Tko se zadnji smije – od Konga do Conga

Dok su kritičarski i auditorijumski reflektori upereni u Čin ubijanja, dokumentarni film Joshue Oppenheimera iz 2012. godine o genocidu nad indonežanskim komunistima, dotle je Čovjek koji se smije – Ispovijesti jednog ubojice, film istočnonjemačkih autora Gerharda Scheumanna i Waltera Heynowskog iz 1966. godine, ostao slijepa mrlja filmske kritike i recepcije. Ova odvažna reprezentacija političkog nasilja kroz priču nacističkog veterana Kongo-Müllera također ogoljuje brutalne masakre nad komunistima, posebice one koji su se odvijali pod njegovim rukovodstvom u Kongu. Budući da on o tome govori kao pripadajućem dijelu paketa europskih vrijednosti, NATO politika, pa čak i nastojanja Goethe Instituta, možda i nije čudno što je film ostao skrajnut unutar hladnoratovski magnetiziranog eurocentričnog okvira.

Fotografija prikazana u filmu Der lachende Mann – Bekenntnisse eines Mörders (1966), na kojoj Kongo-Müller (u sredini) stoji na zračnoj pisti u Kinshasi (tadašnjem Leopoldvilleu) pored potpukovnika američkih vojnih snaga (lijevo) (izvor)
U proteklih je desetak godina rijetko koji film doživio unisone laude publike i kritike kao što je to slučaj s Činom ubijanja, dokumentarcem Joshue Oppenheimera iz 2012. godine. Sljedeće ga je godine mnoštvo najuglednijih instanci proglasilo filmom godine, a top liste najboljih dokumentaraca svih vremena redovno ga svrstavaju u sam vrh. Samo tri godine nakon premijere, 2015., Britanski filmski institut okupio je dvjestotinjak filmskih kustosa i najuglednijih dokumentarista kako bi glasali o pedeset najboljih dokumentaraca u povijesti, i Čin ubijanja završio je na devetnaestom mjestu, faktički još za trajanja globalne distribucije.
 
Film portretira jednog od protagonista indonežanskog genocida iz 1965-66, odnosno velike čistke u kojoj je mučki ubijeno između pet stotina tisuća i milijun ljudi koji su pripadali Indonežanskoj komunističkoj partiji (do Kineske komunističke revolucije 1949., najvećoj komunističkoj partiji Azije) ili bili njezini simpatizeri. Film prikazuje zazorno nelagodnu dramatizaciju ubojstava koje je protagonist Anwar Congo provodio kao član režimskih odreda smrti i nekovrsnu katarzu sadističkog ubojice. Kritički osvrti redovno su isticali političku odvažnost, kao i etičku beskompromisnost filma, kojima se ističe među sličnim pothvatima artikuliranja povijesne istine koja je dugo bila potiskivana, skrivena ili naprosto zanemarena, barem iz naše eurocentrične perspektive.
 
Povijest Hladnog rata impregnirana je slobodarskim narativom o bajkovitom srazu dobra i zla, unutar kojega su liberalne kapitalističke zemlje, posvećene slobodi pojedinca i tržišta, u vječnoj napetosti s totalitarnim Sovjetskim Savezom i satelitskim komunističkim državama. Rušenje Berlinskog zida u takvoj se pričici hipostazira u konačni trijumf slobode, na tragu nadaleko poznate i kasnije ozloglašene fraze o „kraju povijesti“ američkog politologa Francisa Fukuyame. Prozapadni, liberalni diskurs postavio je Europu, mahom Srednju i Istočnu, kao mizanscenu na kojoj se odvijala borba dvaju titana. Padom Zida, Dobro je pobijedilo. U najkraćim, rudimentarnim crtama ovakvu interpretaciju nude uobičajene pripovijesti, kodificirane udžbenicima suvremene povijesti i sociologije politike.
 
Kako danas pokazuju brojne studije[1] koje demaskiraju kulturnu politiku zapadnih zemalja kao alatku u Hladnom ratu, tadašnji enorman propagandni pogon bio je striktno usmjeren na europski kontekst. Bitka za zalutale duše inspirirane lijevim idejama vodila se na mnoštvu frontova, no s bitnim naglaskom na tradicionalnu, građansku inteligenciju Starog kontinenta. Ostatak svijeta, odnosno tzv. globalni Jug, bio je, u najboljem slučaju, tek sporedna, komorna pozornica svjetske povijesti. Tek je nedavna studija Vincenta Bevinsa (2020) The Jakarta Method ambiciozno zahvatila širi kontekst i pokušala hladnoratovsku dinamiku smjestiti na globalnu ravan, analizirajući ranije spomenuti indonežanski masakr kao pomno isplaniranu i strateški ključnu epizodu Hladnog rata. Bevins kao inspiraciju za svoje istraživanje među ostalim navodi i Oppenheimerov film.
 
Međutim, ni Bevins ni ugledne filmološke institucije, ni pregledi najvećih dokumentaraca u povijesti ne spominju film istočnonjemačkih autora Gerharda Scheumanna i Waltera Heynowskog Der lachende Mann – Bekenntnisse eines Mörders (Čovjek koji se smije – Ispovijesti jednog ubojice) iz 1966. godine. Ovaj naslov ne spominje se u recentnom i autoritativnom izdanju Uvod u dokumentarni film Billa Nicholsa, kao ni u reprezentativnom zborniku Killer Images. Documentary Film, Memory and the Performance koji su uredili Joshua Oppenheimer i Joram Ten Brink, a koji se bavi reprezentacijom političkog nasilja na filmu. Ta činjenica donekle iznenađuje s obzirom da se radi o pionirskom uratku te provenijencije.
 
Čovjek koji se smije je talking-head dokumentarac, u potpunosti posvećen osebujnom liku – Kongu-Mülleru. Pravim imenom Siegfried Müller, Kongo-Müller je nacistički veteran Drugog svjetskog rata u kojem je kao heroj na Istočnom frontu odlikovan Željeznim križom i jedva izvukao živu glavu. Nakon rata nakratko se primiruje u Južnoafričkoj Republici i potom kao plaćenik vodi postrojbu međunarodnih dobrovoljaca s ciljem eliminacije komunističkih gerilaca u Kongu, koji se tada oslobađa kolonijalne vlasti. Politički trezven i hladnokrvan, iskreno priznaje kako je taktički najmudrije djelovati šokom, što su on i njegovi podređeni izvodili bešćutnim ubojstvima gerilaca ili civila, spaljivanjem sela i makabrističnom praksom pranja lubanja ubijenih, koje bi potom nabijali na kolac ili njima ukrašavali džipove i interijere.
 
O svim aspektima svog zločinačkog djelovanja Kongo-Müller izvještava toplim glasom elokventnog svjedoka vremena koji ima razumijevanja za sve ideologije, a priori ne mrzi nikoga, osim onih koji zastupaju suprotnu ideologiju, a s takvima je i više nego kvalificiran za razračunati se. Tijekom čitavog filma, odjeven u paravojnu uniformu s mnoštvom odlikovanja i činova, Müller se smijulji, iskreno razdragan evociranjem svoje velebne vojne karijere i ponosan na ratnu efikasnost sebe i svojih paravojnih jedinica. Samog sebe predstavlja kao borca s kontinuiranom misijom eliminacije boljševizma, od 1939. do trenutka u kojem se odvija intervju, pri čemu ističe entuzijazam za odlaskom u Vijetnam, kako bi i tamo doprinio borbi protiv boljševičkog zla. Retorička uglađenost i pripovjedna opuštenost u snažnom su kontrastu sa sadržajem koji se prepričava, mjestimično ojačanim i autentičnim snimkama izmasakriranih leševa diljem ruralnih puteva nakon prolaska Müllerovih postrojba. Režijskom bravurom kamera povremeno fokusira njegove savršeno ulaštene vojničke čizme, besprijekorno ispolirane nokte ili delikatnu gestiku ruku.
 
Za razliku od Hannah Arendt koja tih godina kroz lik Eichmanna pretencioznom pseudo-antropološkom spekulacijom zdvaja nad banalnošću zla, Heynowski i Scheumann efektnim vizualnim kontrastiranjem razbijaju naše kulturne predrasude o finoći kao političkoj vrlini. Drugim riječima, nema ničeg proturječnog u krvožednoj brutalnosti jednog svirepog ubojice i njegovim galantnim manirama. Liberalna je ideološka fabrikacija, ozbiljno prisutna i u našem javnom diskursu, da je građanska kultiviranost nespojiva s koljačkim senzibilitetom.
 
Tome u prilog govori i sam Kongo-Müller, uporno naglašavajući da se bori za moderne, europske vrijednosti i da su borbe u Kongu dio NATO akcija, odnosno vojnog djelovanja najnaprednijih zemalja svijeta. Čak ide do toga da kao svoj politički orijentir navodi republikanske vrijednosti jednakosti, bratstva i slobode. Cinizam kojega je on (za razliku od dobrog dijela zapadnog ljudskopravaškog žargona) svjestan, leži u činjenici da su tzv. europske vrijednosti tek lice puno brutalnijeg naličja, koje najmanje od Kolumba naovamo počiva na nemilosrdnoj eksploataciji kolonija. Tek su lenjinistički inspirirani antikolonijalni pokreti (i u Kongu i u Indoneziji) bez fige u džepu stali u obranu tih načela i tom gestom izazvali grubu reakciju zapadnih, „slobodarskih“ zemalja koje su trebale likove poput Konga-Müllera da utjeraju domicilnom stanovništvu vrijednosti u kosti.
 
Razlog zbog kojega ovog filma nema na popisima najvećih političkih dokumentaraca ili u zbornicima posvećenima političkom filmu, razlog zbog kojega je ovaj film kritika često prokazivala kao jeftini propagandni uradak (među ostalima i Damir Radić, nemuštim snebivanjem nad režijskom „manipulacijom“) nije, dakako, zavjera zapadnjačke filmske kritike ili njezina neinformiranost, pa da im se propust naprosto dogodio. Radi se o sistemskoj značajki većeg dijela zapadnog humanističkog diskursa, konkretno, o strukturnoj sljepoći za političku dinamiku koja se odvija van okvira narcisoidne eurocentrične samodostatnosti. Zato nemamo nikakvih problema s poznavanjem „radikalnih“ američkih umjetnika, čak i kada saznamo da je njihovu promociju i kanonizaciju direktno provodila CIA (ili to znamo kojih pedesetak godina, koliko su javno poznate osnivačke namjere Kongresa za kulturne slobode), a pritom, izuzev geekovskih krugova, ne možemo nabrojati niti jednog modernističkog bugarskog, indijskog ili tuniškog redatelja, nijednog istočnonjemačkog ili kurdskog pisca, nijednog tajvanskog kompozitora.
 
Prošlo je više od 40 godina od Saidova Orijentalizma, a naša „neutralna“ kritika i teorija umjetnosti i dalje rovari po svom pješčaniku, blazirano samouvjerena kako barata neutralnim i objektivnim kriterijima, dok čeljad s one strane stvara isključivo u propagandne (ili eventualno folklorne) svrhe. Samo je u takvoj vizuri moguće da se film kao što je Čovjek koji se smije previđa u većem dijelu kritičkog diskursa o reprezentaciji političkog na filmu. On se naprosto ne tretira kao umjetničko djelo, već kao rezultat birokratske manipulacije.
 
Za razliku od akademske kritike, trijumfalno zagledane u svoj pupak kao vrh svijeta, Kongo-Müller – notorni zločinac, čovjek s terena – politiku ipak razumije puno istančanije i konkretnije. Dokazuje to i njegova benjaminovski točna dijagnoza smisla misije Goethe Instituta koji je tad otvoren u Leopoldvilleu (kasnije Kinshasi): svaka država ima službenu i neslužbenu liniju međunarodne politike; SR Njemačka uspostavila je Goethe institut kako bi službenim kanalima provodila ono što ja provodim neslužbenim. Na pitanje jesu li službenici Instituta onda bili suglasni s njegovim djelovanjem, Kongo-Müller samouvjereno odgovara: „Naravno, Goethe Institut u potpunosti je razumio o čemu se u Kongu radi.“
 
Film koji u živom vremenu kolonijalne okupacije uspije osmisliti, organizirati i sprovesti format u kojem će protagonist najbrutalnijih zločina sebe ponosno i samosvjesno predstavljati kao borca za zapadne vrijednosti, pa bilo to i „manipulacijom“, ili konvencionalnije rečeno dramaturgijom, može biti (i jeste) prokazan kao puka alatka istočnonjemačke, komunističke propagande. Ono što mu ovakva kritika (tragikomično slijepa na vlastite uvjete proizvodnje) ne može odreći jest pionirsko otvaranje filmskog formata za koje će „radikalnim“ umjetnicima Zapada trebati još koje desetljeće.






Bilješke:

[1] Studija Grega Barnhisela Cold War Modernists: Art, Literature, and American Cultural Diplomacy iz 2015. godine odličan je primjer.











Tekst je nastao u okviru projekta „Slijepe pjege“ financiranog sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) za poticanje Komplementarnih djelatnosti u 2021. godini.

Vezani članci

  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.
  • 9. rujna 2023. Transfobija: reciklirana moralna panika u službi kapitalizma Bujajuća anti-trans propaganda sve glasnije i opasnije prijeti životima trans osoba. Ekstremno desne političke elite, kojima sekundiraju trans-isključujuće radikalne feministkinje, LGB savezi i drugi samoprozvani eksperti za „rodnu ideologiju“ ne prestaju ispunjavati javni prostor dezinformacijama i senzacionalizmom u svrhe širenja moralne panike. Normalizacija transfobije oslanja se na motive koji se osvjedočeno ciklički uprežu u intenziviranje i mejnstrimizaciju diskriminacije i opresije po različitim osnovama. Sistemski situirani konzervativizam u jeku socioekonomske krize ponovno zaoštrava rodne režime i podiže bedeme cisheteronormativne obitelji uime kapitala.
  • 29. lipnja 2023. Politički dosezi serijala RuPaul’s Drag Race U kritičkom osvrtu na popularni američki reality show RuPaul's Drag Race, autorica teksta preispituje njegove komodifikacijske okvire i ukalupljenost u kapitalistički realizam odnosno suženu reprezentaciju draga, te historizira moderni drag: od ballroom scene Crnih kvir osoba iz Harlema tijekom 1920-ih, preko paralelnih struktura i jačanja Pokreta za oslobođenje gejeva i lezbijki tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, sve do recentnih aproprijacija drag i kvir kulture. Oštrica kritike cisheteronormativnog društva i njegovih artificijelnih patrijarhalnih rodnih uloga – opresivnih kako za žene, tako i za kvir ljude, ali i same muškarce – u popularnim je reprezentacijama vidno oslabjela. Primjer toga je i Drag Race, koji drag, ali i kvir, svodi na performativnu zabavu za široku publiku. Namjesto kritike, horizontalnosti i solidarnosti, show promiče agresivnu kompeticiju i snažni individualizam, koji tobože nadilazi sve strukturne opresije.
  • 27. lipnja 2023. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (drugi dio) Osim što je ostavila traga na mnogobrojnim ljudskim životima, pandemija AIDS-a je krajem 20. stoljeća utjecala i na razvoj LGBT pokreta, kako u Sjedinjenim Državama, tako i globalno. Nekadašnji radikalni Pokret za oslobođenje gejeva i lezbijki napravio je zaokret prema bračnoj jednakosti kao osnovnom cilju, koji se zahvaljujući američkoj kulturnoj dominaciji i dalje nameće kao jedno od glavnih obilježja borbe za prava LGBT osoba. Dalekosežne posljedice ovakvog liberalnog razvodnjavanja i konzervativnog kooptiranja LGBT pokreta u kontekstu rješavanja AIDS krize konzervativnim biopolitikama braka i obitelji, ogledaju se i u današnjim borbama protiv (ultra)konzervativnih politika i praksi, koje u SAD-u i drugdje u svijetu izravno i neizravno ugrožavaju živote transrodne populacije.
  • 20. lipnja 2023. Materijalistička kritika građanske jugonostalgije Postoje različite jugonostalgije, među kojima je i ona (malo)građanskog ili liberalnog tipa. Osim fokusa na određeni (uži) period Jugoslavije, ideju socijalizma razmatra kroz pojednostavljenu predstavu povijesti kao sukoba „modernizma“ i „antimodernizma“, te „individualizma“ i „kolektivizma“. Socijalizam se zamišlja više kao „životni stil“, ispražnjen od emancipatornog političkog sadržaja, a nit vodilja zapravo je uklapanje u svjetski poredak slobodnog tržišta – ova kulturna imaginacija prije svega žali što je propuštena karta za „pravi“ kapitalizam. Za razliku od idealističkog historijskog pristupa, materijalistička analiza Jugoslaviji pristupa kroz analizu klasnih odnosa, a umjesto na potrošačke standarde, usredotočuje se na radničku participaciju u proizvodnji (samoupravne ekonomije, politike, tendencije, krize i neuspjehe). Materijalistička analiza državnog socijalizma utoliko nije nostalgična, nego kritička.
  • 15. lipnja 2023. Iz istorije borbe za socijalno stanovanje u Srbiji Neposredno nakon Prvog svjetskog rata, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca uvedene su regulativne mjere kojima je država ozbiljnije intervenirala u odnose zajmodavaca i podstanara: rekvizicija stanova, moratorij na iseljenje i ograničenja cijena najamnina. Iako je stambena bijeda nakon rata dosegla ogromne razmjere, državne politike kao pomoć najsiromašnijima bile su isključivo ustupak borbi i otporu, kojima je ritam udarala snažna Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). Partija je kreirala progresivni stambeni program, pozivala na bojkot, predvodila prosvjede i organizirala štrajkove protiv stambene oskudice i drugih pitanja, te aktivno pratila provođenje zakona i situaciju na terenu – osobito u Srbiji, najpogođenijoj ratnim razaranjima i stoga s najviše problema u polju stanovanja. Gotovo nepostojeća regulacija podstanarstva i neoliberalno socijalno stanovanje koje ne zadovoljava potrebe najugroženijih u našim današnjim državama, daju nam povoda da uzmemo ovakve historijske primjere i periode u kojima je izborena barem minimalna reforma stanovanja kao smjerokaz za aktualne i buduće borbe.
  • 29. svibnja 2023. Vampiri, zombiji i druga čudovišta kapitalizma Različite su paradigme strahova (strepnja, izgubljenost, otuđenost, jeza, tjelesna panika, apokaliptičnost) reflektirane u žanru horora tijekom povijesnog razvoja kapitalizma, kroz figure čudovišta koja odražavaju suštinske bojazni vezane uz reprodukciju života u tom sistemu. Komparativno se koristeći analizom popkulturne imaginacije u ovom žanru, te historijsko-materijalističkim pristupom, autor trasira genealogiju suvremenih čudovišta (zombija, vukodlaka, vještica, vampira, kanibala) i afektivnih struktura straha u period prvobitne akumulacije i uspostavljanja kapitalističkog društvenog okvira, izvlačeći na vidjelo neskriveno nasilje i monstruoznost sâmog kapitalizma, čija je eksploativna struktura danas umnogome normalizirana kao fetišizirana apstrakcija.
  • 29. travnja 2023. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju treći po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Bavit ćemo se kapitalističkim obrazovanjem, odnosom eksploatacije i opresivnih ejblističkih režima, orodnjenim nasiljem, pitanjem nacionalizma, slijepim pjegama u primjenama pojmova roda, spola i klase, političkom ofenzivom na transrodnu zajednicu, umjetničkim radom te kritičkim čitanjem popularne kulture. Prijave traju do 10. svibnja 2023. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 15. do 20. svibnja. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve