Domaći uradak: tri nove knjige o radu

Knjige Heather Berg Porn Work: Sex, Labor, and Late Capitalism, Phila Jonesa Work without the Worker: Labour in the age of Platform Capitalism i Amelie Horgan Lost in Work: Escaping Capitalism produbljuju analize suvremenih oblika rada. Prva se bavi tipovima rada koji omogućuju pornografsku proizvodnju, a njihovo nijansirano promišljanje pokazuje prelaženje granica između rada i ne-rada, kao i pomjeranje klasnih pozicija: pa je tako u nastojanju da se bude sam svoj šef istovremeno moguće postati vlastiti štrajkolomac. Druga knjiga se bavi platformskim honorarnim radom i njegovom zaglibljenosti u liminalnom stanju između stroja i ljudskog bića, radnika i izvođača, rada i igre: pa tako možemo biti ne samo vlastiti štrajkolomac, nego i vlastita automatizacija. Treća knjiga propituje jaz između iskustva rada i njegove reprezentacije: rad se ne predstavlja kao nešto čemu smo podređeni i na što smo prinuđeni zbog opstanka, već kao nešto što nas konstituira kao subjekte, ne kao nešto što moramo nego kao nešto što jesmo. Sve tri knjige mogle bi potaknuti ne samo propitivanje zastarjelih konceptualizacija rada, već i naznačiti horizont za nove načine borbe.

Naslovnice triju knjiga o radu: Heather Berg, Porn Work: Sex, Labor, and Late Capitalism; Phil Jones, Work without the Worker: Labour in the age of Platform Capitalism i Amelia Horgan, Lost in Work: Escaping Capitalism (izvor)
Budući da predajem redovni kolegij o radu, a uskoro objavljujem i vlastitu knjigu o radu, imam naviku pratiti sve što se piše o toj temi, od teorijskih istraživanja i polemika, do etnografija i suvremenih političko-ekonomskih istraživanja. Postaje sve zahtjevnije pratiti ovo polje, jer se situacija otprije desetak godina, kada je objavljena knjiga The Problem with Work Kathi Weeks, i kada se činilo da će stvari ići na kapaljku, promijenila, tako da danas postoji redovni priljev knjiga. U nastavku slijede kratke recenzije triju nedavno objavljenih naslova.
 
Knjiga Heather Berg, Porn Work: Sex, Labor, and Late Capitalism predstavlja korektiv dvjema glavnim istraživačkim tendencijama. Kao prvo, reagirajući na literaturu o pornografiji koja je prije svega tretira kao robu, kao predmet, da bi potom raspravljala o njezinim učincima, autorica adresira rad uključen u proizvodnju tog predmeta. Većina rasprava o pornografiji započinje s robom, u trenutku kada je stvar o kojoj se govori već proizvedena, a ne s radom uključenim u njezinu proizvodnju. Kao drugo, čak i istraživanja o prekarnoj prirodi honorarnih poslova rijetko kada razmatraju na koje je načine proizvodnja pornografije dio istog procesa rada posredovanog digitalnim platformama. Drugim riječima, kada se o pornografiji raspravlja, ne pristupa joj se kao radu, a kada se rad analizira, to rijetko kada uključuje pornografiju. Time se ne ograničava samo razumijevanje pornografije, već i (puno važnije) svijeta rada. Berg adresira oba ova ograničenja, razmatrajući rad koji stoji u pozadini pornografske proizvodnje. Njezina je knjiga važna već i samo iz tog razloga: umjesto da na temelju moralizatorske ili hedonističke logike pretpostavlja da je proizvodnja pornografije drugačija od drugih oblika rada, Berg propituje koje su sličnosti i razlike rada u pornografiji s obzirom na šire transformacije svijeta rada.
 
Jedan od najzanimljivijih aspekata njezine knjige je njezino propitivanje poroznosti granica između honorarnih poslova, odnosno plaćenih scena; besplatnog rada, odnosno postavljanja video-klipova ili fotografija onlajn za konzumaciju bez naplate; i „poduzetničkih“ aktivnosti, odnosno upravljanja vlastitim sajtom ili video kanalom. Ista izvođačica često će unutar jednog dana ili tjedna prijeći ove različite granice, obavljajući različite vrste poslova uz različite vrste remuneracije (ili izostanka iste). Kao što tvrdi Berg, „Dijalektika pornografije zamršenija je od konvencionalnih priča o klasnoj borbi, zato što su klasne granice ovdje puno manje okoštale. Radnice_i u pornografiji rijetko su kad isključivo radnice_i. Umjesto toga, zauzimaju neprestano promjenjive klasne pozicije kao poduzetnice_i, nezavisne izvođačice_i, formalne zaposlenice_i, menadžerke_i ili producentice_i pod ugovorom ili u slobodnjačkom odnosu.“ Logika u pozadini ovakvog pomjeranja položaja podrazumijeva da rad za produkcijsku kompaniju, ili čak scene koje se nudi onlajn bez naplate, mogu pomoći u izgradnji nečijeg brenda. Trajektorija koja se proteže svim navedenim tipovima rada održava se strategijom koja je usmjerena na to da izgradnjom brenda akomodira smanjenje naknadi za rad i izostanak kontrole; međutim, kao i sve strategije, za nju nema garancija. Kao što piše Berg,
„Budući da je sve manje prilika za najamni rad na sceni, a sve više prilika za jačanje vidljivosti brenda, ova je strategija osobito neizvjesna u pornografiji. Za radnice_ke u pornografiji nema pouzdane veze između statusa ‘mikro-zvijezde’ i materijalne sigurnosti. Jedan agent požalio se da klijentica koja ima 100 000 pratitelja na twitteru broji tek deset pretplatnika koji plaćaju sadržaj na njezinoj vlastitoj internetskoj stranici. Slično tome, besplatne izvedbe preko web-kamera koje izvođačice_i nude u nadi da će to polučiti klijentelom koja plaća, ne pomažu uvijek u ostvarivanju tog cilja. Štoviše, mogu funkcionirati kao štrajkolomački rad, podižući ljestvicu onoga što se očekuje da će druge izvođačice učiniti besplatno i otežavajući svima da naplate vrijeme provedeno u interakciji s klijentima.“
Bez želje da poričem specifičnost pornografskog rada, teško je u ovome odlomku ne nazrijeti općenitiji problem s kojim se suočavaju mnoge_i današnje_i radnice_i. To da radnice rade same protiv sebe, istovremeno radeći za sebe – povećavajući moć kapitala dok zarađuju svoju nadnicu – nije novost, dapače mogli bismo tvrditi da je ta dinamika integralni dio Marxove kritike kapitalizma. Novom se čini ideja da bi u nastojanju da se bude sam svoj šef, netko mogao postati i vlastiti štrajkolomac. Da je rad na povećanju vidljivosti vlastitog brenda, što je ponekad nužno i može biti uvjet ostvarivanja veće moći, istovremeno uvjet sve veće podređenosti. Ovaj uvjet postaje još frapantniji imamo li u vidu da je jedna od stvari koje privlače ljude pornografskom radu očekivanje da će obavljati manje rada, a imati više autonomije, odnosno zarađivati dovoljno novca u nekoliko dana kako bi to potrajalo čitavi tjedan. To očekivanje sve češće biva iznevjereno, a život se svodi na potragu za poslom koja sve više postaje posao sam po sebi.
 
Knjiga Phila Jonesa, Work without the Worker: Labour in the age of Platform Capitalism također se bavi raspadom distinkcije između rada i ne-rada. Jones istražuje polje uglavnom nevidljivih radnica i radnika iza kulisa digitalnog svijeta. Riječ je o radnicama i radnicima koji postižu da algoritmi funkcioniraju (tegiranjem slika, filtriranjem video-klipova, prevođenjem teksta itd.), onima koje Bezos naziva „umjetnom umjetnom inteligencijom“. Tobožnje Bezosovo neobično uvažavanje čovjeka kao „svjesnog organa stroja“ odražava se i u imenu Amazonova Mehaničkog Turčina (Mechanical Turk), nazvanog prema zamišljenom stroju unutar kojega je bila sakrivena ljudska osoba. Kao što Jones piše o nevidljivom radu, „u postmodernoj varijanti osamnaestostoljetne naprave, platforma maskira ljude u računice, ovoga puta kako bi se impresioniralo lakovjernu – ili naprosto ciničnu – publiku start-upova, konglomerata i sveučilišnih istraživača.“ Poprilična količina rada odvija se u našim inteligentnim strojevima, a veliki dio toga rada je nevidljiv, globaliziran i slabo plaćen.
 
Pored toga što su radnice i radnici sakriveni iza kompjutorskih ekrana, čime se postiže da se kompjutori doimaju pametnijima, bržima i responzivnijima, one_i ih pomažu usavršavati. Podučavati stroj da nauči prepoznavati prizore ili obavljati druge jednostavne zadatke također može značiti da se sebe, i svoj već u startu prekarni posao, čini suvišnim. Izgleda da možete biti ne samo svoj vlastiti štrajkolomac, već i svoja vlastita automatizacija, ili barem doprinijeti istoj.
 
Iako je rascjep između čovjeka i stroja, ili čovjeka u stroju, jedan od pomaka koje Jones mapira, jednako je značajan status samih radnika. Naime, honorarni radnici obavljaju jedan po jedan specifični angažman, no platforme su uređene tako da discipliniraju radnike – oni koji ne obavljaju posao dovoljno brzo, ili se za njih drži da rade loš posao, gube čak i priliku za buduće zaposlenje. Ovaj liminalni status u određenom smislu podrazumijeva da dobijaju najgore od oba svijeta. Kao što to Jones frazira, „U takozvanoj honorarnoj ekonomiji, primjerice, radnicima se uskraćuju sva prava koja imaju zaposlenici, ali im se ne omogućava nijedna sloboda koju imaju nezavisni izvođači.“ Umjesto da prelaze preko granica, kao u slučaju Berginog istraživanja o pornografskom radu, platformski honorarni radnik ili radnica zaglavili su u liminalnom stanju između stroja i ljudskog bića, radnika i izvođača, pa čak i između rada i igre. Jones tvrdi da je na djelu sve veća ludifikacija (gamification) honorarnog rada, zamjena (makar bijednih) nadnica poklon bonovima ili drugim oblicima nagrada koje su u suštini digitalni kod. Internet je vratio komadni rad (piece work) i prodavaonicu tvrtke (company store), sada još blještavije, globalnije, a istovremeno izoliranije nego ikada prije.
 
Posljednja poanta je osobito važna jer honorarne radnice i radnici na platformama često nemaju nikakav međusobni kontakt ili čak način da se upoznaju i često su raširene_i širom svijeta. Platforme koje organiziraju njihov rad pod strogim su nadzorom zapošljavatelja i stoga neprijateljski postavljene prema radničkoj komunikaciji. Platforme su kapitalistički ideal koji omogućava organiziranje radnika bez stvaranja uvjeta za njihovu samoorganizaciju, komunikaciju u sobi za odmor ili nakon posla. Jones tvrdi kako unatoč tome postoje pokušaji organiziranja, uspostavljanja foruma za digitalno organiziranje, upravo preko te tehnologije, koja ih spaja istovremeno ih razdvajajući. Uparenim čitanjem Berg i Jonesa, teško je ne zamisliti da će svaki oblik radničkog organiziranja u budućnosti uključivati sposobnost da se remeti i aproprira tehnologije koje organiziraju rad.
 
Okrenemo li se trećoj knjizi, specifična propitivanja Berg i Jonesa moguće je tumačiti kao konkretne instance golemog općeg sloma podjele između života i posla. Ovo je jedna od centralnih teza knjige Amelie Horgan, Lost in Work: Escaping Capitalism. Dok su Berg i Jones u svojim knjigama već započeli_e mapirati neke od transformacija uzrokovanih pandemijom COVID-19, osobito u trenutku kada je ista premjestila još više rada onlajn, Horganina knjiga započinje šokom koji je pandemija proizvela u našem razumijevanju realnosti rada. Postali smo svjesni naše ovisnosti o tuđem radu, i podsjetili se koliko je većina poslova zahtjevna i nesigurna. Kao što Horgan piše, „COVID-19 doveo je u pitanje umirujuću ideju progresivnog napretka u polju radnih odnosa i razotkrio rasprostranjenost novih loših radnih aranžmana.“
 
Horgan nas ne podsjeća samo na to koliko je loše stanje u suvremenom radnom okolišu, ne samo u pogledu dugačkog radnog vremena i bijedne plaće, kao i zlostavljanja koje je integralni dio rada u uslužnom sektoru (i koje se također pogoršalo tijekom pandemije), već i da sav taj rad počiva na fundamentalnoj asimetriji moći, koja je često zakrivena u načinima na koje razmišljamo o radu.
„Ne kontroliramo naše radne uvjete, te će biti izazovno dovesti ih u pitanje. Zbog pozadinske neslobode – činjenice da smo svi primorani_e raditi – sve je teže boriti se protiv loših praksi na radnom mjestu, poput manjka propisne zaštitne opreme, rutinskog izostanka plaćenih prekovremenih sati, čak i uznemiravanja i diskriminacije. Ako vam je posao potreban kako biste preživjeli, osobito ako je teško zaposliti (možda nemate pravi set vještina ili dozvola za rad, ili je stopa nezaposlenosti visoka), izravna kontrola koju vaš šef ima nad vama još je veća.“
Ovo se možda doima kao banalna, temeljna činjenica postojanja, no, kako Horgan pokazuje, čitav način na koji razmišljamo o radu i reprezentiramo ga u suvremenom društvu, usmjeren je prema zakrivanju te činjenice. Općenito gledajući, rad se ne predstavlja kao nešto čemu smo podvrgnuti, već kao nešto što nas konstituira kao subjekte, kao sredstvo naše samorealizacije. Ekstremni rascjep između rada kao nečega što smo primorani činiti u svrhu našeg opstanka, i rada kao nečega što nas konstituira kroz samorealizaciju, otežava nam da tumačimo rad, kao i same sebe.
 
Unatoč ovom disruptivnom i dezorijentirajućem jazu između življenog iskustva rada i njegove reprezentacije, rada kao uvjeta na koji smo primorani, a koji proživljavamo na podlozi ideja o slobodi i samorealizaciji, nastavljamo borbu. Činimo to kroz male poteze, produljujući si pauze, provjeravajući društvene mreže tijekom radnih sati, ili naprosto izmicanjem u toalet. Kao što piše Horgan, „dok radnici i radnice pokušavaju oteti nešto vremena od rada dok su na poslu, uprava intenzificira radni proces.“
 
Istovremenim čitanjem Berg, Jonesa i Horgan, možemo uvidjeti da se – unatoč tome što su se strukture, okviri i diskursi rada promijenili, i učinili nekadašnje okvire borbe zastarjelima – i dalje radi o borbi, pokušaju zadobivanja autonomije, užitka i moći naspram sistema koji je ustremljen na to da pretvori sve navedeno, pa i sam život, u izvor profita. Naša je zadaća da uspostavimo nove okvire i nove organizacije koje će biti u stanju podići tu borbu iz nečega što se odvija potiho na individualnoj razini, i pretvoriti je u politiku.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve