Onkraj nuklearne obitelji

"Brak je konzervativna institucija, način da se klasa reproducira. On je osnova za male jedinice – obitelj, crkvu, zajednicu – za koje je Edmund Burke smatrao da su nužne za etičko društvo. Prema konzervativcima, brak liječi siromaštvo, traume iz djetinjstva i nasilje izazvano vatrenim oružjem. Međutim, osobito čeznu za tzv. tradicionalnim obiteljima, gdje je otac hranitelj, a majka domaćica. Naš porezni zakon odražava ovu težnju. Napisan je kako bi išao u prilog bogatim bračnim parovima, od kojih su većina bijeli, kao što je Dorothy Brown nedavno primijetila u knjizi The Whiteness of Wealth"

Fernand Leger: Tri žene (orig. Le grand dejeuner) (1921), ulje na platnu, lokacija: MoMA, New York (izvor: wikiart.org)
Nećemo dokinuti prekarnost nostalgijom za periodom u kojem su muškarci bili glavni hranitelji.



Nedavno sam pogledala sve epizode emisije pod nazivom Marriage or Mortgage (Brak ili hipoteka). Ova Netflixova produkcija, smještena u Nashvilleu u saveznoj državi Tennessee, traži od parova da odaberu između dva označitelja zrelosti: zakonsku vezu ili vlasništvo nad imovinom. Proračuni na koje se mogu osloniti pokrivaju samo jednu opciju te je potrebno odlučiti. Parovi gotovo bez iznimke biraju vjenčanje. Prvi put kada sam gledala ovu emisiju urlikala sam na televizor. Ako su vam ponudili kuću, zašto biste se umjesto toga vjenčali?
 
Brak je konzervativna institucija, način da se klasa reproducira. On je osnova za male jedinice – obitelj, crkvu, zajednicu – za koje je Edmund Burke smatrao da su nužne za etičko društvo. Prema konzervativcima, brak liječi siromaštvo, traume iz djetinjstva i nasilje izazvano vatrenim oružjem. Međutim, osobito čeznu za tzv. tradicionalnim obiteljima, gdje je otac hranitelj, a majka domaćica. Naš porezni zakon odražava ovu težnju. Napisan je kako bi išao u prilog bogatim bračnim parovima, od kojih su većina bijeli, kao što je Dorothy Brown nedavno primijetila u knjizi The Whiteness of Wealth: „Više od 40 posto kućanstava bijelih bračnih parova dobiva između 200 001 i 1 milijun američkih dolara u poreznim olakšicama, dok njih manje od 20 posto plaća novčane penale“. Većina ih „zrcali povijesni arhetip jednog hranitelja i supružnika koji ostaje doma“, što se može pripisati „odlukama o poreznoj politici koje su donesene u prvoj polovici dvadesetog stoljeća“ i koje su osmišljene kako bi favorizirale određene obiteljske strukture naspram drugih.
 
Branitelj_ica tradicionalne obitelji mogla bi reći „Pa što? Kome to šteti?“ Međutim, šteta je inherentna prisili, a niti brak ni obitelj nisu neutralni konstrukti. Oboje su korisni kao oružje desnice. Laskaju religioznim stavovima društvenih konzervativaca i ograničavaju naše političke horizonte. Određenim prijedlozima u sklopu sustava socijalne sigurnosti – poput univerzalne dječje skrbi – neminovno su na meti roditelji i dječji odgoj. Druge bi trebalo proširiti tako da se opsegom ne zadržavaju na braku ili obitelji. Dječji doplatak je dobra, čak i transformativna društvena politika. Doplatak za odgajatelja, dostupan svakome tko je odgovoran za uzdržavanu osobu, bio bi još bolji.
 
Čak i kada su odvojeni od pravnih i političkih režima, brak i obitelj proždiru ogroman dio naše pažnje. Ljevičari i ljevičarke koje strahuju da je kapitalizam prijetnja obitelji u pravu su, ali samo zato što je kapitalizam prijetnja za sve odnose. Kao što Sarah Jaffe piše u knjizi Work Won’t Love You Back, rad remeti kako prijateljstva, tako i brakove. Antisindikalni zapošljavatelji huškaju radnike_ce jedne protiv drugih, a sustav profesionalnog napredovanja može imati isti učinak. Rad se danas uvukao u svaku pukotinu modernog života, ostavljajući premalo prostora za bilo što ili bilo koga drugog.
 
Melinda Cooper tvrdi da je naspram prekarnosti obitelj potencijalno utočište koje treba našu zaštitu. No zašto ograničiti naš fokus na jedan djelić problema? Dok se lijevi branitelji obitelji znaju ograničiti na zagovaranje politika koje pomažu roditeljima, ja bih radije zagovarala više slobodnog vremena za sve. Ovi detalji su bitni. Nećemo dokinuti prekarnost nostalgijom za periodom u kojem su muškarci bili glavni hranitelji. Pandemija nam je pokazala koliko su ove stare, orodnjene podjele i dalje moćne: žene su obavljale većinu reproduktivnog rada prije izbijanja pandemije, a prema anketama, njihovo se opterećenje samo povećalo time što su djeca ostala doma i nisu išla u školu. Istovremeno, stotine tisuća nebijelih žena napose se našlo na udaru gubitka radnih mjesta.
 
Prošlost nas zaista može naučiti nekim lekcijama. Verzija univerzalne dječje skrbi postojala je u Sjedinjenim Državama, kao privremeni produkt Drugog svjetskog rata. Međutim, dvadeseto stoljeće neće riješiti problem optimalne podrške svježe nezaposlenim ženama i njihovim obiteljima. Niti će nam pogled unatrag biti jedino dostupno sredstvo ako ih želimo poštediti potrebe za radom kao takve. Trebali bismo proširiti naše imaginarije i rješenja onkraj nuklearne obitelji. Ovaj pokušaj iziskuje od nas da budemo selektivni po pitanju toga tko su nam saveznici. Kada biranim riječima upozoravaju na nesputani kapitalizam, religijski konzervativci mogu zazvučati kao prijatelji, čak i potencijalni partneri. No njihov je cilj očuvati obiteljsku strukturu koja obesnažuje žene i ne dovodi u pitanje stare hijerarhije. U doba ekstremnih ekonomskih nejednakosti, ljevica treba ideje i saveznike – ali ne takve ideje i takve saveznike.
 
U listopadu stupam u brak, dijelom zato što sam na to primorana zbog politike. Imam zdravstveni problem i ako završim u bolnici, želim da moj partner ima određena zakonska prava. Zaruke su me primorale da si postavim komplicirana pitanja, kao što su: „Kada sam postala osoba koja želi stupiti u brak?“ Godinama sam govorila da to nikada neću učiniti, a sada gledam slike cvijeća i prstenja i torti. Pri razmatranju ovoga pitanja shvatila sam da su parovi na Marriage or Mortgage u pravu. Poput njih, i ja želim vjenčanje.
 
Industrija vjenčanja teško da je radikalni raj. (Uglavnom je monstruozna.) Međutim, vjenčanje je puno lakše subvertirati od braka. Moj partner i ja skupa smo već sedam godina, a zajedno živimo njih šest. Nakon vjenčanja nećemo biti ništa manje niti više posvećeni jedno drugom. Nisu nam potrebni nikakvi kućanski aparati, nemamo mjesta u stanu za stajaći mikser, a ne možemo mirne savjesti tražiti od nekoga da nam kupi Le Creuset kuhinjsko posuđe. U čemu je onda poanta vjenčanja? U tome da nas veže jedno uz drugo, kao i uz sve ostale.
 
Solidarnost veže jednu individuu s drugom u istoj borbi i uspostavlja zajedničko dobro onkraj običajnih podjela. Kada je ljubav toliko jaka da može trajati cijeli život, vrijedi je obilježiti i traži podršku kolektiva. „Rad vas nikada neće voljeti zauzvrat“, piše Jaffe, „ali drugi ljudi hoće“. Radni zahtjevi možda su nas otrgnuli na stotine milja daleko od ljudi koje volimo, ali na jedan dan ćemo ih privući natrag oko nas. Ceremonije se nikada ne tiču samo jedne osobe, ili čak dvije; one su kolektivni događaji. Ne želimo se učiniti odgovornima samo jedni drugima, nego i obiteljima koje smo sami odabrali. Želimo javno obznaniti naše obveze, u čijem je temelju ljubav.
 
Kapitalizam nas huška jedne na druge, obitelj protiv obitelji, klasu protiv klase. Otuđuje nas onako kako brak može otuđiti par od svih drugih, na način na koji tradicionalna obitelj otuđuje sve one koji se ne uklapaju u nju. Ove institucije suprotstavljene su stvarnosti koju ja i moj partner želimo izgraditi.
 
Kada se osjećam romantično, i to ne samo prema svom partneru, želim širiti svoju sreću na druge. Prema definiciji solidarnosti, za to je potreban rad, ali to nije loše mjesto za početak. Temelj svakog sporazumnog odnosa, bilo s vašim partnerom, bilo s prijateljem ili drugom, leži u empatiji i brigi. Dakle, u antitezi onoga na što nas kapitalizam i desnica primoravaju.





Sarah Jones je kolumnistica New York Magazinea, gdje piše o nejednakosti i nacionalnoj politici.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 2. listopada 2021. Antikapitalistički seminar Prijavite se na Antikapitalistički seminar koji u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Slobodni Filozofski i Subversive festival – jednotjedni program političke edukacije u kojem ćemo pokušati mapirati i kritički sagledati analitičke okvire različitih oblika političkog angažmana i njihove slijepe pjege, odnosno razmotriti na koji način različite teorijsko-političke paradigme pristupaju društvenoj stvarnosti.
  • 30. rujna 2021. Skidanje slojeva "Iako termin „istraga“ možda evocira prizor detektiva, istraživačka estetika kao praksa pokazuje bliže afinitete prema kritičkoj teoriji nego prema policiji. Navođenjem pokušaja „skidanja slojeva“ realnosti kako bi se razotkrila istina, istraživačka estetika razlikuje se od formalnih pravnih procesa koji pri ustanovljavanju odgovornosti prihvaćaju tek najužu koncepciju kauzalnosti."
  • 29. rujna 2021. Nadilaženje jedinstvene porezne stope "Osim ako ih se implementira s brojnim iznimkama, poreze s fiksnom stopom u pravilu se smatra regresivnima jer najteže pogađaju najsiromašnije. Bogati možda plaćaju isti postotak, no njihovi su prihodi dovoljno visoki da to, za razliku od siromašnijih građana, ne primjećuju."
  • 28. rujna 2021. Iz duge povijesti knjigocida "U razdoblju Republike Hrvatske ideološki motiv u pozadini uništavanja i otpisivanja knjiga uvelike je bio replika praksi iz NDH. Prema nekim podacima, početkom devedesetih uništeno je 14 posto hrvatskog književnog fonda. Na meti su bili marksistički naslovi, radovi srpskih autora, ali i potpuno apolitična literatura, ako je bila pisana ćirilicom i/ili ekavicom."
  • 26. rujna 2021. Kako je Premier liga pomogla super-bogatašima da zavladaju nogometom "Jasno je da je zaustavljanje Superlige omelo daljnju komercijalizaciju nogometa. Međutim, ono što se često zaboravlja jest da je gotovo identičan proces uspio pri formiranju Premier lige 1992. godine."
  • 18. rujna 2021. Afganistanskim ženama nije potreban bijeli feminizam Femonacionalistički odnosno femoimperijalistički impulsi bijelog feminizma, isključujuće grane feminizma koja promatra ženska prava isključivo kroz bijelu zapadnu optiku, neizbježna su nijansa licemjerja koje se provlači medijskim komentarima o povratku Talibana na vlast u Afganistanu, jednako kao što su bili jedan od ključnih generatora legitimacijskih narativa netom okončane vojne okupacije SAD-a i njezinih saveznica. Ovakav pristup problemu ultrakonzervativnog patrijarhalnog odnosa Talibana prema ženama u afganistanskom društvu zatvara oči ne samo pred seksizmom i mizoginim tendencijama u zapadnim zemljama, nego i pred širim geopolitičkim kontekstom koji je bio formativan za stanje u kojem se zemlje zapadne Azije nalaze danas.
  • 5. rujna 2021. Uloga mjera štednje u nezapamćenim šumskim požarima u Grčkoj "Premještanje fokusa s lokalne situacije prema globalnim snagama primorava nas da uvidimo kako nema ničeg "uređenog" u današnjem globalnom neoliberalnom poretku. Prije negoli se krenemo boriti za opstanak naših zajednica, trebali bismo razmotriti jesu li borba za redistribuciju bogatstva i golemi pomak u prioritetima naših država zapravo nužan uvjet za to da imamo ikakvu šansu. Trebali bismo također razmotriti što nam slijedi: sve izraženije nejednakosti, borbe oko preostalih resursa, društvena i geopolitička nestabilnost."
  • 1. rujna 2021. Krik i plan "Na zemlji ukradenoj od Autohtonih naroda, dok nas nužnost i briga primoravaju da se približimo jedni drugima iz klaustrofobične topline naših podijeljenih traumatiziranih javnosti, vjerojatno je najhitniji revolucionarni prioritet izgradnja solidarnosti između zajednica koje su međusobno zavadili kapitalizam, bjelačka supremacija i naseljenički kolonijalizam. Da razjasnimo tko smo jedni drugima i što nam je zajedničko, a koje su naše različitosti, i može li se i kako to prevladati. Zadaća izgradnje povjerenja među zajednicama, naravno, nije oprečna revolucionarnom organiziranju ili nespojiva s njim; povjerenje se stvara kroz zajedničku borbu. Međutim, da bismo izvršili tu zadaću možda će biti nužno da prihvatimo najširu moguću viziju toga kako „revolucionarno organiziranje” može izgledati."
  • 31. kolovoza 2021. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (prvi dio) Pitanje porijekla neke zaraze otvara prostor za simplifikacije, moralnu paniku, teorije zavjere, antivaksersku propagandu i stigmatiziranje već marginaliziranih skupina. Razmatranje povijesti HIV-a pokazuje na koji se način taj virus životinjskog porijekla iz okoline rijeke Kongo kretao do Kariba i SAD-a te kakvu je ulogu u tome imalo nedostatno kolonijalno javno zdravstvo. Iako je pandemija AIDS-a posebice pogađala određene pozicije u mapama seksualnosti i rada (gej muškarce, karipske migrantkinje i migrante, kućanske i seksualne radnice, siromašne korisnike i korisnice intravenoznih droga), iz historijsko-strukturne analize jasno je da njezin uzrok nisu bile specifične skupine ljudi već globalni politički i socioekonomski kontekst.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve