Tko se zadnji smije – od Konga do Conga

Dok su kritičarski i auditorijumski reflektori upereni u Čin ubijanja, dokumentarni film Joshue Oppenheimera iz 2012. godine o genocidu nad indonežanskim komunistima, dotle je Čovjek koji se smije – Ispovijesti jednog ubojice, film istočnonjemačkih autora Gerharda Scheumanna i Waltera Heynowskog iz 1966. godine, ostao slijepa mrlja filmske kritike i recepcije. Ova odvažna reprezentacija političkog nasilja kroz priču nacističkog veterana Kongo-Müllera također ogoljuje brutalne masakre nad komunistima, posebice one koji su se odvijali pod njegovim rukovodstvom u Kongu. Budući da on o tome govori kao pripadajućem dijelu paketa europskih vrijednosti, NATO politika, pa čak i nastojanja Goethe Instituta, možda i nije čudno što je film ostao skrajnut unutar hladnoratovski magnetiziranog eurocentričnog okvira.

Fotografija prikazana u filmu Der lachende Mann – Bekenntnisse eines Mörders (1966), na kojoj Kongo-Müller (u sredini) stoji na zračnoj pisti u Kinshasi (tadašnjem Leopoldvilleu) pored potpukovnika američkih vojnih snaga (lijevo) (izvor)
U proteklih je desetak godina rijetko koji film doživio unisone laude publike i kritike kao što je to slučaj s Činom ubijanja, dokumentarcem Joshue Oppenheimera iz 2012. godine. Sljedeće ga je godine mnoštvo najuglednijih instanci proglasilo filmom godine, a top liste najboljih dokumentaraca svih vremena redovno ga svrstavaju u sam vrh. Samo tri godine nakon premijere, 2015., Britanski filmski institut okupio je dvjestotinjak filmskih kustosa i najuglednijih dokumentarista kako bi glasali o pedeset najboljih dokumentaraca u povijesti, i Čin ubijanja završio je na devetnaestom mjestu, faktički još za trajanja globalne distribucije.
 
Film portretira jednog od protagonista indonežanskog genocida iz 1965-66, odnosno velike čistke u kojoj je mučki ubijeno između pet stotina tisuća i milijun ljudi koji su pripadali Indonežanskoj komunističkoj partiji (do Kineske komunističke revolucije 1949., najvećoj komunističkoj partiji Azije) ili bili njezini simpatizeri. Film prikazuje zazorno nelagodnu dramatizaciju ubojstava koje je protagonist Anwar Congo provodio kao član režimskih odreda smrti i nekovrsnu katarzu sadističkog ubojice. Kritički osvrti redovno su isticali političku odvažnost, kao i etičku beskompromisnost filma, kojima se ističe među sličnim pothvatima artikuliranja povijesne istine koja je dugo bila potiskivana, skrivena ili naprosto zanemarena, barem iz naše eurocentrične perspektive.
 
Povijest Hladnog rata impregnirana je slobodarskim narativom o bajkovitom srazu dobra i zla, unutar kojega su liberalne kapitalističke zemlje, posvećene slobodi pojedinca i tržišta, u vječnoj napetosti s totalitarnim Sovjetskim Savezom i satelitskim komunističkim državama. Rušenje Berlinskog zida u takvoj se pričici hipostazira u konačni trijumf slobode, na tragu nadaleko poznate i kasnije ozloglašene fraze o „kraju povijesti“ američkog politologa Francisa Fukuyame. Prozapadni, liberalni diskurs postavio je Europu, mahom Srednju i Istočnu, kao mizanscenu na kojoj se odvijala borba dvaju titana. Padom Zida, Dobro je pobijedilo. U najkraćim, rudimentarnim crtama ovakvu interpretaciju nude uobičajene pripovijesti, kodificirane udžbenicima suvremene povijesti i sociologije politike.
 
Kako danas pokazuju brojne studije[1] koje demaskiraju kulturnu politiku zapadnih zemalja kao alatku u Hladnom ratu, tadašnji enorman propagandni pogon bio je striktno usmjeren na europski kontekst. Bitka za zalutale duše inspirirane lijevim idejama vodila se na mnoštvu frontova, no s bitnim naglaskom na tradicionalnu, građansku inteligenciju Starog kontinenta. Ostatak svijeta, odnosno tzv. globalni Jug, bio je, u najboljem slučaju, tek sporedna, komorna pozornica svjetske povijesti. Tek je nedavna studija Vincenta Bevinsa (2020) The Jakarta Method ambiciozno zahvatila širi kontekst i pokušala hladnoratovsku dinamiku smjestiti na globalnu ravan, analizirajući ranije spomenuti indonežanski masakr kao pomno isplaniranu i strateški ključnu epizodu Hladnog rata. Bevins kao inspiraciju za svoje istraživanje među ostalim navodi i Oppenheimerov film.
 
Međutim, ni Bevins ni ugledne filmološke institucije, ni pregledi najvećih dokumentaraca u povijesti ne spominju film istočnonjemačkih autora Gerharda Scheumanna i Waltera Heynowskog Der lachende Mann – Bekenntnisse eines Mörders (Čovjek koji se smije – Ispovijesti jednog ubojice) iz 1966. godine. Ovaj naslov ne spominje se u recentnom i autoritativnom izdanju Uvod u dokumentarni film Billa Nicholsa, kao ni u reprezentativnom zborniku Killer Images. Documentary Film, Memory and the Performance koji su uredili Joshua Oppenheimer i Joram Ten Brink, a koji se bavi reprezentacijom političkog nasilja na filmu. Ta činjenica donekle iznenađuje s obzirom da se radi o pionirskom uratku te provenijencije.
 
Čovjek koji se smije je talking-head dokumentarac, u potpunosti posvećen osebujnom liku – Kongu-Mülleru. Pravim imenom Siegfried Müller, Kongo-Müller je nacistički veteran Drugog svjetskog rata u kojem je kao heroj na Istočnom frontu odlikovan Željeznim križom i jedva izvukao živu glavu. Nakon rata nakratko se primiruje u Južnoafričkoj Republici i potom kao plaćenik vodi postrojbu međunarodnih dobrovoljaca s ciljem eliminacije komunističkih gerilaca u Kongu, koji se tada oslobađa kolonijalne vlasti. Politički trezven i hladnokrvan, iskreno priznaje kako je taktički najmudrije djelovati šokom, što su on i njegovi podređeni izvodili bešćutnim ubojstvima gerilaca ili civila, spaljivanjem sela i makabrističnom praksom pranja lubanja ubijenih, koje bi potom nabijali na kolac ili njima ukrašavali džipove i interijere.
 
O svim aspektima svog zločinačkog djelovanja Kongo-Müller izvještava toplim glasom elokventnog svjedoka vremena koji ima razumijevanja za sve ideologije, a priori ne mrzi nikoga, osim onih koji zastupaju suprotnu ideologiju, a s takvima je i više nego kvalificiran za razračunati se. Tijekom čitavog filma, odjeven u paravojnu uniformu s mnoštvom odlikovanja i činova, Müller se smijulji, iskreno razdragan evociranjem svoje velebne vojne karijere i ponosan na ratnu efikasnost sebe i svojih paravojnih jedinica. Samog sebe predstavlja kao borca s kontinuiranom misijom eliminacije boljševizma, od 1939. do trenutka u kojem se odvija intervju, pri čemu ističe entuzijazam za odlaskom u Vijetnam, kako bi i tamo doprinio borbi protiv boljševičkog zla. Retorička uglađenost i pripovjedna opuštenost u snažnom su kontrastu sa sadržajem koji se prepričava, mjestimično ojačanim i autentičnim snimkama izmasakriranih leševa diljem ruralnih puteva nakon prolaska Müllerovih postrojba. Režijskom bravurom kamera povremeno fokusira njegove savršeno ulaštene vojničke čizme, besprijekorno ispolirane nokte ili delikatnu gestiku ruku.
 
Za razliku od Hannah Arendt koja tih godina kroz lik Eichmanna pretencioznom pseudo-antropološkom spekulacijom zdvaja nad banalnošću zla, Heynowski i Scheumann efektnim vizualnim kontrastiranjem razbijaju naše kulturne predrasude o finoći kao političkoj vrlini. Drugim riječima, nema ničeg proturječnog u krvožednoj brutalnosti jednog svirepog ubojice i njegovim galantnim manirama. Liberalna je ideološka fabrikacija, ozbiljno prisutna i u našem javnom diskursu, da je građanska kultiviranost nespojiva s koljačkim senzibilitetom.
 
Tome u prilog govori i sam Kongo-Müller, uporno naglašavajući da se bori za moderne, europske vrijednosti i da su borbe u Kongu dio NATO akcija, odnosno vojnog djelovanja najnaprednijih zemalja svijeta. Čak ide do toga da kao svoj politički orijentir navodi republikanske vrijednosti jednakosti, bratstva i slobode. Cinizam kojega je on (za razliku od dobrog dijela zapadnog ljudskopravaškog žargona) svjestan, leži u činjenici da su tzv. europske vrijednosti tek lice puno brutalnijeg naličja, koje najmanje od Kolumba naovamo počiva na nemilosrdnoj eksploataciji kolonija. Tek su lenjinistički inspirirani antikolonijalni pokreti (i u Kongu i u Indoneziji) bez fige u džepu stali u obranu tih načela i tom gestom izazvali grubu reakciju zapadnih, „slobodarskih“ zemalja koje su trebale likove poput Konga-Müllera da utjeraju domicilnom stanovništvu vrijednosti u kosti.
 
Razlog zbog kojega ovog filma nema na popisima najvećih političkih dokumentaraca ili u zbornicima posvećenima političkom filmu, razlog zbog kojega je ovaj film kritika često prokazivala kao jeftini propagandni uradak (među ostalima i Damir Radić, nemuštim snebivanjem nad režijskom „manipulacijom“) nije, dakako, zavjera zapadnjačke filmske kritike ili njezina neinformiranost, pa da im se propust naprosto dogodio. Radi se o sistemskoj značajki većeg dijela zapadnog humanističkog diskursa, konkretno, o strukturnoj sljepoći za političku dinamiku koja se odvija van okvira narcisoidne eurocentrične samodostatnosti. Zato nemamo nikakvih problema s poznavanjem „radikalnih“ američkih umjetnika, čak i kada saznamo da je njihovu promociju i kanonizaciju direktno provodila CIA (ili to znamo kojih pedesetak godina, koliko su javno poznate osnivačke namjere Kongresa za kulturne slobode), a pritom, izuzev geekovskih krugova, ne možemo nabrojati niti jednog modernističkog bugarskog, indijskog ili tuniškog redatelja, nijednog istočnonjemačkog ili kurdskog pisca, nijednog tajvanskog kompozitora.
 
Prošlo je više od 40 godina od Saidova Orijentalizma, a naša „neutralna“ kritika i teorija umjetnosti i dalje rovari po svom pješčaniku, blazirano samouvjerena kako barata neutralnim i objektivnim kriterijima, dok čeljad s one strane stvara isključivo u propagandne (ili eventualno folklorne) svrhe. Samo je u takvoj vizuri moguće da se film kao što je Čovjek koji se smije previđa u većem dijelu kritičkog diskursa o reprezentaciji političkog na filmu. On se naprosto ne tretira kao umjetničko djelo, već kao rezultat birokratske manipulacije.
 
Za razliku od akademske kritike, trijumfalno zagledane u svoj pupak kao vrh svijeta, Kongo-Müller – notorni zločinac, čovjek s terena – politiku ipak razumije puno istančanije i konkretnije. Dokazuje to i njegova benjaminovski točna dijagnoza smisla misije Goethe Instituta koji je tad otvoren u Leopoldvilleu (kasnije Kinshasi): svaka država ima službenu i neslužbenu liniju međunarodne politike; SR Njemačka uspostavila je Goethe institut kako bi službenim kanalima provodila ono što ja provodim neslužbenim. Na pitanje jesu li službenici Instituta onda bili suglasni s njegovim djelovanjem, Kongo-Müller samouvjereno odgovara: „Naravno, Goethe Institut u potpunosti je razumio o čemu se u Kongu radi.“
 
Film koji u živom vremenu kolonijalne okupacije uspije osmisliti, organizirati i sprovesti format u kojem će protagonist najbrutalnijih zločina sebe ponosno i samosvjesno predstavljati kao borca za zapadne vrijednosti, pa bilo to i „manipulacijom“, ili konvencionalnije rečeno dramaturgijom, može biti (i jeste) prokazan kao puka alatka istočnonjemačke, komunističke propagande. Ono što mu ovakva kritika (tragikomično slijepa na vlastite uvjete proizvodnje) ne može odreći jest pionirsko otvaranje filmskog formata za koje će „radikalnim“ umjetnicima Zapada trebati još koje desetljeće.






Bilješke:

[1] Studija Grega Barnhisela Cold War Modernists: Art, Literature, and American Cultural Diplomacy iz 2015. godine odličan je primjer.











Tekst je nastao u okviru projekta „Slijepe pjege“ financiranog sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) za poticanje Komplementarnih djelatnosti u 2021. godini.

Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju "Od kraja hladnog rata revolucije nisu u modi, a velika većina muzeja, pa i muzealaca, nije zainteresirana za (pri)povijest(i) potlačenih. Upravo tada s našeg prostora nestaju svi Muzeji revolucije, a muzealci se gotovo unisono okreću identitetskim temama, posebice nacionalizmu koji kao ključna paradigma prožima nove stalne postave i privremene izložbene programe."
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.
  • 14. prosinca 2022. Ključne riječi: magični voluntarizam "Kada se ljudi suočavaju s prekarnim zaposlenjem, obavijestima o deložaciji, ili se bore da prehrane svoju djecu, uloga terapije razgovorom i vještina samopomoći znatno je oslabljena. (...) U konačnici, magični nas voluntarizam gura u zamku umanjivanja utjecaja materijalnog nezadovoljstva. Zanemarujući društvene uzroke i one vrste nedaća koje mogu biti endemske za živote ljudi iz radničke klase, nehotično doprinosimo depolitizaciji mentalnog zdravlja."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve