Kako je Premier liga pomogla super-bogatašima da zavladaju nogometom

"Jasno je da je zaustavljanje Superlige omelo daljnju komercijalizaciju nogometa. Međutim, ono što se često zaboravlja jest da je gotovo identičan proces uspio pri formiranju Premier lige 1992. godine."

Oproštajna utakmica Alana Shearera, Newcastle Utd. v Celtic F.C., 24. siječnja 2004 (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Preuzimanje nogometa od strane super-bogataša nije novi fenomen i taj proces traje već godinama, a ključan trenutak bio je stvaranje utržive robe – Premier lige.



Ovog proljeća bijes je izbio diljem Europe. Činilo se da će najavljena “Europska superliga” zauvijek promijeniti nogomet i učvrstiti status elitne skupine klubova na vrhu u nepromjenjivoj skupini od njih dvadesetak. Ideja je naišla na takvo protivljenje da je čak i Boris Johnson istupio i obećao da će uništiti novu ligu ako Nogometni savez to ne bude u mogućnosti. Činilo se da je takva očita gramzljiva pohlepa protiv svega što nogomet čini posebnim – domaćih rivalstava, lokalnih zajednica i obećanja o promociji u viši rang natjecanja ili ispadanju u niži na temelju učinka na terenu.
 
Jasno je da je zaustavljanje Superlige omelo daljnju komercijalizaciju nogometa. Međutim, ono što se često zaboravlja jest da je gotovo identičan proces uspio pri formiranju Premier lige 1992. godine.
 
Nova BBC-jeva dokumentarna serija Fever Pitch! nudi osvrt na formiranje Premier lige. Premda emisija obiluje svom nogometnom nostalgijom koju bismo očekivali od takvog projekta – pregršt grubih duela, poznati karate udarac Erica Cantone i šepurenje Alana Shearera u najboljim godinama – također daje i dublju analizu promjena koje je donijelo formiranje nove lige.
 
Engleski nogomet je tijekom osamdesetih bio u postupnom propadanju. Problemi su bili huliganizam, propadanje infrastrukture i općenito loša reputacija. Prodaja ulaznica je pala. Nešto je trebalo promijeniti. Kako je rečeno u zloglasnom članku magazina Times, nogomet je bio “sport iz sirotinjskih četvrti koji se igrao na stadionima u sirotinjskim četvrtima koje posjećuju ljudi iz tih istih četvrti”. U pomoć, izvještava nas emisija, dolazi nitko drugi do Rupert Murdoch i njegov tim publicista, konzultanata i poslovnih ljudi .
 
Nakon tajnih sastanaka najbogatijih klubova, nova Premierliga se odvojila od postojećeg ligaškog sustava. Rođena je nova era nogometa. Nogomet je prije bio besplatan za gledanje, ali rekordni ugovor sa Sky Sportsom značio je da su sada bile potrebne pretplate kako biste gledali vaš lokalni tim. Puno se pozornosti ovdje pridavalo ulozi marketinga i zabave kako bi se opravdale cijene novih pretplata i pridobila nova publika: cheerleadersice, vatromet, koncerti i sumo hrvanje bili su među trikovima kojima se htjelo dokazati da je nogomet postao nešto više od sporta – oblik totalne zabave.
 
No, emisija ne može izbjeći doticanje teme raširenog nezadovoljstva koje je izazvala nova Premier liga. Kako jedan navijač ogorčeno kaže TV reporteru: “Sve je to samo novac. Klub je sada jedan veliki tematski park.” Spomenute sumo hrvače s terena su ispratili zvižduci navijača koji skandiraju “Koji je ovo kurac?” (eng. What the fuck was that?) Drugim riječima, navijači nisu baš bili zadovoljni nizom smicalica, suvenira i elemenata zabavne industrije koji su preplavili engleske stadione.
 
Unatoč tome, emisija uvelike ne uspijeva naglasiti pravi razmjer promjena koje je donijela Premier liga. Zanimljivo je da posljednju riječ o komercijalizaciji Premier lige ima marketinški konzultant Sky Sportsa Jon Smith, koji kaže: “Da, to je učinjeno radi financijske dobiti, nema sumnje. I na neki način, bilo je stvarno pomalo nečuveno, ali je upalilo.”
 
To može biti točno u financijskom smislu – nogomet je unovčen u do tad neviđenoj mjeri – ali ovaj prikaz uspona Premier lige uvelike zanemaruje drastične financijske posljedice koje je nova liga imala na amaterski i poluprofesionalni nogomet, te raspodjelu moći unutar igre.
 
Na primjer, u vrijeme starog ligaškog sustava, prihodi od TV-a prava su se proporcionalno dijelili, pri čemu je pedeset posto išlo prvoligaškim klubovima, a preostalih pedeset posto dijelilo se na klubove iz tri niže lige. Premier liga je, međutim, potpuno zasebna pravna osoba, koja ima mogućnost zadržavanja daleko većeg dijela kolača: u ovom trenutku niželigašima daje tek 8,75 posto svojih TV prihoda. Rezultat toga je još veća koncentracija bogatstva na vrhu, dok većina niželigaških klubova živi u stanju kontinuirane nesigurnosti. Više od polovice klubova u drugoj, trećoj i četvrtoj ligi otada je nesolventno, a amaterski nogomet i dalje je u slobodnom padu.
 
Čak i unutar Premier lige, pomak prema prioritiziranju financijske dobiti imao je nepopravljive posljedice. Cijene ulaznica su skočile u nebo, a neke su porasle za više od tisuću posto u klubovima kao što je Liverpool. Domaći navijači vrhunskih klubova često si ih ne mogu priuštiti. Čak i unutar Premier lige, financijsko restrukturiranje osiguralo je dominaciju najbogatijih klubova, jer se pedeset posto novih TV prihoda raspoređuje na temelju toga koje utakmice se prikazuju na TV-u i gdje su momčadi završile na tablici.
 
Ta činjenica znači da će vrhunski klubovi gotovo zajamčeno ostati na vrhu. U prijašnjem sustavu čak su i vrhunski klubovi poput Manchester Uniteda ispadali iz lige. Moderni nogomet sa svojim hijerarhijskim strukturama novca i moći to je učinio gotovo nemogućim.
 
Mnogi tvrde da je nogometu bila potrebna reforma kasnih osamdesetih, ali teško da je masovna komercijalizacija bila jedini raspoloživi put. Njemačka npr. sada nudi primjer alternativnog puta kojim je engleski nogomet mogao krenuti. Suočen sa sličnim problemima huliganizma i propadanja infrastrukture, njemački nogomet reformiran je na radikalno drugačiji način. Prosječna posjećenost porasla je sa 17 000 u kasnim osamdesetima na 45 000, što je najveća posjećenost na svijetu. Tokom procesa uspjelo se osigurati da klubovi ostanu u većinskom vlasništvu navijača. Stroga pravila osiguravaju da se sva dobit reinvestira natrag u klubove. Nemoguće je da jedna osoba kupi većinski paket dionica kluba, a Bundesliga nudi najjeftinije karte od svih velikih europskih liga. Iz engleske perspektive, teško je ne zamišljati što bi moglo biti ovdje, da su napravljeni drugi izbori.
 
Štoviše, nogomet je već bio u procesu transformacije prije Murdochovog ulaska na tržište. Kampanja protiv huligana, ponovno oživljavanje popularnosti nogometa nakon Svjetskog prvenstva 1990. i ambiciozni planovi Nogometnog saveza značili su da to nije bio jedini put kojim je nogomet mogao ići. Promjene su bile u tijeku bez obzira na proboj Sky Sportsa, pa je predstavljati ih kao izravnu posljedicu nove Premier lige u najboljem slučaju neiskreno.
 
U Engleskoj, klubovi u vlasništvu navijača kao što su Exeter City, AFC Wimbledon i United of Manchester nude alternativu profitnoj logici koja leži u srži projekta Premier lige. U određenoj mjeri, svaka od ovih momčadi nastala je kao odgovor na komercijalizaciju i otuđenje od lokalnih zajednica, pojave karakteristične za Premier ligu. Nedostatak oligarhijskog vlasnika ili pravedne preraspodjele novca unutar engleskih liga znači da oni vjerojatno neće uspjeti doći do Premier lige. Ipak, njihova demokratska struktura koju vodi lokalna zajednica i dalje nudi alternativu premierligaškoj bezdušnosti.
 
U današnjem svijetu superzvijezda, ruskih oligarha[*] i globalnih superklubova, osvježavajuće je baciti pogled na drugi svijet nogometa. To nije svijet vrijedan hvalospjeva ili postavljanja na pijedestal: rasizam i nasilje to jasno pokazuju. No, teško je ne nadati se povratku nogometnih liga usmjerenih na zajednicu i sportsku jednakost koja je nekoć bila održavana. S obzirom na to da se svakih nekoliko godina pojavljuju glasine o drastičnim promjenama u Premier ligi (posljednja je plan laburista za masivnu preraspodjelu televizijskih prava 2019. godine), treba biti svjestan na koji je način ona zavladala sportom u Engleskoj. To je ključno za razumijevanje što se može učiniti da bi se nogomet ubuduće igrao na ravnopravnijim osnovama.






Bilješke:

[*] Članak na ovom mjestu tendenciozno stavlja naglasak na utjecaj ruskih oligarha u engleskom nogometu. Međutim, samo jedan od dvadeset engleskih prvoligaških klubova nalazi se u većinskom vlasništvu jednog ruskog oligarha, dok npr. u čak njih osam djelomičan ili većinski vlasnički udio imaju američki oligarsi. (op. prev.)






Mathias Gjesdal Hammer trenutno studira Međunarodne odnose i intelektualnu povijest na Oxfordu.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju "Od kraja hladnog rata revolucije nisu u modi, a velika većina muzeja, pa i muzealaca, nije zainteresirana za (pri)povijest(i) potlačenih. Upravo tada s našeg prostora nestaju svi Muzeji revolucije, a muzealci se gotovo unisono okreću identitetskim temama, posebice nacionalizmu koji kao ključna paradigma prožima nove stalne postave i privremene izložbene programe."
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 21. prosinca 2022. Hladni dom ubija "Ujedinjeno Kraljevstvo trenutno se suočava s baukom milijuna ljudi koji se skupljaju na javnim mjestima samo kako bi se ugrijali. Takozvane „pučke grijaonice“ niču diljem zemlje dok se dobrotvorne organizacije i lokalne vlasti bore da osiguraju podršku stanovnicima koji si ne mogu priuštiti grijanje svojih domova. No, njihove napore koči ozbiljan nedostatak sredstava – još jedno nasljeđe prvog kruga rezova."
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve