Onkraj nuklearne obitelji

"Brak je konzervativna institucija, način da se klasa reproducira. On je osnova za male jedinice – obitelj, crkvu, zajednicu – za koje je Edmund Burke smatrao da su nužne za etičko društvo. Prema konzervativcima, brak liječi siromaštvo, traume iz djetinjstva i nasilje izazvano vatrenim oružjem. Međutim, osobito čeznu za tzv. tradicionalnim obiteljima, gdje je otac hranitelj, a majka domaćica. Naš porezni zakon odražava ovu težnju. Napisan je kako bi išao u prilog bogatim bračnim parovima, od kojih su većina bijeli, kao što je Dorothy Brown nedavno primijetila u knjizi The Whiteness of Wealth"

Majka i kćer u kućanskom poslu, Julie de Graag (1877-1924), original se nalazi u Državnom muzeju u Amsterdamu, Nizozemska (izvor: rawpixel.com)
Nećemo dokinuti prekarnost nostalgijom za periodom u kojem su muškarci bili glavni hranitelji.



Nedavno sam pogledala sve epizode emisije pod nazivom Marriage or Mortgage (Brak ili hipoteka). Ova Netflixova produkcija, smještena u Nashvilleu u saveznoj državi Tennessee, traži od parova da odaberu između dva označitelja zrelosti: zakonsku vezu ili vlasništvo nad imovinom. Proračuni na koje se mogu osloniti pokrivaju samo jednu opciju te je potrebno odlučiti. Parovi gotovo bez iznimke biraju vjenčanje. Prvi put kada sam gledala ovu emisiju urlikala sam na televizor. Ako su vam ponudili kuću, zašto biste se umjesto toga vjenčali?
 
Brak je konzervativna institucija, način da se klasa reproducira. On je osnova za male jedinice – obitelj, crkvu, zajednicu – za koje je Edmund Burke smatrao da su nužne za etičko društvo. Prema konzervativcima, brak liječi siromaštvo, traume iz djetinjstva i nasilje izazvano vatrenim oružjem. Međutim, osobito čeznu za tzv. tradicionalnim obiteljima, gdje je otac hranitelj, a majka domaćica. Naš porezni zakon odražava ovu težnju. Napisan je kako bi išao u prilog bogatim bračnim parovima, od kojih su većina bijeli, kao što je Dorothy Brown nedavno primijetila u knjizi The Whiteness of Wealth: „Više od 40 posto kućanstava bijelih bračnih parova dobiva između 200 001 i 1 milijun američkih dolara u poreznim olakšicama, dok njih manje od 20 posto plaća novčane penale“. Većina ih „zrcali povijesni arhetip jednog hranitelja i supružnika koji ostaje doma“, što se može pripisati „odlukama o poreznoj politici koje su donesene u prvoj polovici dvadesetog stoljeća“ i koje su osmišljene kako bi favorizirale određene obiteljske strukture naspram drugih.
 
Branitelj_ica tradicionalne obitelji mogla bi reći „Pa što? Kome to šteti?“ Međutim, šteta je inherentna prisili, a niti brak ni obitelj nisu neutralni konstrukti. Oboje su korisni kao oružje desnice. Laskaju religioznim stavovima društvenih konzervativaca i ograničavaju naše političke horizonte. Određenim prijedlozima u sklopu sustava socijalne sigurnosti – poput univerzalne dječje skrbi – neminovno su na meti roditelji i dječji odgoj. Druge bi trebalo proširiti tako da se opsegom ne zadržavaju na braku ili obitelji. Dječji doplatak je dobra, čak i transformativna društvena politika. Doplatak za odgajatelja, dostupan svakome tko je odgovoran za uzdržavanu osobu, bio bi još bolji.
 
Čak i kada su odvojeni od pravnih i političkih režima, brak i obitelj proždiru ogroman dio naše pažnje. Ljevičari i ljevičarke koje strahuju da je kapitalizam prijetnja obitelji u pravu su, ali samo zato što je kapitalizam prijetnja za sve odnose. Kao što Sarah Jaffe piše u knjizi Work Won’t Love You Back, rad remeti kako prijateljstva, tako i brakove. Antisindikalni zapošljavatelji huškaju radnike_ce jedne protiv drugih, a sustav profesionalnog napredovanja može imati isti učinak. Rad se danas uvukao u svaku pukotinu modernog života, ostavljajući premalo prostora za bilo što ili bilo koga drugog.
 
Melinda Cooper tvrdi da je naspram prekarnosti obitelj potencijalno utočište koje treba našu zaštitu. No zašto ograničiti naš fokus na jedan djelić problema? Dok se lijevi branitelji obitelji znaju ograničiti na zagovaranje politika koje pomažu roditeljima, ja bih radije zagovarala više slobodnog vremena za sve. Ovi detalji su bitni. Nećemo dokinuti prekarnost nostalgijom za periodom u kojem su muškarci bili glavni hranitelji. Pandemija nam je pokazala koliko su ove stare, orodnjene podjele i dalje moćne: žene su obavljale većinu reproduktivnog rada prije izbijanja pandemije, a prema anketama, njihovo se opterećenje samo povećalo time što su djeca ostala doma i nisu išla u školu. Istovremeno, stotine tisuća nebijelih žena napose se našlo na udaru gubitka radnih mjesta.
 
Prošlost nas zaista može naučiti nekim lekcijama. Verzija univerzalne dječje skrbi postojala je u Sjedinjenim Državama, kao privremeni produkt Drugog svjetskog rata. Međutim, dvadeseto stoljeće neće riješiti problem optimalne podrške svježe nezaposlenim ženama i njihovim obiteljima. Niti će nam pogled unatrag biti jedino dostupno sredstvo ako ih želimo poštediti potrebe za radom kao takve. Trebali bismo proširiti naše imaginarije i rješenja onkraj nuklearne obitelji. Ovaj pokušaj iziskuje od nas da budemo selektivni po pitanju toga tko su nam saveznici. Kada biranim riječima upozoravaju na nesputani kapitalizam, religijski konzervativci mogu zazvučati kao prijatelji, čak i potencijalni partneri. No njihov je cilj očuvati obiteljsku strukturu koja obesnažuje žene i ne dovodi u pitanje stare hijerarhije. U doba ekstremnih ekonomskih nejednakosti, ljevica treba ideje i saveznike – ali ne takve ideje i takve saveznike.
 
U listopadu stupam u brak, dijelom zato što sam na to primorana zbog politike. Imam zdravstveni problem i ako završim u bolnici, želim da moj partner ima određena zakonska prava. Zaruke su me primorale da si postavim komplicirana pitanja, kao što su: „Kada sam postala osoba koja želi stupiti u brak?“ Godinama sam govorila da to nikada neću učiniti, a sada gledam slike cvijeća i prstenja i torti. Pri razmatranju ovoga pitanja shvatila sam da su parovi na Marriage or Mortgage u pravu. Poput njih, i ja želim vjenčanje.
 
Industrija vjenčanja teško da je radikalni raj. (Uglavnom je monstruozna.) Međutim, vjenčanje je puno lakše subvertirati od braka. Moj partner i ja skupa smo već sedam godina, a zajedno živimo njih šest. Nakon vjenčanja nećemo biti ništa manje niti više posvećeni jedno drugom. Nisu nam potrebni nikakvi kućanski aparati, nemamo mjesta u stanu za stajaći mikser, a ne možemo mirne savjesti tražiti od nekoga da nam kupi Le Creuset kuhinjsko posuđe. U čemu je onda poanta vjenčanja? U tome da nas veže jedno uz drugo, kao i uz sve ostale.
 
Solidarnost veže jednu individuu s drugom u istoj borbi i uspostavlja zajedničko dobro onkraj običajnih podjela. Kada je ljubav toliko jaka da može trajati cijeli život, vrijedi je obilježiti i traži podršku kolektiva. „Rad vas nikada neće voljeti zauzvrat“, piše Jaffe, „ali drugi ljudi hoće“. Radni zahtjevi možda su nas otrgnuli na stotine milja daleko od ljudi koje volimo, ali na jedan dan ćemo ih privući natrag oko nas. Ceremonije se nikada ne tiču samo jedne osobe, ili čak dvije; one su kolektivni događaji. Ne želimo se učiniti odgovornima samo jedni drugima, nego i obiteljima koje smo sami odabrali. Želimo javno obznaniti naše obveze, u čijem je temelju ljubav.
 
Kapitalizam nas huška jedne na druge, obitelj protiv obitelji, klasu protiv klase. Otuđuje nas onako kako brak može otuđiti par od svih drugih, na način na koji tradicionalna obitelj otuđuje sve one koji se ne uklapaju u nju. Ove institucije suprotstavljene su stvarnosti koju ja i moj partner želimo izgraditi.
 
Kada se osjećam romantično, i to ne samo prema svom partneru, želim širiti svoju sreću na druge. Prema definiciji solidarnosti, za to je potreban rad, ali to nije loše mjesto za početak. Temelj svakog sporazumnog odnosa, bilo s vašim partnerom, bilo s prijateljem ili drugom, leži u empatiji i brigi. Dakle, u antitezi onoga na što nas kapitalizam i desnica primoravaju.





Sarah Jones je kolumnistica New York Magazinea, gdje piše o nejednakosti i nacionalnoj politici.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.
  • 9. listopada 2023. Kad ti petsto zakonskih prijedloga radi o glavi Liberalna i neoliberalna legislativa te pravni okviri, kako u Europi tako i Americi, očekivano, uspješno i brzo apsorbiraju ultrakonzervativne pritiske i transfobnu artikulaciju koja direktno utječe na trans populaciju. Donose se diskriminatorni zakoni koji zatiru prava jedne društvene skupine i u sebi sadržavaju opasne eradikcionističke elemente koji prijete genocidnim nasiljem.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve