U korijenu problema

"Unatoč tome što je koncept institucionalnog rasizma dobio određenu pažnju javnosti kroz Macphersonovo izvješće (iako je bio usko definiran i primijenjen), radikalna antirasistička tradicija posljednjih se godina često našla izvan fokusa. Izgurao ju je liberalniji pristup antirasizmu koji se pojavio osamdesetih kroz lokalne laburističke stranke i koji radije sagledava problem kroz individualiziranu i psihologiziranu optiku, pronalazeći suvremeni izraz rasizma unutar nevjerojatno uskih (ali isplativih) parametara zločina iz mržnje, te u prihvaćanju nesvjesne diskriminatorne pristranosti."

Jamajčanski imigranti u Ujedinjeno kraljevstvo čitaju novine nakon pristajanja broda u Tilbury, Essex, England, UK, 22. lipnja 1948. godine (izvor: ndla.no, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Dok britanska vlada napada sam koncept institucionalnog rasizma, Remi Joseph-Salisbury ističe kako moramo oživjeti radikalne postavke antirasističkog organiziranja iz povijesti.



Ranije ove godine, Sewellovo izvješće koje je naručila britanska vlada napalo je koncept institucionalnog rasizma. To nije bilo preveliko iznenađenje. Kao što je niz antirasističkih organizacija unaprijed upozorilo, autor izvješćaje konzervativni afro-britanac Tony Sewell koji je prethodno izrazio sumnje u samo postojanje institucionalnog rasizma, što je posve u skladu sa stavom vlade Borisa Johnsona.
 
Kvalitetne kritike ovog izvješća već postoje na drugim mjestima, ali moramo se usredotočiti na to kako ono podriva koncept institucionalnog rasizma – što nam puno govori o suvremenim značajkama rase i rasizma u Ujedinjenom Kraljevstvu. Konkretno, izvješće ukazuje na ono što oni na vlasti vide kao prijetnju rasno nepravednom statusu quo: u ovom slučaju, razumijevanje rasizma kao institucionalnog problema.
 

Radikalni koncept

Koncept institucionalnog rasizma bio je u fokusu radikalnog antirasističkog organiziranja u Britaniji, posebice onog koje je proizašlo iz konteksta inspiriranog Black Power načelima sedamdesetih. Takva shvaćanja ne vide rasizam kao problem ograničen na djela pojedinaca s rasnim predrasudama, već kao problem koji je duboko ukorijenjen i koji reproduciraju društvene institucije – uključujući i one državne. Ova tradicija usmjerena je na materijalne uvjete, usredotočujući se prvenstveno na borbu protiv ‘rasizma koji ubija’ ispred ‘rasizma koji diskriminira’, kako je rekao pokojni Ambalavaner Sivanandan, bivši ravnatelj Instituta za rasne odnose. Ovdje u Britaniji rasizam se ne može tako lako odvojiti od svojih kolonijalnih i imperijalnih korijena.
 
Unatoč tome što je koncept institucionalnog rasizma dobio određenu pažnju javnosti kroz Macphersonovo izvješće (iako je bio usko definiran i primijenjen), radikalna antirasistička tradicija posljednjih se godina često našla izvan fokusa. Izgurao ju je liberalniji pristup antirasizmu koji se pojavio osamdesetih kroz lokalne laburističke stranke, a koje je društveni teoretičar Paul Gilroy nazvao ‘općinskim antirasizmom’. Ova tradicija – koja je po svojoj prirodi vrlo profesionalizirana – radije sagledava problem kroz individualiziranu i psihologiziranu optiku, pronalazeći suvremeni izraz rasizma unutar nevjerojatno uskih (ali isplativih) parametara zločina iz mržnje, te u prihvaćanju nesvjesne diskriminatorne pristranosti.
 
Liberalni antirasizam vidi rješenja u u sitnim preinakama sustava, kao što su više obuke osoblja i bolja reprezentativna (kvotaška) politika. Sve to državu oslobađa krivnje.
 

Sewellove lekcije

Ne čudi, dakle, da je radikalni, a ne liberalni antirasizam bio na meti Sewellovog izvješća. Ipak, fokus izvješća otkriva nam teren na kojem je vladi najugodnije djelovati. To je teren na kojem su rasprave o rasizmu ograničene na liberalne parametre, koji pitanje rasizma lociraju izvan države i njezinih institucija.
 
Ključna – iako nenamjerna – pouka koju možemo izvući iz Sewellovog izvješća je potreba da se ponovno ožive radikalne tradicije antirasizma, u kojima se usredotočujemo na prirodu problema ‘u njegovom korijenu’, kako to kaže Angela Davis.
 
Kada u prvi plan stavimo shvaćanja koja rasizam vide kao institucionalni i strukturalni, te neraskidivo vezan uz povijest kolonijalizma i imperijalizma, izgledi za antirasističko organiziranje daleko su veći. Tada počinjemo predstavljati stvarnu prijetnju sustavu koji se temelji na bjelačkoj nadmoći kroz koju se isti i održava.





Remi Joseph-Salisbury je predsjednički stipendist sociologije na Sveučilištu u Manchesteru i kolumnist portala Red Pepper.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve