Drugo lice borbe

"U ranijim historijama južnoafričkog oslobodilačkog pokreta, uključivanje djevojaka i mladih žena poput Zanele gotovo je izostalo. Od sredine 1970-ih, Crna djeca, studenti i omladina bili su avangarde i udarne jedinice u borbi protiv apartheida. No, ovi mladi aktivisti prikazani su prvenstveno kao muška i duboko maskulina skupina. Budući da je sredinom 1980-ih lokalna politika vrvjela sukobima i postajala sve opasnijom, postoji percepcija da su djevojke i mlade žene uglavnom bile isključene iz borbe i sve više potiskivane u prostor doma."

Pobuna u Sowetu, lipanj 1976. godine (izvor: April Killingsworth @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Oralne historije vođene sa ženama koje su bile uključene u oslobodilačku borbu Južne Afrike, nude nam zapanjujuće iskrene portrete mladih aktivistkinja.

U travnju 2014. našla sam se u blagovaonici obiteljske kuće u Diepkloofu, Sowetou, razgovarajući s dvije žene srednjih godina o njihovim iskustvima političkih ustanaka koji su zahvatili Soweto i druga mjesta diljem Južne Afrike tijekom posljednjeg turbulentnog desetljeća apartheida osamdesetih godina prošloga stoljeća. Dok je jedna žena odlagala pladanj s kavom i vetkoekom, druga, Zanele, se ubacila: “Znate, benzinska bomba je vrlo moćna.” Nastavila mi je pričati o tome kako je, kao tinejdžerica i srednjoškolka, i sama sudjelovala u lokalnim pobunama, gađajući kamenjem i benzinskim bombama tvrtke i autobusne tvrtke u vlasništvu bijelaca. Preslušavajući kasnije snimku našeg intervjua, banalno žuborenje kućanstva – miješanje čajnih žličica i zveckanje šalica – zvučalo je potpuno drukčije od Zanelinih opisa automobila u plamenu, policijskih zračnica te kotrljanja oklopnih vozila ulicama Sowetoa.

 

U ranijim historijama južnoafričkog oslobodilačkog pokreta, uključivanje djevojaka i mladih žena poput Zanele gotovo je izostalo. Od sredine 1970-ih, Crna djeca, studenti i omladina bili su avangarde i udarne jedinice u borbi protiv apartheida. No, ovi mladi aktivisti prikazani su prvenstveno kao muška i duboko maskulina skupina. Budući da je sredinom 1980-ih lokalna politika vrvjela sukobima i postajala sve opasnijom, postoji percepcija da su djevojke i mlade žene uglavnom bile isključene iz borbe i sve više potiskivane u prostor doma.

 

Ipak, od 2014. do 2016. sam upoznala i intervjuirala desetke bivših borkinja iz Soweta koje su sve, još kao tinejdžerice, napustile svoje uobičajene živote kako bi se borile protiv apartheida, pridruživši se studentskim i omladinskim organizacijama koje su 1980-ih bile na liniji ANC-a. Te su žene, sada već u srednjim godinama, rado podijelile svoja iskustva, a njihove priče opovrgavaju ideju da su djevojke tijekom tih godina bile odsutne ili izuzete iz političkog aktivizma. Iako su bile daleko malobrojnije od svojih muških suboraca, te su žene i dalje prosvjedovale na ulicama, sukobljavale se sa sigurnosnim snagama kamenjem i benzinskim bombama, preuzimale vodeće uloge u svojim zajednicama te bivale zatvarane, ispitivane i mučene od strane aparthejdske države.

 

Njihovi ih narativi postavljaju u samo središte gradskih ustanaka te ukazuju kako su, unatoč rodnim stereotipima, bile spremne riskirati živote za borbu jednako kao i dječaci i mladići u njihovim sredinama. „Bile smo užasno temperamentne, nismo željele da borba ide bez nas“, objašnjava Zanele. Kada bi je suborci i odvraćali od sudjelovanja u opasnim ili fizički zahtjevnim misijama, bunila bi se: „Ne, idemo tamo. Zašto bismo mi morale ostati? Svi se borimo zajedno. Ako ti baciš benzinsku bombu, bacit ću je i ja. Ako ste izradili benzinsku bombu, želim znati kako ste to učinili.“ Pripovijesti ovih žena na mnogo su načina bile nalik na arhetipske slike neustrašivog, herojskog, ali ponekad i previše revnog borca, upisane u kolektivna sjećanja na borbu za oslobođenje Južne Afrike. No, budući da je uvriježena slika toliko izrazito maskulina, drugarice koje sam intervjuirala često su bile i sklonije od muškaraca jasno pokazati svoju hrabrost i vrijednost kao lojalnih borkinja oslobodilačkog pokreta. Zanele je govorila o tome kako je često bila prva i najnestrpljivija koja je iz grupe svojih suboraca jurišala na osumnjičene policijske doušnike i disciplinirala ih, te kako nije osjećala nikakav strah kada bi se suočavala sa snagama sigurnosti na gradskim ulicama.

 

Ipak, priče ovih žena na mnoge druge načine proširuju i usložnjavaju naše trenutno razumijevanje oslobodilačke borbe, postavljajući naglasak na pitanja koja se često potiskuju ili zanemaruju u muškim prikazima borbe. Zanele je govorila o problemima s kojima su se njezine suborkinje suočavale, pokušavajući uravnotežiti svoje identitete kao kćeri i kao aktivistkinja. “Ponekad to nije bilo jednostavno”, uzdahnula je, objašnjavajući kako je bila prisiljena birati između odlazaka na političke sastanke i obavljanja kućanskih poslova. “Možda je muškarcima bilo lakše, ali nama je bilo teško, baka me je često znala istući kada ne bih završila s kućanskim poslovima [kuhanjem, čišćenjem] … znala me je istući i tri puta tjedno.”

 

Nakon što je policija postala svjesna Zanelinih političkih aktivnosti, život s njezinim ukućanima dodatno se zakomplicirao. Djed i baka izbacili su je iz kuće u strahu da im ne dovede policiju na vrata. Iako je Zanele povremeno izražavala ponos što se buni protiv kućanskih obaveza i pritiska roditelja, govorila je i o osobnim poteškoćama koje je izazvala njezina politizacija: “Bilo je zaista bolno, nedostajali su mi. Znaš, željela sam ih vidjeti? Željela sam se moći presvući. Međutim, nije mi bilo dopušteno…za mene nije bilo sigurno da idem kući.”

 

Priče ovih žena stoga nam govore o svakodnevnom životu aktivistkinja i aktivista te problemima koje je njihov angažman stvarao u privatnim i obiteljskim životima mladih – o temama koje se rijetko istražuju u aktualnim historijama, koje stavljaju naglasak na aktivnosti njihovih muških suboraca i njihov u većoj mjeri javni identitet.

 

Zanelina priča bila je prožeta čitavim spektrom ljudskih emocija. Iskreno je govorila o tome kako su je ljutili policijski doušnici („Mrzim te ljude“, više puta je ponavljala). Smijala se dok je razgovarala o tome kako će ona i njezina prijateljica provesti bojkot potrošača, pokazujući uzbuđenje koje su donosili takvi sukobi. Ali također je izrazila kajanje jer je razočarala baku i djeda, zbog napada na vozače autobusa tijekom bojkota autobusa i zbog uništavanja namirnica onih koji su bili uhvaćeni u kupovini u trgovinama u vlasništvu bijelaca. Njezina je priča ponekad bila kontradiktorna i ambivalentna – čeznula je za danima kada je bila mlada aktivistkinja i uzbuđenjem koje je taj period donosio, istovremeno se žaleći koliko su te godine bile teške i koliko je bila visoka cijena koju je platila za svoj politički angažman.

 

Ove nam oralne historije nude drugačiju sliku borbe od one koju obično pripovijedaju muškarci: onu koja je neuredna, nelinearna i zapanjujuće iskrena. To nije nikakva ružičasta, nedvosmislena proslava dobivenog rata. To je introspektivna priča o tome što je značilo biti mlada žena protiv apartheida, kako u vrijeme oslobodilačke borbe, tako i u tri desetljeća nakon toga.

Emily Bridger je viša predavačica globalne i imperijalne povijesti na Sveučilištu Exeter. Njezina je nova knjiga Young Women against Apartheid.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Vezani članci

  • 12. svibnja 2025. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju peti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2025. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 6. lipnja 2025. Vidimo se!
  • 19. ožujka 2025. Izvještaj s 222. plenuma, 11. ožujka, 2025.

    Na 222. plenumu održanom 11. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme su bile strategija za Fakultetsko vijeće 19. 3., plan za Dan otvorenih vrata, izbori za Studentski zbor i novi zahtjev i stav plenuma. Izglasano je sljedeće: 1. Studentski predstavnici će na sjednici fakultetskog vijeća ponovno pokrenuti temu prijedloga odluke o participaciji, ako uprava to ne stavi na dnevni red. 2. Akcijska radna grupa će organizirati špalir za narednu sjednicu Fakultetskog vijeća. 3. Plenum će imati akciju na Dan otvorenih vrata koja neće ometati izlaganje uprave. 4. Birački odbor za izbore za Studentski zbor Filozofskog fakulteta. […]

  • 10. ožujka 2025. Izvještaj s 221. plenuma, 4. ožujka, 2025.

    Na 221. plenumu održanom 4. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme bile su stavovi plenuma, potencijalni zahtjevi plenuma, rotacija studentskih predstavnika na Fakultetskog vijeća te Dan otvorenih vrata na fakultetu. Izglasano je sljedeće: 1. Medijskoj sekciji daje se mandat za revidiranje već napisanog i poslanog odgovora upravi, te njegovu objavu na društvene mreže i Slobodni Filozofski 2. Nova koordinatorica radne grupe za procjenu trenutne situacije 3. Plenum i dalje zauzima stavove koje je RG za procjenu trenutne situacije izvukla iz izvještaja prošlih plenuma 4. Akcijska radna grupa organizirat će izradu transparenata, u prostoriji A113 u petak, […]

  • 15. veljače 2025. Jedan svijet, kolektivna borba Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 23. prosinca 2024. Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijaloga Prostori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve