Nkrumahov susret s Marxom

"Iskustvo i kreativnost Nkrumaha i njegovog susretanja s marksizmom zahtijevaju da se nastavimo suočavati s velikim pitanjima dekolonizacije i imperijalizma koji se očituju u neokolonijalnoj rasijaliziranoj globalnoj političkoj ekonomiji."

Dolazak predsjednika Ghane Kwame Nkrumaha na konferenciju Nesvrstanih, na fotografiji s Titom, Beograd, SFRJ, 1. rujna 1961. god (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Nkrumahova pisana djela i govori razotkrivaju selektivno susretanje i aproprijaciju alata — u ovom slučaju iz marksističke misli — koji su prevedeni putem Nkrumahove putujuće teorije.



U svom ključnom djelu Crni marksizam, Crni američki sociolog Cedric Robinson tvrdi da su afrički dekolonizacijski pokreti nastali iz zasebne radikalne tradicije koja je došla u dodir s europskom marksističkom tradicijom. Međutim, kada pogledamo ono što Robinson naziva epistemološkim supstratom svake tradicije, možemo vidjeti ne samo točke loma – na kojima je Robinsonov fokus – već i intimne točke kontakta i kreativne prerade. Oni nisu nužno nepreklapajuća područja, kako sam tvrdio u nedavno uređenoj zbirci o Marksizmu i dekolonizaciji. Zanima me ovaj susret između afričkih dekolonijalnih intelektualaca i marksizma u dvadesetom stoljeću.
 
Započinjem od Kwamea Nkrumaha — posebice od načina na koji je Karl Marx apropriran, inkorporiran i isprepleten s njegovom putujućom teorijom. Pronicljivo je razmatrati Nkrumahovu misao kao nešto što se kreće kroz više onto-epistemoloških svjetova unutar i izvan Afrike i europejske Sjeverne Amerike. Prilagođavao se različitim političkim kontekstima; prisvajajući, sudjelujući, stvarajući, sukonstituirajući, nadahnjujući i izlažući se raznim znanjima i kritičkim perspektivama; te dovodeći svako od njih u odnos s pitanjima dekolonizacije i neokolonijalizma u Gani i ostatku svijeta.
 
Ovo se odražava kroz cijeli Nkrumahov život. Njegovo rano djetinjstvo odigralo se usred rimokatoličkih misija, a 1930. godine pohađao je Koledž princa od Walesa u Achimoti, kao i mnogi drugi iz njegove generacije. Prvi su ga oblikovali njegovo akansko nasljeđe i rano obrazovanje u Gani pod utjecajem zapadnoafričkih nacionalista Nnamdija Azikiwea iz Nigerije i dr. Kwagyira Aggreya, ganskog sunarodnjaka, koji su ga obojica upoznali s W.E.B. Du Boisom i Marcusom Garveyem. Pohađao je srednju školu u Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Državama te je bio aktivan član lenjinističke čitalačke grupe. Njegova politika razvijala se u miljeu organiziranja konferencija za Zapadnoafrički studentski savez, ljetovanja s harlemskim aktivistima ​​dok je pohađao Sveučilište Pennsylvania i raspravljanja o djelima Marcusa Garveyja, Georgea Padmorea, Karla Marxa, Vladimira Lenjina i W.E.B. Du Boisa. Tijekom svojeg rada u kolonijalnoj administraciji te potom na neovisnosti, Nkrumah se također intenzivno zanimao za ekonomiju panafrikanizma i nastojao je naći savjetnike iz dijaspore, istočne Europe i Sjedinjenih Država.
 
Gdje je linija koja uredno razdvaja Nkrumaha od ovih zaplitanja? Ona ne postoji.
 
To je kontekst u kojem Nkrumahova pisana djela i govori razotkrivaju selektivno susretanje i aproprijaciju alata — u ovom slučaju iz marksističke misli — koji su prevedeni putem Nkrumahove putujuće teorije. Konscijencizam je, na primjer, Nkrumahov pokušaj prerađivanja historijskog materijalizma kako bi objasnio afričku misao. Pokušavao je pružiti afrocentričnu ontologiju neateističkog materijalizma koja bi strateški omogućila dekolonizaciju i ujedinjenje Afrike protiv neokolonijalizma. Pragmatično gledano, ova ideologija bila je Nkrumahov način da odgovori na ograničenja eurocentričnog fokusa marksizma stajališta putem preorijentacije historijskog materijalizma vlastitim čitanjima akanske kozmologije, kvantne fizike i političke ekonomije u povijesnoj konjukturi afričkog oslobođenja i dekolonizacije.
 
Neokolonijalizam, primjene političke ekonomije i analitičke kategorije klase koje Nkrumah koristi također mogu poslužiti kao relevantan primjer za promišljanje bliskosti između Nkrumaha i marksizma. Razmislite o Lenjinovoj tvrdnji o imperijalizmu – da je to bila najviša faza kapitalizma – i Nkrumahovoj preradi ove tvrdnje, koja identificira neokolonijalizam kao najviši stupanj kapitalizma. Ovo nije neznatan potez; promjena riječi i razvoj koncepta otvaraju nove mogućnosti za razumijevanje sadašnjosti i rad na rješenjima.
 
Marx je umnogome također bio putujući teoretičar, krećući se kroz postprosvjetiteljsku i postnjemačku idealističku filozofiju koja je neeuropljane doživljavala kao nešto što postoji van Weltgeista, progresivnog linearnog kretanja povijesti i ljudskog razvoja. No, Marx je također proizvod kreativnosti živog rada – onoga što on naziva „vatrom koja daje oblik” – proizašao iz specifičnih sociohistorijskih, kulturnih i onto-epistemoloških uvjeta njegovih iskustava u Europi i kolonijalnosti proizvodnje znanja. Ipak, Marxova su se djela obraćala Nkrumahu i pridonijela razvoju njegove misli i djelovanja.
 
Iskustvo i kreativnost Nkrumaha i njegovog susretanja s marksizmom zahtijevaju da se nastavimo suočavati s velikim pitanjima dekolonizacije i imperijalizma koji se očituju u neokolonijalnoj rasijaliziranoj globalnoj političkoj ekonomiji. Oni također zahtijevaju da pokušamo misliti i djelovati kako bismo im umakli.





Fokus istraživanja Paula Emiljanowicza je na tenzijama, višeznačjima i prijeporima između suprotstavljenih vizija panafrikanizma i „budućnosti” u antikolonijalnoj misli 1960-ih.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve