Nadilaženje jedinstvene porezne stope

"Osim ako ih se implementira s brojnim iznimkama, poreze s fiksnom stopom u pravilu se smatra regresivnima jer najteže pogađaju najsiromašnije. Bogati možda plaćaju isti postotak, no njihovi su prihodi dovoljno visoki da to, za razliku od siromašnijih građana, ne primjećuju."

„Oporezujte bogate, a ne našu budućnost“, poruka s prosvjeda „Rally for Youth“ u organizaciji TUC-a, NUS-a i UCU-a, Manchester, Ujedinjeno Kraljevstvo, 29. siječnja 2011. godine (izvor: Plashing Vole @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Porezi s jedinstvenom poreznom stopom zastarjeli su, regresivni i duboko staromodni.



Premijer David Lloyd Green 1911. godine je najavio potpuno novu shemu: sustav „državnog osiguranja“ protiv bolesti i nezaposlenosti. Lloyd Georgeova ideja bila je jednostavna: zaposlenici, radnici i država doprinosili bi fondu osiguranja koji bi plaćao zdravstvenu skrb i naknadu za nezaposlene u teškim vremenima. Ova je ideja u to vrijeme bila iznimno kontroverzna, kao i danas, 110 godina kasnije.
 
Ranije ovoga mjeseca, vlada je povisila doprinose zaposlenika nacionalnom osiguranju (national insurance, NI) za 10 posto. Progresivci su prigovorili da ovo povećanje naknade, štoviše, nacionalno osiguranje u cjelini, najozbiljnije pogađa najsiromašnije. U pravu su, ali nacionalno osiguranje nije jedinstveno u tom pogledu. U Ujedinjenom Kraljevstvu postoji čitav niz poreza s fiksnom, odnosno jedinstvenom stopom (flat tax); svi su ekstremno regresivni. Nedavna kontroverza oko nacionalnog osiguranja nije dokazala nepravednost samo ove politike, nego i našeg čitavog poreznog sustava. Vrijeme je za rebalans.
 

Stani malo – podsjeti me zašto su porezi s jedinstvenom stopom regresivni?

Porez s jedinstvenom stopom u pravilu je porez koji ima standardnu stopu (postotak ili apsolutni iznos), za razliku od progresivnog poreza koji nameće različite stope, ovisno o prihodima.
 
Osim ako ih se implementira s brojnim iznimkama, poreze s fiksnom stopom u pravilu se smatra regresivnima jer najteže pogađaju najsiromašnije. Bogati možda plaćaju isti postotak, no njihovi su prihodi dovoljno visoki da to, za razliku od siromašnijih građana, ne primjećuju.
 
Suprotno popularnim pretpostavkama o našem navodno progresivnom poreznom režimu, mnogi britanski porezi su regresivni paušalni porezi, uključujući BBC-jevu licencu, porez na dodanu vrijednost (VAT) i minimalne cijene alkohola. Želim se usredotočiti na dva koja su najteže pogodila najsiromašnije: NI i općinski porez.
 
U slučaju NI, ako zarađujete više od 5700 funti godišnje, plaćate paušalnu stopu od 12%. Ali kada zaradite više od 50.000 funti godišnje, vaša NI stopa pada na 2% kako bi se uzelo u obzir da plaćate najvišu stopu poreza na dohodak. Zbog toga porezni stručnjak Richard Murphy procjenjuje da najbogatiji plaćaju manje od siromašnih.
 
Regresivna, ravna priroda NI-ja vjerojatno je posljedica njegovog slučajnog razvoja: izvorno razvijena 1910-ih za financiranje mirovina i zdravstvene skrbi za pojedince, kasnije je prošireno na financiranje NHS-a i države blagostanja kada su razvijeni 1940-ih. NI je dodatno promijenjeno sve većom tendencijom Ujedinjenog Kraljevstva ka naknadama za provjeru imovinskog stanja, potkopavajući vezu između doprinosa NI i državnih naknada stvarajući mogućnost da bi radnicima mogla biti odbijena naknada unatoč njihovim povijesnim doprinosima za NI.
 
Općinski porez je regresivan na drugačiji način. Uveden 1990-ih kao porez na imovinu kako bi se zamijenio Thatcherin anketni porez, teoretski je progresivan (povećava se s vrijednošću kuće). Ali u praksi nije. Prvo, vlada Ujedinjenog Kraljevstva nije ažurirala svoje podatke o procjeni vrijednosti stanova od 1991. Učinak je, prema Institutu za fiskalne studije, da su “nekretnine u sve proizvoljnijim poreznim rasponima koji mogu imati malo veze s trenutnom stvarnošću [vrijednosti imovine] ”.
 
Drugo, budući da su podaci o procjeni prikupljeni prije 30 godina, općinski porez prestaje se povećavati za kuće vrijedne više od 320.000 funti – unatoč činjenici da je 770.000 kuća vrijedilo više od 1 milijun funti u 2018. Kao što Laura Gardiner iz Resolution Foundation kaže: “Netko tko živi u nekretninama vrijednima 100.000 funti plaća oko pet puta više općinskog poreza u odnosu na vrijednost imovine nekoga tko tko živi u nekretnini vrijednoj 1 milijun funti. Upravo su takav rezultat željeli izbjeći protivnici biračkog poreza.”
 
Grafikon u nastavku prikazuje prosječni godišnji račun za općinski porez u odnosu na vrijednost nekretnine.
 

Dobro, ali koja je alternativa?

Čak i ako prihvatimo da su ova dva glavna poreza regresivna, što možemo učiniti u vezi s njima? Je li uopće praktično govoriti o reformi? Uostalom, NI postoji više od jednog stoljeća, a sada osigurava ukupno 142 milijarde funti za državu blagostanja. U međuvremenu, općinski porez postoji već 30 godina i trenutno osigurava 52% financiranja lokalne samouprave. Lako je shvatiti zašto ih je većina političara – uz značajnu iznimku Jeremyja Corbyna, koji je podržao zamjenu vijećničkog poreza progresivnom alternativom – izbjegavala dirati.
 
Kada je u pitanju NI, najizravniji lijek mogao bi biti jednostavno ukinuti ga, umjesto prikupljanja novca putem općeg oporezivanja. To bi vjerojatno zahtijevalo povećanje poreza na dohodak, a premda bi većina ljudi time ostala u boljem položaju, političari će oklijevati – povećanje poreza smatra se nepopularnim potezom, a torijevsko povećanje NI-ja im je u anketama naštetilo.
 
Druga, praktičnija opcija bila bi jednostavno natjerati one koji zarađuju više od 50.000 funti da plaćaju standardnu ​​stopu (12%) umjesto snižene stope (2%) – izvješće LSE-a sugerira da bi već samo to prikupilo 20 milijardi funti.
 
Mogućnosti za reformu vijećnog poreza su brojne. Jedan je potpuno ukinuti ovaj zastarjeli sustav i zamijeniti ga ili porezom na imovinu (postotak vrijednosti nekretnine) ili porezom na vrijednost zemljišta (na temelju procijenjene vrijednosti zemljišta, a ne zgrade), što bi bilo više progresivno. Druga alternativa je jednostavna opcija: ponovno vrednovanje kuća na temelju cijena iz 2021. i/ili dodavanje viših raspona vrednovanja postojećem sustavu. Murphy podržava dodavanje pet novih kategorija, rekavši: “Jednim lakim potezom dobivamo progresivniji porez, destimuliramo špekulacije cijena nekretnina i dobivamo rezervoar novih sredstava.”
 
Međutim, postoji razlog zašto uzastopne vlade to nisu učinile: nijedan političar ne želi biti taj koji šalje inspektore po svačijim domovima.
 

Zaključak

Paušalni porezi su, dakle, očito regresivni. Ipak, oni i dalje čine značajan dio državnog financiranja. Zašto?
 
Nedostatak političke volje je jedan od razloga. Osmišljavanje novih sustava oporezivanja je dosadno, skupo i dugotrajno, a učinak promjena neće biti vidljiv odmah.
 
Drugi razlog je jednostavno ideologija. Barem zadnjih pola stoljeća našu zemlju vode ljudi koji ne žele oporezovati bogate. Vrijeme je da poslušaju savjet AOC.





Ell Folan je osnivač Stats for Lefties i kolumnist Novara Media





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.
  • 9. listopada 2023. Kad ti petsto zakonskih prijedloga radi o glavi Liberalna i neoliberalna legislativa te pravni okviri, kako u Europi tako i Americi, očekivano, uspješno i brzo apsorbiraju ultrakonzervativne pritiske i transfobnu artikulaciju koja direktno utječe na trans populaciju. Donose se diskriminatorni zakoni koji zatiru prava jedne društvene skupine i u sebi sadržavaju opasne eradikcionističke elemente koji prijete genocidnim nasiljem.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve