Iz duge povijesti knjigocida

"U razdoblju Republike Hrvatske ideološki motiv u pozadini uništavanja i otpisivanja knjiga uvelike je bio replika praksi iz NDH. Prema nekim podacima, početkom devedesetih uništeno je 14 posto hrvatskog književnog fonda. Na meti su bili marksistički naslovi, radovi srpskih autora, ali i potpuno apolitična literatura, ako je bila pisana ćirilicom i/ili ekavicom."

Knjižnični fond političke škole „Josip Broz Tito“ u Kumrovcu, snimljeno tijekom akcije spašavanja knjiga koju je poduzela grupa Direktna demokracija u školi, 3. veljače 2012. godine (izvor: oksimoronko)
Masovno uništavanje knjiga i pisanih povijesnih izvora veoma je stara metoda cenzure, odnosno obračuna s politički nepoželjnim sadržajem. Prema nekim definicijama, uvrštava se i u praksu kulturnog genocida. Uništavanje knjiga može biti potaknuto željom za potpunim uništenjem ili djelomičnom marginalizacijom nepodobne političke, etničke ili vjerske skupine.
 
Prvo takvo masovno uništavanje organizirano i potaknuto režimom zabilježeno je 213. godine p.n.e. u Kini, kada je car Qin Shi Huang naredio paljenje radova filozofa i istraživača koji nisu bili odani njegovoj Qin dinastiji. Ovaj poduhvat historijski je dokumentiran, dok su priče o masovnim pogubljenjima nepoćudnih filozofa (metodom prisilnog ukopa živih ljudi) predmet sporova između povjesničara različitih struja i lebde između polja historijske realnosti i legende.
 
U kasnijim povijesnim razdobljima zabilježeni su mnogo podrobniji slučajevi masovnog uništenja knjiga. U periodu prije nego što je kršćanstvo postalo ravnopravna religija u Rimskom carstvu, redovno su spaljivani kršćanski zapisi, a kasnije su kršćanski vladari preuzeli istu metodu obračunavanja s protivnicima – najpoznatija epizoda je uništenje knjižnice u Aleksandriji za vrijeme cara Dioklecijana.
 
Židovski rukopisi bili su najčešća meta etničko-vjerski motiviranih progona, još puno prije Hitlerove Njemačke, a u Turskoj i Iranu spaljivani su kurdski radovi, paralelno s nacionalistički motiviranim progonima Kurda i kurdskih političkih organizacija.
 
Hrvatska povijest također nije izuzetak. Samo u zadnjih osamdesetak godina bilježimo niz takvih praksi. U ustaškoj NDH uništavala se sva literatura koja se mogla dovesti u vezu s komunistima, Srbima ili Židovima, nad kojima je proveden i genocid.
 
U Titovoj Jugoslaviji metode nisu bile ni izbliza toliko represivne, no budući da je režim imao i desnu i lijevu opoziciju, popis zabranjivane literature zahvaćao je širi ideološki spektar. Iako se u aktualnom društvenom kontekstu uglavnom govori o cenzuri djela nacionalističkih (nerijetko i fašističkih) autora, titoistički režim zabranjivao je i komunističku literaturu. Nakon razlaza s blokom socijalističkih zemalja 1948. godine, zabranjivan je i na otpis poslan niz marksističko-lenjinističkih naslova. Tako i dan-danas imamo situaciju da najsvježija izdanja knjiga kao što je Historija svesavezne komunističke partije (boljševika), na kojoj se politički obrazovala najrevolucionarnija generacija domaćih i stranih komunista_kinja, datiraju iz 1946. ili 1947. godine.
 
U razdoblju Republike Hrvatske ideološki motiv u pozadini uništavanja i otpisivanja knjiga uvelike je bio replika praksi iz NDH. Prema nekim podacima, početkom devedesetih uništeno je 14 posto hrvatskog književnog fonda. Na meti su bili marksistički naslovi, radovi srpskih autora, ali i potpuno apolitična literatura, ako je bila pisana ćirilicom i/ili ekavicom.
 
Slučaj kulturnog protjerivanja Ćopićeve Ježeve kućiće dobro je poznat, i njime se u hrvatskoj javnosti dosta bavilo, ali postoje i zaboravljeni slučaji, kao što je pripovjetka Pirgo autorice Anđelke Martić. Ova priča o prijateljstvu djeteta i laneta u vrtlogu Drugog svjetskog rata i Narodnooslobodilačke borbe u potpunosti je nestala iz hrvatskih škola i kurikuluma. Jagoda Kljajić spominje brojku od 2,8 milijuna uništenih knjiga. Unatoč zastrašujućim posljedicama, za ovaj najrecentniji, antisrpski, antikomunistički knjigocid nije pokrenut nijedan sudski proces, što nas ne treba previše čuditi, s obzirom da i dalje živimo u istom sustavu koji ga je proveo.
 
Kao što smo već naznačili, ovo ni izbliza nije jedini sustav koji se bavio uništavanjem, zabranom ili marginaliziranjem knjiga. Međutim, postoji više vrsta cenzure i knjigocida, kao što postoje i različite vrste knjiga. Nije isto zabranjuju li se knjige s motivom da se spriječi pregrupiranje snaga vojno poraženih fašističkih opcija ili ako se, kao 1991. godine, knjige zabranjuju kako bi se iz javnog prostora uspješnije uklonila čitava jedna etnička skupina i pripadnici progresivnih političkih opcija koje su kroz povijest jedine davale adekvatne odgovore na šovinističke progone.
 
Iako u Hrvatskoj nisu pokrenuti procesi protiv počinitelja najrecentnijeg knjigocida, pokrenuta su dva sudska procesa u kojima su optuženici bili ljudi koji su upozoravali na uništavanje knjiga – protiv Milana Kangrge i Igora Lasića, zbog tekstova u Feral Tribuneu.
 
Poznati tjednik iz devedesetih zbog svoje čvrste antiratne linije bio je javno spaljivan na splitskom Narodnom trgu. Ovo su organizirali pojedinci bliski Tuđmanovoj vlasti, nakon što su Feralovi reporteri izvještavali iz Stolca kojeg su temeljito spalile postrojbe HVO-a. U više navrata tijekom posljednjih nekoliko godina, marginalne pravaške skupine upriličile su i spaljivanja tjednika srpske nacionalne manjine Novosti.
 
Međutim, treba spomenuti i pozitivne momente otpora. O jednom takvom pisale su upravo Novosti. Gradska knjižnica „Franjo Marković“ u Križevcima jedna je od rijetkih u Hrvatskoj koju je devedesetih, zahvaljujući njenim radnicima_ama, zaobišao knjigocid. Tako su njenim korisnicima_ama i danas dostupni srpski i jugoslavenski autori. Ravnateljica Marjana Janeš-Žulj za Novosti je izjavila: „Za vrijeme rata vrijedne knjige smo spremili u podrumu. Ja sam kao voditeljica knjižnice nastojala sačuvati sve što obilježava našu povijest.“
 
S obzirom da su se za vrijeme rata na meti nalazile knjige i književna djela koja su promicala vrijednosti kolektivizma, solidarnosti, internacionalizma i antifašizma, neosporno je da su buduće, odnosno sadašnje generacije u mjestima u kojima te knjige nisu spašene, puno toga izgubile. Mnoge materijalne posljedice ovog knjigocida još će nas dugo vremena pratiti, ali i dalje se možemo boriti protiv njegovog ideološkog nasljeđa. U doba interneta mnoge je sadržaje teže cenzurirati nego što je to bilo ranije u povijesti. Pored potrebe za proizvodnjom novih znanja, na suvremenim je progresivnim snagama zadatak istraživačkog rada kojim bi se mnoga od postojećih otrgnula od zaborava.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju "Od kraja hladnog rata revolucije nisu u modi, a velika većina muzeja, pa i muzealaca, nije zainteresirana za (pri)povijest(i) potlačenih. Upravo tada s našeg prostora nestaju svi Muzeji revolucije, a muzealci se gotovo unisono okreću identitetskim temama, posebice nacionalizmu koji kao ključna paradigma prožima nove stalne postave i privremene izložbene programe."
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.
  • 14. prosinca 2022. Ključne riječi: magični voluntarizam "Kada se ljudi suočavaju s prekarnim zaposlenjem, obavijestima o deložaciji, ili se bore da prehrane svoju djecu, uloga terapije razgovorom i vještina samopomoći znatno je oslabljena. (...) U konačnici, magični nas voluntarizam gura u zamku umanjivanja utjecaja materijalnog nezadovoljstva. Zanemarujući društvene uzroke i one vrste nedaća koje mogu biti endemske za živote ljudi iz radničke klase, nehotično doprinosimo depolitizaciji mentalnog zdravlja."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve