U korijenu problema

Ranije ove godine, Sewellovo izvješće koje je naručila britanska vlada napalo je koncept institucionalnog rasizma. To nije bilo preveliko iznenađenje. Kao što je niz antirasističkih organizacija unaprijed upozorilo, autor izvješćaje konzervativni afro-britanac Tony Sewell koji je prethodno izrazio sumnje u samo postojanje institucionalnog rasizma, što je posve u skladu sa stavom vlade Borisa Johnsona.

Kvalitetne kritike ovog izvješća već postoje na drugim mjestima, ali moramo se usredotočiti na to kako ono podriva koncept institucionalnog rasizma – što nam puno govori o suvremenim značajkama rase i rasizma u Ujedinjenom Kraljevstvu. Konkretno, izvješće ukazuje na ono što oni na vlasti vide kao prijetnju rasno nepravednom statusu quo: u ovom slučaju, razumijevanje rasizma kao institucionalnog problema.

Koncept institucionalnog rasizma bio je u fokusu radikalnog antirasističkog organiziranja u Britaniji, posebice onog koje je proizašlo iz konteksta inspiriranog Black Power načelima sedamdesetih. Takva shvaćanja ne vide rasizam kao problem ograničen na djela pojedinaca s rasnim predrasudama, već kao problem koji je duboko ukorijenjen i koji reproduciraju društvene institucije – uključujući i one državne. Ova tradicija usmjerena je na materijalne uvjete, usredotočujući se prvenstveno na borbu protiv ‘rasizma koji ubija’ ispred ‘rasizma koji diskriminira’, kako je rekao pokojni Ambalavaner Sivanandan, bivši ravnatelj Instituta za rasne odnose. Ovdje u Britaniji rasizam se ne može tako lako odvojiti od svojih kolonijalnih i imperijalnih korijena.

Unatoč tome što je koncept institucionalnog rasizma dobio određenu pažnju javnosti kroz Macphersonovo izvješće (iako je bio usko definiran i primijenjen), radikalna antirasistička tradicija posljednjih se godina često našla izvan fokusa. Izgurao ju je liberalniji pristup antirasizmu koji se pojavio osamdesetih kroz lokalne laburističke stranke, a koje je društveni teoretičar Paul Gilroy nazvao ‘općinskim antirasizmom’. Ova tradicija – koja je po svojoj prirodi vrlo profesionalizirana – radije sagledava problem kroz individualiziranu i psihologiziranu optiku, pronalazeći suvremeni izraz rasizma unutar nevjerojatno uskih (ali isplativih) parametara zločina iz mržnje, te u prihvaćanju nesvjesne diskriminatorne pristranosti.

Liberalni antirasizam vidi rješenja u u sitnim preinakama sustava, kao što su više obuke osoblja i bolja reprezentativna (kvotaška) politika. Sve to državu oslobađa krivnje.

Ne čudi, dakle, da je radikalni, a ne liberalni antirasizam bio na meti Sewellovog izvješća. Ipak, fokus izvješća otkriva nam teren na kojem je vladi najugodnije djelovati. To je teren na kojem su rasprave o rasizmu ograničene na liberalne parametre, koji pitanje rasizma lociraju izvan države i njezinih institucija.

Ključna – iako nenamjerna – pouka koju možemo izvući iz Sewellovog izvješća je potreba da se ponovno ožive radikalne tradicije antirasizma, u kojima se usredotočujemo na prirodu problema ‘u njegovom korijenu’, kako to kaže Angela Davis.

Kada u prvi plan stavimo shvaćanja koja rasizam vide kao institucionalni i strukturalni, te neraskidivo vezan uz povijest kolonijalizma i imperijalizma, izgledi za antirasističko organiziranje daleko su veći. Tada počinjemo predstavljati stvarnu prijetnju sustavu koji se temelji na bjelačkoj nadmoći kroz koju se isti i održava.