Bolesni od rezova

"Furioznim pokušavanjem proizvodnje sve kraćih, bržih, i jeftinijih govornih terapija kako bi se pokrila mentalna šteta neoliberalizma, država je povukla financiranje onih kojima je pomoć najpotrebnija. Danas je iznimno teško naći se u prostoru u kojem možete slobodno govoriti. Umjesto toga, zadatak terapije često je unaprijed zadan terapijskim protokolima, čije financiranje i oblikovanje ciljeva počivaju na fiskalnom obećanju – da će biti isplativo utoliko što će vratiti ljude na posao."

Sweet Revolution (2015), mural, Gonçalo Mar, Amora, Seixal, Portugal, 5. rujna 2015. godine (izvor: Pedro Ribeiro Simões @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Nasmijte se, na univerzalnom ste kreditu.

Postoji osnovna formula od četiri koraka pomoću koje možete narušiti bilo čije mentalno zdravlje. Najprije uskratite osobi ono što joj pruža osjećaj sigurnosti. Potom joj spustite status u odnosu na druge ljude. Zatim je uvjerite da je sama kriva što se nalazi u nepovoljnoj situaciji. U konačnici je lišite prostora izvan situacije u kojoj se nalazi iz kojeg bi mogla razmotriti što se događa. Ovo zvuči poput distopijske fantazije, ali je zapravo življena realnost mnogih tražitelja socijalnih naknada, koja evidentno čini ljude bolesnima i sve bolesnijima. Kakvi dokazi govore u prilog ovoj tvrdnji? I zašto je ovo ključni trenutak za odluku hoće li ono što se dogodi iduće poboljšati ili pogoršati situaciju?

 

Kao prvo, dokazi. Socijalni sustav već je godinama strahovito podfinanciran. Teško je naglasiti koliko je situacija loša. Nije neobično čuti da tražitelji naknada bivaju prisiljeni birati između prehranjivanja djece i sebe samih, ili gasiti frižider kako bi nakratko uključili grijanje. Temeljni sram i anksioznost lišenosti sredstava za dostojanstven život donekle su ublaženi povećanjem mjere univerzalnog kredita za 20 funti, do kojeg je došlo tijekom pandemije. Međutim, isto se povećanje ukida upravo u trenutku rasta inflacije i životnih troškova, zbog čega još više kućanstava tone u siromaštvo. To znači da je ukidanje porasta ove mjere zapravo smanjenje, dvostruki rez; i to takav koji prokazuje vladin izraženi interes za mentalnim zdravljem kao smiješan. Zašto? Psihološka i društvena prekarnost nerazdvojno su isprepletene, što znači da pravična raspodjela sredstava mora biti prvi korak bilo kakve koherentne politike mentalnog zdravlja.

 

Kao drugo, ne radi se samo o tome da će se prihodi od univerzalnih kredita smanjiti u odnosu na aktualne prihode; već da će se prihodi jednima smanjiti, a drugima povećati. Razlog tome je što država izvrdava ono što joj je opetovano ukazano kao katastrofa u nastajanju, implementirajući povećanje za ljude koji primaju univerzalne kredite, a istovremeno su zaposleni, promjenom stope poreznih odbitaka. Iako je fantastično što će radni ljudi koji primaju naknade dobiti više novca, ovakav potez produbljuje jazi između radne sirotinje i – zbog promjene mjere – nezaposlenih koje se tretira kao manje vrijedne. Ovo donosi opasne konotacije diskursa o ambicioznima nasuprot zabušantima koji nastavlja harati ne samo domenom socijalnih naknada nego i umovima tražitelja naknada. Time dolazimo do treće točke.

 

Psihološko ratovanje

Socijalna politika danas upravlja tražiteljima naknada ne samo tako da im uskraćuje sredstva za ugodan život, što se na bizaran način konceptualizira kao „poticanje“ tražitelja naknada na revniju potragu za zaposlenjem. Socijalni guvernmentalitet također funkcionira putem usađivanja prekarnosti u psihu, jer ne dopušta situaciji da se razvija organski. Umjesto toga inzistira na neprestanoj uzlaznoj trajektoriji, ključnoj neoliberalnoj fantaziji, koja nije samo iscrpljujuća i demoralizirajuća, već i iritabilna u situaciji kada nema dostupnih radnih mjesta ili kada je netko suviše bolestan da bi radio. Primanje naknada danas je i više od punog zaposlenja, jer je gotovo nemoguće izbjeći zahtjeve koje to podrazumijeva. Već je dovoljno loše što postoje praktični zahtjevi za neprestanim ažuriranjem i aktivnostima, poput prijavljivanja na brojne poslove za koje znate da ih nećete dobiti ili za koje niste dovoljno opremljeni. Međutim, psihološko nasilje još je gore. Kao što su Lynne Friedli i Robert Stearn pokazali u prijelomnom članku, DWP (Ministarstvo za rad i mirovine) danas zahtijeva optimističan, poduzetan mentalitet, pri čemu sve psihološke osobine koje se smatra tržišno nepodobnima, poput očaja, treba ukloniti; u protivnom slijedi kazna.

 

Mnogi tražitelji naknada posljedično imaju PTSP povezan sa sustavom socijalnih naknada; fluktuirajući između anksioznih samodeklarativnih proklamacija namijenjenih udovoljavanju državnih zahtjeva, pretjerane opreznosti spram mogućnosti da ih se osudi kao manjkave ili prijetvorne, i depresivnih lomova koji prate to da se moralnu optužbu koju sistem implicira počinje doživljavati na osobnoj razini. Mentalne bolesti u suštini funkcioniraju na temelju napada na sebstvo: „grozna si osoba“, „nitko ti ne vjeruje“, „promašen si slučaj“. Ako okoliš u kojemu obitavamo odašilje ovakve poruke, prije ili kasnije ćemo ih internalizirati i nametnuti ih samima sebi u mislima ili putem unutarnjih glasova. Koji je neto učinak toga? I pojedinci i društvo postaju bolesni te još bolesniji. Odnosno, do toga dolazi ako nemamo prostor izvan onoga što nam se čini, kako bismo razmotrili situaciju u kojoj se nalazimo i depersonalizirali je, u kojem slučaju će nam biti moguće očuvati osjećaj vlastite vrijednosti toliko dulje.

 

Puna kapa mjera štednje

No, država je drastično srezala pristup ovim prostorima. Odlučujuće je bilo rezanje financiranja za organizacije osoba s invaliditetom i infrastrukturu u zajednici. Doveli su do toga i neoliberalizacijom pružanja mentalne skrbi, tradicionalnim posljednjim utočištem onih koje je društvo najviše iznevjerilo. Furioznim pokušavanjem proizvodnje sve kraćih, bržih, i jeftinijih govornih terapija kako bi se pokrila mentalna šteta neoliberalizma, država je povukla financiranje onih kojima je pomoć najpotrebnija. Danas je iznimno teško naći se u prostoru u kojem možete slobodno govoriti. Umjesto toga, zadatak terapije često je unaprijed zadan terapijskim protokolima, čije financiranje i oblikovanje ciljeva počivaju na fiskalnom obećanju – da će biti isplativo utoliko što će vratiti ljude na posao.

 

Slična ideologija centralna je za agendu o oporavku koja danas dominira ideologijom mentalnog zdravlja. Pretežiti je naglasak ponovo postavljen na spomenutu ultimativnu neoliberalnu fantaziju, neprestano uzlazno napredovanje, što u ovom slučaju znači otpuštanje iz korištenja usluga mentalne skrbi (što provode kolegiji za oporavak), i to onih ljudi kojima je često potrebno ono što je nekoć bilo dostupno – odgovarajuća dugoročna podrška. Mnogi su ljudi posljedično doživjeli recidiv, hospitalizaciju ili pokušali samoubojstvo.

 

Unatoč svemu ovome, organizacije osoba s invaliditetom vjerojatno nikada nisu bile aktivnije, dok se na društvenim mrežama pomaže pri distribuciji onoga što osobe koje su preživjele psihijatrijsku skrb već dugo zagovaraju – reartikulacije društvenog modela invaliditeta (štoviše, i neuračunljivosti). Budući da je javno mnijenje znatno naklonjenije nezaposlenima (obrazac koji smo prepoznali i prije pandemije), a mlađe generacije sve strastvenije oko pitanja mentalnog zdravlja, imamo pravu priliku provesti nivelirajuću agendu kojom ćemo na prvo mjesto postaviti dostojanstvo, dok fiskalni doprinos neće biti ni blizu rasprave o tome što znači imati vrijednost kao ljudsko biće. Kako bismo to postigli, moramo povezati točkice u javnom imaginariju i pobrinuti se da svakome bude jasno kako oduzimanjem sredstava za preživljavanje od ljudi, uzimate i njihov duh, i činite društvo bolesnijim.

Jay Watts je preživjela psihijatrijski tretman, aktivistkinja je i konzultantska klinička psihologinja.

Ovaj članak dio je rubrike o invaliditetu, iz koje možete više pročitati ovdje.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve