Nkrumahov susret s Marxom

U svom ključnom djelu Crni marksizam, Crni američki sociolog Cedric Robinson tvrdi da su afrički dekolonizacijski pokreti nastali iz zasebne radikalne tradicije koja je došla u dodir s europskom marksističkom tradicijom. Međutim, kada pogledamo ono što Robinson naziva epistemološkim supstratom svake tradicije, možemo vidjeti ne samo točke loma – na kojima je Robinsonov fokus – već i intimne točke kontakta i kreativne prerade. Oni nisu nužno nepreklapajuća područja, kako sam tvrdio u nedavno uređenoj zbirci o Marksizmu i dekolonizaciji. Zanima me ovaj susret između afričkih dekolonijalnih intelektualaca i marksizma u dvadesetom stoljeću.

Započinjem od Kwamea Nkrumaha — posebice od načina na koji je Karl Marx apropriran, inkorporiran i isprepleten s njegovom putujućom teorijom. Pronicljivo je razmatrati Nkrumahovu misao kao nešto što se kreće kroz više onto-epistemoloških svjetova unutar i izvan Afrike i europejske Sjeverne Amerike. Prilagođavao se različitim političkim kontekstima; prisvajajući, sudjelujući, stvarajući, sukonstituirajući, nadahnjujući i izlažući se raznim znanjima i kritičkim perspektivama; te dovodeći svako od njih u odnos s pitanjima dekolonizacije i neokolonijalizma u Gani i ostatku svijeta.

Ovo se odražava kroz cijeli Nkrumahov život. Njegovo rano djetinjstvo odigralo se usred rimokatoličkih misija, a 1930. godine pohađao je Koledž princa od Walesa u Achimoti, kao i mnogi drugi iz njegove generacije. Prvi su ga oblikovali njegovo akansko nasljeđe i rano obrazovanje u Gani pod utjecajem zapadnoafričkih nacionalista Nnamdija Azikiwea iz Nigerije i dr. Kwagyira Aggreya, ganskog sunarodnjaka, koji su ga obojica upoznali s W.E.B. Du Boisom i Marcusom Garveyem. Pohađao je srednju školu u Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Državama te je bio aktivan član lenjinističke čitalačke grupe. Njegova politika razvijala se u miljeu organiziranja konferencija za Zapadnoafrički studentski savez, ljetovanja s harlemskim aktivistima ​​dok je pohađao Sveučilište Pennsylvania i raspravljanja o djelima Marcusa Garveyja, Georgea Padmorea, Karla Marxa, Vladimira Lenjina i W.E.B. Du Boisa. Tijekom svojeg rada u kolonijalnoj administraciji te potom na neovisnosti, Nkrumah se također intenzivno zanimao za ekonomiju panafrikanizma i nastojao je naći savjetnike iz dijaspore, istočne Europe i Sjedinjenih Država.

Gdje je linija koja uredno razdvaja Nkrumaha od ovih zaplitanja? Ona ne postoji.

To je kontekst u kojem Nkrumahova pisana djela i govori razotkrivaju selektivno susretanje i aproprijaciju alata — u ovom slučaju iz marksističke misli — koji su prevedeni putem Nkrumahove putujuće teorije. Konscijencizam je, na primjer, Nkrumahov pokušaj prerađivanja historijskog materijalizma kako bi objasnio afričku misao. Pokušavao je pružiti afrocentričnu ontologiju neateističkog materijalizma koja bi strateški omogućila dekolonizaciju i ujedinjenje Afrike protiv neokolonijalizma. Pragmatično gledano, ova ideologija bila je Nkrumahov način da odgovori na ograničenja eurocentričnog fokusa marksizma stajališta putem preorijentacije historijskog materijalizma vlastitim čitanjima akanske kozmologije, kvantne fizike i političke ekonomije u povijesnoj konjukturi afričkog oslobođenja i dekolonizacije.

Neokolonijalizam, primjene političke ekonomije i analitičke kategorije klase koje Nkrumah koristi također mogu poslužiti kao relevantan primjer za promišljanje bliskosti između Nkrumaha i marksizma. Razmislite o Lenjinovoj tvrdnji o imperijalizmu – da je to bila najviša faza kapitalizma – i Nkrumahovoj preradi ove tvrdnje, koja identificira neokolonijalizam kao najviši stupanj kapitalizma. Ovo nije neznatan potez; promjena riječi i razvoj koncepta otvaraju nove mogućnosti za razumijevanje sadašnjosti i rad na rješenjima.

Marx je umnogome također bio putujući teoretičar, krećući se kroz postprosvjetiteljsku i postnjemačku idealističku filozofiju koja je neeuropljane doživljavala kao nešto što postoji van Weltgeista, progresivnog linearnog kretanja povijesti i ljudskog razvoja. No, Marx je također proizvod kreativnosti živog rada – onoga što on naziva „vatrom koja daje oblik” – proizašao iz specifičnih sociohistorijskih, kulturnih i onto-epistemoloških uvjeta njegovih iskustava u Europi i kolonijalnosti proizvodnje znanja. Ipak, Marxova su se djela obraćala Nkrumahu i pridonijela razvoju njegove misli i djelovanja.

Iskustvo i kreativnost Nkrumaha i njegovog susretanja s marksizmom zahtijevaju da se nastavimo suočavati s velikim pitanjima dekolonizacije i imperijalizma koji se očituju u neokolonijalnoj rasijaliziranoj globalnoj političkoj ekonomiji. Oni također zahtijevaju da pokušamo misliti i djelovati kako bismo im umakli.