Izvorno objavljeno 14. kolovoza 2021. godine na stranicama časopisa Midnight Sun.
"Na zemlji ukradenoj od Autohtonih naroda, dok nas nužnost i briga primoravaju da se približimo jedni drugima iz klaustrofobične topline naših podijeljenih traumatiziranih javnosti, vjerojatno je najhitniji revolucionarni prioritet izgradnja solidarnosti između zajednica koje su međusobno zavadili kapitalizam, bjelačka supremacija i naseljenički kolonijalizam. Da razjasnimo tko smo jedni drugima i što nam je zajedničko, a koje su naše različitosti, i može li se i kako to prevladati. Zadaća izgradnje povjerenja među zajednicama, naravno, nije oprečna revolucionarnom organiziranju ili nespojiva s njim; povjerenje se stvara kroz zajedničku borbu. Međutim, da bismo izvršili tu zadaću možda će biti nužno da prihvatimo najširu moguću viziju toga kako „revolucionarno organiziranje” može izgledati."
Anarhisti su često najskromniji. Primjerice, kada kažu da je revolucionarno djelovanje ono što činimo sada: na koji smo način tu jedni za druge. Ovaj bojkot plaćanja stanarine, ova pobuna. Bez pretenzije na držanje titule revolucionarne partije na čekanju, avangarde koja širi evanđelje među radničkom klasom. Bez postavljanja samih sebe kao donositelja smisla, sintetizatora koji vezu fragmente društvene borbe u cjelinu. Naime, kakvo pravo ima itko od nas da konstruira značenje na temelju tuđe boli?
Odaniji revolucionarnoj partiji kao posrednici socijalističke politike, a manje optimističan u pogledu neminovnosti revolucionarnoga sada, radikalni filozof i strateg Daniel Bensaïd podržavao je nešto što je nazvao „polaganim nestrpljenjem” ili „hitnom strpljivošću”. Umjesto da očajavate zbog pomisli da biste mogli cijeli život čekati i ne dočekati taj prevrat u borbi koji bi mogao sve izmijeniti, umjesto da kradomice zirkate na suvremene tmurne odnose snaga i ustrajete u tome da se revoluciju već sada može praviti na prefigurativne načine, Bensaïd poziva na „aktivno čekanje…izdržljivost i ustrajnost koje su oprečne pasivnom čekanju čuda.”
Elegantan je to savjet. Međutim, protiv glasa revolucionarnog strpljenja, koji govori nepobitnu istinu da se ništa ne događa na brzinu sve dok se ne dogodi, iznova se čuje glas revolucionarne potrebe koji naprosto kaže: „Ova je patnja prevelika i ja je ne mogu podnijeti.” A ponekad: „Odbijamo ju podnijeti. Više ni trena.” Potrebe koja djeluje, čak i ako je malobrojna, čak i ako je njezina misija beznadna, a uhićenja gotovo izvjesna: na barikadi ili dok brani tabor od ubojica sa značkama. Ta je potreba prkosno priznanje činjenice da je ovaj nesklad između hitnosti kriza i obzora revolucionarne obnove, taj nemogući historijski preduvjet strpljenja pri suočavanju sa sadašnjim užasom, povreda. I to nepodnošljiva. Uprkos tome kričati i jurišati ponekad je jednako časno kao i planirati.
Gdje se ti impulsi susreću? Kakav je oblik revolucionarne nestrpljivosti koja ima sposobnost ne samo da se kreće hitro i odlučno kako bi zadovoljila hitnu potrebu, već i da izgradi moć u obliku koji je moguće nadograditi do dimenzija koje su potrebne kanimo li sve promijeniti?
U kanadskoj državi, kao i bilo gdje drugdje, na ovo se pitanje često odgovora u smislu izgradnje ili intervencije u političke organizacije. Kada se, na primjer, lijevi socijaldemokrati bore kako bi osvojili uporište u Novoj demokratskoj stranci, jedno od obrazloženja je da hitnost i razmjeri trenutnih kriza znače da ljevici treba pristup državnoj vlasti, i to što je prije moguće. Marksističke skupine s kadrovskim modelom – usmjerene na razvijanje sloja vođa – podučavaju svoje borce revolucionarnoj teoriji i povijesti te traže od svojih drugova da se posvete borbi na terenima najurgentnijih društvenih potreba, uz netransakcijsko priželjkivanje da zauzvrat ta solidarnost po mogućnosti poveća revolucionarnu organizaciju.
To je izgledan način premošćivanja krika i plana. Ali nije cilj sam po sebi; nije jedini put. Na zemlji ukradenoj od Autohtonih naroda, dok nas nužnost i briga primoravaju da se približimo jedni drugima iz klaustrofobične topline naših podijeljenih traumatiziranih javnosti, vjerojatno je najhitniji revolucionarni prioritet izgradnja solidarnosti između zajednica koje su međusobno zavadili kapitalizam, bjelačka supremacija i naseljenički kolonijalizam. Da razjasnimo tko smo jedni drugima i što nam je zajedničko, a koje su naše različitosti, i može li se i kako to prevladati. Zadaća izgradnje povjerenja među zajednicama, naravno, nije oprečna revolucionarnom organiziranju ili nespojiva s njim; povjerenje se stvara kroz zajedničku borbu. Međutim, da bismo izvršili tu zadaću možda će biti nužno da prihvatimo najširu moguću viziju toga kako „revolucionarno organiziranje” može izgledati.
To jest: dati prioritet, prije svega, neprestanoj transformaciji naših političkih ideja putem medija naših odnosa, koji obnavljaju oblik naših postojećih i nadolazećih organizacija, na kojima radimo kao da su (jer i jesu) srž svakog održivog revolucionarnog projekta: jake i fleksibilne spone koje nas premošćuju, tako da mi koji kažemo: „Nećemo to trpjeti i nećemo čekati”, mi koji kažemo: „Sada!”, akumuliramo moć da riječ učinimo djelom i nanovo mapiramo svjetove. Spone izgrađene u svakom organiziranom neboderu i mobiliziranom sindikalnom ogranku; u svakoj abolicionističkoj skupini koja nudi drugarsku pripadnost kriminaliziranima; u privatnim porukama trans osoba koje se online koordiniraju kako bi jedni druge održali na životu; i kada židovski i palestinski glasovi zajedno zahtijevaju slobodnu Palestinu.
Dakle, ne odbijanje organiziranja (kao da je to moguće), niti socijalističkog organiziranja – već napuštanje svih mesijanizama, svih proročkih uvjerenja i strpljivih planova pravljenih pod njihovim utjecajem, svih ulaganja u budućnost koja također služe kao nefleksibilna vezanost za minule organizacijske forme. Umjesto toga, težnja za podatnim kolektivitetima, skromnim i pokusnim, spremnima da se u trenutku pretvore u ono što je tada potrebno, čak i ako egzoskeleta gotovo da i ne ostane.
Strpljivost s tim kolektivnim eksperimentima koja je nužna upravo zato što su krize već odavno tu, potrebna nam je moć da promijenimo sve i nikako ne možemo čekati.
Daniel Sarah Karasik (they/them) je glavni_a urednik_ca časopisa Midnight Sun i član_ica mreže Artists for Climate & Migrant Justice and Indigenous Sovereignty (ACMJIS).
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.
28. lipnja 2024.Kada je kamera oružje?
Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
9. svibnja 2024.Antikapitalistički seminar
Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
23. prosinca 2023.Ima li Gaza budućnost?
Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
22. prosinca 2023.Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji
Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
5. prosinca 2023.Čekaonica za detranziciju
Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
4. prosinca 2023.Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize
Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
2. prosinca 2023.Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa
Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
20. studenoga 2023.Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig
Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.