Nkrumahov susret s Marxom

"Iskustvo i kreativnost Nkrumaha i njegovog susretanja s marksizmom zahtijevaju da se nastavimo suočavati s velikim pitanjima dekolonizacije i imperijalizma koji se očituju u neokolonijalnoj rasijaliziranoj globalnoj političkoj ekonomiji."

Dolazak predsjednika Ghane Kwame Nkrumaha na konferenciju Nesvrstanih, na fotografiji s Titom, Beograd, SFRJ, 1. rujna 1961. god (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Nkrumahova pisana djela i govori razotkrivaju selektivno susretanje i aproprijaciju alata — u ovom slučaju iz marksističke misli — koji su prevedeni putem Nkrumahove putujuće teorije.



U svom ključnom djelu Crni marksizam, Crni američki sociolog Cedric Robinson tvrdi da su afrički dekolonizacijski pokreti nastali iz zasebne radikalne tradicije koja je došla u dodir s europskom marksističkom tradicijom. Međutim, kada pogledamo ono što Robinson naziva epistemološkim supstratom svake tradicije, možemo vidjeti ne samo točke loma – na kojima je Robinsonov fokus – već i intimne točke kontakta i kreativne prerade. Oni nisu nužno nepreklapajuća područja, kako sam tvrdio u nedavno uređenoj zbirci o Marksizmu i dekolonizaciji. Zanima me ovaj susret između afričkih dekolonijalnih intelektualaca i marksizma u dvadesetom stoljeću.
 
Započinjem od Kwamea Nkrumaha — posebice od načina na koji je Karl Marx apropriran, inkorporiran i isprepleten s njegovom putujućom teorijom. Pronicljivo je razmatrati Nkrumahovu misao kao nešto što se kreće kroz više onto-epistemoloških svjetova unutar i izvan Afrike i europejske Sjeverne Amerike. Prilagođavao se različitim političkim kontekstima; prisvajajući, sudjelujući, stvarajući, sukonstituirajući, nadahnjujući i izlažući se raznim znanjima i kritičkim perspektivama; te dovodeći svako od njih u odnos s pitanjima dekolonizacije i neokolonijalizma u Gani i ostatku svijeta.
 
Ovo se odražava kroz cijeli Nkrumahov život. Njegovo rano djetinjstvo odigralo se usred rimokatoličkih misija, a 1930. godine pohađao je Koledž princa od Walesa u Achimoti, kao i mnogi drugi iz njegove generacije. Prvi su ga oblikovali njegovo akansko nasljeđe i rano obrazovanje u Gani pod utjecajem zapadnoafričkih nacionalista Nnamdija Azikiwea iz Nigerije i dr. Kwagyira Aggreya, ganskog sunarodnjaka, koji su ga obojica upoznali s W.E.B. Du Boisom i Marcusom Garveyem. Pohađao je srednju školu u Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Državama te je bio aktivan član lenjinističke čitalačke grupe. Njegova politika razvijala se u miljeu organiziranja konferencija za Zapadnoafrički studentski savez, ljetovanja s harlemskim aktivistima ​​dok je pohađao Sveučilište Pennsylvania i raspravljanja o djelima Marcusa Garveyja, Georgea Padmorea, Karla Marxa, Vladimira Lenjina i W.E.B. Du Boisa. Tijekom svojeg rada u kolonijalnoj administraciji te potom na neovisnosti, Nkrumah se također intenzivno zanimao za ekonomiju panafrikanizma i nastojao je naći savjetnike iz dijaspore, istočne Europe i Sjedinjenih Država.
 
Gdje je linija koja uredno razdvaja Nkrumaha od ovih zaplitanja? Ona ne postoji.
 
To je kontekst u kojem Nkrumahova pisana djela i govori razotkrivaju selektivno susretanje i aproprijaciju alata — u ovom slučaju iz marksističke misli — koji su prevedeni putem Nkrumahove putujuće teorije. Konscijencizam je, na primjer, Nkrumahov pokušaj prerađivanja historijskog materijalizma kako bi objasnio afričku misao. Pokušavao je pružiti afrocentričnu ontologiju neateističkog materijalizma koja bi strateški omogućila dekolonizaciju i ujedinjenje Afrike protiv neokolonijalizma. Pragmatično gledano, ova ideologija bila je Nkrumahov način da odgovori na ograničenja eurocentričnog fokusa marksizma stajališta putem preorijentacije historijskog materijalizma vlastitim čitanjima akanske kozmologije, kvantne fizike i političke ekonomije u povijesnoj konjukturi afričkog oslobođenja i dekolonizacije.
 
Neokolonijalizam, primjene političke ekonomije i analitičke kategorije klase koje Nkrumah koristi također mogu poslužiti kao relevantan primjer za promišljanje bliskosti između Nkrumaha i marksizma. Razmislite o Lenjinovoj tvrdnji o imperijalizmu – da je to bila najviša faza kapitalizma – i Nkrumahovoj preradi ove tvrdnje, koja identificira neokolonijalizam kao najviši stupanj kapitalizma. Ovo nije neznatan potez; promjena riječi i razvoj koncepta otvaraju nove mogućnosti za razumijevanje sadašnjosti i rad na rješenjima.
 
Marx je umnogome također bio putujući teoretičar, krećući se kroz postprosvjetiteljsku i postnjemačku idealističku filozofiju koja je neeuropljane doživljavala kao nešto što postoji van Weltgeista, progresivnog linearnog kretanja povijesti i ljudskog razvoja. No, Marx je također proizvod kreativnosti živog rada – onoga što on naziva „vatrom koja daje oblik” – proizašao iz specifičnih sociohistorijskih, kulturnih i onto-epistemoloških uvjeta njegovih iskustava u Europi i kolonijalnosti proizvodnje znanja. Ipak, Marxova su se djela obraćala Nkrumahu i pridonijela razvoju njegove misli i djelovanja.
 
Iskustvo i kreativnost Nkrumaha i njegovog susretanja s marksizmom zahtijevaju da se nastavimo suočavati s velikim pitanjima dekolonizacije i imperijalizma koji se očituju u neokolonijalnoj rasijaliziranoj globalnoj političkoj ekonomiji. Oni također zahtijevaju da pokušamo misliti i djelovati kako bismo im umakli.





Fokus istraživanja Paula Emiljanowicza je na tenzijama, višeznačjima i prijeporima između suprotstavljenih vizija panafrikanizma i „budućnosti” u antikolonijalnoj misli 1960-ih.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve