Emily Bridger
25. listopada 2021.
Drugo lice borbe
"U ranijim historijama južnoafričkog oslobodilačkog pokreta, uključivanje djevojaka i mladih žena poput Zanele gotovo je izostalo. Od sredine 1970-ih, Crna djeca, studenti i omladina bili su avangarde i udarne jedinice u borbi protiv apartheida. No, ovi mladi aktivisti prikazani su prvenstveno kao muška i duboko maskulina skupina. Budući da je sredinom 1980-ih lokalna politika vrvjela sukobima i postajala sve opasnijom, postoji percepcija da su djevojke i mlade žene uglavnom bile isključene iz borbe i sve više potiskivane u prostor doma."
Oralne historije vođene sa ženama koje su bile uključene u oslobodilačku borbu Južne Afrike, nude nam zapanjujuće iskrene portrete mladih aktivistkinja.
U travnju 2014. našla sam se u blagovaonici obiteljske kuće u Diepkloofu, Sowetou, razgovarajući s dvije žene srednjih godina o njihovim iskustvima političkih ustanaka koji su zahvatili Soweto i druga mjesta diljem Južne Afrike tijekom posljednjeg turbulentnog desetljeća apartheida osamdesetih godina prošloga stoljeća. Dok je jedna žena odlagala pladanj s kavom i vetkoekom, druga, Zanele, se ubacila: “Znate, benzinska bomba je vrlo moćna.” Nastavila mi je pričati o tome kako je, kao tinejdžerica i srednjoškolka, i sama sudjelovala u lokalnim pobunama, gađajući kamenjem i benzinskim bombama tvrtke i autobusne tvrtke u vlasništvu bijelaca. Preslušavajući kasnije snimku našeg intervjua, banalno žuborenje kućanstva – miješanje čajnih žličica i zveckanje šalica – zvučalo je potpuno drukčije od Zanelinih opisa automobila u plamenu, policijskih zračnica te kotrljanja oklopnih vozila ulicama Sowetoa.
U ranijim historijama južnoafričkog oslobodilačkog pokreta, uključivanje djevojaka i mladih žena poput Zanele gotovo je izostalo. Od sredine 1970-ih, Crna djeca, studenti i omladina bili su avangarde i udarne jedinice u borbi protiv apartheida. No, ovi mladi aktivisti prikazani su prvenstveno kao muška i duboko maskulina skupina. Budući da je sredinom 1980-ih lokalna politika vrvjela sukobima i postajala sve opasnijom, postoji percepcija da su djevojke i mlade žene uglavnom bile isključene iz borbe i sve više potiskivane u prostor doma.
Ipak, od 2014. do 2016. sam upoznala i intervjuirala desetke bivših borkinja iz Soweta koje su sve, još kao tinejdžerice, napustile svoje uobičajene živote kako bi se borile protiv apartheida, pridruživši se studentskim i omladinskim organizacijama koje su 1980-ih bile na liniji ANC-a. Te su žene, sada već u srednjim godinama, rado podijelile svoja iskustva, a njihove priče opovrgavaju ideju da su djevojke tijekom tih godina bile odsutne ili izuzete iz političkog aktivizma. Iako su bile daleko malobrojnije od svojih muških suboraca, te su žene i dalje prosvjedovale na ulicama, sukobljavale se sa sigurnosnim snagama kamenjem i benzinskim bombama, preuzimale vodeće uloge u svojim zajednicama te bivale zatvarane, ispitivane i mučene od strane aparthejdske države.
Njihovi ih narativi postavljaju u samo središte gradskih ustanaka te ukazuju kako su, unatoč rodnim stereotipima, bile spremne riskirati živote za borbu jednako kao i dječaci i mladići u njihovim sredinama. „Bile smo užasno temperamentne, nismo željele da borba ide bez nas“, objašnjava Zanele. Kada bi je suborci i odvraćali od sudjelovanja u opasnim ili fizički zahtjevnim misijama, bunila bi se: „Ne, idemo tamo. Zašto bismo mi morale ostati? Svi se borimo zajedno. Ako ti baciš benzinsku bombu, bacit ću je i ja. Ako ste izradili benzinsku bombu, želim znati kako ste to učinili.“ Pripovijesti ovih žena na mnogo su načina bile nalik na arhetipske slike neustrašivog, herojskog, ali ponekad i previše revnog borca, upisane u kolektivna sjećanja na borbu za oslobođenje Južne Afrike. No, budući da je uvriježena slika toliko izrazito maskulina, drugarice koje sam intervjuirala često su bile i sklonije od muškaraca jasno pokazati svoju hrabrost i vrijednost kao lojalnih borkinja oslobodilačkog pokreta. Zanele je govorila o tome kako je često bila prva i najnestrpljivija koja je iz grupe svojih suboraca jurišala na osumnjičene policijske doušnike i disciplinirala ih, te kako nije osjećala nikakav strah kada bi se suočavala sa snagama sigurnosti na gradskim ulicama.
Ipak, priče ovih žena na mnoge druge načine proširuju i usložnjavaju naše trenutno razumijevanje oslobodilačke borbe, postavljajući naglasak na pitanja koja se često potiskuju ili zanemaruju u muškim prikazima borbe. Zanele je govorila o problemima s kojima su se njezine suborkinje suočavale, pokušavajući uravnotežiti svoje identitete kao kćeri i kao aktivistkinja. “Ponekad to nije bilo jednostavno”, uzdahnula je, objašnjavajući kako je bila prisiljena birati između odlazaka na političke sastanke i obavljanja kućanskih poslova. “Možda je muškarcima bilo lakše, ali nama je bilo teško, baka me je često znala istući kada ne bih završila s kućanskim poslovima [kuhanjem, čišćenjem] … znala me je istući i tri puta tjedno.”
Nakon što je policija postala svjesna Zanelinih političkih aktivnosti, život s njezinim ukućanima dodatno se zakomplicirao. Djed i baka izbacili su je iz kuće u strahu da im ne dovede policiju na vrata. Iako je Zanele povremeno izražavala ponos što se buni protiv kućanskih obaveza i pritiska roditelja, govorila je i o osobnim poteškoćama koje je izazvala njezina politizacija: “Bilo je zaista bolno, nedostajali su mi. Znaš, željela sam ih vidjeti? Željela sam se moći presvući. Međutim, nije mi bilo dopušteno…za mene nije bilo sigurno da idem kući.”
Priče ovih žena stoga nam govore o svakodnevnom životu aktivistkinja i aktivista te problemima koje je njihov angažman stvarao u privatnim i obiteljskim životima mladih – o temama koje se rijetko istražuju u aktualnim historijama, koje stavljaju naglasak na aktivnosti njihovih muških suboraca i njihov u većoj mjeri javni identitet.
Zanelina priča bila je prožeta čitavim spektrom ljudskih emocija. Iskreno je govorila o tome kako su je ljutili policijski doušnici („Mrzim te ljude“, više puta je ponavljala). Smijala se dok je razgovarala o tome kako će ona i njezina prijateljica provesti bojkot potrošača, pokazujući uzbuđenje koje su donosili takvi sukobi. Ali također je izrazila kajanje jer je razočarala baku i djeda, zbog napada na vozače autobusa tijekom bojkota autobusa i zbog uništavanja namirnica onih koji su bili uhvaćeni u kupovini u trgovinama u vlasništvu bijelaca. Njezina je priča ponekad bila kontradiktorna i ambivalentna – čeznula je za danima kada je bila mlada aktivistkinja i uzbuđenjem koje je taj period donosio, istovremeno se žaleći koliko su te godine bile teške i koliko je bila visoka cijena koju je platila za svoj politički angažman.
Ove nam oralne historije nude drugačiju sliku borbe od one koju obično pripovijedaju muškarci: onu koja je neuredna, nelinearna i zapanjujuće iskrena. To nije nikakva ružičasta, nedvosmislena proslava dobivenog rata. To je introspektivna priča o tome što je značilo biti mlada žena protiv apartheida, kako u vrijeme oslobodilačke borbe, tako i u tri desetljeća nakon toga.
Emily Bridger je viša predavačica globalne i imperijalne povijesti na Sveučilištu Exeter. Njezina je nova knjiga Young Women against Apartheid.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.