Izvorno objavljeno u lipnju 2021. godine na blogu izdavačke kuće Pluto Press.
"Izvješće PwC-a s jedne je strane čista fantazija, naprosto poručivanje financijskim direktorima ono što žele čuti. Ipak, vjerojatno će utjecati na ton kojim će viši upravitelji pristupiti svojim institucijama, uključujući i inkorporaciju edukacijskih tehnologija. Premda su možda nekoć podrazumijevale obećanje demokratizacije visokog obrazovanja, onlajln platforme danas su nedvosmisleni akteri komercijalizacije i intenzifikacije rada na sveučilištima."
Ranije ove godine, student povijesti umjetnosti sa Sveučilišta Concordia u Montrealu objavio je tweet koji je viralno zatrendao unutar akademske zajednice. Nakon što je odgledao unaprijed snimljeno predavanje svojeg profesora François-Marc Gagnona, ovaj je student guglao povjesničara da bi doznao kako ga kontaktirati. Pritom je otkrio da je profesor Gagnon umro još 2019. godine:
Za mnoge akademske radnike i radnice, ovaj je incident poslužio kao morbidna metafora mračnih pritajenih tendencija koje haraju današnjim visokim obrazovanjem. Imamo li u vidu koliko se predavačkog materijala danas izvodi onlajn, tko posjeduje intelektualno vlasništvo i može li ga se koristiti vječno? Nadalje, iako znamo da je akademska profesija jedna od profesija koje su najpreopterećenije radom u današnjem modernom društvu, nije li ovo ipak malo previše? Sada vas čak ni smrt neće lišiti radnih obaveza.
Sveučilišni upravitelji očigledno nisu ni trepnuli prije negoli su posthumno iscijedili još jedan semestar rada iz François-Marc Gagnona. U ovome se ogleda prljavo naličje trenda edukacijskih tehnologija koji transformira visoko obrazovanje, sakriven iza novog vala korporativnih poštapalica kao što su miješano učenje; hibridno podučavanje; digitalna skela; sinkrono i asinkrono učenje; mikro-akreditacije itd.
Viši administratori i sveučilišni upravitelji prigrlili su „learnification“, pomak pedagogije od obrazovanja prema učenju, kao i njegove digitalne platforme, zbog značajnih ušteda na troškovima i radne intenzifikacije koje to omogućuje. Međutim, oni nisu primarni pokretači ove ideologije. Tijekom promocije moje nove knjige Dark Academia: How Universities Die (preko Zoom-a, naravno), panelist Will Davies ukazao je tko jest: konzultanti uprave. Dok su financijska sredstva koja se dodjeljuju akademskom osoblju u vrtoglavom padu, situacija je nešto drugačija za vojsku konzultanata koja već dulje vrijeme iz prikrajka potiho diseminira poslovnu logiku, gradeći zastrašujuću viziju tercijarnog obrazovanja.
Dok je Aaron Ansuini u siječnju 2021. godine tvitao o svom preminulom profesoru, konzultantski gigant PwC (PricewaterhouseCoopers LLP) objavio je izvješće o budućnosti sveučilišta pod naslovom „Covid-19: Recovery and Improvement“ („COVID-19: oporavak i napredak“). Njegovo je objavljivanje uglavnom prošlo nezamijećeno, ali je zasigurno bilo pomno čitano štivo za sveučilišne upravitelje. Prikupivši i analiziravši stavove 34 financijskih direktora (CFO, Chief Financiral Officer) tercijarnih institucija u Ujedinjenom Kraljevstvu, istraživanje postavlja upečatljivo pitanje: „kakve su pozitivne promjene provedene u sklopu reakcije na pandemiju te kakvi planovi postoje da se ove promjene integrira u budućnosti?“ Bez sentimentalnosti u pogledu razorne ljudske cijene koronavirusa! Umjesto toga, riječima PwC-a, sveučilišni upravitelji trebali bi „prigrliti pozitivne aspekte“ koji proizlaze iz krize. No koji bi to oni točno mogli biti?
Nije iznenađujuće da su financijski direktori označili rapidni pomak na onlajn učenje kao ključnu prednost pandemije COVID-19. Dok je tako monumentalna promjena bila nezamisliva prije pandemije (za to bi bile potrebne beskrajne konzultacije i gotovo bi sigurno potakla protivljenje sindikata), sada se dogodila preko noći. Još bolje, sve je prošlo uz dobru volju i suradnju akademskog osoblja. Izvještaj urgira da ovo „digitalno ubrzanje“ i „miješano podučavanje“ treba smjesta ugraditi u sveučilišta i pomoću toga smanjiti troškove, te povećati učinkovitost i tržišnu agilnost. Sada je jasnije kako se tužna epizoda s profesorom François-Marc Gagnonom uopće mogla dogoditi.
Međutim, ovo pomjeranje sveučilišnog fokusa na učenje tek je vrh sante leda, sugerira PwC. Brzina i lakoća kojom je to postignuto razotkriva dublje lekcije koje sveučilišni upravitelji moraju nazrijeti iz pandemije, a sve je to dio mračne perspektive onoga na što bi akademski prostor uskoro mogao početi sličiti.
Prva lekcija tiče se radne produktivnosti. Prema izvješću PwC-a, pandemija je proizvela „misaoni pomak unutar radne snage, i to podalje od modela prezentizma, a prema obnovljenom fokusu na upotrebljivija mjerenja produktivnosti.“ U bojazni od gubitka posla, neprestano onlajn i već besprijekorni autoregulatori, akademske radnice i radnici našli su se u ulogama iz kojih su u potpunosti uklonjene „rastrošne“ aktivnosti. Naravno, PwC rastrošnim smatra ono što bismo mi mogli nazvati ljudskim. Kako god, nema više besposlenog brbljanja oko aparata za kavu za nas!
Kao drugo, utjecaj pandemije COVID-19 pomogao je otrijezniti akademske radnike po pitanju hladne financijske realnosti tercijarnog obrazovanja, što su neoliberali pokušavali (i uglavnom ne uspijevali) postići godinama. Budući da više nije percipiran kao strana i maligna sila, nametnuta iz sveučilišnog direktorskog kolegija, ono što bismo mogli nazvati „mentalitet financijskog direktora“ danas dijele i prihvaćaju svi zaposlenici, od preopterećenih asistenata do nekadašnjih sindikalnih militanata. Ukratko, izvješće sa zadovoljstvom konstatira kako je akademska svijest financijalizirana. Kao što je jedan financijski direktor napomenuo:
Svi timovi pojačano su fokusirani na financijske rezultate. Počinjemo uviđati potrebu da uzmemo u obzir financijsku računicu iza svakog kolegija, ugradimo pozitivne aspekte naših transformacija i preuzmemo odgovornost za upravljanje troškovima, osobito unutar naših akademskih odsjeka.
Treće, i možda najzabrinjavajuće, jest da je pandemija pokazala višim direktorima da će akademski radnici s odobravanjem pristupiti unilateralnim odlukama koje se nameću odozgo prema dolje uz minimalne konzultacije. Kao što je jedan financijski direktor komentirao, „visoko obrazovanje prije je bilo kao naftni tanker, promjena je bila polagana… brzina kojom smo odgovorili i adaptirali se na COVID-19, dala nam je samopouzdanje da nastavimo transformirati naše operacije.“ PwC ovo interpretira kao ogromnu pobjedu za sveučilišne upravitelje, nagovijestivši novu paradigmu upravljanja. Ovo bi se moglo ogledati u, primjerice, „uspostavljanju strukturiranih sastanaka ‘zlatnih zapovjednika’ u svrhu požurivanja procesa donošenja odluka, uz potrebu za manje konzultacija.“
Izvješće PwC-a s jedne je strane čista fantazija, naprosto poručivanje financijskim direktorima ono što žele čuti. Ipak, vjerojatno će utjecati na ton kojim će viši upravitelji pristupiti svojim institucijama, uključujući i inkorporaciju edukacijskih tehnologija. Premda su možda nekoć podrazumijevale obećanje demokratizacije visokog obrazovanja, onlajln platforme danas su nedvosmisleni akteri komercijalizacije i intenzifikacije rada na sveučilištima. François-Marc Gagnon iz istog razloga radi i iz groba. Ova mračna usmjerenost na učenje, sa svojim suviškom korporativnog žargona, simptomatična je za šire promjene odnosa između zapošljavatelja i zaposlenika. Trenutno dosežemo ključnu točku preokreta. Najgore možda tek slijedi.
28. prosinca 2024.Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica”
Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
24. prosinca 2024.Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada
Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
21. prosinca 2024.„U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva
Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
20. prosinca 2024.Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase
I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
19. prosinca 2024.Akademski bojkot i pitanje krivnje
Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
17. prosinca 2024.Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora”
"Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
10. prosinca 2024.Showing up
Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
4. prosinca 2024.Teatralizacija politike iza scene kapitala
Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
30. studenoga 2024.Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti
Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.