Iz duge povijesti knjigocida

Masovno uništavanje knjiga i pisanih povijesnih izvora veoma je stara metoda cenzure, odnosno obračuna s politički nepoželjnim sadržajem. Prema nekim definicijama, uvrštava se i u praksu kulturnog genocida. Uništavanje knjiga može biti potaknuto željom za potpunim uništenjem ili djelomičnom marginalizacijom nepodobne političke, etničke ili vjerske skupine.

Prvo takvo masovno uništavanje organizirano i potaknuto režimom zabilježeno je 213. godine p.n.e. u Kini, kada je car Qin Shi Huang naredio paljenje radova filozofa i istraživača koji nisu bili odani njegovoj Qin dinastiji. Ovaj poduhvat historijski je dokumentiran, dok su priče o masovnim pogubljenjima nepoćudnih filozofa (metodom prisilnog ukopa živih ljudi) predmet sporova između povjesničara različitih struja i lebde između polja historijske realnosti i legende.

U kasnijim povijesnim razdobljima zabilježeni su mnogo podrobniji slučajevi masovnog uništenja knjiga. U periodu prije nego što je kršćanstvo postalo ravnopravna religija u Rimskom carstvu, redovno su spaljivani kršćanski zapisi, a kasnije su kršćanski vladari preuzeli istu metodu obračunavanja s protivnicima – najpoznatija epizoda je uništenje knjižnice u Aleksandriji za vrijeme cara Dioklecijana.

Židovski rukopisi bili su najčešća meta etničko-vjerski motiviranih progona, još puno prije Hitlerove Njemačke, a u Turskoj i Iranu spaljivani su kurdski radovi, paralelno s nacionalistički motiviranim progonima Kurda i kurdskih političkih organizacija.

Hrvatska povijest također nije izuzetak. Samo u zadnjih osamdesetak godina bilježimo niz takvih praksi. U ustaškoj NDH uništavala se sva literatura koja se mogla dovesti u vezu s komunistima, Srbima ili Židovima, nad kojima je proveden i genocid.

U Titovoj Jugoslaviji metode nisu bile ni izbliza toliko represivne, no budući da je režim imao i desnu i lijevu opoziciju, popis zabranjivane literature zahvaćao je širi ideološki spektar. Iako se u aktualnom društvenom kontekstu uglavnom govori o cenzuri djela nacionalističkih (nerijetko i fašističkih) autora, titoistički režim zabranjivao je i komunističku literaturu. Nakon razlaza s blokom socijalističkih zemalja 1948. godine, zabranjivan je i na otpis poslan niz marksističko-lenjinističkih naslova. Tako i dan-danas imamo situaciju da najsvježija izdanja knjiga kao što je Historija svesavezne komunističke partije (boljševika), na kojoj se politički obrazovala najrevolucionarnija generacija domaćih i stranih komunista_kinja, datiraju iz 1946. ili 1947. godine.

U razdoblju Republike Hrvatske ideološki motiv u pozadini uništavanja i otpisivanja knjiga uvelike je bio replika praksi iz NDH. Prema nekim podacima, početkom devedesetih uništeno je 14 posto hrvatskog književnog fonda. Na meti su bili marksistički naslovi, radovi srpskih autora, ali i potpuno apolitična literatura, ako je bila pisana ćirilicom i/ili ekavicom.

Slučaj kulturnog protjerivanja Ćopićeve Ježeve kućiće dobro je poznat, i njime se u hrvatskoj javnosti dosta bavilo, ali postoje i zaboravljeni slučaji, kao što je pripovjetka Pirgo autorice Anđelke Martić. Ova priča o prijateljstvu djeteta i laneta u vrtlogu Drugog svjetskog rata i Narodnooslobodilačke borbe u potpunosti je nestala iz hrvatskih škola i kurikuluma. Jagoda Kljajić spominje brojku od 2,8 milijuna uništenih knjiga. Unatoč zastrašujućim posljedicama, za ovaj najrecentniji, antisrpski, antikomunistički knjigocid nije pokrenut nijedan sudski proces, što nas ne treba previše čuditi, s obzirom da i dalje živimo u istom sustavu koji ga je proveo.

Kao što smo već naznačili, ovo ni izbliza nije jedini sustav koji se bavio uništavanjem, zabranom ili marginaliziranjem knjiga. Međutim, postoji više vrsta cenzure i knjigocida, kao što postoje i različite vrste knjiga. Nije isto zabranjuju li se knjige s motivom da se spriječi pregrupiranje snaga vojno poraženih fašističkih opcija ili ako se, kao 1991. godine, knjige zabranjuju kako bi se iz javnog prostora uspješnije uklonila čitava jedna etnička skupina i pripadnici progresivnih političkih opcija koje su kroz povijest jedine davale adekvatne odgovore na šovinističke progone.

Iako u Hrvatskoj nisu pokrenuti procesi protiv počinitelja najrecentnijeg knjigocida, pokrenuta su dva sudska procesa u kojima su optuženici bili ljudi koji su upozoravali na uništavanje knjiga – protiv Milana Kangrge i Igora Lasića, zbog tekstova u Feral Tribuneu.

Poznati tjednik iz devedesetih zbog svoje čvrste antiratne linije bio je javno spaljivan na splitskom Narodnom trgu. Ovo su organizirali pojedinci bliski Tuđmanovoj vlasti, nakon što su Feralovi reporteri izvještavali iz Stolca kojeg su temeljito spalile postrojbe HVO-a. U više navrata tijekom posljednjih nekoliko godina, marginalne pravaške skupine upriličile su i spaljivanja tjednika srpske nacionalne manjine Novosti.

Međutim, treba spomenuti i pozitivne momente otpora. O jednom takvom pisale su upravo Novosti. Gradska knjižnica „Franjo Marković“ u Križevcima jedna je od rijetkih u Hrvatskoj koju je devedesetih, zahvaljujući njenim radnicima_ama, zaobišao knjigocid. Tako su njenim korisnicima_ama i danas dostupni srpski i jugoslavenski autori. Ravnateljica Marjana Janeš-Žulj za Novosti je izjavila: „Za vrijeme rata vrijedne knjige smo spremili u podrumu. Ja sam kao voditeljica knjižnice nastojala sačuvati sve što obilježava našu povijest.“

S obzirom da su se za vrijeme rata na meti nalazile knjige i književna djela koja su promicala vrijednosti kolektivizma, solidarnosti, internacionalizma i antifašizma, neosporno je da su buduće, odnosno sadašnje generacije u mjestima u kojima te knjige nisu spašene, puno toga izgubile. Mnoge materijalne posljedice ovog knjigocida još će nas dugo vremena pratiti, ali i dalje se možemo boriti protiv njegovog ideološkog nasljeđa. U doba interneta mnoge je sadržaje teže cenzurirati nego što je to bilo ranije u povijesti. Pored potrebe za proizvodnjom novih znanja, na suvremenim je progresivnim snagama zadatak istraživačkog rada kojim bi se mnoga od postojećih otrgnula od zaborava.