Jay Watts
22. studenoga 2021.
Bolesni od rezova
"Furioznim pokušavanjem proizvodnje sve kraćih, bržih, i jeftinijih govornih terapija kako bi se pokrila mentalna šteta neoliberalizma, država je povukla financiranje onih kojima je pomoć najpotrebnija. Danas je iznimno teško naći se u prostoru u kojem možete slobodno govoriti. Umjesto toga, zadatak terapije često je unaprijed zadan terapijskim protokolima, čije financiranje i oblikovanje ciljeva počivaju na fiskalnom obećanju – da će biti isplativo utoliko što će vratiti ljude na posao."

Nasmijte se, na univerzalnom ste kreditu.
Postoji osnovna formula od četiri koraka pomoću koje možete narušiti bilo čije mentalno zdravlje. Najprije uskratite osobi ono što joj pruža osjećaj sigurnosti. Potom joj spustite status u odnosu na druge ljude. Zatim je uvjerite da je sama kriva što se nalazi u nepovoljnoj situaciji. U konačnici je lišite prostora izvan situacije u kojoj se nalazi iz kojeg bi mogla razmotriti što se događa. Ovo zvuči poput distopijske fantazije, ali je zapravo življena realnost mnogih tražitelja socijalnih naknada, koja evidentno čini ljude bolesnima i sve bolesnijima. Kakvi dokazi govore u prilog ovoj tvrdnji? I zašto je ovo ključni trenutak za odluku hoće li ono što se dogodi iduće poboljšati ili pogoršati situaciju?
Kao prvo, dokazi. Socijalni sustav već je godinama strahovito podfinanciran. Teško je naglasiti koliko je situacija loša. Nije neobično čuti da tražitelji naknada bivaju prisiljeni birati između prehranjivanja djece i sebe samih, ili gasiti frižider kako bi nakratko uključili grijanje. Temeljni sram i anksioznost lišenosti sredstava za dostojanstven život donekle su ublaženi povećanjem mjere univerzalnog kredita za 20 funti, do kojeg je došlo tijekom pandemije. Međutim, isto se povećanje ukida upravo u trenutku rasta inflacije i životnih troškova, zbog čega još više kućanstava tone u siromaštvo. To znači da je ukidanje porasta ove mjere zapravo smanjenje, dvostruki rez; i to takav koji prokazuje vladin izraženi interes za mentalnim zdravljem kao smiješan. Zašto? Psihološka i društvena prekarnost nerazdvojno su isprepletene, što znači da pravična raspodjela sredstava mora biti prvi korak bilo kakve koherentne politike mentalnog zdravlja.
Kao drugo, ne radi se samo o tome da će se prihodi od univerzalnih kredita smanjiti u odnosu na aktualne prihode; već da će se prihodi jednima smanjiti, a drugima povećati. Razlog tome je što država izvrdava ono što joj je opetovano ukazano kao katastrofa u nastajanju, implementirajući povećanje za ljude koji primaju univerzalne kredite, a istovremeno su zaposleni, promjenom stope poreznih odbitaka. Iako je fantastično što će radni ljudi koji primaju naknade dobiti više novca, ovakav potez produbljuje jazi između radne sirotinje i – zbog promjene mjere – nezaposlenih koje se tretira kao manje vrijedne. Ovo donosi opasne konotacije diskursa o ambicioznima nasuprot zabušantima koji nastavlja harati ne samo domenom socijalnih naknada nego i umovima tražitelja naknada. Time dolazimo do treće točke.
Psihološko ratovanje
Socijalna politika danas upravlja tražiteljima naknada ne samo tako da im uskraćuje sredstva za ugodan život, što se na bizaran način konceptualizira kao „poticanje“ tražitelja naknada na revniju potragu za zaposlenjem. Socijalni guvernmentalitet također funkcionira putem usađivanja prekarnosti u psihu, jer ne dopušta situaciji da se razvija organski. Umjesto toga inzistira na neprestanoj uzlaznoj trajektoriji, ključnoj neoliberalnoj fantaziji, koja nije samo iscrpljujuća i demoralizirajuća, već i iritabilna u situaciji kada nema dostupnih radnih mjesta ili kada je netko suviše bolestan da bi radio. Primanje naknada danas je i više od punog zaposlenja, jer je gotovo nemoguće izbjeći zahtjeve koje to podrazumijeva. Već je dovoljno loše što postoje praktični zahtjevi za neprestanim ažuriranjem i aktivnostima, poput prijavljivanja na brojne poslove za koje znate da ih nećete dobiti ili za koje niste dovoljno opremljeni. Međutim, psihološko nasilje još je gore. Kao što su Lynne Friedli i Robert Stearn pokazali u prijelomnom članku, DWP (Ministarstvo za rad i mirovine) danas zahtijeva optimističan, poduzetan mentalitet, pri čemu sve psihološke osobine koje se smatra tržišno nepodobnima, poput očaja, treba ukloniti; u protivnom slijedi kazna.
Mnogi tražitelji naknada posljedično imaju PTSP povezan sa sustavom socijalnih naknada; fluktuirajući između anksioznih samodeklarativnih proklamacija namijenjenih udovoljavanju državnih zahtjeva, pretjerane opreznosti spram mogućnosti da ih se osudi kao manjkave ili prijetvorne, i depresivnih lomova koji prate to da se moralnu optužbu koju sistem implicira počinje doživljavati na osobnoj razini. Mentalne bolesti u suštini funkcioniraju na temelju napada na sebstvo: „grozna si osoba“, „nitko ti ne vjeruje“, „promašen si slučaj“. Ako okoliš u kojemu obitavamo odašilje ovakve poruke, prije ili kasnije ćemo ih internalizirati i nametnuti ih samima sebi u mislima ili putem unutarnjih glasova. Koji je neto učinak toga? I pojedinci i društvo postaju bolesni te još bolesniji. Odnosno, do toga dolazi ako nemamo prostor izvan onoga što nam se čini, kako bismo razmotrili situaciju u kojoj se nalazimo i depersonalizirali je, u kojem slučaju će nam biti moguće očuvati osjećaj vlastite vrijednosti toliko dulje.
Puna kapa mjera štednje
No, država je drastično srezala pristup ovim prostorima. Odlučujuće je bilo rezanje financiranja za organizacije osoba s invaliditetom i infrastrukturu u zajednici. Doveli su do toga i neoliberalizacijom pružanja mentalne skrbi, tradicionalnim posljednjim utočištem onih koje je društvo najviše iznevjerilo. Furioznim pokušavanjem proizvodnje sve kraćih, bržih, i jeftinijih govornih terapija kako bi se pokrila mentalna šteta neoliberalizma, država je povukla financiranje onih kojima je pomoć najpotrebnija. Danas je iznimno teško naći se u prostoru u kojem možete slobodno govoriti. Umjesto toga, zadatak terapije često je unaprijed zadan terapijskim protokolima, čije financiranje i oblikovanje ciljeva počivaju na fiskalnom obećanju – da će biti isplativo utoliko što će vratiti ljude na posao.
Slična ideologija centralna je za agendu o oporavku koja danas dominira ideologijom mentalnog zdravlja. Pretežiti je naglasak ponovo postavljen na spomenutu ultimativnu neoliberalnu fantaziju, neprestano uzlazno napredovanje, što u ovom slučaju znači otpuštanje iz korištenja usluga mentalne skrbi (što provode kolegiji za oporavak), i to onih ljudi kojima je često potrebno ono što je nekoć bilo dostupno – odgovarajuća dugoročna podrška. Mnogi su ljudi posljedično doživjeli recidiv, hospitalizaciju ili pokušali samoubojstvo.
Unatoč svemu ovome, organizacije osoba s invaliditetom vjerojatno nikada nisu bile aktivnije, dok se na društvenim mrežama pomaže pri distribuciji onoga što osobe koje su preživjele psihijatrijsku skrb već dugo zagovaraju – reartikulacije društvenog modela invaliditeta (štoviše, i neuračunljivosti). Budući da je javno mnijenje znatno naklonjenije nezaposlenima (obrazac koji smo prepoznali i prije pandemije), a mlađe generacije sve strastvenije oko pitanja mentalnog zdravlja, imamo pravu priliku provesti nivelirajuću agendu kojom ćemo na prvo mjesto postaviti dostojanstvo, dok fiskalni doprinos neće biti ni blizu rasprave o tome što znači imati vrijednost kao ljudsko biće. Kako bismo to postigli, moramo povezati točkice u javnom imaginariju i pobrinuti se da svakome bude jasno kako oduzimanjem sredstava za preživljavanje od ljudi, uzimate i njihov duh, i činite društvo bolesnijim.
Jay Watts je preživjela psihijatrijski tretman, aktivistkinja je i konzultantska klinička psihologinja.
Ovaj članak dio je rubrike o invaliditetu, iz koje možete više pročitati ovdje.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.