Jason Read
9. prosinca 2021.
Domaći uradak: tri nove knjige o radu
Knjige Heather Berg Porn Work: Sex, Labor, and Late Capitalism, Phila Jonesa Work without the Worker: Labour in the age of Platform Capitalism i Amelie Horgan Lost in Work: Escaping Capitalism produbljuju analize suvremenih oblika rada. Prva se bavi tipovima rada koji omogućuju pornografsku proizvodnju, a njihovo nijansirano promišljanje pokazuje prelaženje granica između rada i ne-rada, kao i pomjeranje klasnih pozicija: pa je tako u nastojanju da se bude sam svoj šef istovremeno moguće postati vlastiti štrajkolomac. Druga knjiga se bavi platformskim honorarnim radom i njegovom zaglibljenosti u liminalnom stanju između stroja i ljudskog bića, radnika i izvođača, rada i igre: pa tako možemo biti ne samo vlastiti štrajkolomac, nego i vlastita automatizacija. Treća knjiga propituje jaz između iskustva rada i njegove reprezentacije: rad se ne predstavlja kao nešto čemu smo podređeni i na što smo prinuđeni zbog opstanka, već kao nešto što nas konstituira kao subjekte, ne kao nešto što moramo nego kao nešto što jesmo. Sve tri knjige mogle bi potaknuti ne samo propitivanje zastarjelih konceptualizacija rada, već i naznačiti horizont za nove načine borbe.
Budući da predajem redovni kolegij o radu, a uskoro objavljujem i vlastitu knjigu o radu, imam naviku pratiti sve što se piše o toj temi, od teorijskih istraživanja i polemika, do etnografija i suvremenih političko-ekonomskih istraživanja. Postaje sve zahtjevnije pratiti ovo polje, jer se situacija otprije desetak godina, kada je objavljena knjiga The Problem with Work Kathi Weeks, i kada se činilo da će stvari ići na kapaljku, promijenila, tako da danas postoji redovni priljev knjiga. U nastavku slijede kratke recenzije triju nedavno objavljenih naslova.
Knjiga Heather Berg, Porn Work: Sex, Labor, and Late Capitalism predstavlja korektiv dvjema glavnim istraživačkim tendencijama. Kao prvo, reagirajući na literaturu o pornografiji koja je prije svega tretira kao robu, kao predmet, da bi potom raspravljala o njezinim učincima, autorica adresira rad uključen u proizvodnju tog predmeta. Većina rasprava o pornografiji započinje s robom, u trenutku kada je stvar o kojoj se govori već proizvedena, a ne s radom uključenim u njezinu proizvodnju. Kao drugo, čak i istraživanja o prekarnoj prirodi honorarnih poslova rijetko kada razmatraju na koje je načine proizvodnja pornografije dio istog procesa rada posredovanog digitalnim platformama. Drugim riječima, kada se o pornografiji raspravlja, ne pristupa joj se kao radu, a kada se rad analizira, to rijetko kada uključuje pornografiju. Time se ne ograničava samo razumijevanje pornografije, već i (puno važnije) svijeta rada. Berg adresira oba ova ograničenja, razmatrajući rad koji stoji u pozadini pornografske proizvodnje. Njezina je knjiga važna već i samo iz tog razloga: umjesto da na temelju moralizatorske ili hedonističke logike pretpostavlja da je proizvodnja pornografije drugačija od drugih oblika rada, Berg propituje koje su sličnosti i razlike rada u pornografiji s obzirom na šire transformacije svijeta rada.
Jedan od najzanimljivijih aspekata njezine knjige je njezino propitivanje poroznosti granica između honorarnih poslova, odnosno plaćenih scena; besplatnog rada, odnosno postavljanja video-klipova ili fotografija onlajn za konzumaciju bez naplate; i „poduzetničkih“ aktivnosti, odnosno upravljanja vlastitim sajtom ili video kanalom. Ista izvođačica često će unutar jednog dana ili tjedna prijeći ove različite granice, obavljajući različite vrste poslova uz različite vrste remuneracije (ili izostanka iste). Kao što tvrdi Berg, „Dijalektika pornografije zamršenija je od konvencionalnih priča o klasnoj borbi, zato što su klasne granice ovdje puno manje okoštale. Radnice_i u pornografiji rijetko su kad isključivo radnice_i. Umjesto toga, zauzimaju neprestano promjenjive klasne pozicije kao poduzetnice_i, nezavisne izvođačice_i, formalne zaposlenice_i, menadžerke_i ili producentice_i pod ugovorom ili u slobodnjačkom odnosu.“ Logika u pozadini ovakvog pomjeranja položaja podrazumijeva da rad za produkcijsku kompaniju, ili čak scene koje se nudi onlajn bez naplate, mogu pomoći u izgradnji nečijeg brenda. Trajektorija koja se proteže svim navedenim tipovima rada održava se strategijom koja je usmjerena na to da izgradnjom brenda akomodira smanjenje naknadi za rad i izostanak kontrole; međutim, kao i sve strategije, za nju nema garancija. Kao što piše Berg,
„Budući da je sve manje prilika za najamni rad na sceni, a sve više prilika za jačanje vidljivosti brenda, ova je strategija osobito neizvjesna u pornografiji. Za radnice_ke u pornografiji nema pouzdane veze između statusa ‘mikro-zvijezde’ i materijalne sigurnosti. Jedan agent požalio se da klijentica koja ima 100 000 pratitelja na twitteru broji tek deset pretplatnika koji plaćaju sadržaj na njezinoj vlastitoj internetskoj stranici. Slično tome, besplatne izvedbe preko web-kamera koje izvođačice_i nude u nadi da će to polučiti klijentelom koja plaća, ne pomažu uvijek u ostvarivanju tog cilja. Štoviše, mogu funkcionirati kao štrajkolomački rad, podižući ljestvicu onoga što se očekuje da će druge izvođačice učiniti besplatno i otežavajući svima da naplate vrijeme provedeno u interakciji s klijentima.“
Bez želje da poričem specifičnost pornografskog rada, teško je u ovome odlomku ne nazrijeti općenitiji problem s kojim se suočavaju mnoge_i današnje_i radnice_i. To da radnice rade same protiv sebe, istovremeno radeći za sebe – povećavajući moć kapitala dok zarađuju svoju nadnicu – nije novost, dapače mogli bismo tvrditi da je ta dinamika integralni dio Marxove kritike kapitalizma. Novom se čini ideja da bi u nastojanju da se bude sam svoj šef, netko mogao postati i vlastiti štrajkolomac. Da je rad na povećanju vidljivosti vlastitog brenda, što je ponekad nužno i može biti uvjet ostvarivanja veće moći, istovremeno uvjet sve veće podređenosti. Ovaj uvjet postaje još frapantniji imamo li u vidu da je jedna od stvari koje privlače ljude pornografskom radu očekivanje da će obavljati manje rada, a imati više autonomije, odnosno zarađivati dovoljno novca u nekoliko dana kako bi to potrajalo čitavi tjedan. To očekivanje sve češće biva iznevjereno, a život se svodi na potragu za poslom koja sve više postaje posao sam po sebi.
Knjiga Phila Jonesa, Work without the Worker: Labour in the age of Platform Capitalism također se bavi raspadom distinkcije između rada i ne-rada. Jones istražuje polje uglavnom nevidljivih radnica i radnika iza kulisa digitalnog svijeta. Riječ je o radnicama i radnicima koji postižu da algoritmi funkcioniraju (tegiranjem slika, filtriranjem video-klipova, prevođenjem teksta itd.), onima koje Bezos naziva „umjetnom umjetnom inteligencijom“. Tobožnje Bezosovo neobično uvažavanje čovjeka kao „svjesnog organa stroja“ odražava se i u imenu Amazonova Mehaničkog Turčina (Mechanical Turk), nazvanog prema zamišljenom stroju unutar kojega je bila sakrivena ljudska osoba. Kao što Jones piše o nevidljivom radu, „u postmodernoj varijanti osamnaestostoljetne naprave, platforma maskira ljude u računice, ovoga puta kako bi se impresioniralo lakovjernu – ili naprosto ciničnu – publiku start-upova, konglomerata i sveučilišnih istraživača.“ Poprilična količina rada odvija se u našim inteligentnim strojevima, a veliki dio toga rada je nevidljiv, globaliziran i slabo plaćen.
Pored toga što su radnice i radnici sakriveni iza kompjutorskih ekrana, čime se postiže da se kompjutori doimaju pametnijima, bržima i responzivnijima, one_i ih pomažu usavršavati. Podučavati stroj da nauči prepoznavati prizore ili obavljati druge jednostavne zadatke također može značiti da se sebe, i svoj već u startu prekarni posao, čini suvišnim. Izgleda da možete biti ne samo svoj vlastiti štrajkolomac, već i svoja vlastita automatizacija, ili barem doprinijeti istoj.
Iako je rascjep između čovjeka i stroja, ili čovjeka u stroju, jedan od pomaka koje Jones mapira, jednako je značajan status samih radnika. Naime, honorarni radnici obavljaju jedan po jedan specifični angažman, no platforme su uređene tako da discipliniraju radnike – oni koji ne obavljaju posao dovoljno brzo, ili se za njih drži da rade loš posao, gube čak i priliku za buduće zaposlenje. Ovaj liminalni status u određenom smislu podrazumijeva da dobijaju najgore od oba svijeta. Kao što to Jones frazira, „U takozvanoj honorarnoj ekonomiji, primjerice, radnicima se uskraćuju sva prava koja imaju zaposlenici, ali im se ne omogućava nijedna sloboda koju imaju nezavisni izvođači.“ Umjesto da prelaze preko granica, kao u slučaju Berginog istraživanja o pornografskom radu, platformski honorarni radnik ili radnica zaglavili su u liminalnom stanju između stroja i ljudskog bića, radnika i izvođača, pa čak i između rada i igre. Jones tvrdi da je na djelu sve veća ludifikacija (gamification) honorarnog rada, zamjena (makar bijednih) nadnica poklon bonovima ili drugim oblicima nagrada koje su u suštini digitalni kod. Internet je vratio komadni rad (piece work) i prodavaonicu tvrtke (company store), sada još blještavije, globalnije, a istovremeno izoliranije nego ikada prije.
Posljednja poanta je osobito važna jer honorarne radnice i radnici na platformama često nemaju nikakav međusobni kontakt ili čak način da se upoznaju i često su raširene_i širom svijeta. Platforme koje organiziraju njihov rad pod strogim su nadzorom zapošljavatelja i stoga neprijateljski postavljene prema radničkoj komunikaciji. Platforme su kapitalistički ideal koji omogućava organiziranje radnika bez stvaranja uvjeta za njihovu samoorganizaciju, komunikaciju u sobi za odmor ili nakon posla. Jones tvrdi kako unatoč tome postoje pokušaji organiziranja, uspostavljanja foruma za digitalno organiziranje, upravo preko te tehnologije, koja ih spaja istovremeno ih razdvajajući. Uparenim čitanjem Berg i Jonesa, teško je ne zamisliti da će svaki oblik radničkog organiziranja u budućnosti uključivati sposobnost da se remeti i aproprira tehnologije koje organiziraju rad.
Okrenemo li se trećoj knjizi, specifična propitivanja Berg i Jonesa moguće je tumačiti kao konkretne instance golemog općeg sloma podjele između života i posla. Ovo je jedna od centralnih teza knjige Amelie Horgan, Lost in Work: Escaping Capitalism. Dok su Berg i Jones u svojim knjigama već započeli_e mapirati neke od transformacija uzrokovanih pandemijom COVID-19, osobito u trenutku kada je ista premjestila još više rada onlajn, Horganina knjiga započinje šokom koji je pandemija proizvela u našem razumijevanju realnosti rada. Postali smo svjesni naše ovisnosti o tuđem radu, i podsjetili se koliko je većina poslova zahtjevna i nesigurna. Kao što Horgan piše, „COVID-19 doveo je u pitanje umirujuću ideju progresivnog napretka u polju radnih odnosa i razotkrio rasprostranjenost novih loših radnih aranžmana.“
Horgan nas ne podsjeća samo na to koliko je loše stanje u suvremenom radnom okolišu, ne samo u pogledu dugačkog radnog vremena i bijedne plaće, kao i zlostavljanja koje je integralni dio rada u uslužnom sektoru (i koje se također pogoršalo tijekom pandemije), već i da sav taj rad počiva na fundamentalnoj asimetriji moći, koja je često zakrivena u načinima na koje razmišljamo o radu.
„Ne kontroliramo naše radne uvjete, te će biti izazovno dovesti ih u pitanje. Zbog pozadinske neslobode – činjenice da smo svi primorani_e raditi – sve je teže boriti se protiv loših praksi na radnom mjestu, poput manjka propisne zaštitne opreme, rutinskog izostanka plaćenih prekovremenih sati, čak i uznemiravanja i diskriminacije. Ako vam je posao potreban kako biste preživjeli, osobito ako je teško zaposliti (možda nemate pravi set vještina ili dozvola za rad, ili je stopa nezaposlenosti visoka), izravna kontrola koju vaš šef ima nad vama još je veća.“
Ovo se možda doima kao banalna, temeljna činjenica postojanja, no, kako Horgan pokazuje, čitav način na koji razmišljamo o radu i reprezentiramo ga u suvremenom društvu, usmjeren je prema zakrivanju te činjenice. Općenito gledajući, rad se ne predstavlja kao nešto čemu smo podvrgnuti, već kao nešto što nas konstituira kao subjekte, kao sredstvo naše samorealizacije. Ekstremni rascjep između rada kao nečega što smo primorani činiti u svrhu našeg opstanka, i rada kao nečega što nas konstituira kroz samorealizaciju, otežava nam da tumačimo rad, kao i same sebe.
Unatoč ovom disruptivnom i dezorijentirajućem jazu između življenog iskustva rada i njegove reprezentacije, rada kao uvjeta na koji smo primorani, a koji proživljavamo na podlozi ideja o slobodi i samorealizaciji, nastavljamo borbu. Činimo to kroz male poteze, produljujući si pauze, provjeravajući društvene mreže tijekom radnih sati, ili naprosto izmicanjem u toalet. Kao što piše Horgan, „dok radnici i radnice pokušavaju oteti nešto vremena od rada dok su na poslu, uprava intenzificira radni proces.“
Istovremenim čitanjem Berg, Jonesa i Horgan, možemo uvidjeti da se – unatoč tome što su se strukture, okviri i diskursi rada promijenili, i učinili nekadašnje okvire borbe zastarjelima – i dalje radi o borbi, pokušaju zadobivanja autonomije, užitka i moći naspram sistema koji je ustremljen na to da pretvori sve navedeno, pa i sam život, u izvor profita. Naša je zadaća da uspostavimo nove okvire i nove organizacije koje će biti u stanju podići tu borbu iz nečega što se odvija potiho na individualnoj razini, i pretvoriti je u politiku.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.
