Otpor i potpora

"Mreže solidarnosti mogu se promatrati kao sredstvo osiguravanja infrastrukture za demokratsko samoupravljanje političkom i ekonomskom sferom. One naznačuju mogućnost uspostavljanja „vanstitucija“ koje konsolidiraju nužnu (i kreativno otpornu) društvenu i materijalnu moć unapređivanja suverenosti, emancipacije, podruštvljene ekonomije i distribuiranog restrukturiranja moći kao takve."

Detalj s plakata solidarnosti s migrantima iz Atene (izvor)
Uključivi i participativni oblici samoorganiziranja učinili su solidarnost gestom osobnog i kolektivnog osnaživanja u Grčkoj, pišu Christos Giovanopoulos i Andreas Karitzis.



Desetljeće uzastopnih kriza u Grčkoj generiralo je tri grassroots pokreta solidarnosti i otpora. Prvi se pojavio između 2011. i 2015. godine kao dio veće političke borbe protiv Trojkinog programa nadzora, štednje i strukturne prilagodbe. Drugi je nastao 2015. i 2016. kao podrška valovima izbjeglica koje su stizale do grčkih obala. Treći se pojavio prošloga proljeća sa širenjem pandemije COVID-19 i uvođenjem karantena.
 
„Socijalno distanciranje“ i sužavanje javnog prostora zbog pandemije COVID-19 doveli su u pitanje relacijske temelje na kojima počivaju prakse solidarnosti. Morale su se prilagoditi novim socioprostornim uvjetima i razviti novi imaginarij političkog i transformativnog potencijala. Prvo se pokazalo lakšim za postizanje od drugog.
 

Nove mreže

Gdje je to bilo moguće, mnoge solidarne strukture koje su postojale prije pandemije COVID-19 prebacile su svoje aktivnosti onlajn. Drugi projekti pokrenuli su lokalne kampanje za pružanje pomoći i organizirali sesije za psihološku podršku. Istodobno su se pojavile nove mreže uzajamne pomoći u fizičkim i digitalnim prostorima. Neke su uspostavljene na razini kvartova, dok su druge organizirane prema različitim interesima pojedinih grupa i zajednica (primjerice, kvir, osobe s invaliditetom itd.). Neke platforme funkcionirale su i kao prostor iz kojeg su zdravstveni radnici, solidarni aktivisti i drugi upućivali zajedničke zahtjeve i pokretali prosvjedne akcije. Jedna platforma napravila je izvanredan pokušaj koordiniranja proizvodnje zaštitne opreme za zdravstvene radnike i bolnice kroz suradnju dostupnih 3D-pisača, dizajna otvorenog koda i razmjene znanja.
 
Istovremeno su krenule i neformalne inicijative samopomoći, od malih obiteljskih radionica do čitavih stambenih blokova. Osim organiziranja skrbi i podrške ranjivim skupinama, krenuli su u lokaliziranu, neformalnu, a ponekad i individualnu proizvodnju maski za bolnice, lokalno stanovništvo i izbjeglice. Anketa Instituta za istraživanje maloprodajne robe široke potrošnje (Research Institute of Retail Consumer Goods, IELKA) pokazala je da se 8 posto stanovništva brinulo o susjedima tijekom prvog lock-downa, dok se 39 posto brinulo o članovima svoje obitelji. Takvi nalazi potvrđuju često zanemareni potencijal za razvoj politike i ekonomije solidarnosti, osobito u zemljama poput Grčke, u kojima je još aktivno sjećanje na komunalne (često pretkapitalističke) odnose i afektivne mreže.
 
Pandemija je nedvojbeno poremetila proces neoliberalne globalizacije. Istodobno je ubrzala konsolidaciju digitaliziranog modela kapitalističkog restrukturiranja i akumulacije. Trebali bismo pozicionirati pokret solidarnosti i razmatrati njegovo iskustvo s obzirom na ovaj kontekst, kao doprinos procesu strateške, radikalne i vitalne društvene transformacije.
 

Kolektivna snaga

Uključivi i participativni oblici samoorganiziranja učinili su solidarnost gestom osobnog i kolektivnog osnaživanja. Omogućili su lokalnim neaktivnim i zanemarenim znanjima, vještinama, mrežama, resursima i sektorima stanovništva koji su prethodno bili marginalizirani, a nikada prije nisu bili uključeni u političke i društvene pokrete, da postanu protagonisti. Žene, umirovljenici, prekarni radnici_e, imigranti_kinje i izbjeglice, ljudi s „nevelikim kulturnim kapitalom“ i bez akademskih kvalifikacija činili su okosnicu ovog grassroots pokreta, zajedno s mnogobrojnim lijevim društvenim aktivistima_kinjama koji_e su nudili_e organizacijsko iskustvo i olakšavali učinkovitu komunikaciju.
 
Pokret solidarnosti prefigurirao je javnu sferu koju čine i odozdo podižu subalterni, kao i domenu samoupravne ekonomske proizvodnje i razmjene. U tom smislu, mreže solidarnosti mogu se promatrati kao sredstvo osiguravanja infrastrukture za demokratsko samoupravljanje političkom i ekonomskom sferom. One naznačuju mogućnost uspostavljanja „vanstitucija“ koje konsolidiraju nužnu (i kreativno otpornu) društvenu i materijalnu moć unapređivanja suverenosti, emancipacije, podruštvljene ekonomije i distribuiranog restrukturiranja moći kao takve.





„Otpor i potpora“ treći je od tri dijela u kolekciji eseja o „društvenoj solidarnosti“ koji su prvotno objavljeni u 231. broju časopisa People, Power, Place, objavljenog u ožujku 2021. godine. Pročitajte prvi i drugi dio.





Christos Giovanopoulos i Andreas Karitzis članovi su i osnivači Komvos (Hub) for Social Economy, Empowerment and Innovation (Komvos huba za socijalnu ekonomiju, osnaživanje i inovaciju).





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve