Mandić u Blitvi

Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.

Prizor iz kazališne adaptacije Krležinog romana Banket u Blitvi u režiji Georgija Para, na fotografiji Zvonimir Zoričić kao Niels Nielsen i Vanja Drach kao Blitwitz-Blithauer, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, 1981. godine (izvor: Krležin Gvozd - službeni kanal Ive Štivičića)
Prosinačko, specijalno izdanje Svijeta kulture (kako si odvažno tepa, „statusnog magazina Jutarnjeg lista“) podnaslovljeno je „izbor najboljeg iz 2021“. Neiskusnom peru nije uputno zalaziti u suptilne kategorijalne rešetke kojima barataju prekaljeni stručnjaci, no od 66 stranica koliko obaseže magazin, 33 stranice pokrivaju top liste. Na prvih tridesetak nenatjecateljskih stranica nailazimo na nekoliko, pretpostavljamo, statusno važnih tema, među kojima čak dva teksta otpadaju na Krležu, a najveći tekst u izdanju grandiozni je intervju s Igorom Mandićem, „književnim kritičarem, polemičarem, esejistom, kolumnistom“, kojeg uvodno predstavljaju kao „čovjeka koji zaista ima svoje mišljenje“. S obzirom na velebnu karijernu epizodu imanja vlastita mišljenja, koja je tijekom 1980-ih Mandića prometnula u najodvažnijeg krležološkog ikonoklasta (s ove strane pseudo-filozofskog kiča Stanka Lasića), nije pretjerano ustvrditi da, barem implicitno, i ovaj tekst upada u krležijansku kvotu.
 
Netko bi se mogao zapitati otkud toliko Krleže krajem 2021. Tijekom godine nije objavljena nijedna zapažena studija, nisu otkriveni spektakularni zapisi iz rukopisne zaostavštine koji su prethodnim redaktorima možda promakli, ukratko, izgleda kao da nema povoda za ovolikom pažnjom u ovako specijalnom, top of the pops izdanju. Pa ipak, uvodna urednička opaska daje do znanja da se krajem prosinca obilježava četrdeset godina od Krležine smrti, i da su tom prilikom angažirali iskusnog redatelja Buljana koji na desetak kartica zbori o svojim režijama, ne dotičući se gotovo nijednog umjetnički relevantnog aspekta, i nešto manje iskusnog pisca Vulića koji na nešto manje prostora savjesno prepričava enciklopedijsku crticu. Mrgudnoj bi se komentatorici mogla omaknuti objeda kako se u tiskovini koja skviči provincijalnom glamuroznošću ozbiljniji pristup niti ne može očekivati. Međutim, ima ponešto racionalnosti i u toj bunovnosti pa vrijedi zagrepsti po simptomima jedne tužnije dijagnoze.
 
U gorespomenutom intervjuu, prožetom samosažaljevajućom intonacijom, Mandić, koji na sličnom fonu operira već desetljećima, dosljedno se pokazuje kao tašto zanovijetalo. Ovdje nariče: „Društveno sam neuvažavan, i u socijalizmu i danas. U socijalizmu sam objavio svojih prvih dvadeset knjiga…“ Budući da u rečenom socijalizmu nije bilo privatnih nakladnika, objava dvadesetak knjiga od strane državnih poduzeća ne zvuči kao čin neuvažavanja, a još manje nipodaštavajuće zvuči dodjela počasnog doktorata Sveučilišta u Rijeci 2019. godine. No to su tek konjunkturne sitnice, za pravu kritičku i (kvazi)teorijsku autofagiju trebat će ipak posegnuti za ključnim krležološkim djelom, njegovom zbirkom kritičkih osvrta pod naslovom Zbogom, dragi Krleža (1988).
 
U najsvježijem autoritativnom zborniku Povratak Miroslava Krleže (2016), urednik i autor programatskog uvoda Tomislav Brlek napominje kako je, nakon čitavih biblioteka socioloških, političkih, povijesnih i sličnih eksternalističkih perspektiva, konačno sazrelo vrijeme da se posvetimo „Krležinim djelima kao književnim tekstovima“. Prosudba je svakako na mjestu, međutim, kako biografske krležološke homilije u javnom diskursu i dalje figuriraju kao ultimativna riječ struke i prestiža, nužno se nameću misli već spomenutog književnog komparatista i kritičara Mandića, sabrane u navedenoj zbirci. Njezin podnaslov glasi „polemike o mentalitetu post-krležijanske epohe“. Lakovjerni bi čitatelj mogao pomisliti da slijedi brodelovska egzegeza jedne epohe, međutim Mandićeve su nakane negdje drugdje – u polemičkom registru nastoji dovršiti odstrel Krležine figure koji je u akademskom polju već obavio ili tada obavljao Lasić svojim gigantskim projektom Krležologije. Iako Mandić svoje oponente proziva zbog slijepe idolatrije i moralno-političke podobnosti kojom ti dionici suprotnog tabora nadomještaju slabo poznavanje „Krležina opusa i njegova smisla“, i sam pada u istu zamku. Brlekovim riječima, poseže za „tumačenje[m] teksta u kontekstu političke povijesti, umjesto čitanjem konteksta u tekstu Krležina pisma – [čime] književnost isključuje a priori“.
 
Situacija je faktički još gora jer konkretnih čitanja Krležinih tekstova u nekom ekstenzivnijem obliku niti nema. Uglavnom se radi o plošnim psihološko-političkim invektivama s ciljem diskreditacije pisca nakon 1945. zbog tzv. ideološke monomanije koja bezuvjetno inzistira na društvenoj angažiranosti književnosti. I slabije upućeni te krajnje nemotivirani student kroatistike zacijelo zna da prve epizode „sukoba na književnoj ljevici“ kreću od Krležina „Predgovora“ Podravskim motivima Krste Hegedušića (1933) gdje decidirano i domišljeno istupa protiv bezuvjetne tendencioznosti u književnosti, odnosno protiv angažmana kao smisla književnosti. Moguće je da je Mandić to zaboravio, ili naprosto smatrao nebitnim jer je glavna meta njegova napada Krleža nakon 1945. koji je „zbog svoje ideološke monomanije iz svoga umjetničkog, esejističkog i političkog djela izostavio čitavu jednu polovicu svijeta! Ta polovica koja nedostaje, to je kritika negativnosti istog onog sistema za koji se on zalagao“.
 
Za samozvanog poznavaoca Krležina književnog opusa djeluje pomalo neobično da su mu promakle partije tekstova u trećem dijelu Banketa u Blitvi, posvećene upravo tim problemima (pogotovo uzimajući u obzir da je pisao recenziju tog djela, što saznajemo iz bilježaka na samom kraju zbirke). Mandić nastavlja: „Činjenica je, da je on znao i da je u privatnom krugu još od tridesetih godina govorio negativno o procesima u SSSR-u, ali da o njima nikada i ništa na vrijeme nije rekao ni napisao javno i deklarativno.“ S obzirom na Krležinu javnu i u drugoj polovici 1930-ih javno ispisanu potporu jednom „trockistu“ i machovcu kakav je bio Zvonimir Richtmann, te prve dvije knjige Banketa u Blitvi, koje problematiziraju odnos intelektualaca i autoritarne politike, teza o šutnji u najmanju je ruku neobična. Ili možda autor tek misli da nije dosta da se književnik izražava književnošću, što je legitimna pozicija, ali ju je sam Mandić prokazao kao slijepu političku angažiranost, odnosno kao ideološku monomaniju.
 
U naletu pravedničkog gnjeva Mandić denuncira sve kapitalne Krležine projekte kao tek „produženu ruku i transmisiju ideja i naloga partijskog aparata i Agitpropa“. Da je čitao relevantnu literaturu istom strašću kojom je pisao ili kojom je pozivao na „poznavanje činjenica i stanoviti intelektualni profil“ koji su nužni za javnu raspravu, možda bi i naišao na informaciju da je na čelu Agitpropa od 1945. bio Milovan Đilas, štovatelj Krleže, koji je zbog prevelike tolerancije prema Krležinim zastranjenjima u Republici često bio na meti Centralnog komiteta. Postuliranje homogenosti komunističkog partijskog aparata, kojom Mandić barata kao analitički neupitnom, efekt je, između ostalog, političko-teorijske neinformiranosti liberalne perspektive koja se pod teretom revizionističkog koncepta o dva totalitarizma tijekom 1980-ih infiltirirala i u napredne jugoslavenske krugove. U tom smislu Mandić nastupa više kao nesvjesni trbuhozborac tadašnje trendovske liberalne dokse, nego skrupulozan čitatelj djela s kojim se navodno obračunava.
 
Analitički gledano, njegove zajapurene invektive tek su iskreni pokušaj reartikulacije „antitotalitarnih“ Lasićevih teza u popularniju frazeologiju, uglavnom bez i minimalne političke lektire. Koliko metodološki slijedi svog velikog uzora, a usuprot proklamiranim načelima analize, svjedoči i činjenica da se taj književni kritičar i komparatist, govoreći o književniku i njegovu stvaralaštvu, nigdje ne referira na književne tekstove[1]. U rijetkim prilikama kad za potrebe argumenta i posegne za nekim književnim djelom, u donošenju decidiranog suda ne sprečava ga elementarna strukovna neupućenost. Za Mandića tako Kraljevo, ekspresionistički tour de force s malo takmaca i u europskom kontekstu, nije drama nego tek „bučna kulisa za moguću dramu“, dok je Maskerata „dosadno i kvazi pjesničko prenemaganje jednog zakašnjelog pubertetlije“. To je valjda sublimna manifestacija „stanovitog intelektualnog profila“, kako si naš junak tepa.
 
U zaključnim poglavljima, zgražajući se nad doktrinarnom i stilskom krutošću Krležina Ljubljanskog referata, kao posebno upitnu apostrofira tezu da bi književnost trebala biti na „visini ove ili one političke koncepcije“. Međutim, čitava zbirka posvećena je upravo prokazivanju pisca Krleže koji nije dorastao „slobodarskim“ idealima koje Mandić (i Lasić) drže neupitnim. Na gotovo dvjesto pedeset strana gustog materijala, književnost kao praksa pisanja jedva da se i spominje. Umjesto toga (o) piscu se sudi s obzirom na to u kojoj je mjeri politički djelovao u skladu ili (pretežito) usuprot načelima koje liberalna inteligencija drži transcendentnim. Takvo je analitičko polazište posve legitimno, no ono ne treba auru književnog znalca, koju Mandić sveudilj potura, pridodavši na samom kraju i popis svojih književnih recenzija, valjda kao dokaz vlastite ekspertize.
 

* * *

Može djelovati neobično da se danas, nakon desetljeća u kojem je izašlo nekoliko zanimljivih i analitički fundiranih krležoloških studija i zbornika, a gotovo trideset i pet godina nakon izlaska Mandićeve knjige, posvećuje pažnja toj zbirci polemičkih osvrta koji bi htjeli biti kulturološki kompendij „bolje“ strane krležologije. Prilikom dodjeljivanja počasnog doktorata od strane riječkoga sveučilišta, rektorica Snježana Prijić Samaržija istaknula je u laudi: „U vremenima u kojima se kritičko razmišljanje svelo na neinfromirano kritizertstvo, a stav na autocenzorirano povlađivanje autoritetima i navodno neupitnim vrijednostima, potreba za javnim intelektualcima je naša nasušna potreba“. U Mandićevom slučaju teško da može biti riječi o autocenzuri, ali snishodljivo povlađivanje autoritetima (Lasiću) i književno-teorijski neinformirano lamatanje „visokim“ vrijednostima ključne su značajke zbirke Zbogom, dragi Krleža. Aparat teorijski uglavnom nedorasle krležofilske kritike, na koju se Mandić ovdje prvenstveno moralistički ostrvljuje, i u njegovu se slučaju pokazao kao konceptualni horizont koji nije umio prevazići. Tragedija je kulturne sredine da se takav ćorak i više od tri decenije nakon objave tretira kao kulturno dobro prvog ranga.






Bilješke:

[1] Brlek napominje kako u drugom svesku Krležologije Lasić ne analizira niti jedno Krležino djelo, tek ovlaš (pet puta) spominje neka od njih.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Autonomija umjetnosti: slijepa pjega kulturnog samorazumijevanja Područje kulture unutar lijevo-liberalnog političkog polja danas se primarno definira kao prostor umjetničke slobode i društvenog dijaloga, dok se od kulturnih radnika_ica, intenzivno izloženih prekarizaciji unutar proizvodnog procesa, očekuje neproblematiziranje kapitalističkih antagonizama. O uključenosti umjetničke proizvodnje i valorizacije u reprodukciju kapitalizma, institucionalizaciji estetičkog elitizma i transformativnim potencijalima političkog teatra, strukturnim uvjetovanostima umjetničkog djelovanja u socijalističkim zemljama, te društvenim snagama koje mogu stvoriti preduvjete za revolucionarni kulturni rad, razgovarali smo s Goranom Pavlićem, predavačem na Odsjeku za dramaturgiju Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 4. prosinca 2011. Kognitivno mapiranje i kapitalizam u Žici: Baltimore kao svijet i reprezentacija
  • 27. prosinca 2019. Nelagoda u nacionalnoj kulturi Dominantna interpretativna matrica unutar koje se valoriziraju djela Miroslava Krleže polazi od autokolonijalne optike koja crpi legitimaciju iz njegove problematizacije provincijalne bijede. Unatoč segmentima dramskog, proznog, esejističkog i putopisnog opusa duboko uronjenima u marksističku društvenu analitiku, Krležina se književna vrijednost mjeri upravo uspjelošću neutilitarnog i apolitičnog odmaka od marksizma kao profane prakse i nižeg registra odnošenja prema svijetu, u skladu s ideološkim zagovorom tumačenja umjetnosti kao autonomnog polja.
  • 30. rujna 2016. O klasnoj strukturi kulturne proizvodnje Propast realnih socijalizama uz prateću devastaciju socijalne države odrazila se i na kulturni život društva. Prije svega, napušteno je shvaćanje kulture kao cjelokupnog načina djelovanja u prilog razumijevanju kulture kao umjetničkog stvaralaštva. Uslijedila je njena transformacija u ekonomsku aktivnost povezanu s različitim granama privrede, čime je promijenjena i njezina uloga u društvenoj reprodukciji. S Vesnom Vuković iz BLOK-a razgovarali smo o refleksijama navedenih transformacija na kulturno polje, kulturnu i umjetničku djelatnost te na položaj radnika/ca u kulturi, kao i o mogućim lijevim strategijama unutar ovog sektora.
  • 15. studenoga 2020. Sumrak idola na centru Iako dramski predložak Gospode Glembajevih nudi dovoljno ulaznih točaka za polemičku proizvodnju novog značenja na sceni, Branko Brezovec u svojoj najnovijoj inscenaciji Krležina kanonskog djela oslanja se na lako dostupnu kontroverznost i ne nalazi način da protegne problemska čvorišta onkraj individualne psihologizacije, zapostavljajući političko-ekonomski okvir drame.
  • 23. studenoga 2021. Tko se zadnji smije – od Konga do Conga "Prošlo je više od 40 godina od Saidova Orijentalizma, a naša „neutralna“ kritika i teorija umjetnosti i dalje rovari po svom pješčaniku, blazirano samouvjerena kako barata neutralnim i objektivnim kriterijima, dok čeljad s one strane stvara isključivo u propagandne (ili eventualno folklorne) svrhe. Samo je u takvoj vizuri moguće da se film kao što je Čovjek koji se smije previđa u većem dijelu kritičkog diskursa o reprezentaciji političkog na filmu. On se naprosto ne tretira kao umjetničko djelo, već kao rezultat birokratske manipulacije."
  • 31. prosinca 2020. Kumek Filmski redatelj i performer Dario Juričan imao je krajem prošle godine premijeru novog dugometražnog dokumentarnog filma Kumek, o gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću. Međutim, redatelj nije uspio kapitalizirati ozbiljni četverogodišnji istraživački novinarski rad i prevesti ga u ambiciozniju političku analizu, zadržavajući repetitivni narativ na razini esencijalističkog moralnog prokazivanja, površnih generalizacija uz izlete u urbani rasizam i prijezira prema narodu koji je i sam navodno sklon korupciji te biranju vlastodržaca po svojoj mjeri i kada idu protiv njegovih interesa.
  • 27. prosinca 2019. Kontekstualizirani svjetovi Elene Ferrante Donosimo prilog materijalističkom čitanju Napuljske tetralogije Elene Ferrante kao primjera feminističke i radničke književnosti. Opetovano iznevjeravajući konvencije žanra romanse, Ferrante u Tetralogiji zahvaća razdoblje od 60-ak godina te na više od 1700 stranica minuciozno skicira konture klasne i rodne opresije, odnosno načine na koje se kapitalizam i patrijarhat međusobno konstituiraju.
  • 1. lipnja 2017. Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 20. prosinca 2018. Umjetnost kao sredstvo politizacije Građanska umjetnost svojim individualiziranim pristupom proizvodnom procesu, konceptom umjetničke autonomije i metodama rada odvojenima od baze, za razliku od progresivnih umjetničkih praksi, ne predstavlja dio kolektivnih emancipatornih društvenih borbi. O nužnosti ponovne demokratizacije i decentralizacije kulturnog polja i njegovoj politizaciji u kontekstu šireg internacionalnog lijevog pokreta, ulozi građanske umjetnosti u reprodukciji i reprezentaciji kapitala i historijskim primjerima progresivnog umjetničkog djelovanja, te posljedicama liberalizacije kulturne proizvodnje na radne i životne uvjete umjetnika, posebice umjetnica, razgovarale_i smo s Ivanom Hanaček, članicom kustoskog kolektiva [BLOK].
  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 28. prosinca 2017. Padaj (jezična) silo i nepravdo!
    Produktivni paradoks Deklaracije
    o zajedničkom jeziku
    Fetiš znanstvene kompetentnosti, koji imaginarni sukob „znanosti“ i „politike“ izmješta izvan realnih socioekonomskih odnosa i historijskog procesa ideološke naturalizacije različitih (pa i jezičnih) praksi, svaki poziv na akciju lišava antisistemskog zahtjeva. Osvrt na ahistorijsko i depolitizirajuće polazište Deklaracije o zajedničkom jeziku, koju je grupa lingvista/kinja i intelektualaca/kinja s prostora bivše Jugoslavije okupljena na projektu „Jezici i nacionalizmi“ javnosti ponudila na potpisivanje početkom ove godine, piše Boris Buden.
  • 31. prosinca 2018. Suvremeni ples kao podruštvljeno znanje? Javna percepcija plesne umjetnosti još uvijek se češće vezuje uz njezino poimanje kao estetizirane vještine dostupne manjini, nego li znanja koje može biti široko distribuirano. Iako je ples na ovim prostorima odnedavno doživio institucionalizaciju u akademskom polju, dio važnih plesnih znanja i praksi, koja su se proteklih desetljeća odvijala kroz djelovanje vaninstitucionalne plesne scene i dalje ostaju izvan službenih kurikula, a kulturni i društveni centri koji su nekada omogućavali širu demokratizaciju kulture i umjetnosti više ne postoje. O plesnoj umjetnosti, odnosu institucionalnog i vaninstitucionalnog djelovanja te plesačkim uvjetima rada razgovarale smo s članicom BADco., Nikolinom Pristaš.
  • 14. kolovoza 2014. Slike u pokretu – opažanja o filmu i politici
  • 16. prosinca 2018. O kulturnom radu, njegovom globalnom karakteru i lokalnom aspektu Kako stoji u Strateškom planu Ministarstva Kulture RH za 2019-2021, država trenutno subvencionira socijalne doprinose za 9,58 posto samostalnih umjetnika_ca, odnosno samo 1349 osoba. Nadalje, plan je ne povećavati broj samostalnih umjetnika_ca, te ih definirati kao one „koji su ostvarili izniman doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti“. Što sa svima ostalima koji djeluju u iznimno prekariziranom sektoru kulture? O strukturnim preprekama koje onemogućavaju nadilaženje individualizacije i atomiziranosti kulturnog radništva pročitajte u tekstu Maria Kikaša.
  • 30. rujna 2019. Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 3. listopada 2013. Politika umjetnosti: Suvremena umjetnost i tranzicija prema postdemokraciji
  • 25. listopada 2020. Društvena temporalnost estetskih formi O simboličkim, ideološkim i klasnim dimenzijama arhitekture odnosno razlikama između suvremenih tendencija gradnje i dizajna te brutalističkih građevina iz ere socijalne države, kao i produkcijskim te konzumacijskim modelima popularne kulture i drugih kulturno-umjetničkih praksi razgovarali smo s teoretičarem i urednikom kulturne rubrike britanskog časopisa Tribune Owenom Hatherleyjem.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve