Kako Netflix tiranizira historiografiju

Netflixova dokumentarna serija How to Become a Tyrant (Kako postati tiranin) postala je instant-hit među amaterskim povjesničarima i širom publikom diljem svijeta čim je postala dostupna na streamingu u srpnju 2021. godine. Kroz šest otprilike polusatnih epizoda narator Peter Dinklage i široka paleta različitih komentatora objašnjavaju gledateljima metode i taktike kojima su se poslužili poznati povijesni diktatori („tirani“) kako bi se domogli i održali na vlasti. Sama je serija koncipirana kao cinični „priručnik“ kojeg se gledateljima preporuča koristiti ako i sami požele postati autokratskim vladarima.

Svaka od šest epizoda stavlja fokus na jednog diktatora – Adolfa Hitlera, Sadama Huseina, Josifa Staljina, Idija Amina, Muamera Gadafija i Kim Il Sunga (te njegovog sina, Kim Jong Ila i unuka Kim Jong Una) – i njihove „taktike“ dolaska na vlast, uz popratno spominjanje drugih povijesnih autokrata. Serija brzim ritmom niže različite činjenice, priče i anegdote kako bi ukazala na tobože neprestanu opasnost od nastanka novih tirana. Međutim, iako je po gledanosti i srednjostrujaških kritikama požnjela uspjeh, radi se o još jednom podosta površnom i politički problematičnom uratku koji će poslužiti samo daljnjem otežavanju razumijevanja povijesnih događaja.

Kako postati tiranin upada u dvije međusobno povezane zamke, karakteristične za suvremenu (pop)historiografiju: stavlja prevelik naglasak na ulogu pojedinaca u povijesti, dok joj je osnovna nit vodilja odavno prožvakana teorija „totalitarizama“, koja ignorira razlike među opisivanim režimima kako bi između njih mogla povlačiti paralele. Dodajmo tome želju za šokiranjem gledatelja nabrajanjem krvavih i idiosinkratičnih, ali često hiperboliziranih, dekontekstualiziranih ili u povijesnoj stvarnosti slabo utemeljenih poteza i fiks-ideja, individualiziranih kroz lik poremećenog diktatora, i dobivamo savršeni miks za stvaranje uspješnice unutar današnjeg liberalnog konsenzusa.

Primjerice, tvrdnja iz druge epizode (Zgazi protivnike / Crush your rivals), prema kojoj je Mao Ce-Tung u svega nekoliko godina po završetku legendarnog Dugog marša Kineske crvene armije dao pobiti sve njezine vojne zapovjednike, kako mu ne bi postali rivali u političkoj borbi, naprosto ne odgovara povijesnim činjenicama – iako su brojni oficiri KCA-e u narednim desetljećima stradali u čistkama, to se ni približno ne odnosi na njih sve, niti se tu radilo o periodu od svega nekoliko godina. Slična se tvrdnja ponavlja i za bivše suradnike Fidela Castra nakon Kubanske revolucije, pri čemu se zaboravlja kako je dokazano da su neki od njih u narednim godinama surađivali s američkom CIA-om, s namjerom rušenja nove revolucionarne vlasti.

Osoba diktatora ima ključnu ulogu u svakoj epizodi serije. Što se njenih tvoraca tiče, ti su diktatori došli na vlast čistom snagom volje, pojačanom estetsko-ideološkim brendingom te brutalnim ophođenjem prema suradnicima i protivnicima. Eksterni se faktori spominju samo ovlaš, i to na gotovo osnovnoškolskoj razini: ekonomske krize predstavljaju plodno tlo za razvoj ekstremnih ideologija, autoritarni režimi često traže različite skupine ljudi koje mogu optužiti za društvene boljke itd. U seriji se ne ide dublje od toga, a za razumijevanje autoritarnih režima 20. stoljeća detaljniji je prikaz svakako potreban.

Prva epizoda (Ugrabi moć / Seize Power) bavi se političkim usponom Adolfa Hitlera u međuratnoj Njemačkoj. Prema seriji, za njegov je uspjeh zaslužno nekoliko faktora: Hitlerova vjera u sebe kao spasioca Njemačke, njegovo propagandno dokazivanje da je „čovjek iz naroda“, dobra simbolika u obliku svastike, dizajnerske uniforme, kvalitetno kadroviranje unutar stranke, te ekonomska kriza koja je gurnula ljude prema prihvaćanju nacističke poruke o judeoboljševičkoj zavjeri. Neke od ovih tvrdnji – poput one o kvalitetnom kadroviranju – smiješne su svakome tko je imalo upućen u unutarnju disfunkcionalnost nacističkog režima, ali veći je problem ono što u epizodi nije spomenuto.

Spomenut je nacistički puč iz 1923. godine, čija se propast banalno objašnjava lošim tajmingom i slabim planiranjem, ali nije pojašnjeno što se zapravo promijenilo u deset godina između 1923. i nacističke uspostave vlasti 1933. godine. Spomenute su uniformirane paravojske, ali nije objašnjeno zašto je od svih stranaka s uniformiranim paravojskama – a imale su ih gotovo sve u međuratnoj Njemačkoj, od nacista, preko nacionalista i socijaldemokrata do komunista – upravo Nacistička partija završila na vlasti. Na ta bi pitanja trebalo odgovoriti ako nam je u interesu bolje razumijevanje povijesnih događaja.

Kroz 1920-e i 1930-e godine nacisti su uživali sve snažniju podršku njemačkih kapitalista, koji su u njima vidjeli rješenje problema „nediscipliniranosti“ njemačke radničke klase i s njom povezanog komunističkog pokreta. Ako su Ebertovi socijaldemokrati poslužili kao „vatrogasci“ njemačkog kapitalizma 1918/19., nacisti su 1930-ih trebali poslužiti kao njegov novi oslonac. U tome su i uspjeli, barem privremeno: radnički je pokret bio devastiran, komunisti su zatvarani u koncentracijske logore, a njemački su industrijalci uživali u profitima koje im je donosila ratna ekonomija. Ključna uloga njemačkih kapitalista u dovođenju Hitlera na vlast nije spomenuta u seriji, kao ni ključna uloga komunista u njegovu rušenju. Sudbina nacističkog pokreta, od početka do kraja, predstavljena je kao posljedica Hitlerovog praćenja metoda opisanih u „priručniku“. Materijalni uvjeti su sporedni – pojedinac je motor povijesti.

Ništa bolje nije opisana ni Staljinova vlast u Sovjetskom Savezu. O Staljinu se piše i govori svašta, a nasljeđe pojedinca koji je desetljećima bio centralna figura komunističkog pokreta svakako je podložno kritikama, no Kako postati tiranin nije kritika, barem ne kvalitetna. Budući da je Staljinu posvećena četvrta epizoda (Kontroliraj istinu / Control the Truth), u njoj ima mnogo ponavljanja ranijih taktika: Staljin je bio nesmiljen prema protivnicima, držao je narod pod kontrolom korištenjem brutalnih metoda itd. No u ovoj se epizodi ipak ističu dvije stvari – ciničan odnos tvoraca serije prema svjetskom komunističkom pokretu i neprijateljski stav prema politici nacionalizacije.

Revolucionarni radnički pokret između dva rata u seriji se svodi na „korisne budale“^[1], maltene plaćenike Staljina i njegovog režima, čija je jedina svrha širenje staljinističke propagande u zapadnim zemljama. Razlozi nastanka revolucionarnog pokreta nakon Prvog svjetskog rata u potpunosti su ignorirani, kao i njegova širina i popularnost među radništvom. Uloga radničkog pokreta predvođenog Kominternom u antifašističkoj borbi također se ignorira jer ne bi odgovarala liberalnoj perspektivi koja oblikuje narativ serije.

Ta je perspektiva vidljiva i u načinu na koji se problematizira nacionalizacija crkvene imovine u Sovjetskom Savezu. Zašto je Staljin to učinio? Jer tirani mrze religiju i žele boga zamijeniti samim sobom, naravno. O višestoljetnoj ugnjetavačkoj poziciji koju je pravoslavna crkva imala u ruskom društvu nema ni riječi. Potlačivanje kmetova i podrška imperijalnim ratovima, za tvorce serijala izgleda nisu tiranska politika.

Tu dolazimo do još jednog očiglednog problema u narativu serije: tiranske politike su tiranske samo ako ih provode ljudi, odnosno režimi s kojima se autori serije (i zapadni liberalni konsenzus) ne slažu na političko-ideološkoj razini. Waterboarding se (s razlogom) spočitava Crvenim Kmerima, ali ta optužba zvuči licemjerno kada je izgovorena u jednoj američkoj seriji. Sadama Huseina se optužuje za tiransko naručivanje atentata, dok zapadne sile, valjda, naručuju samo demokratske atentate i državne udare, pa ih stoga ne treba ni spominjati.

Vjerojatno najapsurdniji primjer ove dvoličnosti možemo vidjeti u epizodi 5 (Stvori novo društvo / Create a New Society), posvećenoj bivšem libijskom vođi Muameru Gadafiju. U njoj se redaju govori bivšeg američkog predsjednika Reagana u kojima proziva Gadafija za podršku terorizmu; gotovo perverzan odabir, uzmemo li u obzir da je Reagan istovremeno podržavao odrede smrti u Nikaragvi i drugim državama Srednje Amerike. Gadafija se općenito pokušalo prikazati kao „pobješnjelog psa“ koji je želio „proširiti revoluciju“ po čitavoj Africi^[2], i kojem se režim temeljio na naftnom bogatstvu pomoću kojega je održavao koruptivnu mrežu koja ga je držala na vlasti. Bogu hvala, zaključuju autori, Libija se izvukla iz tog tiranskog pakla (nakon intervencije NATO-a u Libiji bjesne oružani sukobi, postoje tržnice na kojima se trguje robljem, a dio onih koji odluče otići iz zemlje umire u Mediteranu ili na granicama „Tvrđave Europe“).

Ukratko, Kako postati tiranin na vrlo manjkav način objašnjava kako su nastajali različiti autokratski režimi 20. stoljeća. Sve se svodi na senzacionalističko i selektivno navođenje niza postupaka utjecajnih pojedinaca, bez problematizacije materijalnih okolnosti koje su dovele do njihovog uspona. Nema to pretjerane veze s ozbiljnom historiografijom, koja se uglavnom drži Marxove napomene na početku Osamnaestog Brumairea Luja Bonapartea, da „ljudi prave svoju vlastitu historiju, ali je ne prave po svojoj volji, ne pod okolnostima koje su sami izabrali, nego pod okolnostima koje su neposredno zatekli“. Pa ipak, takav simplificirani pogled na svijet u kojem povijest određuju značajni pojedinci vrlo je koristan za vladajući ideološki aparat, kojemu nije u interesu da se povijest sagledava sveobuhvatnije i, možda, stavi u vezu s postojećim socioekonomskim sustavom ili klasnom borbom.

Primjere koji su u pogledu pretjeranog apostrofiranja uloge pojedinaca u povijesnim procesima i nivelirajuće antitotalitarne kritike slični Tiranima imali smo prilike vidjeti i u Hrvatskoj: možemo navesti Vrdoljakove uratke o Titu i Gotovini, kao i nedavni film Dane Budisavljević Dnevnik Diane Budisavljević, u kojemu redateljica akciju spašavanja srpske djece iz ustaških logora primarno svodi na individualne napore, u ovom slučaju, dobrostojeće buržujke Diane Budisavljević, zanemarujući ulogu brojnih aktivista_kinja povezanih s Komunističkom partijom. Štoviše, na kraju filma KPJ i partizani bivaju jasno intonirani u zlokobnom ključu.

Tako se i u Tiranima (ne)posredno izjednačavaju nacistički i socijalistički režimi, što predstavlja jedan od glavnih oblika današnjeg historijskog revizionizma. Sličnih smo se priča već mogli naslušati u Hrvatskoj i diljem zemalja bivšeg Istočnog bloka, a prisutne su posvuda u kapitalističkom svijetu, pa i u ovoj formi blještave Netflixove produkcije.