Otpor i potpora

"Mreže solidarnosti mogu se promatrati kao sredstvo osiguravanja infrastrukture za demokratsko samoupravljanje političkom i ekonomskom sferom. One naznačuju mogućnost uspostavljanja „vanstitucija“ koje konsolidiraju nužnu (i kreativno otpornu) društvenu i materijalnu moć unapređivanja suverenosti, emancipacije, podruštvljene ekonomije i distribuiranog restrukturiranja moći kao takve."

Detalj s plakata solidarnosti s migrantima iz Atene (izvor)
Uključivi i participativni oblici samoorganiziranja učinili su solidarnost gestom osobnog i kolektivnog osnaživanja u Grčkoj, pišu Christos Giovanopoulos i Andreas Karitzis.

Desetljeće uzastopnih kriza u Grčkoj generiralo je tri grassroots pokreta solidarnosti i otpora. Prvi se pojavio između 2011. i 2015. godine kao dio veće političke borbe protiv Trojkinog programa nadzora, štednje i strukturne prilagodbe. Drugi je nastao 2015. i 2016. kao podrška valovima izbjeglica koje su stizale do grčkih obala. Treći se pojavio prošloga proljeća sa širenjem pandemije COVID-19 i uvođenjem karantena.

 

„Socijalno distanciranje“ i sužavanje javnog prostora zbog pandemije COVID-19 doveli su u pitanje relacijske temelje na kojima počivaju prakse solidarnosti. Morale su se prilagoditi novim socioprostornim uvjetima i razviti novi imaginarij političkog i transformativnog potencijala. Prvo se pokazalo lakšim za postizanje od drugog.

 

Nove mreže

Gdje je to bilo moguće, mnoge solidarne strukture koje su postojale prije pandemije COVID-19 prebacile su svoje aktivnosti onlajn. Drugi projekti pokrenuli su lokalne kampanje za pružanje pomoći i organizirali sesije za psihološku podršku. Istodobno su se pojavile nove mreže uzajamne pomoći u fizičkim i digitalnim prostorima. Neke su uspostavljene na razini kvartova, dok su druge organizirane prema različitim interesima pojedinih grupa i zajednica (primjerice, kvir, osobe s invaliditetom itd.). Neke platforme funkcionirale su i kao prostor iz kojeg su zdravstveni radnici, solidarni aktivisti i drugi upućivali zajedničke zahtjeve i pokretali prosvjedne akcije. Jedna platforma napravila je izvanredan pokušaj koordiniranja proizvodnje zaštitne opreme za zdravstvene radnike i bolnice kroz suradnju dostupnih 3D-pisača, dizajna otvorenog koda i razmjene znanja.

 

Istovremeno su krenule i neformalne inicijative samopomoći, od malih obiteljskih radionica do čitavih stambenih blokova. Osim organiziranja skrbi i podrške ranjivim skupinama, krenuli su u lokaliziranu, neformalnu, a ponekad i individualnu proizvodnju maski za bolnice, lokalno stanovništvo i izbjeglice. Anketa Instituta za istraživanje maloprodajne robe široke potrošnje (Research Institute of Retail Consumer Goods, IELKA) pokazala je da se 8 posto stanovništva brinulo o susjedima tijekom prvog lock-downa, dok se 39 posto brinulo o članovima svoje obitelji. Takvi nalazi potvrđuju često zanemareni potencijal za razvoj politike i ekonomije solidarnosti, osobito u zemljama poput Grčke, u kojima je još aktivno sjećanje na komunalne (često pretkapitalističke) odnose i afektivne mreže.

 

Pandemija je nedvojbeno poremetila proces neoliberalne globalizacije. Istodobno je ubrzala konsolidaciju digitaliziranog modela kapitalističkog restrukturiranja i akumulacije. Trebali bismo pozicionirati pokret solidarnosti i razmatrati njegovo iskustvo s obzirom na ovaj kontekst, kao doprinos procesu strateške, radikalne i vitalne društvene transformacije.

 

Kolektivna snaga

Uključivi i participativni oblici samoorganiziranja učinili su solidarnost gestom osobnog i kolektivnog osnaživanja. Omogućili su lokalnim neaktivnim i zanemarenim znanjima, vještinama, mrežama, resursima i sektorima stanovništva koji su prethodno bili marginalizirani, a nikada prije nisu bili uključeni u političke i društvene pokrete, da postanu protagonisti. Žene, umirovljenici, prekarni radnici_e, imigranti_kinje i izbjeglice, ljudi s „nevelikim kulturnim kapitalom“ i bez akademskih kvalifikacija činili su okosnicu ovog grassroots pokreta, zajedno s mnogobrojnim lijevim društvenim aktivistima_kinjama koji_e su nudili_e organizacijsko iskustvo i olakšavali učinkovitu komunikaciju.

 

Pokret solidarnosti prefigurirao je javnu sferu koju čine i odozdo podižu subalterni, kao i domenu samoupravne ekonomske proizvodnje i razmjene. U tom smislu, mreže solidarnosti mogu se promatrati kao sredstvo osiguravanja infrastrukture za demokratsko samoupravljanje političkom i ekonomskom sferom. One naznačuju mogućnost uspostavljanja „vanstitucija“ koje konsolidiraju nužnu (i kreativno otpornu) društvenu i materijalnu moć unapređivanja suverenosti, emancipacije, podruštvljene ekonomije i distribuiranog restrukturiranja moći kao takve.

„Otpor i potpora“ treći je od tri dijela u kolekciji eseja o „društvenoj solidarnosti“ koji su prvotno objavljeni u 231. broju časopisa People, Power, Place, objavljenog u ožujku 2021. godine. Pročitajte prvi i drugi dio.

Christos Giovanopoulos i Andreas Karitzis članovi su i osnivači Komvos (Hub) for Social Economy, Empowerment and Innovation (Komvos huba za socijalnu ekonomiju, osnaživanje i inovaciju).

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve