Diktatura leće: bilješke o filmu Queimada Gilla Pontecorva

Dijalektika različitih vrsta pogleda masa koje na makroskopskoj razini filma Queimada (Burn!) talijanskog redatelja Gilla Pontecorva uokviruje totalizirajući pogled kamere, prožima odnos njegova dva ključna protagonista: britanskog agenta Williama Walkera (kojega igra profesionalni američki glumac Marlon Brando) i pobunjenog roba Joséa Doloresa (kojega igra naturščik, kolumbijski zemljoradnik Evaristo Marquez). Složeni pedagoški odnos koji se razvija kroz iskustvo, obrazovanje, obuku, ali i konačno nepristajanje i prepoznavanje, pokazuje kako se sloboda ne može darovati već se mora osvojiti, za što nije dovoljna „revolucija“ kolonijalne buržoazije protiv ropstva, već revolucija svih potčinjenih protiv neokolonijalizma.

Kadar iz filma Queimada

Borba podjarmljenih ljudi protiv kolonijalizma u svakom mi je pogledu zanimljiva jer se radi o jednom od najvećih izazova stavljenih pred čovječanstvo i zato što je čitava naša civilizacija izgrađena unutar te matrice. Svu svoju snagu crpimo iz rada koloniziranih ljudi. U većoj ili manjoj mjeri, naši načini razmišljanja i naša kultura uvijek ovise o ovoj činjenici.

Gillo Pontecorvo[1]


Queimada (Burn!) je film pogleda: razmijenjenih, izmamljenih, odbijenih i uskraćenih. Sve se to zbiva unutar još jednog pogleda – totalizirajućeg pogleda kamere, koji podređuje sve ostale poglede, i koji Pontecorvo prepoznaje kao „diktaturu leće“ protiv koje se moramo boriti[2]. On tvrdi da nas kamera pretvara u „zarobljenike stvarnosti“ ili, mogli bismo reći, zarobljenike „stvarnosti“ putem onog imaginarnog (u lakanovskom ili altiserijanskom smislu) – dakle, vizualnog „zagađenja“ svakodnevne realnosti podjarmljenih. Kako bi razbio tu zrcalnu fascinaciju, to zapinjanje u prihvaćenoj stvarnosti, Pontecorvo postavlja ovaj film kao ikonografiju pogleda, pravu – istovremeno hegelijansku, marksističku i fanonovsku – dijalektiku pogleda. Ova ikonografija prati dvije putanje: našu izloženost nizu pogleda između likova (intenzivnih pogleda, koji doslovno znače razliku između života i smrti) i našu izloženost pogledima koji su nam izravno upućeni kao publici, kako bi zaokupili našu pažnju, ali i proizveli animozitet odnosno ravnodušnost. Ove dvije putanje su dvostruka pedagogija, ili dvostruka subverzija pedagogije, koja se odvija unutar filma te između filma i promatračeva pogleda.


Na makroskopskoj razini možemo tvrditi da cijeli film operira između dva pogleda. Započinje oborenim pogledima okovanih robova okupljenih na tržnici. Ti su pogledi ili iznuđeni ili internalizirani iz potrebe za preživljavanjem. Jedino još djeca zadržavaju nešto nalik uobičajenom pogledu jednakosti, oči u oči, no ti su pogledi usmjereni izvan kadra.

 

Film završava drukčijim nizom kolektivnih pogleda, koje ovaj put direktno publici u kameru upućuju robovi koji su sada postali radnici, a donedavno su bili revolucionari. Njihovi su pogledi urezani u posljednjem zamrznutom kadru, ne kao pogledi jednakosti već kao pogledi sumorne mržnje i potencijalne buduće revolucije, koji su se izoštrili kroz revolucionarnu pedagogiju ostatka filma.


Ovo su pogledi masa, u smislu „korskih likova“, karaktera ili protagonista kakve je Pontecorvo već razvio u Bitci za Alžir (1966). Radi se o epu masa, onih „koje stvaraju povijest“ (Mao), ali zatvorenom unutar drugačijeg okvira i drugačije dijalektike. Možemo zamisliti da je cijeli film sveden na pretapanje između prvog i drugog pogleda, na okrnjenu fanonovsku dijalektiku obrata i istine do koje se dolazi nasiljem nepristanka, na sučeljavanje pogleda s publikom u kojem se ne razmjenjuje ništa osim detaljnog prikaza i revolucionarnog osvještavanja.

 

No, između tih dvaju trenutaka postoji još jedan niz „pogleda“ kojima ću se baviti u ovoj analizi, razmijenjenih između likova José Doloresa (kojega glumi naturščik Evaristo Marquez, kolumbijski zemljoradnik) i britanskog agenta Williama Walkera (Marlon Brando). U metonimijskom i mikroskopskom „odgojnom“ odnosu ovog pogleda sadržana je čitava dijalektika između dvije slike „masa“ koju trasiramo makroskopski. Ova razmjena između Joséa i Walkera i sama je podijeljena i fragmentirana. To nije samo pogled između profesionalnog agenta provokatera i „profesionalnog“ revolucionara u nastajanju, između onog koji djeluje kao revolucionar, ali isključivo u službi svoje države i onog koji djelovanjem postaje pravi revolucionar, već i pogled između profesionalnog i neprofesionalnog glumca. Revolucionarnoj pedagogiji koja se provodi u filmu, kao i revolucionarnoj pedagogiji u odnosu filma i gledatelja, možemo dodati i pedagogiju glume „izvan“ filma. Svo troje isprepliće se i postaje nerazmrsivo.

 

U osvrtu na snimanje Pontecorvo se prisjeća izazova u radu s Evaristom Marquezom kao naturščikom[3]. Pontecorvo ga je prvobitno odabrao jer mu se svidjelo njegovo lice, no ubrzo je postalo jasno da ne umije glumiti, do te mjere da se ne zna kretati, okretati ili pratiti uputstva. Da već nije bilo odrađeno petnaest dana snimanja, vjerojatno bi odustao od svojeg izbora. Svi su intenzivno mentorirali Evarista – Pontecorvo, talijanski glumac Salvatori, Pontecorvova supruga Picci i nadzornica scenarija. Počeli su mehanički kurirati njegovu izvedbu, uglavnom pomoću različitih kuteva kamere kako bi dočarali raspoloženja i misli. Evaristo je bio upućen da gleda u određene točke kako bi se postigao dojam usmjerenosti pogleda. Tvrdi se da je i Brando radio s Evaristom, iako bi se radni odnos između Branda i Pontecorva teško mogao nazvati harmoničnim.


Ovaj problematičan pedagoški odnos ponavlja se unutar filma kroz odnos Walkera i Doloresa – od početne scene u kojoj Dolores nosi Walkerov putne torbe, postavljajući se u podređenu ulogu, do Walkerovog upućivanja Doloresa u metode revolucije, kroz postepenu eskalaciju činova nasilja; od prvog „instinktivnog“ čina neposluha i nasilja Joséa Doloresa, preko Walkerovog testiranja njegove sposobnosti za otpor, do treninga za pljačkaša banke i zatim revolucionara. Alan A. Stone tvrdi da je mana ovog odnosa pretpostavka Doloresove nemuštosti da sam osvijesti svoju sposobnost za pobunu, njegova svijest je „usađena“ izvana od strane Walkera. Za Stonea je ovo „patronizirajuća psihološka pretpostavka“, na temelju koje film tvrdi da je pobuna robova proizvod „manipulacije bijelog čovjeka koji koristi nasilje za svoje imperijalne ciljeve“[4]. Želim sugerirati da se u ovom odnosu događa nešto kompliciranije i zapravo u puno većoj mjeri dijalektičko. U Sablastima Marxa (1994) Derrida napominje kako je izjava „naučit ću te životu“ „nepovratna i asimetrična interpelacija (…) koju najčešće upućuje otac sinu, učitelj učeniku ili gospodar robu“ i kako „takva interpelacija stoga oscilira između interpelacije kao iskustva (…) interpelacije kao obrazovanja i interpelacije kao kroćenja ili obuke [dresure]“[5]. Treba obratiti pažnju na ovu nužnu oscilaciju, kao i na Pontecorvov prikaz obrazovanja koje počinje obukom i završava iskustvom, kako u slučaju Doloresa kao lika, tako i u slučaju gledatelja_ica u smislu njihova vlastita naukovanja koje neminovno polazi od diktature leće prema diktaturi istine.


Treba napomenuti da ovakav nelagodan i kompleksan mentorski odnos nije toliko originalan koliko bi se moglo pomisliti. Scenarij filma supotpisuje Franco Solinas. Kako piše Alex Cox: „Budući da je Solinas napisao Salvatore Giuliano (1962) za Francesca Rosija, ima zaleđe u političkim filmovima. Napisao je cijeli ili djelomičan scenarij za četiri različita filma koji tematiziraju napeto savezništvo između ciničnog gringa i revolucionarnog seljaka (¿Quien sabe? [1966], Tepepa [1968], A Professional Gun [1968], i Burn! [1969])[.]“[6]

 

Kao što možda već daje naslutiti soundtrack Ennija Morriconea, Queimada pripada ovom „ciklusu“ politiziranih filmova koji se bave alegorijskim dimenzijama američke intervencije u Latinsku Ameriku i Vijetnam. Ova bliskost možda nije dovoljno prepoznata zbog uobičajene snishodljivosti prema žanru špageti vesterna. Posebnost Queimade je u tome što postavlja ovaj mentorski odnos u kontekst ropstva i dovodi ga u vezu s Fanonovim reintegriranjem dijalektike gospodar-rob u dijalektiku rasnog identiteta.

 

Suprotno Stoneovu tumačenju, trebali bismo prije svega naglasiti da Fanonova dijalektika ne pretpostavlja intrinzično ili „instinktivno“ radikalno nepristajanje koloniziranih kao uvjet za „pročišćeno“ revolucionarno nasilje. Štoviše, pravi smisao njegove dijalektike jest da se prijelomi sukoba i podjele moraju stvarati relacijski. Fanona brine pacificirana dijalektika koja proizlazi iz činjenice da, kako tvrdi: „Jednog dana Bijeli Gospodar, bez sukoba, prepoznaje Crnog Roba.“[7] Prema Fanonovoj izuzetnoj tezi, ovaj izostanak sukoba znači da nije došlo do nikakve dijalektike prepoznavanja, nikakve borbe u kojoj se riskira pogibija, nego tek do pasivnog obrata od ropstva prema slobodi (pritom misli na francusku situaciju, naizgled ignorirajući slučaj Haićanske revolucije, kojom se Queimada inspirira i koje je Fanon itekako svjestan). Iz toga proizlazi da je sukob nužan kako bi se započela prava dijalektika prepoznavanja: „Drugotnost prijeloma, sukoba, borbe.“[8] Dijalektika Queimade predstavlja komplikaciju Fanonove dijalektike radikaliziranog sukoba i njegovog inzistiranja na nužnosti zaborava prošlosti kako bi se stvorio „novi čovjek“; onoga što možemo nazvati, na tragu Badioua, Fanonovom strašću za realnim[9]. Prema Fanonovoj proklamaciji: „Ja nisam rob Ropstva koje je dehumaniziralo moje pretke.“[10]

 

Za razliku od toga, usprkos svojoj alegorijskoj dimenziji, Queimada ponovno uprizoruje tu dijalektiku sukoba historijski, u kontekstu ropstva koje Fanon poriče u ime budućnosti[11]. Queimada također problematizira pitanje darovane ili ustupljene slobode, upravo kroz rascijepljeno uprizorenje slobode: prve slobode kojom manipulira Walker i koju „dodjeljuje“ nova, politički neovisna, ali ekonomski zavisna buržoazija, i druge slobode koja se ne ostvaruje (u potpunosti), ali koju najavljuje neposrednost mržnje proizišle iz „pedagoškog“ odnosa prvog momenta.

 

I u ovom slučaju, suprotno onome što tvrdi Stone, postoji neposrednost sukoba između roba i gospodara u Doloresovoj reakciji na udarce koje prima pokušavajući pomoći jednom od okovanih robova. On ne pristaje na uobičajeno ponašanje roba, kakvo opisuje Simone Weil: „Kada ih se gurne, padnu. Kada su oboreni, ostaju ležati gdje jesu, osim ako slučajnost ne podari nekome ideju da ih ponovno podigne“[12]. Umjesto toga, Dolores podiže kamen i spreman je uzvratiti udarac u činu „instinktivne“ pobune. Upravo je zato privukao Walkerovu pozornost kao potencijalni revolucionar, netko tko je, Doloresovim riječima, „barem jednom u životu pomislio ubiti svojeg portugalskog gospodara“.


Nema sumnje da se ovaj dijalektički odnos u početku odvija kroz obuku i mentorstvo, konkretno u pogledu smrtnog sukoba koji Fanon, u pravom hegelijanskom smislu, vidi nužnim za dijalektiku prepoznavanja. Skupina Doloresovih suučesnika tek nakon pljačke banke (sjajnog naziva „Banka Duha Svetog“) i nužne obrane vlastite dobiti, spoznaje da „i Portugalci umiru“.

 

Međutim, niti je Dolores samo poslušan i podatan „materijal“, niti je Walker samo arhimajstor i manipulator kakvim ga možda smatramo. Njihova međusobna dijalektika, između ostalog i dijalektika pogleda, odvija se kao pedagoški odnos za obojicu. Nakon uspješne revolucije kolonijine buržoazije, José ironično primjećuje „sve je isto kao prije, ne?“. Čak ni scena Walkerovog odlaska, u kojoj Dolores opet nosi njegove putne torbe, vjerojatno nema isti senzibilitet servilnosti kao prije. To je dodatno naglašeno Walkerovom sudbinom nakon odlaska – ponovno ga susrećemo godinama kasnije nakon vremenskog skoka u filmu kao nekoga tko je izgubio prethodni status, čime se (kao i završnim scenama filma) sugerira da je za njegovu samosvijest i sebstvo nužna dijalektika „prepoznavanja“.


Walker se vraća zato što Dolores vodi vlastitu revoluciju. Ova revolucija nije protiv ropstva, nego protiv neokolonijalizma: „Ako čovjek radi za drugoga, čak i ako ga se naziva radnikom, on ostaje rob“. U ovom slučaju, iako Walker uspješno zarobljava Doloresa, dolazi do posljednjeg trenutka uspješnog nepristajanja, pravog dijalektičkog trenutka „apstraktne negativnosti“, u kojemu Dolores odbija biti spašen od Walkera. Ovaj trenutak, Walkeru potpuno neshvatljiv, upućuje na pravi obrat pedagoške dijalektike:

Walkerov poraz evocira usporedbu između njega i Doloresa, koji je sazrio. Doloresov razvoj simbolizira sazrijevanje Trećeg svijeta, moralni rast koji kulminira u trenutku kada José Dolores odbija komunikaciju s Walkerom. Walker je poražen jer više ne može manipulirati. Njegova svijest je svijest Europljanina koji može biti iznimno prijateljski nastrojen, ali uvijek mora biti onaj koji odlučuje. Za razliku od praznine koju nosi u sebi, Walker stoji pred nekime tko dobro zna kamo ide i gdje želi stići. U tome leži njegov veliki poraz[13].

Iako se fokusira na odbijanje verbalne komunikacije, Pontecorvo naglašava da „on [Walker] vidi vlastitu prazninu pred svojim očima.“[14] Štoviše, Pontecorvo je za vrijeme snimanja scene odlučio ukloniti dijalog i zamijeniti ga Bachovom Cantatom 156. Scena postaje vizualna, vizualna reprezentacija odbijanja riječi i pogleda.

 

Naravno, ovo se može doimati kao uobičajena konačna sudbina apstraktne negativnosti, u ovom slučaju vješanje umjesto giljotine, ali i dalje „najhladnija i najzlokobnija od svih smrti, nimalo značajnija od rezanja glavice kupusa“[15]. Ipak, upečatljiva je simetrija ubrzanja revolucionarne svijesti koja se dogodila u „vremenu“ filma. Umjesto pedagoškog procesa koji iziskuje ponavljanje, kada Walker ovaj put odlazi s otoka njegovu se putnu torbu ne preuzima iz pozicije budućeg sluge ili roba, već kao uvod u čin smrtnog nasilja protiv njega.


„Civilizacija pripada bijelcima, ali kakva civilizacija i do kada?“

Bilješke:

[1] Joan Mellen, „An Interview with Gillo Pontecorvo“, Film Quarterly 26.1 (jesen 1972): 2-10, 2.

[2] Isto, 8.

[3] Isto, 10.

[4] Alan A. Stone,„Last Battle“, Boston Review (travanj/svibanj 2004.), dostupno na https://bostonreview.net/articles/alan-stone-last-battle/

[5] Jacques Derrida, Specters of Marx, prev. Peggy Kamuf (London i New York: Routledge, 1994), xvii-xviii.

[6] Alex Cox, 10,000 Ways to Die: A Director’s Take on the Spaghetti Western (Harpenden, Herts: Kamera Books, 2009), 116.

[7] Frantz Fanon, Black Skin, White Masks, prev. Charles Lam Markmann (London i Sydney: Pluto Press, 1986), 217.

[8] Isto, 222.

[9] Alain Badiou, The Century, prev. s komentarima i napomenama, Alberto Toscano. Cambridge, UK, i Malden, Polity, 2005; „Alžirska nacija više se ne nalazi u budućem raju, nije više proizvod maglovitih, fantazmagorijskih umišljaja. Trenutno se nalazi u središtu novog alžirskog čovjeka. Postoji nova vrsta alžirskog čovjeka, nova dimenzija njegova postojanja.“ (18) Frantz Fanon, A Dying Colonialism, prev. Haakon Chevalier (Harmondsworth: Penguin, 1970).

[10] Fanon, Black Skin, 230.

[11] Mogli bismo tvrditi da film adresira tezu Françoise Vergès, prema kojoj Fanonova dijalektika nasilja podrazumijeva fantaziju autogenerirajućeg „bratstva“ (u Alžirskoj revoluciji), čime se poriče historijsko iskustvo poraza unutar ropstva, vidi: Monsters and Revolutionaries (Durham, NC: Duke University Press, 1999), 14-15.

[12] Simone Weil, „The Iliad, or the Poem of Force“ (1940), prev. Mary McCarthy, u: Simone Weil i Rachel Bespaloff, War and the Iliad, uvod Christopher Benfey (New York: New York Review of Books, 2005), 3-37, 8.

[13] Joan Mellen, „An Interview with Gillo Pontecorvo“, 9.

[14] Isto.

[15] Hegel, G. W. F., Phenomenology of Spirit [1818], prev. A. V. Miller (Oxford: Clarendon Press, 1977), 330.

Tekst je nastao u okviru projekta „Slijepe pjege“ financiranog sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) za poticanje Komplementarnih djelatnosti u 2021. godini.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve