Anti-Hobbes: objava rata ratu svih protiv sviju

"U antisocijalnom ponašanju ne treba tražiti naznake nadirućih učinaka prirodnog stanja koje probija kroz društvo, već posljedice onoga što bismo obrtanjem Kantovih termina mogli nazvati društvenom asocijalnošću. Potonje referira na način na koji su osamljenost, kompeticija i fragmentacija proizvodi kapitalističkih društvenih odnosa. Hobbes je možda deskriptivno u pravu i možda nam nudi najbolji prikaz suvremenog društva, u kojem je čak i toaletni papir povod za rat svih protiv sviju, no takav opis ne bi trebalo brkati s uvidom u stvarne uzroke takvog stanja."

Bez naslova (bez datuma) - António Saura (1930 - 1998) (izvor: Pedro Ribeiro Simões @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Pretpostavljam da je većina čitateljica i čitatelja ovakvog bloga upoznata s Hobbesovim opisom ljudskog života u prirodnom stanju kao „prljavog, teškog i kratkog“, odnosno s tvrdnjom da će se bez nadmoćnog autoriteta životi ljudskih bića svesti na neprekidnu borbu i rat, međusobno ubijanje oko predmeta njihovih želja. Hobbes za ovo prirodno stanje nudi tri tentativa dokaza. Prvi je novi svijet, ili barem spekulativna kolonijalna imaginacija istog iz naslonjača; drugi je međusobno ophođenje kraljeva i država; no treći, koji se u njegovu izlaganju zapravo pojavljuje kao prvi, jest način na koji ovo prirodno stanje probija opnu stanja civilnosti kao korijenje kroz beton. Kao što piše Hobbes:
„Nekome tko nije dobro odmjerio ove stvari možda će se činiti čudnim da priroda tako razjedinjuje ljude i osposobljava za međusobno napadanje i uništavanje. Zato bi netko takav, ne vjerujući ovome zaključku koji je izveden iz ljudskih strasti, mogao poželjeti da ga provjeri iskustvom. Ali, dovoljno je da u tu svrhu razmotri samoga sebe: kad kreće na putovanje, naoružava se i nastoji putovati s dobrom pratnjom; kad ide na spavanje, zaključava vrata; u svojoj vlastitoj kući zaključava čak i kovčege, i to premda zna da postoje i zakoni i naoružani javni službenici, postavljeni da osvete sve nepravde koje mu budu učinjene. Dakle, kakvo to mišljenje o svojim su-podanicima ima takav čovjek kad jaši naoružan, o svojim su-građanima kad zaključava svoja vrata ili o svojoj vlastitoj djeci i slugama kad zaključava kovčege? Zar on ne optužuje ljude svojim djelima isto onoliko koliko ih ja optužujem svojim riječima? Međutim, ni jedan od nas ne optužuje ljudsku narav po sebi. Želje i druge ljudske strasti nisu po sebi nikakav grijeh. Ništa više to nisu ni djela koja proistječu iz tih strasti, dok god ljudi poznaju zakon koji ih zabranjuje. Međutim, ne mogu ih poznavati dok god zakoni ne budu doneseni, a zakoni se ne mogu sročiti dok god se ljudi ne slože o osobi koja će ih donijeti. (Thomas Hobbes, Levijatan ili Građa oblik i moć crkvene i građanske države (Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2004., prev. Borislav Mikulić))
Rekao bih da ovaj argument predstavlja osnovu pop-hobzijanizma koji je postupno prodro u naše filmove, stripove i televiziju. Ne radi se o prirodnom stanju na početku formiranja društva, već o neprestanoj prijetnji regresije u prirodno stanje. To je po svoj prilici bilo i ono što je zanimalo Hobbesa – bio je zabrinutiji oko kolapsa društva nego njegova podrijetla (ili „novog svijeta“, kad smo već kod toga; to je više zanimalo Lockea).
 
Onkraj svijeta zombi-apokalipsa, čini se kako u proteklih godinu i nešto dana ne manjka znakova ovog iskliznuća u prirodno stanje. Od velike nestašice toaletnog papira iz 2020. do prošlomjesečnog stvaranja zaliha benzine, čini se kako je više instanci u kojima se činilo da će se društvo svesti na rat svih protiv sviju. Društveni kolaps čini se iminentnim, što čini se dokazuje i broj prodanih komada vatrenog oružja.
 
Međutim, u tom bi pogledu možda bilo uputno posegnuti za simptomatičnim čitanjem Hobbesa, imajući u vidu do koje bi mjere anti-društveno djelovanje koje se ovdje predstavlja kao posljedica, zapravo moglo biti uzrok. Čini mi se da je ovo najbolji kritični odgovor na Hobbesa – umjesto da njegove opise naprosto odbacimo kao suviše cinične, a njegove preskripcije kao odveć autoritarne, treba staviti naglasak na tome da miješa posljedice i uzroke.
 
No čega je to onda posljedica? Što proizvodi ovu antisocijalnu tendenciju, ako ne antisocijalna priroda ljudske vrste? Vratimo li se nedavnom primjeru stvaranja zaliha benzina, možemo se zapitati koliko je onih koji su skladištili benzin bilo zabrinuto oko toga kako će doći na posao tog tjedna, ili zadržati svoj posao izostanu li s posla na još jedan dan, ili kako će prehranjivati svoju obitelj bez zaposlenja, itd. Ono što se doima iracionalnim, autodestruktivnim, pa čak i opasnim, jest samo po sebi proizvod društva koje priječi bilo kakav drugi odgovor. Gomilanje resursa nije ništa drugo doli ekspliciranje implicitnog statusa pojedinaca u kapitalizmu. Opasno antisocijalno ponašanje proizvod je antisocijalne prirode suvremenog društva.
 
Uzmimo još jedan primjer antisocijalnog ponašanja. Veliki broj Amerikanaca i Amerikanki odbija se cijepiti i tako zaštititi sebe i druge. U određenom smislu, ovo je točka u kojoj antisocijalno graniči s autodestruktivnim. Međutim, nedavna anketa sugerira da je trećina necijepljenih zabrinuta oko cijene cjepiva. Naravno, cjepivo je besplatno, ali ljudima je to teško pojmiti i u to vjerovati. Kao što kaže jedna anketirana osoba,
 
„Ovo je Amerika – naša zdravstvena skrb nije besplatna“, kaže Elizabeth Drummond, necijepljena 42-godišnja majka iz Oregona. „Naprosto imam osjećaj da će proces cijepljenja ići u tom smjeru. Pokušat će na tome kapitalizirati.“
 
Ova anketa pruža nam nužni korektiv svom moraliziranju oko zdravstva kao javnog dobra. Ne možete u praksi tretirati zdravstvo kao privatno dobro, cijediti ga do zadnjeg dolara, i zatim inzistirati na tome da ga ljudi doživljavaju kao javno dobro. Odnosno, preciznije, ne možete uništiti društvo nesmiljenom privatizacijom i onda se čuditi što se ljudi ponašaju kao da društvo ne postoji.
 
Stoga je potrebno okrenuti Hobbesa naglavce. U antisocijalnom ponašanju ne treba tražiti naznake nadirućih učinaka prirodnog stanja koje probija kroz društvo, već posljedice onoga što bismo obrtanjem Kantovih termina mogli nazvati društvenom asocijalnošću. Potonje referira na način na koji su osamljenost, kompeticija i fragmentacija proizvodi kapitalističkih društvenih odnosa. Hobbes je možda deskriptivno u pravu i možda nam nudi najbolji prikaz suvremenog društva, u kojem je čak i toaletni papir povod za rat svih protiv sviju, no takav opis ne bi trebalo brkati s uvidom u stvarne uzroke takvog stanja. Ako je Hobbes, kao što piše Negri, „Marx za buržoaziju“ (citat koji mi nikad neće dojaditi), tome je tako zbog njegova odbijanja da historizira ono što predstavlja kao zaostavštinu prirode.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve