Nkrumahov susret s Marxom

"Iskustvo i kreativnost Nkrumaha i njegovog susretanja s marksizmom zahtijevaju da se nastavimo suočavati s velikim pitanjima dekolonizacije i imperijalizma koji se očituju u neokolonijalnoj rasijaliziranoj globalnoj političkoj ekonomiji."

Dolazak predsjednika Ghane Kwame Nkrumaha na konferenciju Nesvrstanih, na fotografiji s Titom, Beograd, SFRJ, 1. rujna 1961. god (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Nkrumahova pisana djela i govori razotkrivaju selektivno susretanje i aproprijaciju alata — u ovom slučaju iz marksističke misli — koji su prevedeni putem Nkrumahove putujuće teorije.

U svom ključnom djelu Crni marksizam, Crni američki sociolog Cedric Robinson tvrdi da su afrički dekolonizacijski pokreti nastali iz zasebne radikalne tradicije koja je došla u dodir s europskom marksističkom tradicijom. Međutim, kada pogledamo ono što Robinson naziva epistemološkim supstratom svake tradicije, možemo vidjeti ne samo točke loma – na kojima je Robinsonov fokus – već i intimne točke kontakta i kreativne prerade. Oni nisu nužno nepreklapajuća područja, kako sam tvrdio u nedavno uređenoj zbirci o Marksizmu i dekolonizaciji. Zanima me ovaj susret između afričkih dekolonijalnih intelektualaca i marksizma u dvadesetom stoljeću.

 

Započinjem od Kwamea Nkrumaha — posebice od načina na koji je Karl Marx apropriran, inkorporiran i isprepleten s njegovom putujućom teorijom. Pronicljivo je razmatrati Nkrumahovu misao kao nešto što se kreće kroz više onto-epistemoloških svjetova unutar i izvan Afrike i europejske Sjeverne Amerike. Prilagođavao se različitim političkim kontekstima; prisvajajući, sudjelujući, stvarajući, sukonstituirajući, nadahnjujući i izlažući se raznim znanjima i kritičkim perspektivama; te dovodeći svako od njih u odnos s pitanjima dekolonizacije i neokolonijalizma u Gani i ostatku svijeta.

 

Ovo se odražava kroz cijeli Nkrumahov život. Njegovo rano djetinjstvo odigralo se usred rimokatoličkih misija, a 1930. godine pohađao je Koledž princa od Walesa u Achimoti, kao i mnogi drugi iz njegove generacije. Prvi su ga oblikovali njegovo akansko nasljeđe i rano obrazovanje u Gani pod utjecajem zapadnoafričkih nacionalista Nnamdija Azikiwea iz Nigerije i dr. Kwagyira Aggreya, ganskog sunarodnjaka, koji su ga obojica upoznali s W.E.B. Du Boisom i Marcusom Garveyem. Pohađao je srednju školu u Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Državama te je bio aktivan član lenjinističke čitalačke grupe. Njegova politika razvijala se u miljeu organiziranja konferencija za Zapadnoafrički studentski savez, ljetovanja s harlemskim aktivistima ​​dok je pohađao Sveučilište Pennsylvania i raspravljanja o djelima Marcusa Garveyja, Georgea Padmorea, Karla Marxa, Vladimira Lenjina i W.E.B. Du Boisa. Tijekom svojeg rada u kolonijalnoj administraciji te potom na neovisnosti, Nkrumah se također intenzivno zanimao za ekonomiju panafrikanizma i nastojao je naći savjetnike iz dijaspore, istočne Europe i Sjedinjenih Država.

 

Gdje je linija koja uredno razdvaja Nkrumaha od ovih zaplitanja? Ona ne postoji.

 

To je kontekst u kojem Nkrumahova pisana djela i govori razotkrivaju selektivno susretanje i aproprijaciju alata — u ovom slučaju iz marksističke misli — koji su prevedeni putem Nkrumahove putujuće teorije. Konscijencizam je, na primjer, Nkrumahov pokušaj prerađivanja historijskog materijalizma kako bi objasnio afričku misao. Pokušavao je pružiti afrocentričnu ontologiju neateističkog materijalizma koja bi strateški omogućila dekolonizaciju i ujedinjenje Afrike protiv neokolonijalizma. Pragmatično gledano, ova ideologija bila je Nkrumahov način da odgovori na ograničenja eurocentričnog fokusa marksizma stajališta putem preorijentacije historijskog materijalizma vlastitim čitanjima akanske kozmologije, kvantne fizike i političke ekonomije u povijesnoj konjukturi afričkog oslobođenja i dekolonizacije.

 

Neokolonijalizam, primjene političke ekonomije i analitičke kategorije klase koje Nkrumah koristi također mogu poslužiti kao relevantan primjer za promišljanje bliskosti između Nkrumaha i marksizma. Razmislite o Lenjinovoj tvrdnji o imperijalizmu – da je to bila najviša faza kapitalizma – i Nkrumahovoj preradi ove tvrdnje, koja identificira neokolonijalizam kao najviši stupanj kapitalizma. Ovo nije neznatan potez; promjena riječi i razvoj koncepta otvaraju nove mogućnosti za razumijevanje sadašnjosti i rad na rješenjima.

 

Marx je umnogome također bio putujući teoretičar, krećući se kroz postprosvjetiteljsku i postnjemačku idealističku filozofiju koja je neeuropljane doživljavala kao nešto što postoji van Weltgeista, progresivnog linearnog kretanja povijesti i ljudskog razvoja. No, Marx je također proizvod kreativnosti živog rada – onoga što on naziva „vatrom koja daje oblik” – proizašao iz specifičnih sociohistorijskih, kulturnih i onto-epistemoloških uvjeta njegovih iskustava u Europi i kolonijalnosti proizvodnje znanja. Ipak, Marxova su se djela obraćala Nkrumahu i pridonijela razvoju njegove misli i djelovanja.

 

Iskustvo i kreativnost Nkrumaha i njegovog susretanja s marksizmom zahtijevaju da se nastavimo suočavati s velikim pitanjima dekolonizacije i imperijalizma koji se očituju u neokolonijalnoj rasijaliziranoj globalnoj političkoj ekonomiji. Oni također zahtijevaju da pokušamo misliti i djelovati kako bismo im umakli.

Fokus istraživanja Paula Emiljanowicza je na tenzijama, višeznačjima i prijeporima između suprotstavljenih vizija panafrikanizma i „budućnosti” u antikolonijalnoj misli 1960-ih.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve