Drugo lice borbe

"U ranijim historijama južnoafričkog oslobodilačkog pokreta, uključivanje djevojaka i mladih žena poput Zanele gotovo je izostalo. Od sredine 1970-ih, Crna djeca, studenti i omladina bili su avangarde i udarne jedinice u borbi protiv apartheida. No, ovi mladi aktivisti prikazani su prvenstveno kao muška i duboko maskulina skupina. Budući da je sredinom 1980-ih lokalna politika vrvjela sukobima i postajala sve opasnijom, postoji percepcija da su djevojke i mlade žene uglavnom bile isključene iz borbe i sve više potiskivane u prostor doma."

Pobuna u Sowetu, lipanj 1976. godine (izvor: April Killingsworth @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Oralne historije vođene sa ženama koje su bile uključene u oslobodilačku borbu Južne Afrike, nude nam zapanjujuće iskrene portrete mladih aktivistkinja.

U travnju 2014. našla sam se u blagovaonici obiteljske kuće u Diepkloofu, Sowetou, razgovarajući s dvije žene srednjih godina o njihovim iskustvima političkih ustanaka koji su zahvatili Soweto i druga mjesta diljem Južne Afrike tijekom posljednjeg turbulentnog desetljeća apartheida osamdesetih godina prošloga stoljeća. Dok je jedna žena odlagala pladanj s kavom i vetkoekom, druga, Zanele, se ubacila: “Znate, benzinska bomba je vrlo moćna.” Nastavila mi je pričati o tome kako je, kao tinejdžerica i srednjoškolka, i sama sudjelovala u lokalnim pobunama, gađajući kamenjem i benzinskim bombama tvrtke i autobusne tvrtke u vlasništvu bijelaca. Preslušavajući kasnije snimku našeg intervjua, banalno žuborenje kućanstva – miješanje čajnih žličica i zveckanje šalica – zvučalo je potpuno drukčije od Zanelinih opisa automobila u plamenu, policijskih zračnica te kotrljanja oklopnih vozila ulicama Sowetoa.

 

U ranijim historijama južnoafričkog oslobodilačkog pokreta, uključivanje djevojaka i mladih žena poput Zanele gotovo je izostalo. Od sredine 1970-ih, Crna djeca, studenti i omladina bili su avangarde i udarne jedinice u borbi protiv apartheida. No, ovi mladi aktivisti prikazani su prvenstveno kao muška i duboko maskulina skupina. Budući da je sredinom 1980-ih lokalna politika vrvjela sukobima i postajala sve opasnijom, postoji percepcija da su djevojke i mlade žene uglavnom bile isključene iz borbe i sve više potiskivane u prostor doma.

 

Ipak, od 2014. do 2016. sam upoznala i intervjuirala desetke bivših borkinja iz Soweta koje su sve, još kao tinejdžerice, napustile svoje uobičajene živote kako bi se borile protiv apartheida, pridruživši se studentskim i omladinskim organizacijama koje su 1980-ih bile na liniji ANC-a. Te su žene, sada već u srednjim godinama, rado podijelile svoja iskustva, a njihove priče opovrgavaju ideju da su djevojke tijekom tih godina bile odsutne ili izuzete iz političkog aktivizma. Iako su bile daleko malobrojnije od svojih muških suboraca, te su žene i dalje prosvjedovale na ulicama, sukobljavale se sa sigurnosnim snagama kamenjem i benzinskim bombama, preuzimale vodeće uloge u svojim zajednicama te bivale zatvarane, ispitivane i mučene od strane aparthejdske države.

 

Njihovi ih narativi postavljaju u samo središte gradskih ustanaka te ukazuju kako su, unatoč rodnim stereotipima, bile spremne riskirati živote za borbu jednako kao i dječaci i mladići u njihovim sredinama. „Bile smo užasno temperamentne, nismo željele da borba ide bez nas“, objašnjava Zanele. Kada bi je suborci i odvraćali od sudjelovanja u opasnim ili fizički zahtjevnim misijama, bunila bi se: „Ne, idemo tamo. Zašto bismo mi morale ostati? Svi se borimo zajedno. Ako ti baciš benzinsku bombu, bacit ću je i ja. Ako ste izradili benzinsku bombu, želim znati kako ste to učinili.“ Pripovijesti ovih žena na mnogo su načina bile nalik na arhetipske slike neustrašivog, herojskog, ali ponekad i previše revnog borca, upisane u kolektivna sjećanja na borbu za oslobođenje Južne Afrike. No, budući da je uvriježena slika toliko izrazito maskulina, drugarice koje sam intervjuirala često su bile i sklonije od muškaraca jasno pokazati svoju hrabrost i vrijednost kao lojalnih borkinja oslobodilačkog pokreta. Zanele je govorila o tome kako je često bila prva i najnestrpljivija koja je iz grupe svojih suboraca jurišala na osumnjičene policijske doušnike i disciplinirala ih, te kako nije osjećala nikakav strah kada bi se suočavala sa snagama sigurnosti na gradskim ulicama.

 

Ipak, priče ovih žena na mnoge druge načine proširuju i usložnjavaju naše trenutno razumijevanje oslobodilačke borbe, postavljajući naglasak na pitanja koja se često potiskuju ili zanemaruju u muškim prikazima borbe. Zanele je govorila o problemima s kojima su se njezine suborkinje suočavale, pokušavajući uravnotežiti svoje identitete kao kćeri i kao aktivistkinja. “Ponekad to nije bilo jednostavno”, uzdahnula je, objašnjavajući kako je bila prisiljena birati između odlazaka na političke sastanke i obavljanja kućanskih poslova. “Možda je muškarcima bilo lakše, ali nama je bilo teško, baka me je često znala istući kada ne bih završila s kućanskim poslovima [kuhanjem, čišćenjem] … znala me je istući i tri puta tjedno.”

 

Nakon što je policija postala svjesna Zanelinih političkih aktivnosti, život s njezinim ukućanima dodatno se zakomplicirao. Djed i baka izbacili su je iz kuće u strahu da im ne dovede policiju na vrata. Iako je Zanele povremeno izražavala ponos što se buni protiv kućanskih obaveza i pritiska roditelja, govorila je i o osobnim poteškoćama koje je izazvala njezina politizacija: “Bilo je zaista bolno, nedostajali su mi. Znaš, željela sam ih vidjeti? Željela sam se moći presvući. Međutim, nije mi bilo dopušteno…za mene nije bilo sigurno da idem kući.”

 

Priče ovih žena stoga nam govore o svakodnevnom životu aktivistkinja i aktivista te problemima koje je njihov angažman stvarao u privatnim i obiteljskim životima mladih – o temama koje se rijetko istražuju u aktualnim historijama, koje stavljaju naglasak na aktivnosti njihovih muških suboraca i njihov u većoj mjeri javni identitet.

 

Zanelina priča bila je prožeta čitavim spektrom ljudskih emocija. Iskreno je govorila o tome kako su je ljutili policijski doušnici („Mrzim te ljude“, više puta je ponavljala). Smijala se dok je razgovarala o tome kako će ona i njezina prijateljica provesti bojkot potrošača, pokazujući uzbuđenje koje su donosili takvi sukobi. Ali također je izrazila kajanje jer je razočarala baku i djeda, zbog napada na vozače autobusa tijekom bojkota autobusa i zbog uništavanja namirnica onih koji su bili uhvaćeni u kupovini u trgovinama u vlasništvu bijelaca. Njezina je priča ponekad bila kontradiktorna i ambivalentna – čeznula je za danima kada je bila mlada aktivistkinja i uzbuđenjem koje je taj period donosio, istovremeno se žaleći koliko su te godine bile teške i koliko je bila visoka cijena koju je platila za svoj politički angažman.

 

Ove nam oralne historije nude drugačiju sliku borbe od one koju obično pripovijedaju muškarci: onu koja je neuredna, nelinearna i zapanjujuće iskrena. To nije nikakva ružičasta, nedvosmislena proslava dobivenog rata. To je introspektivna priča o tome što je značilo biti mlada žena protiv apartheida, kako u vrijeme oslobodilačke borbe, tako i u tri desetljeća nakon toga.

Emily Bridger je viša predavačica globalne i imperijalne povijesti na Sveučilištu Exeter. Njezina je nova knjiga Young Women against Apartheid.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve