanje funkcioniranja moći od njezinih prethodnica, što dijelom proizlazi i iz njezina zdravijeg odnosa s marksističkom literaturom. Namjesto dogme dolazi određeni stupanj analitičkog pluralizma i obazrivosti. Takav koji prepoznaje doprinose figura kao što su Angela Davis i Cedric Robinson našoj analizi kapitalizma; koji ozbiljno uzima pitanje rase i roda; koji ozbiljno pristupa LGBTQ pravima; i koji je spreman dovoditi u vezu kulturno i materijalno.
 
Trenutak u kojem se nalazimo i trenutak u kojem se nalazio Hall evidentno se ne rimuju i s obzirom na to da današnja kriza nije kriza socijaldemokracije ili socijalizma, već zombificiranog neoliberalizma, u kojoj ljevica nastupa kao buntovnička, izazivačka sila koja donosi kritiku i nove ideje. Ova je kriza isprepletena s krizom bjelačke supremacije, patrijarhata i transfobije, gdje je status quo ponovno pod napadom, a ljevica je ta koja govori rezonantnim jezikom zdravorazumskih vrijednosti: jednakosti, dostojanstva i ljudskih prava. Danas, za razliku od 1988., možemo nazrijeti obrise novog, nadolazećeg zdravog razuma.
 
Naravno, nad svime se nadvija klimatska kriza: povijesna presuda ekonomskom modelu koji je osuđen na propast, i u usporedbi s kojom se pad Berlinskog zida doima kao trivijalna fusnota.
 
Hall je često napominjao kako ništa nije unaprijed zapisano. Povijesni trenuci prepuni su kontradikcija i divergentnih mogućnosti. Ne postoji teleološka plima koja se kreće s nama ili protiv nas, samo prilike koje nam pruža specifična „konjunktura“ u kojoj živimo. Pitanje je jesmo li spremni identificirati specifičnosti trenutka, uočiti te prilike i iskoristiti ih na najbolji mogući način





David Wearing je akademski stručnjak za vanjsku politiku UK-a i kolumnist na Novara Media.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve