Ljevica i margine

Ako ste dio scene koja se tiče lijeve politike ili alternativnih supkultura, a dolazite iz nekog od industrijskih gradića i gradova južne obale — recimo nekog od gradova Medwaya, Portsmoutha ili Southamptona — vjerojatno imate kompliciran odnos s Brightonom. Nedvojbeno ste bili tamo, bilo da ste išli na svirku ili u društveni centar, na konferenciju ili naprosto u prodavaonicu ploča, i otkrili ste osjećaj slobode koji niste imali kod kuće.

Ustanovili ste da nema šanse da na vas u centru Brightona netko viče ili vas naganja zbog bilo kakvih vidljivih znakova različitosti – što je nešto što je bila statistička vjerojatnost prosječnog vikenda u gore spomenutim gradovima za mog odrastanja 1990-ih.

Taj osjećaj slobode i prihvaćanja isprva je uzbudljiv; znam ljude koji su zbog njega preselili u Brighton, a Brightonci su na isti s pravom ponosni. Međutim, uvijek ste svjesni toga da ste u svom mjehuriću, u enklavi odvojenoj od ostatka nemetropolitanske južne Engleske, što tu slobodu čini pomalo nestvarnom. Moj brat je tamo živio nekoliko godina i sažeo je ovaj osjećaj kad je ukratko opisao to mjesto – ‘grad igračaka’.

To ga čini dobrim mjestom za razmatranje uloge koju supkulture i alternativna scena igraju na ljevici. Isprva ih može biti okrepljujuće i oslobađajuće iskusiti, ali većinom su to klubovi, a ne pokreti. Ako ste iz radničke klase i/ili Crni, često ćete tome svjedočiti naročito akutno – pri ulasku na scenu postajete svjesni toga da ona ima složen niz kodeksa i pravila za koje vam nitko nije rekao, ali koja biste već nekako trebali znati (priča naslova Crossings (Raskršća) u zbirci kratkih priča Variations (Varijacije) Juliet Jacques opisuje zastrašujuć primjer ovoga na kvir sceni Brightona).

Komentarima na račun elementarne nestvarnosti neke scene nećete pridobiti mnogo prijatelja. To nećete postići ni isticanjem činjenica kao što je – na primjer – to da se za stranku Zelenih, koja je ovdje jača nego bilo gdje drugdje, zna da se ni ne trudi skupljati glasove po malobrojnim, ali vizualno prominentnim socijalnim naseljima u Brightonu. Dakle, kakav je odnos između supkulture i ljevice i kako se odnositi prema povremenim zahtjevima da ljevica bude ‘normalnija’?

Prije svega, ljevica po samoj definiciji naprosto ne može biti samo supkultura ako za cilj ima moć. Cilj nam je promijeniti cjelokupni ekonomski i društveni sustav u zemlji i svijetu, te uvjeriti većinu stanovništva u nužnost dotičnog. To nije nešto što možete učiniti ako ste klub ili scena. Ne bi bilo zgoreg ni da nas manje zanima u svakome trenutku biti cool; kao što je to neki dovitljivac na Twitteru ispravno istaknuo u vezi s reakcijom na haljinu Alexandrie Ocasio-Cortez s natpisom ‘Tax the Rich’ (‘oporezujte bogate’), masovni pokret uključivat će puno susramlja, pa je bolje da se na njega naviknemo.

Također bi bilo korisno da iz prometa povučemo sofizam o tome kako zanimljiv kulturni ukus ima potencijal nekoga učiniti politički ili na koji drugi način zanimljivim – sjetite se urnebesnog odabira pjesama za pusti otok Keira Starmera, koje su bile kombinacija cool glazbe koju zapravo sluša, poput benda Orange Juice i sjevernjačkog soula, te dobrotvornih i navijačkih pjesama za koje mu je njegova fokus grupa rekla da bi se trebao pretvarati da ih voli kako bi bio bliži običnim bedastim malim ljudima (možemo li se također prisjetiti činjenice da je David Evans nekoć svirao bas i pjevao u vrlo beznačajnoj post punk skupini?).

No, to ne znači da supkulture i alternativne kulture nisu imale važnu ulogu za ljevicu – naprotiv. Kako to magazin Tribune stalno ističe, ‘laburistički svijet’ oduvijek sadrži kulturni element, stvara vlastite institute, klubove i institucije kao alternativu vrijednostima srednjostrujaškog društva, odavno prije nego što se ideja kontrakulture počela povezivati s radikalima iz srednje klase.

Od ranih revolucionarnih godina SSSR-a do 1968., 1980-ih pa do danas, supkulture su u svom najboljem izdanju bile inkubator za nove slobode i nove ideje, kako kolektivne tako i pojedinačne, koje bi potom nailazile na mnogo šire prihvaćanje. Organizirana ljevica oduvijek je bila najgora i najreakcionarnija verzija same sebe kada bi navedene odbacila kako ne bi zaplašila imaginarnog društveno konzervativnog običnog ‘birača’.

Kao klasični primjer ovdje može poslužiti ‘luckasta ljevica’ 1980-ih, organizirana oko lokalnih vlasti u Londonu, Sheffieldu, Manchesteru i drugdje. Nevelegradski ‘glasači’, pripomenulo je vodstvo Laburista oko Neila Kinnocka, nisu bili svjesni ekonomske agende ovih radikalnih vijeća ili ih ista nije zabrinjavala, ali ih je odbijala njihova bliskost društvenim pokretima i njihova revna podrška LGBT, antirasističkom i antiimperijalističkom pokretu; sukladno tome, Kinnock ih je ostavio na cjedilu.

Međutim, na gotovo svakom koraku pokazalo se da je ‘luckasta ljevica’ bila u pravu u vlastitom kulturnom ratu, a njezine prividno nepopularne — čak i ‘luđačke’ — pozicije kao što su suprotstavljanje stavku 28., podržavanje izjednačavanja dobne granice pristanka, podržavanje Afričkog nacionalnog kongresa, podržavanje dijaloga s irskim republikancima i mnoge druge, sve su one postale politikom konsenzusa, a u nekim slučajevima i zakon pod vodstvom Novih laburista. Poslužimo se očitim suvremenim primjerom, isti argument valja iznijeti i o ljevici i borbi za prava transrodnih osoba u 2021. godini. Koliko god se nezgodnom trenutno činila solidarnost s tom bitkom, dobro znamo kako će se za desetljeće ili dva gledati na one koji joj prepriječe put.

Dakle, mora postojati način da se uspostave prijateljske veze između supkultura i srednjostrujaškog masovnog pokreta za moć. Ljevica 1980-ih zapravo vrvi primjerima koji još uvijek mogu poslužiti kao inspiracija. Besplatni festivali i glazbeni događaji Vijeća Velikog Londona oslanjali su se na način na koji je Rock Against Racism podveo nedvojbeno supkulturne (i nedvojbeno političke) scene vezane za punk, roots reggae i 2-tone pod širi politički kišobran, koristeći ga za stvaranje mikrokozmosa druželjubive solidarnosti.

Otprilike u isto vrijeme, tijekom štrajka 1984.-’85., mladi komunisti iz grupe Lezbijke i gejevi podržavaju rudare odbacili su ideju o tome da su ljudi u rudarskim selima ‘društveno konzervativni’ i pružili su Nacionalnom sindikatu rudara svoju nekritičku podršku. Samo nekoliko godina ranije sam se sindikat itekako udaljio od glavne struje sindikalnog pokreta kada je podržao štrajk južnoazijskih radnica u tvornici Grunwick u zapadnom Londonu.

Svi ovi pokreti nisu se nužno usprotivili ‘kulturnom ratu’ kao takvom, već su se odbili boriti pod uvjetima protivnika, onih koji su podigli pregradu između ‘običnih pristojnih ljudi’ i raznih devijanata i lujki. Njihovo je djelovanje zapravo dokazalo da je ta pregrada bila porozna i da ju je bilo mnogo lakše probiti nego što su mnogi možda mislili. Alat kojim se može probiti jedna je od onih jednostavnih stvari koje je tako teško postići: solidarnost.