Anti-Hobbes: objava rata ratu svih protiv sviju

"U antisocijalnom ponašanju ne treba tražiti naznake nadirućih učinaka prirodnog stanja koje probija kroz društvo, već posljedice onoga što bismo obrtanjem Kantovih termina mogli nazvati društvenom asocijalnošću. Potonje referira na način na koji su osamljenost, kompeticija i fragmentacija proizvodi kapitalističkih društvenih odnosa. Hobbes je možda deskriptivno u pravu i možda nam nudi najbolji prikaz suvremenog društva, u kojem je čak i toaletni papir povod za rat svih protiv sviju, no takav opis ne bi trebalo brkati s uvidom u stvarne uzroke takvog stanja."

Bez naslova (bez datuma) - António Saura (1930 - 1998) (izvor: Pedro Ribeiro Simões @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Pretpostavljam da je većina čitateljica i čitatelja ovakvog bloga upoznata s Hobbesovim opisom ljudskog života u prirodnom stanju kao „prljavog, teškog i kratkog“, odnosno s tvrdnjom da će se bez nadmoćnog autoriteta životi ljudskih bića svesti na neprekidnu borbu i rat, međusobno ubijanje oko predmeta njihovih želja. Hobbes za ovo prirodno stanje nudi tri tentativa dokaza. Prvi je novi svijet, ili barem spekulativna kolonijalna imaginacija istog iz naslonjača; drugi je međusobno ophođenje kraljeva i država; no treći, koji se u njegovu izlaganju zapravo pojavljuje kao prvi, jest način na koji ovo prirodno stanje probija opnu stanja civilnosti kao korijenje kroz beton. Kao što piše Hobbes:
„Nekome tko nije dobro odmjerio ove stvari možda će se činiti čudnim da priroda tako razjedinjuje ljude i osposobljava za međusobno napadanje i uništavanje. Zato bi netko takav, ne vjerujući ovome zaključku koji je izveden iz ljudskih strasti, mogao poželjeti da ga provjeri iskustvom. Ali, dovoljno je da u tu svrhu razmotri samoga sebe: kad kreće na putovanje, naoružava se i nastoji putovati s dobrom pratnjom; kad ide na spavanje, zaključava vrata; u svojoj vlastitoj kući zaključava čak i kovčege, i to premda zna da postoje i zakoni i naoružani javni službenici, postavljeni da osvete sve nepravde koje mu budu učinjene. Dakle, kakvo to mišljenje o svojim su-podanicima ima takav čovjek kad jaši naoružan, o svojim su-građanima kad zaključava svoja vrata ili o svojoj vlastitoj djeci i slugama kad zaključava kovčege? Zar on ne optužuje ljude svojim djelima isto onoliko koliko ih ja optužujem svojim riječima? Međutim, ni jedan od nas ne optužuje ljudsku narav po sebi. Želje i druge ljudske strasti nisu po sebi nikakav grijeh. Ništa više to nisu ni djela koja proistječu iz tih strasti, dok god ljudi poznaju zakon koji ih zabranjuje. Međutim, ne mogu ih poznavati dok god zakoni ne budu doneseni, a zakoni se ne mogu sročiti dok god se ljudi ne slože o osobi koja će ih donijeti. (Thomas Hobbes, Levijatan ili Građa oblik i moć crkvene i građanske države (Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2004., prev. Borislav Mikulić))
Rekao bih da ovaj argument predstavlja osnovu pop-hobzijanizma koji je postupno prodro u naše filmove, stripove i televiziju. Ne radi se o prirodnom stanju na početku formiranja društva, već o neprestanoj prijetnji regresije u prirodno stanje. To je po svoj prilici bilo i ono što je zanimalo Hobbesa – bio je zabrinutiji oko kolapsa društva nego njegova podrijetla (ili „novog svijeta“, kad smo već kod toga; to je više zanimalo Lockea).
 
Onkraj svijeta zombi-apokalipsa, čini se kako u proteklih godinu i nešto dana ne manjka znakova ovog iskliznuća u prirodno stanje. Od velike nestašice toaletnog papira iz 2020. do prošlomjesečnog stvaranja zaliha benzine, čini se kako je više instanci u kojima se činilo da će se društvo svesti na rat svih protiv sviju. Društveni kolaps čini se iminentnim, što čini se dokazuje i broj prodanih komada vatrenog oružja.
 
Međutim, u tom bi pogledu možda bilo uputno posegnuti za simptomatičnim čitanjem Hobbesa, imajući u vidu do koje bi mjere anti-društveno djelovanje koje se ovdje predstavlja kao posljedica, zapravo moglo biti uzrok. Čini mi se da je ovo najbolji kritični odgovor na Hobbesa – umjesto da njegove opise naprosto odbacimo kao suviše cinične, a njegove preskripcije kao odveć autoritarne, treba staviti naglasak na tome da miješa posljedice i uzroke.
 
No čega je to onda posljedica? Što proizvodi ovu antisocijalnu tendenciju, ako ne antisocijalna priroda ljudske vrste? Vratimo li se nedavnom primjeru stvaranja zaliha benzina, možemo se zapitati koliko je onih koji su skladištili benzin bilo zabrinuto oko toga kako će doći na posao tog tjedna, ili zadržati svoj posao izostanu li s posla na još jedan dan, ili kako će prehranjivati svoju obitelj bez zaposlenja, itd. Ono što se doima iracionalnim, autodestruktivnim, pa čak i opasnim, jest samo po sebi proizvod društva koje priječi bilo kakav drugi odgovor. Gomilanje resursa nije ništa drugo doli ekspliciranje implicitnog statusa pojedinaca u kapitalizmu. Opasno antisocijalno ponašanje proizvod je antisocijalne prirode suvremenog društva.
 
Uzmimo još jedan primjer antisocijalnog ponašanja. Veliki broj Amerikanaca i Amerikanki odbija se cijepiti i tako zaštititi sebe i druge. U određenom smislu, ovo je točka u kojoj antisocijalno graniči s autodestruktivnim. Međutim, nedavna anketa sugerira da je trećina necijepljenih zabrinuta oko cijene cjepiva. Naravno, cjepivo je besplatno, ali ljudima je to teško pojmiti i u to vjerovati. Kao što kaže jedna anketirana osoba,
 
„Ovo je Amerika – naša zdravstvena skrb nije besplatna“, kaže Elizabeth Drummond, necijepljena 42-godišnja majka iz Oregona. „Naprosto imam osjećaj da će proces cijepljenja ići u tom smjeru. Pokušat će na tome kapitalizirati.“
 
Ova anketa pruža nam nužni korektiv svom moraliziranju oko zdravstva kao javnog dobra. Ne možete u praksi tretirati zdravstvo kao privatno dobro, cijediti ga do zadnjeg dolara, i zatim inzistirati na tome da ga ljudi doživljavaju kao javno dobro. Odnosno, preciznije, ne možete uništiti društvo nesmiljenom privatizacijom i onda se čuditi što se ljudi ponašaju kao da društvo ne postoji.
 
Stoga je potrebno okrenuti Hobbesa naglavce. U antisocijalnom ponašanju ne treba tražiti naznake nadirućih učinaka prirodnog stanja koje probija kroz društvo, već posljedice onoga što bismo obrtanjem Kantovih termina mogli nazvati društvenom asocijalnošću. Potonje referira na način na koji su osamljenost, kompeticija i fragmentacija proizvodi kapitalističkih društvenih odnosa. Hobbes je možda deskriptivno u pravu i možda nam nudi najbolji prikaz suvremenog društva, u kojem je čak i toaletni papir povod za rat svih protiv sviju, no takav opis ne bi trebalo brkati s uvidom u stvarne uzroke takvog stanja. Ako je Hobbes, kao što piše Negri, „Marx za buržoaziju“ (citat koji mi nikad neće dojaditi), tome je tako zbog njegova odbijanja da historizira ono što predstavlja kao zaostavštinu prirode.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve