Andreas Karitzis | Christos Giovanopoulos
4. studenoga 2021.
Otpor i potpora
"Mreže solidarnosti mogu se promatrati kao sredstvo osiguravanja infrastrukture za demokratsko samoupravljanje političkom i ekonomskom sferom. One naznačuju mogućnost uspostavljanja „vanstitucija“ koje konsolidiraju nužnu (i kreativno otpornu) društvenu i materijalnu moć unapređivanja suverenosti, emancipacije, podruštvljene ekonomije i distribuiranog restrukturiranja moći kao takve."
Uključivi i participativni oblici samoorganiziranja učinili su solidarnost gestom osobnog i kolektivnog osnaživanja u Grčkoj, pišu Christos Giovanopoulos i Andreas Karitzis.
Desetljeće uzastopnih kriza u Grčkoj generiralo je tri grassroots pokreta solidarnosti i otpora. Prvi se pojavio između 2011. i 2015. godine kao dio veće političke borbe protiv Trojkinog programa nadzora, štednje i strukturne prilagodbe. Drugi je nastao 2015. i 2016. kao podrška valovima izbjeglica koje su stizale do grčkih obala. Treći se pojavio prošloga proljeća sa širenjem pandemije COVID-19 i uvođenjem karantena.
„Socijalno distanciranje“ i sužavanje javnog prostora zbog pandemije COVID-19 doveli su u pitanje relacijske temelje na kojima počivaju prakse solidarnosti. Morale su se prilagoditi novim socioprostornim uvjetima i razviti novi imaginarij političkog i transformativnog potencijala. Prvo se pokazalo lakšim za postizanje od drugog.
Nove mreže
Gdje je to bilo moguće, mnoge solidarne strukture koje su postojale prije pandemije COVID-19 prebacile su svoje aktivnosti onlajn. Drugi projekti pokrenuli su lokalne kampanje za pružanje pomoći i organizirali sesije za psihološku podršku. Istodobno su se pojavile nove mreže uzajamne pomoći u fizičkim i digitalnim prostorima. Neke su uspostavljene na razini kvartova, dok su druge organizirane prema različitim interesima pojedinih grupa i zajednica (primjerice, kvir, osobe s invaliditetom itd.). Neke platforme funkcionirale su i kao prostor iz kojeg su zdravstveni radnici, solidarni aktivisti i drugi upućivali zajedničke zahtjeve i pokretali prosvjedne akcije. Jedna platforma napravila je izvanredan pokušaj koordiniranja proizvodnje zaštitne opreme za zdravstvene radnike i bolnice kroz suradnju dostupnih 3D-pisača, dizajna otvorenog koda i razmjene znanja.
Istovremeno su krenule i neformalne inicijative samopomoći, od malih obiteljskih radionica do čitavih stambenih blokova. Osim organiziranja skrbi i podrške ranjivim skupinama, krenuli su u lokaliziranu, neformalnu, a ponekad i individualnu proizvodnju maski za bolnice, lokalno stanovništvo i izbjeglice. Anketa Instituta za istraživanje maloprodajne robe široke potrošnje (Research Institute of Retail Consumer Goods, IELKA) pokazala je da se 8 posto stanovništva brinulo o susjedima tijekom prvog lock-downa, dok se 39 posto brinulo o članovima svoje obitelji. Takvi nalazi potvrđuju često zanemareni potencijal za razvoj politike i ekonomije solidarnosti, osobito u zemljama poput Grčke, u kojima je još aktivno sjećanje na komunalne (često pretkapitalističke) odnose i afektivne mreže.
Pandemija je nedvojbeno poremetila proces neoliberalne globalizacije. Istodobno je ubrzala konsolidaciju digitaliziranog modela kapitalističkog restrukturiranja i akumulacije. Trebali bismo pozicionirati pokret solidarnosti i razmatrati njegovo iskustvo s obzirom na ovaj kontekst, kao doprinos procesu strateške, radikalne i vitalne društvene transformacije.
Kolektivna snaga
Uključivi i participativni oblici samoorganiziranja učinili su solidarnost gestom osobnog i kolektivnog osnaživanja. Omogućili su lokalnim neaktivnim i zanemarenim znanjima, vještinama, mrežama, resursima i sektorima stanovništva koji su prethodno bili marginalizirani, a nikada prije nisu bili uključeni u političke i društvene pokrete, da postanu protagonisti. Žene, umirovljenici, prekarni radnici_e, imigranti_kinje i izbjeglice, ljudi s „nevelikim kulturnim kapitalom“ i bez akademskih kvalifikacija činili su okosnicu ovog grassroots pokreta, zajedno s mnogobrojnim lijevim društvenim aktivistima_kinjama koji_e su nudili_e organizacijsko iskustvo i olakšavali učinkovitu komunikaciju.
Pokret solidarnosti prefigurirao je javnu sferu koju čine i odozdo podižu subalterni, kao i domenu samoupravne ekonomske proizvodnje i razmjene. U tom smislu, mreže solidarnosti mogu se promatrati kao sredstvo osiguravanja infrastrukture za demokratsko samoupravljanje političkom i ekonomskom sferom. One naznačuju mogućnost uspostavljanja „vanstitucija“ koje konsolidiraju nužnu (i kreativno otpornu) društvenu i materijalnu moć unapređivanja suverenosti, emancipacije, podruštvljene ekonomije i distribuiranog restrukturiranja moći kao takve.
„Otpor i potpora“ treći je od tri dijela u kolekciji eseja o „društvenoj solidarnosti“ koji su prvotno objavljeni u 231. broju časopisa People, Power, Place, objavljenog u ožujku 2021. godine. Pročitajte prvi i drugi dio.
Christos Giovanopoulos i Andreas Karitzis članovi su i osnivači Komvos (Hub) for Social Economy, Empowerment and Innovation (Komvos huba za socijalnu ekonomiju, osnaživanje i inovaciju).
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.