Onkraj nuklearne obitelji

"Brak je konzervativna institucija, način da se klasa reproducira. On je osnova za male jedinice – obitelj, crkvu, zajednicu – za koje je Edmund Burke smatrao da su nužne za etičko društvo. Prema konzervativcima, brak liječi siromaštvo, traume iz djetinjstva i nasilje izazvano vatrenim oružjem. Međutim, osobito čeznu za tzv. tradicionalnim obiteljima, gdje je otac hranitelj, a majka domaćica. Naš porezni zakon odražava ovu težnju. Napisan je kako bi išao u prilog bogatim bračnim parovima, od kojih su većina bijeli, kao što je Dorothy Brown nedavno primijetila u knjizi The Whiteness of Wealth"

Majka i kćer u kućanskom poslu, Julie de Graag (1877-1924), original se nalazi u Državnom muzeju u Amsterdamu, Nizozemska (izvor: rawpixel.com)
Nećemo dokinuti prekarnost nostalgijom za periodom u kojem su muškarci bili glavni hranitelji.

Nedavno sam pogledala sve epizode emisije pod nazivom Marriage or Mortgage (Brak ili hipoteka). Ova Netflixova produkcija, smještena u Nashvilleu u saveznoj državi Tennessee, traži od parova da odaberu između dva označitelja zrelosti: zakonsku vezu ili vlasništvo nad imovinom. Proračuni na koje se mogu osloniti pokrivaju samo jednu opciju te je potrebno odlučiti. Parovi gotovo bez iznimke biraju vjenčanje. Prvi put kada sam gledala ovu emisiju urlikala sam na televizor. Ako su vam ponudili kuću, zašto biste se umjesto toga vjenčali?

 

Brak je konzervativna institucija, način da se klasa reproducira. On je osnova za male jedinice – obitelj, crkvu, zajednicu – za koje je Edmund Burke smatrao da su nužne za etičko društvo. Prema konzervativcima, brak liječi siromaštvo, traume iz djetinjstva i nasilje izazvano vatrenim oružjem. Međutim, osobito čeznu za tzv. tradicionalnim obiteljima, gdje je otac hranitelj, a majka domaćica. Naš porezni zakon odražava ovu težnju. Napisan je kako bi išao u prilog bogatim bračnim parovima, od kojih su većina bijeli, kao što je Dorothy Brown nedavno primijetila u knjizi The Whiteness of Wealth: „Više od 40 posto kućanstava bijelih bračnih parova dobiva između 200 001 i 1 milijun američkih dolara u poreznim olakšicama, dok njih manje od 20 posto plaća novčane penale“. Većina ih „zrcali povijesni arhetip jednog hranitelja i supružnika koji ostaje doma“, što se može pripisati „odlukama o poreznoj politici koje su donesene u prvoj polovici dvadesetog stoljeća“ i koje su osmišljene kako bi favorizirale određene obiteljske strukture naspram drugih.

 

Branitelj_ica tradicionalne obitelji mogla bi reći „Pa što? Kome to šteti?“ Međutim, šteta je inherentna prisili, a niti brak ni obitelj nisu neutralni konstrukti. Oboje su korisni kao oružje desnice. Laskaju religioznim stavovima društvenih konzervativaca i ograničavaju naše političke horizonte. Određenim prijedlozima u sklopu sustava socijalne sigurnosti – poput univerzalne dječje skrbi – neminovno su na meti roditelji i dječji odgoj. Druge bi trebalo proširiti tako da se opsegom ne zadržavaju na braku ili obitelji. Dječji doplatak je dobra, čak i transformativna društvena politika. Doplatak za odgajatelja, dostupan svakome tko je odgovoran za uzdržavanu osobu, bio bi još bolji.

 

Čak i kada su odvojeni od pravnih i političkih režima, brak i obitelj proždiru ogroman dio naše pažnje. Ljevičari i ljevičarke koje strahuju da je kapitalizam prijetnja obitelji u pravu su, ali samo zato što je kapitalizam prijetnja za sve odnose. Kao što Sarah Jaffe piše u knjizi Work Won’t Love You Back, rad remeti kako prijateljstva, tako i brakove. Antisindikalni zapošljavatelji huškaju radnike_ce jedne protiv drugih, a sustav profesionalnog napredovanja može imati isti učinak. Rad se danas uvukao u svaku pukotinu modernog života, ostavljajući premalo prostora za bilo što ili bilo koga drugog.

 

Melinda Cooper tvrdi da je naspram prekarnosti obitelj potencijalno utočište koje treba našu zaštitu. No zašto ograničiti naš fokus na jedan djelić problema? Dok se lijevi branitelji obitelji znaju ograničiti na zagovaranje politika koje pomažu roditeljima, ja bih radije zagovarala više slobodnog vremena za sve. Ovi detalji su bitni. Nećemo dokinuti prekarnost nostalgijom za periodom u kojem su muškarci bili glavni hranitelji. Pandemija nam je pokazala koliko su ove stare, orodnjene podjele i dalje moćne: žene su obavljale većinu reproduktivnog rada prije izbijanja pandemije, a prema anketama, njihovo se opterećenje samo povećalo time što su djeca ostala doma i nisu išla u školu. Istovremeno, stotine tisuća nebijelih žena napose se našlo na udaru gubitka radnih mjesta.

 

Prošlost nas zaista može naučiti nekim lekcijama. Verzija univerzalne dječje skrbi postojala je u Sjedinjenim Državama, kao privremeni produkt Drugog svjetskog rata. Međutim, dvadeseto stoljeće neće riješiti problem optimalne podrške svježe nezaposlenim ženama i njihovim obiteljima. Niti će nam pogled unatrag biti jedino dostupno sredstvo ako ih želimo poštediti potrebe za radom kao takve. Trebali bismo proširiti naše imaginarije i rješenja onkraj nuklearne obitelji. Ovaj pokušaj iziskuje od nas da budemo selektivni po pitanju toga tko su nam saveznici. Kada biranim riječima upozoravaju na nesputani kapitalizam, religijski konzervativci mogu zazvučati kao prijatelji, čak i potencijalni partneri. No njihov je cilj očuvati obiteljsku strukturu koja obesnažuje žene i ne dovodi u pitanje stare hijerarhije. U doba ekstremnih ekonomskih nejednakosti, ljevica treba ideje i saveznike – ali ne takve ideje i takve saveznike.

 

U listopadu stupam u brak, dijelom zato što sam na to primorana zbog politike. Imam zdravstveni problem i ako završim u bolnici, želim da moj partner ima određena zakonska prava. Zaruke su me primorale da si postavim komplicirana pitanja, kao što su: „Kada sam postala osoba koja želi stupiti u brak?“ Godinama sam govorila da to nikada neću učiniti, a sada gledam slike cvijeća i prstenja i torti. Pri razmatranju ovoga pitanja shvatila sam da su parovi na Marriage or Mortgage u pravu. Poput njih, i ja želim vjenčanje.

 

Industrija vjenčanja teško da je radikalni raj. (Uglavnom je monstruozna.) Međutim, vjenčanje je puno lakše subvertirati od braka. Moj partner i ja skupa smo već sedam godina, a zajedno živimo njih šest. Nakon vjenčanja nećemo biti ništa manje niti više posvećeni jedno drugom. Nisu nam potrebni nikakvi kućanski aparati, nemamo mjesta u stanu za stajaći mikser, a ne možemo mirne savjesti tražiti od nekoga da nam kupi Le Creuset kuhinjsko posuđe. U čemu je onda poanta vjenčanja? U tome da nas veže jedno uz drugo, kao i uz sve ostale.

 

Solidarnost veže jednu individuu s drugom u istoj borbi i uspostavlja zajedničko dobro onkraj običajnih podjela. Kada je ljubav toliko jaka da može trajati cijeli život, vrijedi je obilježiti i traži podršku kolektiva. „Rad vas nikada neće voljeti zauzvrat“, piše Jaffe, „ali drugi ljudi hoće“. Radni zahtjevi možda su nas otrgnuli na stotine milja daleko od ljudi koje volimo, ali na jedan dan ćemo ih privući natrag oko nas. Ceremonije se nikada ne tiču samo jedne osobe, ili čak dvije; one su kolektivni događaji. Ne želimo se učiniti odgovornima samo jedni drugima, nego i obiteljima koje smo sami odabrali. Želimo javno obznaniti naše obveze, u čijem je temelju ljubav.

 

Kapitalizam nas huška jedne na druge, obitelj protiv obitelji, klasu protiv klase. Otuđuje nas onako kako brak može otuđiti par od svih drugih, na način na koji tradicionalna obitelj otuđuje sve one koji se ne uklapaju u nju. Ove institucije suprotstavljene su stvarnosti koju ja i moj partner želimo izgraditi.

 

Kada se osjećam romantično, i to ne samo prema svom partneru, želim širiti svoju sreću na druge. Prema definiciji solidarnosti, za to je potreban rad, ali to nije loše mjesto za početak. Temelj svakog sporazumnog odnosa, bilo s vašim partnerom, bilo s prijateljem ili drugom, leži u empatiji i brigi. Dakle, u antitezi onoga na što nas kapitalizam i desnica primoravaju.

Sarah Jones je kolumnistica New York Magazinea, gdje piše o nejednakosti i nacionalnoj politici.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Vezani članci

  • 27. rujna 2024. Solidarnost kao uzajamna pomoć Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
  • 23. rujna 2024. Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
  • 10. rujna 2024. Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
  • 5. rujna 2024. Nema većeg Nijemca od Antinijemca Autor analizira tzv. „antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
  • 25. kolovoza 2024. Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donosi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
  • 23. kolovoza 2024. Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
  • 21. kolovoza 2024. Novi iracionalizam Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanju prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve