Kako Netflix tiranizira historiografiju

Šestodijelna dokumentarna serija How to Become a Tyrant jedna je u nizu popularno-historiografskih reprezentacija koje se savršeno uklapaju u prožvakani liberalni narativ o „totalitarizmu‟, a svojom umjetničkom sadržinom i formom daje kontrafaktualno, pojednostavljeno, selektivno, dekontekstualizirano i individualizirano razumijevanje povijesti. Tobožnji ključni motor povijesti karizmatični su pojedinci, dok su materijalni uvjeti i strukture u drugom planu.

Kadar iz dokumentarne serije How to Become a Tyrant (izvor: Netflix)
Netflixova dokumentarna serija How to Become a Tyrant (Kako postati tiranin) postala je instant-hit među amaterskim povjesničarima i širom publikom diljem svijeta čim je postala dostupna na streamingu u srpnju 2021. godine. Kroz šest otprilike polusatnih epizoda narator Peter Dinklage i široka paleta različitih komentatora objašnjavaju gledateljima metode i taktike kojima su se poslužili poznati povijesni diktatori („tirani“) kako bi se domogli i održali na vlasti. Sama je serija koncipirana kao cinični „priručnik“ kojeg se gledateljima preporuča koristiti ako i sami požele postati autokratskim vladarima.
 
Svaka od šest epizoda stavlja fokus na jednog diktatora – Adolfa Hitlera, Sadama Huseina, Josifa Staljina, Idija Amina, Muamera Gadafija i Kim Il Sunga (te njegovog sina, Kim Jong Ila i unuka Kim Jong Una) – i njihove „taktike“ dolaska na vlast, uz popratno spominjanje drugih povijesnih autokrata. Serija brzim ritmom niže različite činjenice, priče i anegdote kako bi ukazala na tobože neprestanu opasnost od nastanka novih tirana. Međutim, iako je po gledanosti i srednjostrujaških kritikama požnjela uspjeh, radi se o još jednom podosta površnom i politički problematičnom uratku koji će poslužiti samo daljnjem otežavanju razumijevanja povijesnih događaja.
 
Kako postati tiranin upada u dvije međusobno povezane zamke, karakteristične za suvremenu (pop)historiografiju: stavlja prevelik naglasak na ulogu pojedinaca u povijesti, dok joj je osnovna nit vodilja odavno prožvakana teorija „totalitarizama“, koja ignorira razlike među opisivanim režimima kako bi između njih mogla povlačiti paralele. Dodajmo tome želju za šokiranjem gledatelja nabrajanjem krvavih i idiosinkratičnih, ali često hiperboliziranih, dekontekstualiziranih ili u povijesnoj stvarnosti slabo utemeljenih poteza i fiks-ideja, individualiziranih kroz lik poremećenog diktatora, i dobivamo savršeni miks za stvaranje uspješnice unutar današnjeg liberalnog konsenzusa.
 
Primjerice, tvrdnja iz druge epizode (Zgazi protivnike / Crush your rivals), prema kojoj je Mao Ce-Tung u svega nekoliko godina po završetku legendarnog Dugog marša Kineske crvene armije dao pobiti sve njezine vojne zapovjednike, kako mu ne bi postali rivali u političkoj borbi, naprosto ne odgovara povijesnim činjenicama – iako su brojni oficiri KCA-e u narednim desetljećima stradali u čistkama, to se ni približno ne odnosi na njih sve, niti se tu radilo o periodu od svega nekoliko godina. Slična se tvrdnja ponavlja i za bivše suradnike Fidela Castra nakon Kubanske revolucije, pri čemu se zaboravlja kako je dokazano da su neki od njih u narednim godinama surađivali s američkom CIA-om, s namjerom rušenja nove revolucionarne vlasti.
 
Osoba diktatora ima ključnu ulogu u svakoj epizodi serije. Što se njenih tvoraca tiče, ti su diktatori došli na vlast čistom snagom volje, pojačanom estetsko-ideološkim brendingom te brutalnim ophođenjem prema suradnicima i protivnicima. Eksterni se faktori spominju samo ovlaš, i to na gotovo osnovnoškolskoj razini: ekonomske krize predstavljaju plodno tlo za razvoj ekstremnih ideologija, autoritarni režimi često traže različite skupine ljudi koje mogu optužiti za društvene boljke itd. U seriji se ne ide dublje od toga, a za razumijevanje autoritarnih režima 20. stoljeća detaljniji je prikaz svakako potreban.
 
Prva epizoda (Ugrabi moć / Seize Power) bavi se političkim usponom Adolfa Hitlera u međuratnoj Njemačkoj. Prema seriji, za njegov je uspjeh zaslužno nekoliko faktora: Hitlerova vjera u sebe kao spasioca Njemačke, njegovo propagandno dokazivanje da je „čovjek iz naroda“, dobra simbolika u obliku svastike, dizajnerske uniforme, kvalitetno kadroviranje unutar stranke, te ekonomska kriza koja je gurnula ljude prema prihvaćanju nacističke poruke o judeoboljševičkoj zavjeri. Neke od ovih tvrdnji – poput one o kvalitetnom kadroviranju – smiješne su svakome tko je imalo upućen u unutarnju disfunkcionalnost nacističkog režima, ali veći je problem ono što u epizodi nije spomenuto.
 
Spomenut je nacistički puč iz 1923. godine, čija se propast banalno objašnjava lošim tajmingom i slabim planiranjem, ali nije pojašnjeno što se zapravo promijenilo u deset godina između 1923. i nacističke uspostave vlasti 1933. godine. Spomenute su uniformirane paravojske, ali nije objašnjeno zašto je od svih stranaka s uniformiranim paravojskama – a imale su ih gotovo sve u međuratnoj Njemačkoj, od nacista, preko nacionalista i socijaldemokrata do komunista – upravo Nacistička partija završila na vlasti. Na ta bi pitanja trebalo odgovoriti ako nam je u interesu bolje razumijevanje povijesnih događaja.
 
Kroz 1920-e i 1930-e godine nacisti su uživali sve snažniju podršku njemačkih kapitalista, koji su u njima vidjeli rješenje problema „nediscipliniranosti“ njemačke radničke klase i s njom povezanog komunističkog pokreta. Ako su Ebertovi socijaldemokrati poslužili kao „vatrogasci“ njemačkog kapitalizma 1918/19., nacisti su 1930-ih trebali poslužiti kao njegov novi oslonac. U tome su i uspjeli, barem privremeno: radnički je pokret bio devastiran, komunisti su zatvarani u koncentracijske logore, a njemački su industrijalci uživali u profitima koje im je donosila ratna ekonomija. Ključna uloga njemačkih kapitalista u dovođenju Hitlera na vlast nije spomenuta u seriji, kao ni ključna uloga komunista u njegovu rušenju. Sudbina nacističkog pokreta, od početka do kraja, predstavljena je kao posljedica Hitlerovog praćenja metoda opisanih u „priručniku“. Materijalni uvjeti su sporedni – pojedinac je motor povijesti.
 
Ništa bolje nije opisana ni Staljinova vlast u Sovjetskom Savezu. O Staljinu se piše i govori svašta, a nasljeđe pojedinca koji je desetljećima bio centralna figura komunističkog pokreta svakako je podložno kritikama, no Kako postati tiranin nije kritika, barem ne kvalitetna. Budući da je Staljinu posvećena četvrta epizoda (Kontroliraj istinu / Control the Truth), u njoj ima mnogo ponavljanja ranijih taktika: Staljin je bio nesmiljen prema protivnicima, držao je narod pod kontrolom korištenjem brutalnih metoda itd. No u ovoj se epizodi ipak ističu dvije stvari – ciničan odnos tvoraca serije prema svjetskom komunističkom pokretu i neprijateljski stav prema politici nacionalizacije.
 
Revolucionarni radnički pokret između dva rata u seriji se svodi na „korisne budale“[1], maltene plaćenike Staljina i njegovog režima, čija je jedina svrha širenje staljinističke propagande u zapadnim zemljama. Razlozi nastanka revolucionarnog pokreta nakon Prvog svjetskog rata u potpunosti su ignorirani, kao i njegova širina i popularnost među radništvom. Uloga radničkog pokreta predvođenog Kominternom u antifašističkoj borbi također se ignorira jer ne bi odgovarala liberalnoj perspektivi koja oblikuje narativ serije.
 
Ta je perspektiva vidljiva i u načinu na koji se problematizira nacionalizacija crkvene imovine u Sovjetskom Savezu. Zašto je Staljin to učinio? Jer tirani mrze religiju i žele boga zamijeniti samim sobom, naravno. O višestoljetnoj ugnjetavačkoj poziciji koju je pravoslavna crkva imala u ruskom društvu nema ni riječi. Potlačivanje kmetova i podrška imperijalnim ratovima, za tvorce serijala izgleda nisu tiranska politika.
 
Tu dolazimo do još jednog očiglednog problema u narativu serije: tiranske politike su tiranske samo ako ih provode ljudi, odnosno režimi s kojima se autori serije (i zapadni liberalni konsenzus) ne slažu na političko-ideološkoj razini. Waterboarding se (s razlogom) spočitava Crvenim Kmerima, ali ta optužba zvuči licemjerno kada je izgovorena u jednoj američkoj seriji. Sadama Huseina se optužuje za tiransko naručivanje atentata, dok zapadne sile, valjda, naručuju samo demokratske atentate i državne udare, pa ih stoga ne treba ni spominjati.
 
Vjerojatno najapsurdniji primjer ove dvoličnosti možemo vidjeti u epizodi 5 (Stvori novo društvo / Create a New Society), posvećenoj bivšem libijskom vođi Muameru Gadafiju. U njoj se redaju govori bivšeg američkog predsjednika Reagana u kojima proziva Gadafija za podršku terorizmu; gotovo perverzan odabir, uzmemo li u obzir da je Reagan istovremeno podržavao odrede smrti u Nikaragvi i drugim državama Srednje Amerike. Gadafija se općenito pokušalo prikazati kao „pobješnjelog psa“ koji je želio „proširiti revoluciju“ po čitavoj Africi[2], i kojem se režim temeljio na naftnom bogatstvu pomoću kojega je održavao koruptivnu mrežu koja ga je držala na vlasti. Bogu hvala, zaključuju autori, Libija se izvukla iz tog tiranskog pakla (nakon intervencije NATO-a u Libiji bjesne oružani sukobi, postoje tržnice na kojima se trguje robljem, a dio onih koji odluče otići iz zemlje umire u Mediteranu ili na granicama „Tvrđave Europe“).
 
Ukratko, Kako postati tiranin na vrlo manjkav način objašnjava kako su nastajali različiti autokratski režimi 20. stoljeća. Sve se svodi na senzacionalističko i selektivno navođenje niza postupaka utjecajnih pojedinaca, bez problematizacije materijalnih okolnosti koje su dovele do njihovog uspona. Nema to pretjerane veze s ozbiljnom historiografijom, koja se uglavnom drži Marxove napomene na početku Osamnaestog Brumairea Luja Bonapartea, da „ljudi prave svoju vlastitu historiju, ali je ne prave po svojoj volji, ne pod okolnostima koje su sami izabrali, nego pod okolnostima koje su neposredno zatekli“. Pa ipak, takav simplificirani pogled na svijet u kojem povijest određuju značajni pojedinci vrlo je koristan za vladajući ideološki aparat, kojemu nije u interesu da se povijest sagledava sveobuhvatnije i, možda, stavi u vezu s postojećim socioekonomskim sustavom ili klasnom borbom.
 
Primjere koji su u pogledu pretjeranog apostrofiranja uloge pojedinaca u povijesnim procesima i nivelirajuće antitotalitarne kritike slični Tiranima imali smo prilike vidjeti i u Hrvatskoj: možemo navesti Vrdoljakove uratke o Titu i Gotovini, kao i nedavni film Dane Budisavljević Dnevnik Diane Budisavljević, u kojemu redateljica akciju spašavanja srpske djece iz ustaških logora primarno svodi na individualne napore, u ovom slučaju, dobrostojeće buržujke Diane Budisavljević, zanemarujući ulogu brojnih aktivista_kinja povezanih s Komunističkom partijom. Štoviše, na kraju filma KPJ i partizani bivaju jasno intonirani u zlokobnom ključu.
 
Tako se i u Tiranima (ne)posredno izjednačavaju nacistički i socijalistički režimi, što predstavlja jedan od glavnih oblika današnjeg historijskog revizionizma. Sličnih smo se priča već mogli naslušati u Hrvatskoj i diljem zemalja bivšeg Istočnog bloka, a prisutne su posvuda u kapitalističkom svijetu, pa i u ovoj formi blještave Netflixove produkcije.






Bilješke:

[1] Sintagma „korisne budale“ u seriji se lažno atribuira Vladimiru Lenjinu, za što, opet, nema nikakvih dokaza.

[2] Širenje utjecaja na globalnoj razini također se navodi kao karakteristika tiranskih režima. Međutim, autori serije kao primjere u isti mah navode kinesku podršku Sjevernom Vijetnamu i nacističko održavanje kolaboracionističkog režima u francuskom Vichyju.






Tekst je nastao u okviru projekta „Slijepe pjege“ financiranog sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) za poticanje Komplementarnih djelatnosti u 2021. godini.






Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju "Od kraja hladnog rata revolucije nisu u modi, a velika većina muzeja, pa i muzealaca, nije zainteresirana za (pri)povijest(i) potlačenih. Upravo tada s našeg prostora nestaju svi Muzeji revolucije, a muzealci se gotovo unisono okreću identitetskim temama, posebice nacionalizmu koji kao ključna paradigma prožima nove stalne postave i privremene izložbene programe."
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 21. prosinca 2022. Hladni dom ubija "Ujedinjeno Kraljevstvo trenutno se suočava s baukom milijuna ljudi koji se skupljaju na javnim mjestima samo kako bi se ugrijali. Takozvane „pučke grijaonice“ niču diljem zemlje dok se dobrotvorne organizacije i lokalne vlasti bore da osiguraju podršku stanovnicima koji si ne mogu priuštiti grijanje svojih domova. No, njihove napore koči ozbiljan nedostatak sredstava – još jedno nasljeđe prvog kruga rezova."
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve