Tko se zadnji smije – od Konga do Conga

Dok su kritičarski i auditorijumski reflektori upereni u Čin ubijanja, dokumentarni film Joshue Oppenheimera iz 2012. godine o genocidu nad indonežanskim komunistima, dotle je Čovjek koji se smije – Ispovijesti jednog ubojice, film istočnonjemačkih autora Gerharda Scheumanna i Waltera Heynowskog iz 1966. godine, ostao slijepa mrlja filmske kritike i recepcije. Ova odvažna reprezentacija političkog nasilja kroz priču nacističkog veterana Kongo-Müllera također ogoljuje brutalne masakre nad komunistima, posebice one koji su se odvijali pod njegovim rukovodstvom u Kongu. Budući da on o tome govori kao pripadajućem dijelu paketa europskih vrijednosti, NATO politika, pa čak i nastojanja Goethe Instituta, možda i nije čudno što je film ostao skrajnut unutar hladnoratovski magnetiziranog eurocentričnog okvira.

Fotografija prikazana u filmu Der lachende Mann – Bekenntnisse eines Mörders (1966), na kojoj Kongo-Müller (u sredini) stoji na zračnoj pisti u Kinshasi (tadašnjem Leopoldvilleu) pored potpukovnika američkih vojnih snaga (lijevo) (izvor)
U proteklih je desetak godina rijetko koji film doživio unisone laude publike i kritike kao što je to slučaj s Činom ubijanja, dokumentarcem Joshue Oppenheimera iz 2012. godine. Sljedeće ga je godine mnoštvo najuglednijih instanci proglasilo filmom godine, a top liste najboljih dokumentaraca svih vremena redovno ga svrstavaju u sam vrh. Samo tri godine nakon premijere, 2015., Britanski filmski institut okupio je dvjestotinjak filmskih kustosa i najuglednijih dokumentarista kako bi glasali o pedeset najboljih dokumentaraca u povijesti, i Čin ubijanja završio je na devetnaestom mjestu, faktički još za trajanja globalne distribucije.
 
Film portretira jednog od protagonista indonežanskog genocida iz 1965-66, odnosno velike čistke u kojoj je mučki ubijeno između pet stotina tisuća i milijun ljudi koji su pripadali Indonežanskoj komunističkoj partiji (do Kineske komunističke revolucije 1949., najvećoj komunističkoj partiji Azije) ili bili njezini simpatizeri. Film prikazuje zazorno nelagodnu dramatizaciju ubojstava koje je protagonist Anwar Congo provodio kao član režimskih odreda smrti i nekovrsnu katarzu sadističkog ubojice. Kritički osvrti redovno su isticali političku odvažnost, kao i etičku beskompromisnost filma, kojima se ističe među sličnim pothvatima artikuliranja povijesne istine koja je dugo bila potiskivana, skrivena ili naprosto zanemarena, barem iz naše eurocentrične perspektive.
 
Povijest Hladnog rata impregnirana je slobodarskim narativom o bajkovitom srazu dobra i zla, unutar kojega su liberalne kapitalističke zemlje, posvećene slobodi pojedinca i tržišta, u vječnoj napetosti s totalitarnim Sovjetskim Savezom i satelitskim komunističkim državama. Rušenje Berlinskog zida u takvoj se pričici hipostazira u konačni trijumf slobode, na tragu nadaleko poznate i kasnije ozloglašene fraze o „kraju povijesti“ američkog politologa Francisa Fukuyame. Prozapadni, liberalni diskurs postavio je Europu, mahom Srednju i Istočnu, kao mizanscenu na kojoj se odvijala borba dvaju titana. Padom Zida, Dobro je pobijedilo. U najkraćim, rudimentarnim crtama ovakvu interpretaciju nude uobičajene pripovijesti, kodificirane udžbenicima suvremene povijesti i sociologije politike.
 
Kako danas pokazuju brojne studije[1] koje demaskiraju kulturnu politiku zapadnih zemalja kao alatku u Hladnom ratu, tadašnji enorman propagandni pogon bio je striktno usmjeren na europski kontekst. Bitka za zalutale duše inspirirane lijevim idejama vodila se na mnoštvu frontova, no s bitnim naglaskom na tradicionalnu, građansku inteligenciju Starog kontinenta. Ostatak svijeta, odnosno tzv. globalni Jug, bio je, u najboljem slučaju, tek sporedna, komorna pozornica svjetske povijesti. Tek je nedavna studija Vincenta Bevinsa (2020) The Jakarta Method ambiciozno zahvatila širi kontekst i pokušala hladnoratovsku dinamiku smjestiti na globalnu ravan, analizirajući ranije spomenuti indonežanski masakr kao pomno isplaniranu i strateški ključnu epizodu Hladnog rata. Bevins kao inspiraciju za svoje istraživanje među ostalim navodi i Oppenheimerov film.
 
Međutim, ni Bevins ni ugledne filmološke institucije, ni pregledi najvećih dokumentaraca u povijesti ne spominju film istočnonjemačkih autora Gerharda Scheumanna i Waltera Heynowskog Der lachende Mann – Bekenntnisse eines Mörders (Čovjek koji se smije – Ispovijesti jednog ubojice) iz 1966. godine. Ovaj naslov ne spominje se u recentnom i autoritativnom izdanju Uvod u dokumentarni film Billa Nicholsa, kao ni u reprezentativnom zborniku Killer Images. Documentary Film, Memory and the Performance koji su uredili Joshua Oppenheimer i Joram Ten Brink, a koji se bavi reprezentacijom političkog nasilja na filmu. Ta činjenica donekle iznenađuje s obzirom da se radi o pionirskom uratku te provenijencije.
 
Čovjek koji se smije je talking-head dokumentarac, u potpunosti posvećen osebujnom liku – Kongu-Mülleru. Pravim imenom Siegfried Müller, Kongo-Müller je nacistički veteran Drugog svjetskog rata u kojem je kao heroj na Istočnom frontu odlikovan Željeznim križom i jedva izvukao živu glavu. Nakon rata nakratko se primiruje u Južnoafričkoj Republici i potom kao plaćenik vodi postrojbu međunarodnih dobrovoljaca s ciljem eliminacije komunističkih gerilaca u Kongu, koji se tada oslobađa kolonijalne vlasti. Politički trezven i hladnokrvan, iskreno priznaje kako je taktički najmudrije djelovati šokom, što su on i njegovi podređeni izvodili bešćutnim ubojstvima gerilaca ili civila, spaljivanjem sela i makabrističnom praksom pranja lubanja ubijenih, koje bi potom nabijali na kolac ili njima ukrašavali džipove i interijere.
 
O svim aspektima svog zločinačkog djelovanja Kongo-Müller izvještava toplim glasom elokventnog svjedoka vremena koji ima razumijevanja za sve ideologije, a priori ne mrzi nikoga, osim onih koji zastupaju suprotnu ideologiju, a s takvima je i više nego kvalificiran za razračunati se. Tijekom čitavog filma, odjeven u paravojnu uniformu s mnoštvom odlikovanja i činova, Müller se smijulji, iskreno razdragan evociranjem svoje velebne vojne karijere i ponosan na ratnu efikasnost sebe i svojih paravojnih jedinica. Samog sebe predstavlja kao borca s kontinuiranom misijom eliminacije boljševizma, od 1939. do trenutka u kojem se odvija intervju, pri čemu ističe entuzijazam za odlaskom u Vijetnam, kako bi i tamo doprinio borbi protiv boljševičkog zla. Retorička uglađenost i pripovjedna opuštenost u snažnom su kontrastu sa sadržajem koji se prepričava, mjestimično ojačanim i autentičnim snimkama izmasakriranih leševa diljem ruralnih puteva nakon prolaska Müllerovih postrojba. Režijskom bravurom kamera povremeno fokusira njegove savršeno ulaštene vojničke čizme, besprijekorno ispolirane nokte ili delikatnu gestiku ruku.
 
Za razliku od Hannah Arendt koja tih godina kroz lik Eichmanna pretencioznom pseudo-antropološkom spekulacijom zdvaja nad banalnošću zla, Heynowski i Scheumann efektnim vizualnim kontrastiranjem razbijaju naše kulturne predrasude o finoći kao političkoj vrlini. Drugim riječima, nema ničeg proturječnog u krvožednoj brutalnosti jednog svirepog ubojice i njegovim galantnim manirama. Liberalna je ideološka fabrikacija, ozbiljno prisutna i u našem javnom diskursu, da je građanska kultiviranost nespojiva s koljačkim senzibilitetom.
 
Tome u prilog govori i sam Kongo-Müller, uporno naglašavajući da se bori za moderne, europske vrijednosti i da su borbe u Kongu dio NATO akcija, odnosno vojnog djelovanja najnaprednijih zemalja svijeta. Čak ide do toga da kao svoj politički orijentir navodi republikanske vrijednosti jednakosti, bratstva i slobode. Cinizam kojega je on (za razliku od dobrog dijela zapadnog ljudskopravaškog žargona) svjestan, leži u činjenici da su tzv. europske vrijednosti tek lice puno brutalnijeg naličja, koje najmanje od Kolumba naovamo počiva na nemilosrdnoj eksploataciji kolonija. Tek su lenjinistički inspirirani antikolonijalni pokreti (i u Kongu i u Indoneziji) bez fige u džepu stali u obranu tih načela i tom gestom izazvali grubu reakciju zapadnih, „slobodarskih“ zemalja koje su trebale likove poput Konga-Müllera da utjeraju domicilnom stanovništvu vrijednosti u kosti.
 
Razlog zbog kojega ovog filma nema na popisima najvećih političkih dokumentaraca ili u zbornicima posvećenima političkom filmu, razlog zbog kojega je ovaj film kritika često prokazivala kao jeftini propagandni uradak (među ostalima i Damir Radić, nemuštim snebivanjem nad režijskom „manipulacijom“) nije, dakako, zavjera zapadnjačke filmske kritike ili njezina neinformiranost, pa da im se propust naprosto dogodio. Radi se o sistemskoj značajki većeg dijela zapadnog humanističkog diskursa, konkretno, o strukturnoj sljepoći za političku dinamiku koja se odvija van okvira narcisoidne eurocentrične samodostatnosti. Zato nemamo nikakvih problema s poznavanjem „radikalnih“ američkih umjetnika, čak i kada saznamo da je njihovu promociju i kanonizaciju direktno provodila CIA (ili to znamo kojih pedesetak godina, koliko su javno poznate osnivačke namjere Kongresa za kulturne slobode), a pritom, izuzev geekovskih krugova, ne možemo nabrojati niti jednog modernističkog bugarskog, indijskog ili tuniškog redatelja, nijednog istočnonjemačkog ili kurdskog pisca, nijednog tajvanskog kompozitora.
 
Prošlo je više od 40 godina od Saidova Orijentalizma, a naša „neutralna“ kritika i teorija umjetnosti i dalje rovari po svom pješčaniku, blazirano samouvjerena kako barata neutralnim i objektivnim kriterijima, dok čeljad s one strane stvara isključivo u propagandne (ili eventualno folklorne) svrhe. Samo je u takvoj vizuri moguće da se film kao što je Čovjek koji se smije previđa u većem dijelu kritičkog diskursa o reprezentaciji političkog na filmu. On se naprosto ne tretira kao umjetničko djelo, već kao rezultat birokratske manipulacije.
 
Za razliku od akademske kritike, trijumfalno zagledane u svoj pupak kao vrh svijeta, Kongo-Müller – notorni zločinac, čovjek s terena – politiku ipak razumije puno istančanije i konkretnije. Dokazuje to i njegova benjaminovski točna dijagnoza smisla misije Goethe Instituta koji je tad otvoren u Leopoldvilleu (kasnije Kinshasi): svaka država ima službenu i neslužbenu liniju međunarodne politike; SR Njemačka uspostavila je Goethe institut kako bi službenim kanalima provodila ono što ja provodim neslužbenim. Na pitanje jesu li službenici Instituta onda bili suglasni s njegovim djelovanjem, Kongo-Müller samouvjereno odgovara: „Naravno, Goethe Institut u potpunosti je razumio o čemu se u Kongu radi.“
 
Film koji u živom vremenu kolonijalne okupacije uspije osmisliti, organizirati i sprovesti format u kojem će protagonist najbrutalnijih zločina sebe ponosno i samosvjesno predstavljati kao borca za zapadne vrijednosti, pa bilo to i „manipulacijom“, ili konvencionalnije rečeno dramaturgijom, može biti (i jeste) prokazan kao puka alatka istočnonjemačke, komunističke propagande. Ono što mu ovakva kritika (tragikomično slijepa na vlastite uvjete proizvodnje) ne može odreći jest pionirsko otvaranje filmskog formata za koje će „radikalnim“ umjetnicima Zapada trebati još koje desetljeće.






Bilješke:

[1] Studija Grega Barnhisela Cold War Modernists: Art, Literature, and American Cultural Diplomacy iz 2015. godine odličan je primjer.











Tekst je nastao u okviru projekta „Slijepe pjege“ financiranog sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) za poticanje Komplementarnih djelatnosti u 2021. godini.

Vezani članci

  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve

Nove objave

Najnoviji komentari

Arhiva

Kategorije

Meta