"U antisocijalnom ponašanju ne treba tražiti naznake nadirućih učinaka prirodnog stanja koje probija kroz društvo, već posljedice onoga što bismo obrtanjem Kantovih termina mogli nazvati društvenom asocijalnošću. Potonje referira na način na koji su osamljenost, kompeticija i fragmentacija proizvodi kapitalističkih društvenih odnosa. Hobbes je možda deskriptivno u pravu i možda nam nudi najbolji prikaz suvremenog društva, u kojem je čak i toaletni papir povod za rat svih protiv sviju, no takav opis ne bi trebalo brkati s uvidom u stvarne uzroke takvog stanja."
Pretpostavljam da je većina čitateljica i čitatelja ovakvog bloga upoznata s Hobbesovim opisom ljudskog života u prirodnom stanju kao „prljavog, teškog i kratkog“, odnosno s tvrdnjom da će se bez nadmoćnog autoriteta životi ljudskih bića svesti na neprekidnu borbu i rat, međusobno ubijanje oko predmeta njihovih želja. Hobbes za ovo prirodno stanje nudi tri tentativa dokaza. Prvi je novi svijet, ili barem spekulativna kolonijalna imaginacija istog iz naslonjača; drugi je međusobno ophođenje kraljeva i država; no treći, koji se u njegovu izlaganju zapravo pojavljuje kao prvi, jest način na koji ovo prirodno stanje probija opnu stanja civilnosti kao korijenje kroz beton. Kao što piše Hobbes:
„Nekome tko nije dobro odmjerio ove stvari možda će se činiti čudnim da priroda tako razjedinjuje ljude i osposobljava za međusobno napadanje i uništavanje. Zato bi netko takav, ne vjerujući ovome zaključku koji je izveden iz ljudskih strasti, mogao poželjeti da ga provjeri iskustvom. Ali, dovoljno je da u tu svrhu razmotri samoga sebe: kad kreće na putovanje, naoružava se i nastoji putovati s dobrom pratnjom; kad ide na spavanje, zaključava vrata; u svojoj vlastitoj kući zaključava čak i kovčege, i to premda zna da postoje i zakoni i naoružani javni službenici, postavljeni da osvete sve nepravde koje mu budu učinjene. Dakle, kakvo to mišljenje o svojim su-podanicima ima takav čovjek kad jaši naoružan, o svojim su-građanima kad zaključava svoja vrata ili o svojoj vlastitoj djeci i slugama kad zaključava kovčege? Zar on ne optužuje ljude svojim djelima isto onoliko koliko ih ja optužujem svojim riječima? Međutim, ni jedan od nas ne optužuje ljudsku narav po sebi. Želje i druge ljudske strasti nisu po sebi nikakav grijeh. Ništa više to nisu ni djela koja proistječu iz tih strasti, dok god ljudi poznaju zakon koji ih zabranjuje. Međutim, ne mogu ih poznavati dok god zakoni ne budu doneseni, a zakoni se ne mogu sročiti dok god se ljudi ne slože o osobi koja će ih donijeti. (Thomas Hobbes, Levijatan ili Građa oblik i moć crkvene i građanske države (Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2004., prev. Borislav Mikulić))
Rekao bih da ovaj argument predstavlja osnovu pop-hobzijanizma koji je postupno prodro u naše filmove, stripove i televiziju. Ne radi se o prirodnom stanju na početku formiranja društva, već o neprestanoj prijetnji regresije u prirodno stanje. To je po svoj prilici bilo i ono što je zanimalo Hobbesa – bio je zabrinutiji oko kolapsa društva nego njegova podrijetla (ili „novog svijeta“, kad smo već kod toga; to je više zanimalo Lockea).
Onkraj svijeta zombi-apokalipsa, čini se kako u proteklih godinu i nešto dana ne manjka znakova ovog iskliznuća u prirodno stanje. Od velike nestašice toaletnog papira iz 2020. do prošlomjesečnog stvaranja zaliha benzine, čini se kako je više instanci u kojima se činilo da će se društvo svesti na rat svih protiv sviju. Društveni kolaps čini se iminentnim, što čini se dokazuje i broj prodanih komada vatrenog oružja.
Međutim, u tom bi pogledu možda bilo uputno posegnuti za simptomatičnim čitanjem Hobbesa, imajući u vidu do koje bi mjere anti-društveno djelovanje koje se ovdje predstavlja kao posljedica, zapravo moglo biti uzrok. Čini mi se da je ovo najbolji kritični odgovor na Hobbesa – umjesto da njegove opise naprosto odbacimo kao suviše cinične, a njegove preskripcije kao odveć autoritarne, treba staviti naglasak na tome da miješa posljedice i uzroke.
No čega je to onda posljedica? Što proizvodi ovu antisocijalnu tendenciju, ako ne antisocijalna priroda ljudske vrste? Vratimo li se nedavnom primjeru stvaranja zaliha benzina, možemo se zapitati koliko je onih koji su skladištili benzin bilo zabrinuto oko toga kako će doći na posao tog tjedna, ili zadržati svoj posao izostanu li s posla na još jedan dan, ili kako će prehranjivati svoju obitelj bez zaposlenja, itd. Ono što se doima iracionalnim, autodestruktivnim, pa čak i opasnim, jest samo po sebi proizvod društva koje priječi bilo kakav drugi odgovor. Gomilanje resursa nije ništa drugo doli ekspliciranje implicitnog statusa pojedinaca u kapitalizmu. Opasno antisocijalno ponašanje proizvod je antisocijalne prirode suvremenog društva.
Uzmimo još jedan primjer antisocijalnog ponašanja. Veliki broj Amerikanaca i Amerikanki odbija se cijepiti i tako zaštititi sebe i druge. U određenom smislu, ovo je točka u kojoj antisocijalno graniči s autodestruktivnim. Međutim, nedavna anketa sugerira da je trećina necijepljenih zabrinuta oko cijene cjepiva. Naravno, cjepivo je besplatno, ali ljudima je to teško pojmiti i u to vjerovati. Kao što kaže jedna anketirana osoba,
„Ovo je Amerika – naša zdravstvena skrb nije besplatna“, kaže Elizabeth Drummond, necijepljena 42-godišnja majka iz Oregona. „Naprosto imam osjećaj da će proces cijepljenja ići u tom smjeru. Pokušat će na tome kapitalizirati.“
Ova anketa pruža nam nužni korektiv svom moraliziranju oko zdravstva kao javnog dobra. Ne možete u praksi tretirati zdravstvo kao privatno dobro, cijediti ga do zadnjeg dolara, i zatim inzistirati na tome da ga ljudi doživljavaju kao javno dobro. Odnosno, preciznije, ne možete uništiti društvo nesmiljenom privatizacijom i onda se čuditi što se ljudi ponašaju kao da društvo ne postoji.
Stoga je potrebno okrenuti Hobbesa naglavce. U antisocijalnom ponašanju ne treba tražiti naznake nadirućih učinaka prirodnog stanja koje probija kroz društvo, već posljedice onoga što bismo obrtanjem Kantovih termina mogli nazvati društvenom asocijalnošću. Potonje referira na način na koji su osamljenost, kompeticija i fragmentacija proizvodi kapitalističkih društvenih odnosa. Hobbes je možda deskriptivno u pravu i možda nam nudi najbolji prikaz suvremenog društva, u kojem je čak i toaletni papir povod za rat svih protiv sviju, no takav opis ne bi trebalo brkati s uvidom u stvarne uzroke takvog stanja. Ako je Hobbes, kao što piše Negri, „Marx za buržoaziju“ (citat koji mi nikad neće dojaditi), tome je tako zbog njegova odbijanja da historizira ono što predstavlja kao zaostavštinu prirode.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.
28. prosinca 2024.Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica”
Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
24. prosinca 2024.Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada
Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
21. prosinca 2024.„U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva
Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
20. prosinca 2024.Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase
I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
19. prosinca 2024.Akademski bojkot i pitanje krivnje
Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
17. prosinca 2024.Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora”
"Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
14. prosinca 2024.Tri strategije antifašizma globalnog Juga
Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
10. prosinca 2024.Showing up
Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
4. prosinca 2024.Teatralizacija politike iza scene kapitala
Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
