Iz duge povijesti knjigocida

"U razdoblju Republike Hrvatske ideološki motiv u pozadini uništavanja i otpisivanja knjiga uvelike je bio replika praksi iz NDH. Prema nekim podacima, početkom devedesetih uništeno je 14 posto hrvatskog književnog fonda. Na meti su bili marksistički naslovi, radovi srpskih autora, ali i potpuno apolitična literatura, ako je bila pisana ćirilicom i/ili ekavicom."

Knjižnični fond političke škole „Josip Broz Tito“ u Kumrovcu, snimljeno tijekom akcije spašavanja knjiga koju je poduzela grupa Direktna demokracija u školi, 3. veljače 2012. godine (izvor: oksimoronko)
Masovno uništavanje knjiga i pisanih povijesnih izvora veoma je stara metoda cenzure, odnosno obračuna s politički nepoželjnim sadržajem. Prema nekim definicijama, uvrštava se i u praksu kulturnog genocida. Uništavanje knjiga može biti potaknuto željom za potpunim uništenjem ili djelomičnom marginalizacijom nepodobne političke, etničke ili vjerske skupine.
 
Prvo takvo masovno uništavanje organizirano i potaknuto režimom zabilježeno je 213. godine p.n.e. u Kini, kada je car Qin Shi Huang naredio paljenje radova filozofa i istraživača koji nisu bili odani njegovoj Qin dinastiji. Ovaj poduhvat historijski je dokumentiran, dok su priče o masovnim pogubljenjima nepoćudnih filozofa (metodom prisilnog ukopa živih ljudi) predmet sporova između povjesničara različitih struja i lebde između polja historijske realnosti i legende.
 
U kasnijim povijesnim razdobljima zabilježeni su mnogo podrobniji slučajevi masovnog uništenja knjiga. U periodu prije nego što je kršćanstvo postalo ravnopravna religija u Rimskom carstvu, redovno su spaljivani kršćanski zapisi, a kasnije su kršćanski vladari preuzeli istu metodu obračunavanja s protivnicima – najpoznatija epizoda je uništenje knjižnice u Aleksandriji za vrijeme cara Dioklecijana.
 
Židovski rukopisi bili su najčešća meta etničko-vjerski motiviranih progona, još puno prije Hitlerove Njemačke, a u Turskoj i Iranu spaljivani su kurdski radovi, paralelno s nacionalistički motiviranim progonima Kurda i kurdskih političkih organizacija.
 
Hrvatska povijest također nije izuzetak. Samo u zadnjih osamdesetak godina bilježimo niz takvih praksi. U ustaškoj NDH uništavala se sva literatura koja se mogla dovesti u vezu s komunistima, Srbima ili Židovima, nad kojima je proveden i genocid.
 
U Titovoj Jugoslaviji metode nisu bile ni izbliza toliko represivne, no budući da je režim imao i desnu i lijevu opoziciju, popis zabranjivane literature zahvaćao je širi ideološki spektar. Iako se u aktualnom društvenom kontekstu uglavnom govori o cenzuri djela nacionalističkih (nerijetko i fašističkih) autora, titoistički režim zabranjivao je i komunističku literaturu. Nakon razlaza s blokom socijalističkih zemalja 1948. godine, zabranjivan je i na otpis poslan niz marksističko-lenjinističkih naslova. Tako i dan-danas imamo situaciju da najsvježija izdanja knjiga kao što je Historija svesavezne komunističke partije (boljševika), na kojoj se politički obrazovala najrevolucionarnija generacija domaćih i stranih komunista_kinja, datiraju iz 1946. ili 1947. godine.
 
U razdoblju Republike Hrvatske ideološki motiv u pozadini uništavanja i otpisivanja knjiga uvelike je bio replika praksi iz NDH. Prema nekim podacima, početkom devedesetih uništeno je 14 posto hrvatskog književnog fonda. Na meti su bili marksistički naslovi, radovi srpskih autora, ali i potpuno apolitična literatura, ako je bila pisana ćirilicom i/ili ekavicom.
 
Slučaj kulturnog protjerivanja Ćopićeve Ježeve kućiće dobro je poznat, i njime se u hrvatskoj javnosti dosta bavilo, ali postoje i zaboravljeni slučaji, kao što je pripovjetka Pirgo autorice Anđelke Martić. Ova priča o prijateljstvu djeteta i laneta u vrtlogu Drugog svjetskog rata i Narodnooslobodilačke borbe u potpunosti je nestala iz hrvatskih škola i kurikuluma. Jagoda Kljajić spominje brojku od 2,8 milijuna uništenih knjiga. Unatoč zastrašujućim posljedicama, za ovaj najrecentniji, antisrpski, antikomunistički knjigocid nije pokrenut nijedan sudski proces, što nas ne treba previše čuditi, s obzirom da i dalje živimo u istom sustavu koji ga je proveo.
 
Kao što smo već naznačili, ovo ni izbliza nije jedini sustav koji se bavio uništavanjem, zabranom ili marginaliziranjem knjiga. Međutim, postoji više vrsta cenzure i knjigocida, kao što postoje i različite vrste knjiga. Nije isto zabranjuju li se knjige s motivom da se spriječi pregrupiranje snaga vojno poraženih fašističkih opcija ili ako se, kao 1991. godine, knjige zabranjuju kako bi se iz javnog prostora uspješnije uklonila čitava jedna etnička skupina i pripadnici progresivnih političkih opcija koje su kroz povijest jedine davale adekvatne odgovore na šovinističke progone.
 
Iako u Hrvatskoj nisu pokrenuti procesi protiv počinitelja najrecentnijeg knjigocida, pokrenuta su dva sudska procesa u kojima su optuženici bili ljudi koji su upozoravali na uništavanje knjiga – protiv Milana Kangrge i Igora Lasića, zbog tekstova u Feral Tribuneu.
 
Poznati tjednik iz devedesetih zbog svoje čvrste antiratne linije bio je javno spaljivan na splitskom Narodnom trgu. Ovo su organizirali pojedinci bliski Tuđmanovoj vlasti, nakon što su Feralovi reporteri izvještavali iz Stolca kojeg su temeljito spalile postrojbe HVO-a. U više navrata tijekom posljednjih nekoliko godina, marginalne pravaške skupine upriličile su i spaljivanja tjednika srpske nacionalne manjine Novosti.
 
Međutim, treba spomenuti i pozitivne momente otpora. O jednom takvom pisale su upravo Novosti. Gradska knjižnica „Franjo Marković“ u Križevcima jedna je od rijetkih u Hrvatskoj koju je devedesetih, zahvaljujući njenim radnicima_ama, zaobišao knjigocid. Tako su njenim korisnicima_ama i danas dostupni srpski i jugoslavenski autori. Ravnateljica Marjana Janeš-Žulj za Novosti je izjavila: „Za vrijeme rata vrijedne knjige smo spremili u podrumu. Ja sam kao voditeljica knjižnice nastojala sačuvati sve što obilježava našu povijest.“
 
S obzirom da su se za vrijeme rata na meti nalazile knjige i književna djela koja su promicala vrijednosti kolektivizma, solidarnosti, internacionalizma i antifašizma, neosporno je da su buduće, odnosno sadašnje generacije u mjestima u kojima te knjige nisu spašene, puno toga izgubile. Mnoge materijalne posljedice ovog knjigocida još će nas dugo vremena pratiti, ali i dalje se možemo boriti protiv njegovog ideološkog nasljeđa. U doba interneta mnoge je sadržaje teže cenzurirati nego što je to bilo ranije u povijesti. Pored potrebe za proizvodnjom novih znanja, na suvremenim je progresivnim snagama zadatak istraživačkog rada kojim bi se mnoga od postojećih otrgnula od zaborava.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 2. listopada 2021. Antikapitalistički seminar Prijavite se na Antikapitalistički seminar koji u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Slobodni Filozofski i Subversive festival – jednotjedni program političke edukacije u kojem ćemo pokušati mapirati i kritički sagledati analitičke okvire različitih oblika političkog angažmana i njihove slijepe pjege, odnosno razmotriti na koji način različite teorijsko-političke paradigme pristupaju društvenoj stvarnosti.
  • 30. rujna 2021. Skidanje slojeva "Iako termin „istraga“ možda evocira prizor detektiva, istraživačka estetika kao praksa pokazuje bliže afinitete prema kritičkoj teoriji nego prema policiji. Navođenjem pokušaja „skidanja slojeva“ realnosti kako bi se razotkrila istina, istraživačka estetika razlikuje se od formalnih pravnih procesa koji pri ustanovljavanju odgovornosti prihvaćaju tek najužu koncepciju kauzalnosti."
  • 29. rujna 2021. Nadilaženje jedinstvene porezne stope "Osim ako ih se implementira s brojnim iznimkama, poreze s fiksnom stopom u pravilu se smatra regresivnima jer najteže pogađaju najsiromašnije. Bogati možda plaćaju isti postotak, no njihovi su prihodi dovoljno visoki da to, za razliku od siromašnijih građana, ne primjećuju."
  • 26. rujna 2021. Kako je Premier liga pomogla super-bogatašima da zavladaju nogometom "Jasno je da je zaustavljanje Superlige omelo daljnju komercijalizaciju nogometa. Međutim, ono što se često zaboravlja jest da je gotovo identičan proces uspio pri formiranju Premier lige 1992. godine."
  • 18. rujna 2021. Afganistanskim ženama nije potreban bijeli feminizam Femonacionalistički odnosno femoimperijalistički impulsi bijelog feminizma, isključujuće grane feminizma koja promatra ženska prava isključivo kroz bijelu zapadnu optiku, neizbježna su nijansa licemjerja koje se provlači medijskim komentarima o povratku Talibana na vlast u Afganistanu, jednako kao što su bili jedan od ključnih generatora legitimacijskih narativa netom okončane vojne okupacije SAD-a i njezinih saveznica. Ovakav pristup problemu ultrakonzervativnog patrijarhalnog odnosa Talibana prema ženama u afganistanskom društvu zatvara oči ne samo pred seksizmom i mizoginim tendencijama u zapadnim zemljama, nego i pred širim geopolitičkim kontekstom koji je bio formativan za stanje u kojem se zemlje zapadne Azije nalaze danas.
  • 10. rujna 2021. Onkraj nuklearne obitelji "Brak je konzervativna institucija, način da se klasa reproducira. On je osnova za male jedinice – obitelj, crkvu, zajednicu – za koje je Edmund Burke smatrao da su nužne za etičko društvo. Prema konzervativcima, brak liječi siromaštvo, traume iz djetinjstva i nasilje izazvano vatrenim oružjem. Međutim, osobito čeznu za tzv. tradicionalnim obiteljima, gdje je otac hranitelj, a majka domaćica. Naš porezni zakon odražava ovu težnju. Napisan je kako bi išao u prilog bogatim bračnim parovima, od kojih su većina bijeli, kao što je Dorothy Brown nedavno primijetila u knjizi The Whiteness of Wealth"
  • 5. rujna 2021. Uloga mjera štednje u nezapamćenim šumskim požarima u Grčkoj "Premještanje fokusa s lokalne situacije prema globalnim snagama primorava nas da uvidimo kako nema ničeg "uređenog" u današnjem globalnom neoliberalnom poretku. Prije negoli se krenemo boriti za opstanak naših zajednica, trebali bismo razmotriti jesu li borba za redistribuciju bogatstva i golemi pomak u prioritetima naših država zapravo nužan uvjet za to da imamo ikakvu šansu. Trebali bismo također razmotriti što nam slijedi: sve izraženije nejednakosti, borbe oko preostalih resursa, društvena i geopolitička nestabilnost."
  • 1. rujna 2021. Krik i plan "Na zemlji ukradenoj od Autohtonih naroda, dok nas nužnost i briga primoravaju da se približimo jedni drugima iz klaustrofobične topline naših podijeljenih traumatiziranih javnosti, vjerojatno je najhitniji revolucionarni prioritet izgradnja solidarnosti između zajednica koje su međusobno zavadili kapitalizam, bjelačka supremacija i naseljenički kolonijalizam. Da razjasnimo tko smo jedni drugima i što nam je zajedničko, a koje su naše različitosti, i može li se i kako to prevladati. Zadaća izgradnje povjerenja među zajednicama, naravno, nije oprečna revolucionarnom organiziranju ili nespojiva s njim; povjerenje se stvara kroz zajedničku borbu. Međutim, da bismo izvršili tu zadaću možda će biti nužno da prihvatimo najširu moguću viziju toga kako „revolucionarno organiziranje” može izgledati."
  • 31. kolovoza 2021. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (prvi dio) Pitanje porijekla neke zaraze otvara prostor za simplifikacije, moralnu paniku, teorije zavjere, antivaksersku propagandu i stigmatiziranje već marginaliziranih skupina. Razmatranje povijesti HIV-a pokazuje na koji se način taj virus životinjskog porijekla iz okoline rijeke Kongo kretao do Kariba i SAD-a te kakvu je ulogu u tome imalo nedostatno kolonijalno javno zdravstvo. Iako je pandemija AIDS-a posebice pogađala određene pozicije u mapama seksualnosti i rada (gej muškarce, karipske migrantkinje i migrante, kućanske i seksualne radnice, siromašne korisnike i korisnice intravenoznih droga), iz historijsko-strukturne analize jasno je da njezin uzrok nisu bile specifične skupine ljudi već globalni politički i socioekonomski kontekst.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve