Nadilaženje jedinstvene porezne stope

"Osim ako ih se implementira s brojnim iznimkama, poreze s fiksnom stopom u pravilu se smatra regresivnima jer najteže pogađaju najsiromašnije. Bogati možda plaćaju isti postotak, no njihovi su prihodi dovoljno visoki da to, za razliku od siromašnijih građana, ne primjećuju."

„Oporezujte bogate, a ne našu budućnost“, poruka s prosvjeda „Rally for Youth“ u organizaciji TUC-a, NUS-a i UCU-a, Manchester, Ujedinjeno Kraljevstvo, 29. siječnja 2011. godine (izvor: Plashing Vole @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Porezi s jedinstvenom poreznom stopom zastarjeli su, regresivni i duboko staromodni.

Premijer David Lloyd Green 1911. godine je najavio potpuno novu shemu: sustav „državnog osiguranja“ protiv bolesti i nezaposlenosti. Lloyd Georgeova ideja bila je jednostavna: zaposlenici, radnici i država doprinosili bi fondu osiguranja koji bi plaćao zdravstvenu skrb i naknadu za nezaposlene u teškim vremenima. Ova je ideja u to vrijeme bila iznimno kontroverzna, kao i danas, 110 godina kasnije.

 

Ranije ovoga mjeseca, vlada je povisila doprinose zaposlenika nacionalnom osiguranju (national insurance, NI) za 10 posto. Progresivci su prigovorili da ovo povećanje naknade, štoviše, nacionalno osiguranje u cjelini, najozbiljnije pogađa najsiromašnije. U pravu su, ali nacionalno osiguranje nije jedinstveno u tom pogledu. U Ujedinjenom Kraljevstvu postoji čitav niz poreza s fiksnom, odnosno jedinstvenom stopom (flat tax); svi su ekstremno regresivni. Nedavna kontroverza oko nacionalnog osiguranja nije dokazala nepravednost samo ove politike, nego i našeg čitavog poreznog sustava. Vrijeme je za rebalans.

 

Stani malo – podsjeti me zašto su porezi s jedinstvenom stopom regresivni?

Porez s jedinstvenom stopom u pravilu je porez koji ima standardnu stopu (postotak ili apsolutni iznos), za razliku od progresivnog poreza koji nameće različite stope, ovisno o prihodima.

 

Osim ako ih se implementira s brojnim iznimkama, poreze s fiksnom stopom u pravilu se smatra regresivnima jer najteže pogađaju najsiromašnije. Bogati možda plaćaju isti postotak, no njihovi su prihodi dovoljno visoki da to, za razliku od siromašnijih građana, ne primjećuju.

 

Suprotno popularnim pretpostavkama o našem navodno progresivnom poreznom režimu, mnogi britanski porezi su regresivni paušalni porezi, uključujući BBC-jevu licencu, porez na dodanu vrijednost (VAT) i minimalne cijene alkohola. Želim se usredotočiti na dva koja su najteže pogodila najsiromašnije: NI i općinski porez.

 

U slučaju NI, ako zarađujete više od 5700 funti godišnje, plaćate paušalnu stopu od 12%. Ali kada zaradite više od 50.000 funti godišnje, vaša NI stopa pada na 2% kako bi se uzelo u obzir da plaćate najvišu stopu poreza na dohodak. Zbog toga porezni stručnjak Richard Murphy procjenjuje da najbogatiji plaćaju manje od siromašnih.

 

Regresivna, ravna priroda NI-ja vjerojatno je posljedica njegovog slučajnog razvoja: izvorno razvijena 1910-ih za financiranje mirovina i zdravstvene skrbi za pojedince, kasnije je prošireno na financiranje NHS-a i države blagostanja kada su razvijeni 1940-ih. NI je dodatno promijenjeno sve većom tendencijom Ujedinjenog Kraljevstva ka naknadama za provjeru imovinskog stanja, potkopavajući vezu između doprinosa NI i državnih naknada stvarajući mogućnost da bi radnicima mogla biti odbijena naknada unatoč njihovim povijesnim doprinosima za NI.

 

Općinski porez je regresivan na drugačiji način. Uveden 1990-ih kao porez na imovinu kako bi se zamijenio Thatcherin anketni porez, teoretski je progresivan (povećava se s vrijednošću kuće). Ali u praksi nije. Prvo, vlada Ujedinjenog Kraljevstva nije ažurirala svoje podatke o procjeni vrijednosti stanova od 1991. Učinak je, prema Institutu za fiskalne studije, da su “nekretnine u sve proizvoljnijim poreznim rasponima koji mogu imati malo veze s trenutnom stvarnošću [vrijednosti imovine] ”.

 

Drugo, budući da su podaci o procjeni prikupljeni prije 30 godina, općinski porez prestaje se povećavati za kuće vrijedne više od 320.000 funti – unatoč činjenici da je 770.000 kuća vrijedilo više od 1 milijun funti u 2018. Kao što Laura Gardiner iz Resolution Foundation kaže: “Netko tko živi u nekretninama vrijednima 100.000 funti plaća oko pet puta više općinskog poreza u odnosu na vrijednost imovine nekoga tko tko živi u nekretnini vrijednoj 1 milijun funti. Upravo su takav rezultat željeli izbjeći protivnici biračkog poreza.”

 

Grafikon u nastavku prikazuje prosječni godišnji račun za općinski porez u odnosu na vrijednost nekretnine.

 

Dobro, ali koja je alternativa?

Čak i ako prihvatimo da su ova dva glavna poreza regresivna, što možemo učiniti u vezi s njima? Je li uopće praktično govoriti o reformi? Uostalom, NI postoji više od jednog stoljeća, a sada osigurava ukupno 142 milijarde funti za državu blagostanja. U međuvremenu, općinski porez postoji već 30 godina i trenutno osigurava 52% financiranja lokalne samouprave. Lako je shvatiti zašto ih je većina političara – uz značajnu iznimku Jeremyja Corbyna, koji je podržao zamjenu vijećničkog poreza progresivnom alternativom – izbjegavala dirati.

 

Kada je u pitanju NI, najizravniji lijek mogao bi biti jednostavno ukinuti ga, umjesto prikupljanja novca putem općeg oporezivanja. To bi vjerojatno zahtijevalo povećanje poreza na dohodak, a premda bi većina ljudi time ostala u boljem položaju, političari će oklijevati – povećanje poreza smatra se nepopularnim potezom, a torijevsko povećanje NI-ja im je u anketama naštetilo.

 

Druga, praktičnija opcija bila bi jednostavno natjerati one koji zarađuju više od 50.000 funti da plaćaju standardnu ​​stopu (12%) umjesto snižene stope (2%) – izvješće LSE-a sugerira da bi već samo to prikupilo 20 milijardi funti.

 

Mogućnosti za reformu vijećnog poreza su brojne. Jedan je potpuno ukinuti ovaj zastarjeli sustav i zamijeniti ga ili porezom na imovinu (postotak vrijednosti nekretnine) ili porezom na vrijednost zemljišta (na temelju procijenjene vrijednosti zemljišta, a ne zgrade), što bi bilo više progresivno. Druga alternativa je jednostavna opcija: ponovno vrednovanje kuća na temelju cijena iz 2021. i/ili dodavanje viših raspona vrednovanja postojećem sustavu. Murphy podržava dodavanje pet novih kategorija, rekavši: “Jednim lakim potezom dobivamo progresivniji porez, destimuliramo špekulacije cijena nekretnina i dobivamo rezervoar novih sredstava.”

 

Međutim, postoji razlog zašto uzastopne vlade to nisu učinile: nijedan političar ne želi biti taj koji šalje inspektore po svačijim domovima.

 

Zaključak

Paušalni porezi su, dakle, očito regresivni. Ipak, oni i dalje čine značajan dio državnog financiranja. Zašto?

 

Nedostatak političke volje je jedan od razloga. Osmišljavanje novih sustava oporezivanja je dosadno, skupo i dugotrajno, a učinak promjena neće biti vidljiv odmah.

 

Drugi razlog je jednostavno ideologija. Barem zadnjih pola stoljeća našu zemlju vode ljudi koji ne žele oporezovati bogate. Vrijeme je da poslušaju savjet AOC.

Ell Folan je osnivač Stats for Lefties i kolumnist Novara Media

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve