Kratka, prljava povijest brendiranja i ratovanja

"Brendovi koji zauzimaju stranu u ratu nisu bez povijesnog presedana. Rat je užasan biznis, ali je ipak biznis. Na globalnom sjeveru najveći i najpoznatiji brendovi grade svoj renome zauzimajući stranu u društvenim sporovima. Ipak, intimnija uključenost u stvarne ratove, poput onog u Nagorno-Karabaha, kretala se od proizvodnje propagande podrške jednoj zaraćenoj zemlji do igranja za obje strane u sukobu kako bi se zaradio novac na zajedničkoj bijedi."

Marinci se bave boksom u Veracruzu tijekom Banana ratova, 1914. godine (izvor: Cassowary Colorizations @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Burger Kingov upliv u nedavni sukob u Azerbajdžanu dio je povijesnog trenda korporativnog upliva u ratne sukobe i profitiranja na istima.



Prošlogodišnji rat u Nagorno-Karabahu bio je razoran. U rujnu 2020. ponovno je izbio desetljećima dug etnički i teritorijalni spor između susjednih kavkaških zemalja Armenije i Azerbajdžana. Nakon konačne pobjede Azerbajdžana, s tisućama mrtvih i raseljenih, počela se sagledavati sva tragedija sukoba.
 
Jedan poseban trenutak rata isticao se svojom neobičnošću. Na vrhuncu sukoba, službeni azerbajdžanski Instagram račun Burger Kinga objavio je pro-azersku propagandu, hrabro izjavljujući ‘Pobjeda je s tobom, azerbejdžanski vojniče!’ i da je ‘Karabah Azerbajdžan’. I McDonald’s je tvrdio da je ‘Svaki pedalj domovine jedan i nedjeljiv’ – dok je isticao kartu Azerbajdžana koja obuhvaća cijelu spornu regiju Nagorno-Karabah.
 
Iako naizgled čudno, brendovi koji zauzimaju stranu u ratu nisu bez povijesnog presedana. Rat je užasan biznis, ali je ipak biznis. Na globalnom sjeveru najveći i najpoznatiji brendovi grade svoj renome zauzimajući stranu u društvenim sporovima. Ipak, intimnija uključenost u stvarne ratove, poput onog u Nagorno-Karabaha, kretala se od proizvodnje propagande podrške jednoj zaraćenoj zemlji do igranja za obje strane u sukobu kako bi se zaradio novac na zajedničkoj bijedi.
 
Krv za luksuz
 
Godinama se vode ratovi u ime korporativnih interesa. Kompanija East India bila je pionir imperijalističke pljačke u južnoj Aziji u ime britanske države. Zauzela je dijelove sadašnje Indije u krajem 17. i početkom 18. stoljeća, koristeći vlastitu privatnu vojsku da zaštiti svoje interese, a na kraju je prešla na upravljanje cijelim regijama kao vladajuća sila.
 
Nakon brutalnih uspjeha industrijske revolucije, britanski viši slojevi počeli su se navikavati na strane luksuze poput kineskog čaja. Kako bi isporučila sve veće količine dragocjenog lišća, East India Company dala je poticaje za povećanje proizvodnje opijuma na indijskim teritorijama koje su kontrolirali, plaćajući privatnim trgovcima da ilegalno trguju opijumom za čaj sa svojim kineskim parnjacima. Potičući ovisnost o opijumu u Kini, tvrtka je tako jako poništila ravnotežu trgovine da je kineska vlada na kraju zahtijevala uništenje zaliha opijuma kako bi zaustavila njegov razorni utjecaj na njihovo gospodarstvo i stanovništvo. Tako su započeli Opijumski ratovi sredinom 18. stoljeća, niz sukoba nastalih iz ranog kapitalističkog razvoja. To pustošenje prirodnih resursa i lokalnog stanovništva bilo je sastavni dio kolonijalne politike, a privatne tvrtke bile su njezina predvodnica.
 
Još jedan ekstremniji primjer iz dvadesetog stoljeća su ‘Banana ratovi’, niz sukoba u kojima su američke trupe slane u Srednju Ameriku kako bi zaštitile pristup profitabilnim plantažama voća za tvrtke Standard Fruit i United Fruit, sada poznate kao Chiquita. SAD su bile rastuće carstvo početkom prošlog stoljeća zahvaljujući uspješnoj teritorijalnoj ekspanziji nakon Španjolsko-američkog rata, koja je uključivala Guam, Kubu i Portoriko. Kako su SAD nastojale osigurati korporativnu kontrolu nad lokalnom proizvodnjom voća na tom području, pobune protiv imperijalističke vladavine postale su problem. Predsjednik Theodore Roosevelt donio je dodatak Monroeovoj doktrini poznatoj kao ‘Roosevelt Corollary’ u kojem se navodi da ‘kronična nedjela… [mogu] u konačnici zahtijevati intervenciju neke civilizirane nacije’, što ukazuje na namjeru SAD-a da zgazi pobune radi zaštite domaćih komercijalnih interesa.
 
Okidač za kapitalističko nasilje u Latinskoj Americi došao je kada su se poljoprivredni radnici pokušali udružiti u sindikat i zahtijevati radnička prava. Tvrtke poput United Fruita iskoristile su nedostatak lokalnih zakona o radu kako bi osigurale povećanje proizvodnje banana za izvoz. Jedan od najnevjerovatnijih i najočitijih primjera antiradničkog nasilja iz tog razdoblja bio je ‘Banana masakr’ iz 1928. godine. Radnici Colombian United Fruita stupili su u štrajk tražeći priznanje kao zaposlenika i šestodnevni radni tjedan, među ostalim pravima. Američka vlada je osudila zaposlenike kao ‘komuniste’ i izvršila pritisak na kolumbijske vlasti da kazne štrajkaše, prijeteći slanjem marinaca ako njihovi korporativni interesi ne budu zaštićeni. Kolumbijska vlada, bojeći se invazije, poslala trupe koje su masakrirale štrajkaše u ime United Fruita.
 
Korporativni i nacionalni interesi sada su se doživljavali kao jedno te isto, a golem i rastući vojni aparat SAD-a korišten je kako bi se osiguralo da radnici ostanu pokorni. Od ove točke nadalje, ‘demokracija’ i kapitalizam koristili su se naizmjenično. Moguće je povući paralele između Banana ratova i kontinuiranih intervencija SAD-a u latinoameričkoj politici danas: korporativni potomci vladara banana i dalje se zalažu za promjenu vlasti u latinoameričkim demokracijama, pokazujući još jednom dugi utjecaj korporativizma na povijest političkih sukoba.
 
Ratne (ne)lojalnosti
 
Uspon PR-ovske struke i odnosa s javnošću u dvadesetom stoljeću doveo je do toga da brendovi ulažu u saniranje svog imidža i pokušaju osvojiti srca i umove. Tijekom Prvog svjetskog rata, tvrtke su iskoristile nacionalizam kao tehniku oglašavanja. Britanski brendovi poput Bovrila koristili su strah od rata, najavljujući da njihov topli napitak ima ‘moć izgradnje tijela’ posebno prikladnu onima ‘na frontu’. Francuski brend Perrier otišao je dalje u veljači 1915., postavljajući pitanje žele li potrošači možda umjesto njihovog napitka ‘piti njemačku vodu’.
 
No mnoge su tvrtke bile jednako zainteresirane za održavanje pristupa tržištima s druge strane fronta kao i za jačanje statusa kod kuće. Nakon ulaska SAD-a u Drugi svjetski rat, uveden je strogi embargo na trgovinu sa silama Osovine. Coca-Cola, dugo etablirana i popularna u Njemačkoj, bila je zabrinuta zbog gubitka pristupa ovom ogromnom tržištu. Korporativni div zaobišao je embargo koristeći postojeće njemačke tvornice za stvaranje novog bezalkoholnog pića za unutarnje tržište. Bilo je naprevljeno od kore jabuka, voćne pulpe i sirutke, a nazvano je ‘Fanta’.
 
Što se suvremenog svijeta tiče, korporativni utjecaji u sukobu su jedna od njegovih temeljnih karakteristika. U prilog tome ide činjenica da je krajem 80-ih Pepsico nakratko imao šestu po veličini vojsku na svijetu, nakon što su Sovjeti zamijenili flotu brodova i podmornica za pristup njihovom slatkom piću. Zatim tu je i sama industrija oružja, metastazirano trgovačko poduzeće koje izravno profitira na ljudskoj bijedi.
 
Možda je još alarmantnije to što nedavna azerbajdžanska kontroverza sugerira daljnji trend intervencije brendova u složene vojne, političke i često etničke sporove na lokaliziranim područjima. S međunarodnim korporacijama koje se oslanjaju na lokalne franšize, regionalne podružnice počinju koristiti doseg globalnog brenda za upliv u lokalne sukobe. Iz svega ovoga treba izvući poantu: kapitalizam je lojalan samo kapitalu.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve