Kratka, prljava povijest brendiranja i ratovanja

"Brendovi koji zauzimaju stranu u ratu nisu bez povijesnog presedana. Rat je užasan biznis, ali je ipak biznis. Na globalnom sjeveru najveći i najpoznatiji brendovi grade svoj renome zauzimajući stranu u društvenim sporovima. Ipak, intimnija uključenost u stvarne ratove, poput onog u Nagorno-Karabaha, kretala se od proizvodnje propagande podrške jednoj zaraćenoj zemlji do igranja za obje strane u sukobu kako bi se zaradio novac na zajedničkoj bijedi."

Marinci se bave boksom u Veracruzu tijekom Banana ratova, 1914. godine (izvor: Cassowary Colorizations @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Burger Kingov upliv u nedavni sukob u Azerbajdžanu dio je povijesnog trenda korporativnog upliva u ratne sukobe i profitiranja na istima.



Prošlogodišnji rat u Nagorno-Karabahu bio je razoran. U rujnu 2020. ponovno je izbio desetljećima dug etnički i teritorijalni spor između susjednih kavkaških zemalja Armenije i Azerbajdžana. Nakon konačne pobjede Azerbajdžana, s tisućama mrtvih i raseljenih, počela se sagledavati sva tragedija sukoba.
 
Jedan poseban trenutak rata isticao se svojom neobičnošću. Na vrhuncu sukoba, službeni azerbajdžanski Instagram račun Burger Kinga objavio je pro-azersku propagandu, hrabro izjavljujući ‘Pobjeda je s tobom, azerbejdžanski vojniče!’ i da je ‘Karabah Azerbajdžan’. I McDonald’s je tvrdio da je ‘Svaki pedalj domovine jedan i nedjeljiv’ – dok je isticao kartu Azerbajdžana koja obuhvaća cijelu spornu regiju Nagorno-Karabah.
 
Iako naizgled čudno, brendovi koji zauzimaju stranu u ratu nisu bez povijesnog presedana. Rat je užasan biznis, ali je ipak biznis. Na globalnom sjeveru najveći i najpoznatiji brendovi grade svoj renome zauzimajući stranu u društvenim sporovima. Ipak, intimnija uključenost u stvarne ratove, poput onog u Nagorno-Karabaha, kretala se od proizvodnje propagande podrške jednoj zaraćenoj zemlji do igranja za obje strane u sukobu kako bi se zaradio novac na zajedničkoj bijedi.
 
Krv za luksuz
 
Godinama se vode ratovi u ime korporativnih interesa. Kompanija East India bila je pionir imperijalističke pljačke u južnoj Aziji u ime britanske države. Zauzela je dijelove sadašnje Indije u krajem 17. i početkom 18. stoljeća, koristeći vlastitu privatnu vojsku da zaštiti svoje interese, a na kraju je prešla na upravljanje cijelim regijama kao vladajuća sila.
 
Nakon brutalnih uspjeha industrijske revolucije, britanski viši slojevi počeli su se navikavati na strane luksuze poput kineskog čaja. Kako bi isporučila sve veće količine dragocjenog lišća, East India Company dala je poticaje za povećanje proizvodnje opijuma na indijskim teritorijama koje su kontrolirali, plaćajući privatnim trgovcima da ilegalno trguju opijumom za čaj sa svojim kineskim parnjacima. Potičući ovisnost o opijumu u Kini, tvrtka je tako jako poništila ravnotežu trgovine da je kineska vlada na kraju zahtijevala uništenje zaliha opijuma kako bi zaustavila njegov razorni utjecaj na njihovo gospodarstvo i stanovništvo. Tako su započeli Opijumski ratovi sredinom 18. stoljeća, niz sukoba nastalih iz ranog kapitalističkog razvoja. To pustošenje prirodnih resursa i lokalnog stanovništva bilo je sastavni dio kolonijalne politike, a privatne tvrtke bile su njezina predvodnica.
 
Još jedan ekstremniji primjer iz dvadesetog stoljeća su ‘Banana ratovi’, niz sukoba u kojima su američke trupe slane u Srednju Ameriku kako bi zaštitile pristup profitabilnim plantažama voća za tvrtke Standard Fruit i United Fruit, sada poznate kao Chiquita. SAD su bile rastuće carstvo početkom prošlog stoljeća zahvaljujući uspješnoj teritorijalnoj ekspanziji nakon Španjolsko-američkog rata, koja je uključivala Guam, Kubu i Portoriko. Kako su SAD nastojale osigurati korporativnu kontrolu nad lokalnom proizvodnjom voća na tom području, pobune protiv imperijalističke vladavine postale su problem. Predsjednik Theodore Roosevelt donio je dodatak Monroeovoj doktrini poznatoj kao ‘Roosevelt Corollary’ u kojem se navodi da ‘kronična nedjela… [mogu] u konačnici zahtijevati intervenciju neke civilizirane nacije’, što ukazuje na namjeru SAD-a da zgazi pobune radi zaštite domaćih komercijalnih interesa.
 
Okidač za kapitalističko nasilje u Latinskoj Americi došao je kada su se poljoprivredni radnici pokušali udružiti u sindikat i zahtijevati radnička prava. Tvrtke poput United Fruita iskoristile su nedostatak lokalnih zakona o radu kako bi osigurale povećanje proizvodnje banana za izvoz. Jedan od najnevjerovatnijih i najočitijih primjera antiradničkog nasilja iz tog razdoblja bio je ‘Banana masakr’ iz 1928. godine. Radnici Colombian United Fruita stupili su u štrajk tražeći priznanje kao zaposlenika i šestodnevni radni tjedan, među ostalim pravima. Američka vlada je osudila zaposlenike kao ‘komuniste’ i izvršila pritisak na kolumbijske vlasti da kazne štrajkaše, prijeteći slanjem marinaca ako njihovi korporativni interesi ne budu zaštićeni. Kolumbijska vlada, bojeći se invazije, poslala trupe koje su masakrirale štrajkaše u ime United Fruita.
 
Korporativni i nacionalni interesi sada su se doživljavali kao jedno te isto, a golem i rastući vojni aparat SAD-a korišten je kako bi se osiguralo da radnici ostanu pokorni. Od ove točke nadalje, ‘demokracija’ i kapitalizam koristili su se naizmjenično. Moguće je povući paralele između Banana ratova i kontinuiranih intervencija SAD-a u latinoameričkoj politici danas: korporativni potomci vladara banana i dalje se zalažu za promjenu vlasti u latinoameričkim demokracijama, pokazujući još jednom dugi utjecaj korporativizma na povijest političkih sukoba.
 
Ratne (ne)lojalnosti
 
Uspon PR-ovske struke i odnosa s javnošću u dvadesetom stoljeću doveo je do toga da brendovi ulažu u saniranje svog imidža i pokušaju osvojiti srca i umove. Tijekom Prvog svjetskog rata, tvrtke su iskoristile nacionalizam kao tehniku oglašavanja. Britanski brendovi poput Bovrila koristili su strah od rata, najavljujući da njihov topli napitak ima ‘moć izgradnje tijela’ posebno prikladnu onima ‘na frontu’. Francuski brend Perrier otišao je dalje u veljači 1915., postavljajući pitanje žele li potrošači možda umjesto njihovog napitka ‘piti njemačku vodu’.
 
No mnoge su tvrtke bile jednako zainteresirane za održavanje pristupa tržištima s druge strane fronta kao i za jačanje statusa kod kuće. Nakon ulaska SAD-a u Drugi svjetski rat, uveden je strogi embargo na trgovinu sa silama Osovine. Coca-Cola, dugo etablirana i popularna u Njemačkoj, bila je zabrinuta zbog gubitka pristupa ovom ogromnom tržištu. Korporativni div zaobišao je embargo koristeći postojeće njemačke tvornice za stvaranje novog bezalkoholnog pića za unutarnje tržište. Bilo je naprevljeno od kore jabuka, voćne pulpe i sirutke, a nazvano je ‘Fanta’.
 
Što se suvremenog svijeta tiče, korporativni utjecaji u sukobu su jedna od njegovih temeljnih karakteristika. U prilog tome ide činjenica da je krajem 80-ih Pepsico nakratko imao šestu po veličini vojsku na svijetu, nakon što su Sovjeti zamijenili flotu brodova i podmornica za pristup njihovom slatkom piću. Zatim tu je i sama industrija oružja, metastazirano trgovačko poduzeće koje izravno profitira na ljudskoj bijedi.
 
Možda je još alarmantnije to što nedavna azerbajdžanska kontroverza sugerira daljnji trend intervencije brendova u složene vojne, političke i često etničke sporove na lokaliziranim područjima. S međunarodnim korporacijama koje se oslanjaju na lokalne franšize, regionalne podružnice počinju koristiti doseg globalnog brenda za upliv u lokalne sukobe. Iz svega ovoga treba izvući poantu: kapitalizam je lojalan samo kapitalu.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve