Drugo lice borbe

"U ranijim historijama južnoafričkog oslobodilačkog pokreta, uključivanje djevojaka i mladih žena poput Zanele gotovo je izostalo. Od sredine 1970-ih, Crna djeca, studenti i omladina bili su avangarde i udarne jedinice u borbi protiv apartheida. No, ovi mladi aktivisti prikazani su prvenstveno kao muška i duboko maskulina skupina. Budući da je sredinom 1980-ih lokalna politika vrvjela sukobima i postajala sve opasnijom, postoji percepcija da su djevojke i mlade žene uglavnom bile isključene iz borbe i sve više potiskivane u prostor doma."

Pobuna u Sowetu, lipanj 1976. godine (izvor: April Killingsworth @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Oralne historije vođene sa ženama koje su bile uključene u oslobodilačku borbu Južne Afrike, nude nam zapanjujuće iskrene portrete mladih aktivistkinja.



U travnju 2014. našla sam se u blagovaonici obiteljske kuće u Diepkloofu, Sowetou, razgovarajući s dvije žene srednjih godina o njihovim iskustvima političkih ustanaka koji su zahvatili Soweto i druga mjesta diljem Južne Afrike tijekom posljednjeg turbulentnog desetljeća apartheida osamdesetih godina prošloga stoljeća. Dok je jedna žena odlagala pladanj s kavom i vetkoekom, druga, Zanele, se ubacila: “Znate, benzinska bomba je vrlo moćna.” Nastavila mi je pričati o tome kako je, kao tinejdžerica i srednjoškolka, i sama sudjelovala u lokalnim pobunama, gađajući kamenjem i benzinskim bombama tvrtke i autobusne tvrtke u vlasništvu bijelaca. Preslušavajući kasnije snimku našeg intervjua, banalno žuborenje kućanstva – miješanje čajnih žličica i zveckanje šalica – zvučalo je potpuno drukčije od Zanelinih opisa automobila u plamenu, policijskih zračnica te kotrljanja oklopnih vozila ulicama Sowetoa.
 
U ranijim historijama južnoafričkog oslobodilačkog pokreta, uključivanje djevojaka i mladih žena poput Zanele gotovo je izostalo. Od sredine 1970-ih, Crna djeca, studenti i omladina bili su avangarde i udarne jedinice u borbi protiv apartheida. No, ovi mladi aktivisti prikazani su prvenstveno kao muška i duboko maskulina skupina. Budući da je sredinom 1980-ih lokalna politika vrvjela sukobima i postajala sve opasnijom, postoji percepcija da su djevojke i mlade žene uglavnom bile isključene iz borbe i sve više potiskivane u prostor doma.
 
Ipak, od 2014. do 2016. sam upoznala i intervjuirala desetke bivših borkinja iz Soweta koje su sve, još kao tinejdžerice, napustile svoje uobičajene živote kako bi se borile protiv apartheida, pridruživši se studentskim i omladinskim organizacijama koje su 1980-ih bile na liniji ANC-a. Te su žene, sada već u srednjim godinama, rado podijelile svoja iskustva, a njihove priče opovrgavaju ideju da su djevojke tijekom tih godina bile odsutne ili izuzete iz političkog aktivizma. Iako su bile daleko malobrojnije od svojih muških suboraca, te su žene i dalje prosvjedovale na ulicama, sukobljavale se sa sigurnosnim snagama kamenjem i benzinskim bombama, preuzimale vodeće uloge u svojim zajednicama te bivale zatvarane, ispitivane i mučene od strane aparthejdske države.
 
Njihovi ih narativi postavljaju u samo središte gradskih ustanaka te ukazuju kako su, unatoč rodnim stereotipima, bile spremne riskirati živote za borbu jednako kao i dječaci i mladići u njihovim sredinama. „Bile smo užasno temperamentne, nismo željele da borba ide bez nas“, objašnjava Zanele. Kada bi je suborci i odvraćali od sudjelovanja u opasnim ili fizički zahtjevnim misijama, bunila bi se: „Ne, idemo tamo. Zašto bismo mi morale ostati? Svi se borimo zajedno. Ako ti baciš benzinsku bombu, bacit ću je i ja. Ako ste izradili benzinsku bombu, želim znati kako ste to učinili.“ Pripovijesti ovih žena na mnogo su načina bile nalik na arhetipske slike neustrašivog, herojskog, ali ponekad i previše revnog borca, upisane u kolektivna sjećanja na borbu za oslobođenje Južne Afrike. No, budući da je uvriježena slika toliko izrazito maskulina, drugarice koje sam intervjuirala često su bile i sklonije od muškaraca jasno pokazati svoju hrabrost i vrijednost kao lojalnih borkinja oslobodilačkog pokreta. Zanele je govorila o tome kako je često bila prva i najnestrpljivija koja je iz grupe svojih suboraca jurišala na osumnjičene policijske doušnike i disciplinirala ih, te kako nije osjećala nikakav strah kada bi se suočavala sa snagama sigurnosti na gradskim ulicama.
 
Ipak, priče ovih žena na mnoge druge načine proširuju i usložnjavaju naše trenutno razumijevanje oslobodilačke borbe, postavljajući naglasak na pitanja koja se često potiskuju ili zanemaruju u muškim prikazima borbe. Zanele je govorila o problemima s kojima su se njezine suborkinje suočavale, pokušavajući uravnotežiti svoje identitete kao kćeri i kao aktivistkinja. “Ponekad to nije bilo jednostavno”, uzdahnula je, objašnjavajući kako je bila prisiljena birati između odlazaka na političke sastanke i obavljanja kućanskih poslova. “Možda je muškarcima bilo lakše, ali nama je bilo teško, baka me je često znala istući kada ne bih završila s kućanskim poslovima [kuhanjem, čišćenjem] … znala me je istući i tri puta tjedno.”
 
Nakon što je policija postala svjesna Zanelinih političkih aktivnosti, život s njezinim ukućanima dodatno se zakomplicirao. Djed i baka izbacili su je iz kuće u strahu da im ne dovede policiju na vrata. Iako je Zanele povremeno izražavala ponos što se buni protiv kućanskih obaveza i pritiska roditelja, govorila je i o osobnim poteškoćama koje je izazvala njezina politizacija: “Bilo je zaista bolno, nedostajali su mi. Znaš, željela sam ih vidjeti? Željela sam se moći presvući. Međutim, nije mi bilo dopušteno…za mene nije bilo sigurno da idem kući.”
 
Priče ovih žena stoga nam govore o svakodnevnom životu aktivistkinja i aktivista te problemima koje je njihov angažman stvarao u privatnim i obiteljskim životima mladih – o temama koje se rijetko istražuju u aktualnim historijama, koje stavljaju naglasak na aktivnosti njihovih muških suboraca i njihov u većoj mjeri javni identitet.
 
Zanelina priča bila je prožeta čitavim spektrom ljudskih emocija. Iskreno je govorila o tome kako su je ljutili policijski doušnici („Mrzim te ljude“, više puta je ponavljala). Smijala se dok je razgovarala o tome kako će ona i njezina prijateljica provesti bojkot potrošača, pokazujući uzbuđenje koje su donosili takvi sukobi. Ali također je izrazila kajanje jer je razočarala baku i djeda, zbog napada na vozače autobusa tijekom bojkota autobusa i zbog uništavanja namirnica onih koji su bili uhvaćeni u kupovini u trgovinama u vlasništvu bijelaca. Njezina je priča ponekad bila kontradiktorna i ambivalentna – čeznula je za danima kada je bila mlada aktivistkinja i uzbuđenjem koje je taj period donosio, istovremeno se žaleći koliko su te godine bile teške i koliko je bila visoka cijena koju je platila za svoj politički angažman.
 
Ove nam oralne historije nude drugačiju sliku borbe od one koju obično pripovijedaju muškarci: onu koja je neuredna, nelinearna i zapanjujuće iskrena. To nije nikakva ružičasta, nedvosmislena proslava dobivenog rata. To je introspektivna priča o tome što je značilo biti mlada žena protiv apartheida, kako u vrijeme oslobodilačke borbe, tako i u tri desetljeća nakon toga.





Emily Bridger je viša predavačica globalne i imperijalne povijesti na Sveučilištu Exeter. Njezina je nova knjiga Young Women against Apartheid.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.
  • 9. rujna 2023. Transfobija: reciklirana moralna panika u službi kapitalizma Bujajuća anti-trans propaganda sve glasnije i opasnije prijeti životima trans osoba. Ekstremno desne političke elite, kojima sekundiraju trans-isključujuće radikalne feministkinje, LGB savezi i drugi samoprozvani eksperti za „rodnu ideologiju“ ne prestaju ispunjavati javni prostor dezinformacijama i senzacionalizmom u svrhe širenja moralne panike. Normalizacija transfobije oslanja se na motive koji se osvjedočeno ciklički uprežu u intenziviranje i mejnstrimizaciju diskriminacije i opresije po različitim osnovama. Sistemski situirani konzervativizam u jeku socioekonomske krize ponovno zaoštrava rodne režime i podiže bedeme cisheteronormativne obitelji uime kapitala.
  • 29. lipnja 2023. Politički dosezi serijala RuPaul’s Drag Race U kritičkom osvrtu na popularni američki reality show RuPaul's Drag Race, autorica teksta preispituje njegove komodifikacijske okvire i ukalupljenost u kapitalistički realizam odnosno suženu reprezentaciju draga, te historizira moderni drag: od ballroom scene Crnih kvir osoba iz Harlema tijekom 1920-ih, preko paralelnih struktura i jačanja Pokreta za oslobođenje gejeva i lezbijki tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, sve do recentnih aproprijacija drag i kvir kulture. Oštrica kritike cisheteronormativnog društva i njegovih artificijelnih patrijarhalnih rodnih uloga – opresivnih kako za žene, tako i za kvir ljude, ali i same muškarce – u popularnim je reprezentacijama vidno oslabjela. Primjer toga je i Drag Race, koji drag, ali i kvir, svodi na performativnu zabavu za široku publiku. Namjesto kritike, horizontalnosti i solidarnosti, show promiče agresivnu kompeticiju i snažni individualizam, koji tobože nadilazi sve strukturne opresije.
  • 27. lipnja 2023. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (drugi dio) Osim što je ostavila traga na mnogobrojnim ljudskim životima, pandemija AIDS-a je krajem 20. stoljeća utjecala i na razvoj LGBT pokreta, kako u Sjedinjenim Državama, tako i globalno. Nekadašnji radikalni Pokret za oslobođenje gejeva i lezbijki napravio je zaokret prema bračnoj jednakosti kao osnovnom cilju, koji se zahvaljujući američkoj kulturnoj dominaciji i dalje nameće kao jedno od glavnih obilježja borbe za prava LGBT osoba. Dalekosežne posljedice ovakvog liberalnog razvodnjavanja i konzervativnog kooptiranja LGBT pokreta u kontekstu rješavanja AIDS krize konzervativnim biopolitikama braka i obitelji, ogledaju se i u današnjim borbama protiv (ultra)konzervativnih politika i praksi, koje u SAD-u i drugdje u svijetu izravno i neizravno ugrožavaju živote transrodne populacije.
  • 20. lipnja 2023. Materijalistička kritika građanske jugonostalgije Postoje različite jugonostalgije, među kojima je i ona (malo)građanskog ili liberalnog tipa. Osim fokusa na određeni (uži) period Jugoslavije, ideju socijalizma razmatra kroz pojednostavljenu predstavu povijesti kao sukoba „modernizma“ i „antimodernizma“, te „individualizma“ i „kolektivizma“. Socijalizam se zamišlja više kao „životni stil“, ispražnjen od emancipatornog političkog sadržaja, a nit vodilja zapravo je uklapanje u svjetski poredak slobodnog tržišta – ova kulturna imaginacija prije svega žali što je propuštena karta za „pravi“ kapitalizam. Za razliku od idealističkog historijskog pristupa, materijalistička analiza Jugoslaviji pristupa kroz analizu klasnih odnosa, a umjesto na potrošačke standarde, usredotočuje se na radničku participaciju u proizvodnji (samoupravne ekonomije, politike, tendencije, krize i neuspjehe). Materijalistička analiza državnog socijalizma utoliko nije nostalgična, nego kritička.
  • 15. lipnja 2023. Iz istorije borbe za socijalno stanovanje u Srbiji Neposredno nakon Prvog svjetskog rata, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca uvedene su regulativne mjere kojima je država ozbiljnije intervenirala u odnose zajmodavaca i podstanara: rekvizicija stanova, moratorij na iseljenje i ograničenja cijena najamnina. Iako je stambena bijeda nakon rata dosegla ogromne razmjere, državne politike kao pomoć najsiromašnijima bile su isključivo ustupak borbi i otporu, kojima je ritam udarala snažna Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). Partija je kreirala progresivni stambeni program, pozivala na bojkot, predvodila prosvjede i organizirala štrajkove protiv stambene oskudice i drugih pitanja, te aktivno pratila provođenje zakona i situaciju na terenu – osobito u Srbiji, najpogođenijoj ratnim razaranjima i stoga s najviše problema u polju stanovanja. Gotovo nepostojeća regulacija podstanarstva i neoliberalno socijalno stanovanje koje ne zadovoljava potrebe najugroženijih u našim današnjim državama, daju nam povoda da uzmemo ovakve historijske primjere i periode u kojima je izborena barem minimalna reforma stanovanja kao smjerokaz za aktualne i buduće borbe.
  • 29. svibnja 2023. Vampiri, zombiji i druga čudovišta kapitalizma Različite su paradigme strahova (strepnja, izgubljenost, otuđenost, jeza, tjelesna panika, apokaliptičnost) reflektirane u žanru horora tijekom povijesnog razvoja kapitalizma, kroz figure čudovišta koja odražavaju suštinske bojazni vezane uz reprodukciju života u tom sistemu. Komparativno se koristeći analizom popkulturne imaginacije u ovom žanru, te historijsko-materijalističkim pristupom, autor trasira genealogiju suvremenih čudovišta (zombija, vukodlaka, vještica, vampira, kanibala) i afektivnih struktura straha u period prvobitne akumulacije i uspostavljanja kapitalističkog društvenog okvira, izvlačeći na vidjelo neskriveno nasilje i monstruoznost sâmog kapitalizma, čija je eksploativna struktura danas umnogome normalizirana kao fetišizirana apstrakcija.
  • 29. travnja 2023. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju treći po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Bavit ćemo se kapitalističkim obrazovanjem, odnosom eksploatacije i opresivnih ejblističkih režima, orodnjenim nasiljem, pitanjem nacionalizma, slijepim pjegama u primjenama pojmova roda, spola i klase, političkom ofenzivom na transrodnu zajednicu, umjetničkim radom te kritičkim čitanjem popularne kulture. Prijave traju do 10. svibnja 2023. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 15. do 20. svibnja. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve