Krik i plan

"Na zemlji ukradenoj od Autohtonih naroda, dok nas nužnost i briga primoravaju da se približimo jedni drugima iz klaustrofobične topline naših podijeljenih traumatiziranih javnosti, vjerojatno je najhitniji revolucionarni prioritet izgradnja solidarnosti između zajednica koje su međusobno zavadili kapitalizam, bjelačka supremacija i naseljenički kolonijalizam. Da razjasnimo tko smo jedni drugima i što nam je zajedničko, a koje su naše različitosti, i može li se i kako to prevladati. Zadaća izgradnje povjerenja među zajednicama, naravno, nije oprečna revolucionarnom organiziranju ili nespojiva s njim; povjerenje se stvara kroz zajedničku borbu. Međutim, da bismo izvršili tu zadaću možda će biti nužno da prihvatimo najširu moguću viziju toga kako „revolucionarno organiziranje” može izgledati."

foto: Fred Murphy
Anarhisti su često najskromniji. Primjerice, kada kažu da je revolucionarno djelovanje ono što činimo sada: na koji smo način tu jedni za druge. Ovaj bojkot plaćanja stanarine, ova pobuna. Bez pretenzije na držanje titule revolucionarne partije na čekanju, avangarde koja širi evanđelje među radničkom klasom. Bez postavljanja samih sebe kao donositelja smisla, sintetizatora koji vezu fragmente društvene borbe u cjelinu. Naime, kakvo pravo ima itko od nas da konstruira značenje na temelju tuđe boli?

 

Odaniji revolucionarnoj partiji kao posrednici socijalističke politike, a manje optimističan u pogledu neminovnosti revolucionarnoga sada, radikalni filozof i strateg Daniel Bensaïd podržavao je nešto što je nazvao „polaganim nestrpljenjem” ili „hitnom strpljivošću”. Umjesto da očajavate zbog pomisli da biste mogli cijeli život čekati i ne dočekati taj prevrat u borbi koji bi mogao sve izmijeniti, umjesto da kradomice zirkate na suvremene tmurne odnose snaga i ustrajete u tome da se revoluciju već sada može praviti na prefigurativne načine, Bensaïd poziva na „aktivno čekanje…izdržljivost i ustrajnost koje su oprečne pasivnom čekanju čuda.”

 

Elegantan je to savjet. Međutim, protiv glasa revolucionarnog strpljenja, koji govori nepobitnu istinu da se ništa ne događa na brzinu sve dok se ne dogodi, iznova se čuje glas revolucionarne potrebe koji naprosto kaže: „Ova je patnja prevelika i ja je ne mogu podnijeti.” A ponekad: „Odbijamo ju podnijeti. Više ni trena.” Potrebe koja djeluje, čak i ako je malobrojna, čak i ako je njezina misija beznadna, a uhićenja gotovo izvjesna: na barikadi ili dok brani tabor od ubojica sa značkama. Ta je potreba prkosno priznanje činjenice da je ovaj nesklad između hitnosti kriza i obzora revolucionarne obnove, taj nemogući historijski preduvjet strpljenja pri suočavanju sa sadašnjim užasom, povreda. I to nepodnošljiva. Uprkos tome kričati i jurišati ponekad je jednako časno kao i planirati.

 

Gdje se ti impulsi susreću? Kakav je oblik revolucionarne nestrpljivosti koja ima sposobnost ne samo da se kreće hitro i odlučno kako bi zadovoljila hitnu potrebu, već i da izgradi moć u obliku koji je moguće nadograditi do dimenzija koje su potrebne kanimo li sve promijeniti?

 

U kanadskoj državi, kao i bilo gdje drugdje, na ovo se pitanje često odgovora u smislu izgradnje ili intervencije u političke organizacije. Kada se, na primjer, lijevi socijaldemokrati bore kako bi osvojili uporište u Novoj demokratskoj stranci, jedno od obrazloženja je da hitnost i razmjeri trenutnih kriza znače da ljevici treba pristup državnoj vlasti, i to što je prije moguće. Marksističke skupine s kadrovskim modelom – usmjerene na razvijanje sloja vođa – podučavaju svoje borce revolucionarnoj teoriji i povijesti te traže od svojih drugova da se posvete borbi na terenima najurgentnijih društvenih potreba, uz netransakcijsko priželjkivanje da zauzvrat ta solidarnost po mogućnosti poveća revolucionarnu organizaciju.

 

To je izgledan način premošćivanja krika i plana. Ali nije cilj sam po sebi; nije jedini put. Na zemlji ukradenoj od Autohtonih naroda, dok nas nužnost i briga primoravaju da se približimo jedni drugima iz klaustrofobične topline naših podijeljenih traumatiziranih javnosti, vjerojatno je najhitniji revolucionarni prioritet izgradnja solidarnosti između zajednica koje su međusobno zavadili kapitalizam, bjelačka supremacija i naseljenički kolonijalizam. Da razjasnimo tko smo jedni drugima i što nam je zajedničko, a koje su naše različitosti, i može li se i kako to prevladati. Zadaća izgradnje povjerenja među zajednicama, naravno, nije oprečna revolucionarnom organiziranju ili nespojiva s njim; povjerenje se stvara kroz zajedničku borbu. Međutim, da bismo izvršili tu zadaću možda će biti nužno da prihvatimo najširu moguću viziju toga kako „revolucionarno organiziranje” može izgledati.

 

To jest: dati prioritet, prije svega, neprestanoj transformaciji naših političkih ideja putem medija naših odnosa, koji obnavljaju oblik naših postojećih i nadolazećih organizacija, na kojima radimo kao da su (jer i jesu) srž svakog održivog revolucionarnog projekta: jake i fleksibilne spone koje nas premošćuju, tako da mi koji kažemo: „Nećemo to trpjeti i nećemo čekati”, mi koji kažemo: „Sada!”, akumuliramo moć da riječ učinimo djelom i nanovo mapiramo svjetove. Spone izgrađene u svakom organiziranom neboderu i mobiliziranom sindikalnom ogranku; u svakoj abolicionističkoj skupini koja nudi drugarsku pripadnost kriminaliziranima; u privatnim porukama trans osoba koje se online koordiniraju kako bi jedni druge održali na životu; i kada židovski i palestinski glasovi zajedno zahtijevaju slobodnu Palestinu.

 

Dakle, ne odbijanje organiziranja (kao da je to moguće), niti socijalističkog organiziranja – već napuštanje svih mesijanizama, svih proročkih uvjerenja i strpljivih planova pravljenih pod njihovim utjecajem, svih ulaganja u budućnost koja također služe kao nefleksibilna vezanost za minule organizacijske forme. Umjesto toga, težnja za podatnim kolektivitetima, skromnim i pokusnim, spremnima da se u trenutku pretvore u ono što je tada potrebno, čak i ako egzoskeleta gotovo da i ne ostane.

 

Strpljivost s tim kolektivnim eksperimentima koja je nužna upravo zato što su krize već odavno tu, potrebna nam je moć da promijenimo sve i nikako ne možemo čekati.

Daniel Sarah Karasik (they/them) je glavni_a urednik_ca časopisa Midnight Sun i član_ica mreže Artists for Climate & Migrant Justice and Indigenous Sovereignty (ACMJIS).

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve