MeToo u popkulturnim reprezentacijama: lično bez politike

Komparativna analiza prikaza seksualnog i orodnjenog nasilja u filmu Promising Young Woman i mini-seriji I May Destroy You nastoji ukazati na srodnost prve reprezentacije radikalnom feminizmu i na srodnost druge interpretacije intersekcionalnom feminizmu. Pretresajući neke od elemenata kulture silovanja i dotičući momente pristanka, prinude, seksualnog napada uz pomoć narkotika, bola, traume i drugih aspekata osjećajnosti, osvete zbog silovanja, retributivne, restorativne i transformativne pravde, te ukazujući na neraskidive veze orodnjene, rasijalizirane i drugih opresija s klasnom eksploatacijom, tekst zaključuje ukazivanjem na nedostatnost psihologiziranih popkulturnih reprezentacija nasilja. Za progresivnije prikaze potrebna je politika.

Kadar iz serije I May Destroy You (izvor: Netflix)
Nisam baš uzorna gledateljica i bindžateljica (volim, ali uglavnom nemam vremena). Dakle, nisam pogledala ni blizu čitavu paletu feministički zanimljivih popularno-kulturnih reprezentacija orodnjenog nasilja. A nije ni da baš očekujem da će dominantne reprezentacije u kulturi ići u pravcu transformativnije politizacije, pa i ne očekujem puno toga feministički zanimljivog. Ipak, ostaje ključno pitanje: za koji feminizam bi šta bilo zanimljivo?
 
Dva naslova iz 2020. godine, jedan film i jedna serija, tematiziraju seksualno nasilje i definitivno otvaraju važna pitanja i teme, a na različite su načine srodni različitim feminizmima. Moj prvi sirovi utisak: film Promising Young Woman režiserke Emerald Fennell verovatno bi bio bliži radikalnom feminizmu, a mini-serija kreatorice Michaele Coel, I May Destroy You, intersekcionalnom feminizmu. Iako mi je ovaj drugi prikaz analitičko-politički prihvatljiviji, i dalje imam utisak da nedostaju popkulturne reprezentacije koje bi orodnjeno nasilje prikazivale drugačije, manje u pravcu psihologiziranja i akcentovanja emocionalnih struktura (koje nisu nevažne, ali se potenciraju nauštrb svega ostalog), te koje bi u većoj mjeri otvorile progresivni obzor politiziranja.
 
U oba je prikaza ključna tema silovanje žena u obeznanjenom stanju, te načini i nastojanja nošenja s bolom i traumom. U filmu je žrtva samovoljno alkoholisana, silovana od jednog muškarca, ali uz prisustvo grupe ljudi, kasnije izvršava samoubistvo, a njezina prijateljica je ta koja se nosi s bolom; u seriji je žrtvi podmetnuta „droga za silovanje“ u piće, zbog čega se u početku malo čega sjeća, ali ima flešbekove i vrlo brzo se potvrđuje da je silovana, pa nastoji izaći na kraj sa emocija koje su oblikovane oko ovog traumatičnog događaja. Kultura silovanja, pitanje pristanka, napetosti između saglasnosti i prinude, moći i kontrole u ličnim i intimnim odnosima, te naglašavanje kako nema pristanka u alkoholisanom i(li) drogiranom stanju, temeljni su motivi u ovim reprezentacijama. I jedan i drugi prikaz dobrim dijelom tematiziraju osvetu kao način djelovanja i ponašanja, u njezinim iznurujućim, (samo)destruktivnim, vrijednosnim, osnažujućim, katarzičnim i drugim aspektima. Međutim, oba prikaza prije svega akcentuju pokušaje da se sa zločinima izlazi na kraj moralno i emocionalno, ali ne i politički.
 
Neki od elemenata tipične osveta-zbog-silovanja (rape-and-revenge) narativne filmske strukture bili bi: i.) seksualno nasilje, najčešće nad bijelom ženom iz srednje klase; ii.) žrtva (ili pak neko blizak žrtvi, obično bijeli srednjoklasni muškarac) uzima pravdu u svoje ruke te se razvijaju planovi i prakse osvete; iii.) klimaks ovog tipa filma je u ispunjenju pravedničke osvete, onda kada je kazna za zlodelo sprovedena i (retributivna) pravda ostvarena. Shodno ovome, moglo bi se reći da Promising Young Woman svakako spada u rape&revenge kategoriju, odišući svom gorčinom i žestinom pravedne opunomoćenice osvete (proxy avenger), dok je I May Destroy You to samo malim dijelom, ali oba prikaza usložnjavaju ovaj žanr i donekle ga subvertiraju. No, ajmo redom.
 

Devojka koja obećava

Cassandra ili Cassie Thomas (koju igra Carey Mulligan) ima pomalo čudne noćne rituale: „provokativno“ se oblači, razmazuje šminku, sedi u noćnom klubu i pretvara se da je mortus pijana i(li) drogirana, te da nema gotovo nikakvu kontrolu nad svojim tijelom i ponašanjem. Oko nje se zatim pojavljuju različiti (ili ne baš toliko različiti) muškarci u ulozi „spasitelja“. Riječ je o likovima koje se na prvu loptu ne percipira kao silovatelje ili sposobne za brutalni fizički napad, već su to uglavnom dopadljivi, artistički nastrojeni, nježni, brižni, fini, poslovni likovi, hipsteri, rečju stereotipno percipirani kao dobri momci[1]. Međutim, svi do jednog padaju na Cassandrinom testu i pokazuju sposobnost da zbog svojih seksualnih potreba i užitaka iskoriste stanje u kojem se žena nalazi, ne mareći za njezin svjestan pristanak. Dakle, radi se o muškarcima koji bi možda i osudili brutalni čin silovanja, ali nemaju problem s time da iskoriste osobu koja jedva drži oči otvorene i još teže uspijeva da stoji, bez ikakve mogućnosti da se odbrani. Iako se činilo da će se radnja odvijati u tom pravcu, kasnije se pokazuje da ih Cassandra ne ubija, već su lekcije u njezinim ritualima moralne. Cilj je da se (potencijalni) napasnici ponize, da ih se dobro uplaši i debelo izgrdi, da u momentu otrežnjenja uvide svoje moralno posrnuće, što se događa prilikom Cassandrinog naglog izlaska iz uloge „odvaljene ribe“.
 
Primetimo odmah kako su u ovim misijama učenja pameti onih koji pokušavaju da iskoriste pijane i(li) drogirane osobe, napasnici uvijek muškarci, a žrtva uvijek žena. Svi su pripadnici nekog sloja srednje klase, svi su strejt, a nebijele osobe pojavljuju se usput (i stiče se utisak: tokenski).
 
Kako se priča razvija, otkriva se da je Cassandrina najbolja prijateljica Nina bila silovana dok je bila u stanju potpune obeznanjenosti, da je to uradio njihov kolega na medicinskim studijama i to pred ekipom, da je Nina pokušavala da to prijavi upravi, da niko to nije prepoznao kao silovanje dok je ona bila označena kao crying wolf (osoba koja lažno alarmira na opasnost, odnosno traži pomoć zbog problema koji ne postoji), da je bio unajmljen i advokat da spasi „finog“ (i bogatog) momka, da su i Nina i Cassandra napustile školovanje, da Nina nije izdržala borbu s vetrenjačama (koju su vodile ona i Cassie) i da se ubila. Otuda i simbolika u imenu Cassandra: u grčkoj mitologiji, Kasandra je bila sveštenica osuđena na to da izriče istinita proročanstva, ali da joj niko ne vjeruje, a u psihologiji se Kasandrinim sindromom/kompleksom imenuje traumatski poremećaj koji nastaje upravo zbog situacija u kojima osobi koja govori istinu niko ne veruje. Dakle, figura je poznata, pa i feministička: niko ne sluša, žrtvi se ne vjeruje.
 
I dok Cassandra svaku svoju noćnu misiju evidentira u blokčić, poput dobro organizirane menadžerke i statističarke svojih „pobjeda“, vrijeme nakon traumatskog događaja kao da je zaustavljeno. Ona i dalje živi sa svojim roditeljima, spava u svojoj dečjoj sobi, zaboravlja svoj trideseti rođendan (za koji joj roditelji poklanjaju rozi kofer, s očiglednom porukom da je vrijeme da se odseli i nastavi svoj život), radi u jednom kafe-baru i odbija ponude za nešto bolje, jer je ambicioznija karijerna budućnost ne zanima, jedino što je zanima jeste osveta. Samo na momenat deluje kao da bi se zaustavljeno vrijeme koje gravitira oko bola, traume, procesa žalovanja i osvete moglo uzdrmati: nakon slučajnog susreta s bivšim kolegom Ryanom (kojega glumi Bo Burnham), te konačnog pristanka da uđe u vezu s njim. Međutim, na kraju se pokaže da je i ovaj „fini momak“ u stvari govno od čovjeka[2] i sve se ponovno okreće ka i kulminira u osveti nad Nininim silovateljem ─ Al Monroeom (Chris Lowell), koji je sada još bogatiji i uspješniji, i pred vjenčanjem ─ i svim njegovim podržavateljima_ama. Cassandra upada na njegovo momačko veče kao nenajavljena striptizeta preobučena u seksi medicinsku sestru, s planom osvete koji bi trebao ne samo da ide na buđenje savjesti počinitelja zločina već i da ostavi grafički ožiljak: tetovažu s Nininim imenom (slična kazna poznata nam je i iz scene u The Girl with the Dragon Tattoo u kojoj Lisbeth Salander svom silovatelju na prsima prinudno tetovira „I am a rapist pig“). Na kraju Cassandra biva ubijena, te se (ipak) pojavljuje i policija.
 
Izdvojiću neke od mnoštva tema i problema koji se pojavljuju kao interesantni za analizu, i ukazati na neke inverzije stereotipnih prikaza silovanja, žrtvi i osvetnika_ca. Najprije, film izmiče uvreženim šablonima mačističkih prikaza osvete zbog silovanja u kojima je muškarac taj koji uzima pravdu u svoje ruke u zaštitu žene koja je (pasivna) prebroditeljka nasilja, jer je ovdje žena ─ prijateljica osobe koja je pretrpela nasilje ─ ta koja traži osvetničku pravdu. Nadalje, sâm čin silovanja ne prikazuje se i ne spektakulizira: iako postoji video-snimak silovanja, mi ga ne vidimo. No zato gledamo čin gušenja i usmrćivanja osvetnice, i to u prilično dugoj i uznemirujućoj sekvenci. U tom smislu i uvreženi kraj filmova o osveti zbog silovanja ─ u kojem se događa neka vrsta katarze zbog kažnjavanja seksualnih nasilnika (recimo u filmu Hard Candy iz 2005.) – nije tipičan, jer ovde ostaje utisak da bi lični osvetnički pohod mogao biti prilično uzaludan. Potom, film narušava i stereotipni prikaz zločinaca, jer je Ninin silovatelj u društvu općenito prepoznat kao good guy, baš kao i Ryan, koji se sve više dopada Cassandri, a na kraju doznajemo da je suučesnik zločina u prošlosti. Pored toga, odevna estetika je netipična, barem iz špila patrijarhalno raspodijeljenih karata, jer poruka kao da glasi: to što sam obučena u odjeću pastelnih boja i s cvjetnim dezenima, ne znači da nisam opasna. Ili još nijansiranije: Cassandra je preko dana u sladunjavoj, floralnoj, baby plavoj i rozoj odeći, dok je noćna odeća „za lov“ drugačija, čime se aludira i na uvrežene patrijarhalne optužbe prema kojima je žena koja se oblači „provokativno“ sâma kriva za napad i silovanje.
 
Narativ u kojem jedna žena osvećuje silovanje i samoubistvo druge žene mogao bi biti osnažujući za one feminizme koji iluzioniziraju nekakvo sestrinstvo svih žena, no ovde je možda zanimljivije to što se radi o prijateljstvu i što ova reprezentacija ukazuje na to da bol nije najjača samo kada se radi o partnerskim ili obiteljskim odnosima, već da ima mnogo toga i u prijateljstvima. Međutim, iako prebroditeljka nasilja i njezina osvetnica funkcioniraju gotovo kao jedna osoba, ako obraćamo pažnju na pristanak kada su posrijedi seksualni odnosi, nije na odmet primetiti kako Cassie nije dobila nikakav pristanak prijateljice da bude njezina ruka osvete. Prebroditeljka nasilja ostaje bez agensnosti, jer iako je tobožnja opunomoćenica na neki način depasivizira, misleći da joj daje glas, zapravo daje glas sebi, svom bijesu i bolu. Ovo klizi i na trusni teren pitanja da li sve_i prebroditeljke_i nasilja žele da se svete silovateljima.
 
Prikaz ovog prijateljstva, traume i bola zbog gubitka ne izlazi izvan okvira individualnog. Štaviše, to što su institucije napravljene takvima da se kultura silovanja ne samo ne kažnjava već i u širokom smislu opravdava, ovde do takvih krajnosti potencira osećaj nemoći da se protagonistkinja maltene u potpunosti zatvara u svoju čahuru (iako joj klasni i drugi uvjeti ─ poput brižnih roditelja, simpatične šefice, Ninine mame koja podržava njezin nastavak života u drugačijem pravcu ─ pružaju šire mogućnosti). Prikaz bola i traume ne naznačuje da su to ujedno afektivne dinamike koje pogađaju i zajednice, te da bi odgovornost, zajedničko dijeljenje i briga u procesu isceljenja mogle biti bitni aspekti zajedništva.
 
Promising Young Woman mogao bi se doživeti i čitati u radfem (a možda i mizandričnoj) abecedi, prije svega zbog njegove crno-bijele optike rodnog neprijateljstva. Sve je u filmu svedeno na jednodimenzionalnu sliku društvenih antagonizama u kojoj su žrtve silovanja žene, a glavni neprijatelji muškarci[3], dok se drugi oblici opresija gotovo ni ne naziru, a kamoli da suučestvuju u orodnjenom nasilju. Kako su rodne, seksualne, rasne i klasne reprezentacije vrlo usko izvedene, problem se prije svega locira u patrijarhalnom sukobu između bijelih srednjoklasnih strejt cis muškaraca i bijelih srednjoklasnih strejt cis žena. Druga iskustva i identiteti odnosno klasna mjesta jedva da se pojavljuju (Cassandrina šefica Gail ─ koju igra Crna transrodna žena Laverne Cox ─ stavljena je u stereotipiziranu ulogu žene koja daje tipične patrijarhalne savjete i ničime se ne komunicira njezino trans iskustvo). Mete Cassandrine osvete ipak nisu samo muški predatori, već i svi_e koji_e ih na bilo koji način podržavaju, pa se tu pojavljuju i dvije žene (Madison, prijateljica iz školskih dana, koju igra Alison Brie, i dekanica Walker koju igra Connie Britton), koje su prije svega prikazane kao žene koje su naprosto internalizirale patrijarhalnu logiku i kulturu, te kao suučesnice zločina na manihejskoj društvenoj tabli u kojem dominira rodni sukob i gotovo nijedan drugi.
 
Iako je vidljivo da je nešto kao običajnost i kultura silovanja sveprisutno, ali i da postoji ozbiljan problem u institucijama (ne samo pravno-krivično-kaznenim, već i akademskim i drugim), čini se kao da to nije dovoljno narativno iskorišteno. Primjerice, advokat koji je branio silovatelja (glumi ga Alfred Molina) prevashodno se ističe u svom (moralnom) činu kajanja, a manje je akcenat na tome kako je on element sistema. Iako on pominje Cassandri kako su se u prošlosti branili takvi slučajevi i kako su optužbe odbacivane ─ odvjetnici dobivaju bonuse za svako odbacivanje optužbe i za svaku izvansudsku nagodbu, u posao je uključeno i pročešljavanje društvenih mreža i iskopavanje bilo kakve „prljavštine“ koja bi kompromitirala podnositeljicu tužbe itsl. ─ na ovome nije naglasak, ovo je usputno. Ključno je njegovo lično emocionalno, psihofizičko i moralno stanje, te prelazak iz tabora suučesnika_ca u rodno uslovljenom nasilju u tabor onih kojima je oprošteno jer je već toliko uništen vlastitim osjećajem krivice da lična osveta više nema smisla.
 
Dakle, strukturni momenti samo se naziru, nisu iskorišćeni kao ključna nit naracije. Postojao je potencijal da se više naglasi kako je silovatelj pripadnik više klase koji je izgradio uspješnu karijeru kao anesteziolog, te kako „umrljavanje“ njegova ugleda nije stvar toga da će dečki uvijek biti dečki (čitaj: predatori s nekontroliranim seksualnim nagonima), već mnogo žilavijih (klasnih i rasijaliziranih) hijerarhija (da li bi to odbacivanje optužbe bilo tako lako moguće da je počinitelj bio Crni muškarac iz radničke klase?). Film se ne bavi privilegijama počinioca i njihovih suučesnika_ca, niti načinima na koje im njihove društvene pozicije omogućuju širu lepezu mogućnosti delovanja i ponašanja. Tema silovanja i različitih oblika seksualnog nasilja unutar kampusa, koledža i univerziteta ‒ kao mjesta gde se osobe takmiče u polju cirkulacije ogromnih svota novca kroz mrežu privremenih ili stalnih ugovora, radnog staža i prestižnih profesorskih pozicija, stipendija, rukovođenja odjeljenjima itd. ‒ mogla se bolje iskoristiti u pravcu pokazivanja kako ta mjesta ukrštanja moći i odskočnih daski za buduća diferenciranja u svijetu rada strukturno proizvode i orodnjena potčinjavanja. Ovo se čak moglo prikazati i bez usmjeravanja čitave pažnje na individualne zločince, već postavljanjem snažnijeg naglaska na nevidljive strukture koje sukonstituiraju i rodno uslovljeno nasilje, kao što je to, primjerice, uspješno učinjeno u filmu The Assistant[4]. Međutim, u filmu Promising Young Woman naglasak je na tome da se počinioci zločina uspijevaju izvući zbog toga što su muškarci i da patrijarhalna opresija naddeterminira svaku drugu opresiju.
 
Svakako je bitno pokazati kako je kultura silovanja suoblikovana normalizacijom i konvencionalnom mudrošću kojima se zločini umanjuju i lakše odbacuju, kako se zasniva na visokim i problematičnim standardima dokazivanja koje propisuju državno-pravne instance, kako je lako podrivati verodostojnost onih koji progovaraju na račun toga što je, primjerice, osoba nad kojom je počinjeno nasilje već poznavala počinitelja ili zbog toga što je bila u alkoholisanom ili drogiranom stanju, kako se prebroditeljke nasilja lako difamiraju, te da kultura silovanja nije uvijek vezana uz pretpostavljeni tipični toksični maskulinitet. To da silovatelji mogu biti i oni koji na prvu loptu deluju kao „fini momci“ temeljno je razotkriveno s drugotalasnim feminizmima. Međutim, istina je da to mogu biti i „fine žene“ i svi_e drugi_e „fini_e“, i da su ovde muškarci prikazani gotovo neuračunljivo, kao da u njima čuči predatorska „priroda“ koje se ne mogu otarasiti.
 
Najproblematičniji dio filma je sâm kraj, koji donosi navodnu pobjedu uprkos samožrtvovanju jer policija ipak intervenira s obzirom na situaciju. I dok se činilo da se u pozadini filma svo vrijeme pretpostavlja nedostatnost sudskih i policijskih rešenja, zbog čega Cassandra uzima stvari u svoje ruke, ispostavlja se da to samo po sebi ipak nije bio problem. Policija se nameće kao neupitna institucija i neupitno rješenje, samo bi trebalo malo više da se slušaju žrtve i kazne da budu strožije. Okej, film bi se svideo i karceralnim feministkinjama i feministima.
 

Mogu te uništiti

Serija I May Destroy You također tematizira silovanje i pristanak, te prikazuje dosta nijansiranu paletu seksualnog nasilja: drink spiking (dodavanje alkohola i droga u piće druge osobe bez znanja i dozvole) ili drug-facilitated sexual assault (seksualni napad uz pomoć droga), stealthing (tajno uklanjanje kondoma tokom seksa bez pristanka druge osobe), date rape i acquaintance rape (silovanje na dejtu i silovanje od strane poznate osobe), silovanje unutar gej zajednice itsl. Forme nasilja ovde ipak nisu prikazane samo kao proizvod rodno uslovljenih potčinjavanja, već i u sprezi s rasijaliziranim opresijama, kao i opresijama na osnovu seksualne orijentacije. Čini se da je serija prije svega nastojala da prikaže nasilje koje se prelama u intersekcijama identiteta (roda, rase, seksualne orijentacije, migrantskih statusa) i klase, pokazujući kao očigledno to da je orodnjeno nasilje u neodvojivoj vezi s drugim oblicima nasilja i opresija.
 
Glavna protagonistkinja serije je mlada spisateljica Arabella (koju igra Michaela Coel, scenaristkinja i korežiserka serije), Crna žena porijeklom iz Gane koja živi u Londonu. Ona se proslavila kao Twitter zvijezda prvim bestselerom pod naslovom Chronicles of a Fed-Up Millennial i trenutno je u procesu pisanja drugog romana za veliku izdavačku kuću. Napeta atmosfera kojom nas serija uvodi u svijet prekarnog rada (unaprijed plaćenog honorara za posao, pritisaka zbog roka koji mora da se ispuni, visokih očekivanja agenata i prokrastinacije istraumatizirane spisateljice nakon seksualnog napada) kao da nije slučajni i tek usputni dio narativa. Iako se silovanje u ovoj priči ne događa na radnom mjestu, nekim suptilnim nitima se nazire da je i sfera rada ─ kao sfera prinuda, pritisaka, šefovskih discipliniranja i brojnih varijacija ekonomskog nasilja ─ u sprezi s orodnjenim, seksualnim i drugim oblicima nasilja. Utoliko je i Arabellin odlazak u bar u noći u kojoj treba da završi prvi draft romana isprepleten s radnim pritiskom, a epilog užasan: pauza koja je trebala da bude kratak predah (samo jedno piće i jedan šmrk kokaina) pretvara se u silovanje uz pomoć podmetnutih psihoaktivnih supstanci. Junakinja se u početku sjeća događaja samo kroz flešbekove, ne razaznajući lice silovatelja, ali se kroz naredne epizode slažu kockice, te dinamika oporavka postaje ključna nit naracije.
 
Dok Promising Young Woman prikazuje kako izgleda vrijeme nakon traume za nekoga ko se desensitivizirao prema destruktivnim učincima nasilja i zapravo odbija nastavak života (zamrznuto vrijeme koje se zgrušava oko ideje osvete), dotle I May Destroy You prikazuje kako osoba nakon doživljene traume uči da je procesuira, sa svim debelim slojevima kontradikcija koje taj proces nosi, te kako da što bezbolnije nastavi da živi. I ovde postoji motiv osvete, ali u složenim vezama s procesom isceljenja, a sam kraj daje obrise da postoje i drugačije vizije pravde za žrtve odnosno preživele.
 
Dakako, koraci ka isceljenju odvijaju se kroz različite emocionalno-mentalno-somatizovane faze, paralelno s nepriznavanjem i neprepoznavanjem vlastite patnje i zločina koji je proizveo patnju. U Arabellinom slučaju je povodom traumatskog događaja prikazana isprepletenost psiholoških procesa poricanja, potiskivanja, umanjivanja[5] i priznavanja. Dinamika traume, bola, straha, srama, brige o sebi i isceljenja nije jednostavna, a još manje je jednako svima dostupna. Za londonsku dobro prodavanu i popularnu spisateljicu ovo ipak nije toliko nedostupno ─ Arabella je već sledećeg dana otišla u policijsku stanicu, koja je upućuje na forenziku kako bi se utvrdio seksualni napad, te nakon utvrđenog seksualnog nasilja na daljnje procesuiranje, a izdavačka kuća joj finansira psihoterapiju[6] i dodjeljuje pomoć kembrički obrazovanog pisca Zaina (Karan Gill) ne bi li lakše završila roman ─ no svakako nosi svoje teškoće.
 
Već na prvoj terapijskoj seansi doznajemo kako Arabella nema mogućnosti da uzme odmor za oporavak, koji joj terapeutkinja (Andi Osho) preporučuje kao prioritetan za isceljivanje, jer je zapošljavatelji neće isplatiti dok ne isporuči prvi nacrt romana (kapital ne može da čeka da se ljudi oporavljaju od nesreća, tuga, žalovanja, trauma, može jedino da zaradi na tome). Ona na terapiji saznaje da je i gubljenje fokusa jedan od simptoma vezanih uz traumu, te traži savjet od terapeutkinje kako da s time izađe na kraj, a s obzirom na utvrđeni rok za posao. Potom dobija savete da vodi brigu o sebi (čuveni self-care) u svakoj prilici, da identifikuje ljude kojima vjeruje, i da zajedno s njima radi što više opuštajućih i kreativnih stvari (joga, sport, meditacija, crtanje, slikanje, ples itsl.). Arabella se tako upušta u proces isceljivanja uz pomoć svojih prijatelja: glumice Terry (Weruche Opia), fitnes instruktora Kwamea (Paapa Essiedu) i povučenog cimera Bena (Stephen Wight). Njezina briga o sebi ponekad na društvenim mrežama postaje razmetljiva, kao da je reprezentacija toga da se brine o sebi važnija od brige o sebi, a serija pokazuje i kontradikcije „društvenih“ mreža kao lažnog prostora društvenosti i brige, te mjesta u kojem se toksična bombardovanja porukama razgranavaju što kroz „podršku“, što kroz napade uglavnom nepoznatih ljudi. Tematiziraju se i problem zavisnosti o smartphoneovima i mrežama, kao i problemi konstrukcije želja preko sajtova za upoznavanje (koje prevashodno koristi Arabellin gej prijatelj Kwame) itsl.
 
Iako je u seriji I May Destroy You pokazano koliko važnu ulogu u isceljivanju ima prijateljstvo – čak i više nego obitelj, jer su prijateljstva ipak zajednice ljudi koje slobodnije biramo ─ ni ova prijateljstva nisu prikazana bez kontradikcija (Terry je ostavila Arabellu samu tijekom jednog izlaska u Italiji dok su bile veoma drogirane; prijatelj Simon (Aml Amen) ostavio ju je samu u noći kada se dogodilo silovanje; Arabella je u nekoliko navrata užasna prema Kwameu, i usred okupiranosti svojim bolom, često i moralnom pretencioznošću, ne primećuje njegov bol itsl.). Uopšteno, serija ne razvija nikakav crno-bijeli svijet, pa ni protagonisti_kinje nisu ili sveci_tice ili zloće, nisu angelizirani_e ili demonizirani_e, a publiku se ne poguruje u pravcu potpunog suosjećanja ni s jednim likom, ni sa silovateljem ni sa prebroditeljkom nasilja. Štaviše, binarna logika zločinca-žrtve ovde je pomalo uzdrmana, kao i logika prema kojoj su svi muškarci predatori, ali i logika da postoji bilo kakva solidarnost isključivo na temelju jedne identifikacije, pa tako ni na temelju boje kože. Pokazana je identitetsko-klasna složenost.
 
Vrlo važan momenat u seriji je i tematiziranje silovanja muškaraca ─ u ovom slučaju Crnog muškarca, od strane drugog Crnog muškarca koji je prvobitno bio njegova Grindr shema. I Arabella i Kwame su Crne cis osobe, Arabella je strejt žena, Kwame je gej muškarac, oboje su porijeklom iz Gane, oboje prijavljuju zločin silovanja, ali dobivaju drugačiji tretman institucija. U slučaju Kwameovog prijavljivanja, pokazuje se i zbunjenost i snishodljivost policajca (koji je također Crni muškarac), te potpuna nemogućnost krivično-pravnog okvira da obuhvati složenost Kwameovog identiteta koji od „kralja“ učestalih Grindr shema postaje žrtva silovatelja, i to muškarca s kojim je samo nekoliko minuta ranije imao seks s pristankom. Odluka da se u narativ uvede i govor o silovanjima muškaraca ovde je u svrhe intersekcionalnog pristupa. Nije poenta u tome da se silovanja koja su navodno rijetka i izuzetak prikazuju tendenciozno i služe tome da relativiziraju orodnjene putanje nasilja u patrijarhalnim odnosima (to je možda tako u interpretacijama incela, jordanpetersonavaca i sličnih desnih delirijuma), već se ukazuje na složeno isprepletene opresije i klasnu eksploataciju – oni koji su strukturno ranjiviji nisu to samo na temelju roda nego i temeljem drugih načina potčinjavanja. Što se tiče statistika, čak i ako ostavimo po strani kojim ideološkim prepostavkama konstruirane i slično, valja imati u vidu da je i uska zakonska odredba silovanja kao seksualnog napada na žene ─ koja je dugo bila na snazi ─ uticala na to da se iz statistika izuzimaju ne samo seksualni napadi na muškarce, nego i na transrodne osobe, a također se rijetko ili uopšte ne evidentiraju slučajevi seksualnog nasilja koje doživljavaju beskućnici_e, imigranti_kinje, ljudi u zatvorima, u staračkim domovima i slično.
„Razvijanje rigoroznijeg i obuhvatnijeg razumijevanja silovanja u kapitalizmu, koje uključuje i napade na muške žrtve, ne umanjuje značaj opresije nad ženama kao temeljnog uzroka silovanja i seksualnih napada među ženama. Naprotiv, omogućuje nam da bolje razumijemo društvenu i klasnu nejednakost koje proizvodi kapitalistički sistem – te da izgradimo solidarnost između svih onih koji su opresirani na različite načine tim istim sistemom“ Smith (2015)
Na početku susreta s urednicom izdavačke kuće Susy Henny (koju igra Franc Ashman) Arabella je oduševljena što je ona Crna žena, i počinje da se ponaša kao da je to što je u pitanju žena i Crna osoba nešto što pretpostavlja linije solidarnosti i razumijevanja. No opet, gle vraga, klasne razlike postoje, i njih dvije ne uspijevaju da uspostave kolegijalne odnose, a još manje bilo kakvo zbijanje redova sestrinstva. Direktorici izdavačke kuće je dakako u interesu da gura Arabellu u pravcu pisanja o seksualnom napadu, ali ne zato što je istinski zabrinuta za nju, već zato što i ova patnja može da se unovči.
 
Stvari oko orodnjenog nasilja još se više komplikuju u slučaju Arabelline i Terryjne nekadašnje školske koleginice Theodore (Harriet Webb), bijele žene. U seriji se aludira da je Theo kao devojčica možda bila žrtva seksualnog napastvovanja od strane njezinog oca, a lažno je optužila Crnog dečaka (koji jeste proslijedio nekonsenzualno snimljene fotografije njihovog konsenzualnog seksa) da ju je silovao pod pretnjom nožem, te kasnije izrekla rasistički intonirane komentare. Iako se potvrdilo da je Theodorina optužba za silovanje bila lažna, ona u sadašnjem vremenu serije vodi grupu za žrtve seksualnog nasilja (u koju dolaze i Crne žene, a grupi se pridružuje i Arabella). Ovaj momenat serije stoji pomalo onkraj alternative između presumpcije nevinosti i vjerovanja svakome ko tvrdi da je žrtva[7]. Dok je Promising Young Woman jasnije usmeren protiv presumpcije nevinosti kao temelja krivičnog prava, u I May Destroy You se ne pretpostavlja ni da je svako nevin dok se ne dokaže suprotno, ali niti da su oni_e koji_e tvrde da su žrtve – nevini_e (da se ženama koje prekinu šutnju bespogovorno veruje), već prije: niko nikada nije nevin, a zločini su kontekstualizirani.
 
Imamo li u vidu i rasijalizirane i klasne istorije opresiranja, pogotovu one kojima nas uči Crni feminizam, ova lažna alternativa vjerujemo-krivično-pravnom sistemu ili vjerujemo-bilo-kome-ko-tvrdi-da-je-žrtva, kao i vigilantizam, ozbiljan su problem. U američkoj istoriji vrlo su dobro poznati primjeri lažnih optužbi, kao i „dovoljnih razloga“ za ubistva: čak i najmanji trač o tome da je Crni muškarac seksualno uznemiravao bijelu ženu mogao je rezultirati brutalnim napadima i linčom[8]. Ozbiljnu reprezentaciju rasijaliziranog nasilja i lažne optužbe za silovanje daje, primjerice, mini-serija When They See Us, u kojoj se prikazuje kako je petero Crnih i latino dečaka optuženo za silovanje bijele srednjoklasne žene, uprkos tome što nije pronađen nijedan supstancijalni dokaz. Ozbiljnost tog prikaza postaje još jezivija kada se ima u vidu da je serija nastala prema realnom događaju, i to ne iz neke pradavne prošlosti već vrlo recentne istorije (tzv. slučaj džogerke iz Central Parka dogodio se 1989. godine).
 
Iz političke vizure, serija I May Destroy You prikazuje veću složenost adresiranja pitanja seksualnog nasilja, kao i logike pristanka (recimo: unaprijed kalkuliran seks utroje u kojem osoba misli da je dala svoj spontani i slobodni pristanak, a zapravo je bila izmanipulirana, kao što se vidi iz Terryjnog iskustva u Italiji) te procesa isceljenja (barem za prekarne slojeve srednje klase), ali ima i silne nedostatke (recimo: iako se pred kraj serije pojavljuje i transrodni protagonista, ovo izgleda tokenizirano, bez ikakvog dubljeg ulaženja u priču o transrodnosti i transfobiji, a neki momenti serije, poput homofobno-rasističkog lika Nilifur, koja Kwamea prikazuje kao gej predatora, možda nisu baš najjasnije kritički prikazani).
 
Kraj serije također otvara zanimljive rukavce. Naime, serija se dovršava postupkom kreiranja višestrukih krajeva, u ovom slučaju kroz tri scenarija, čime se naznačuje da su osveta i(li) prijava policiji samo jedne od mogućnosti, te da postoje i mogle bi se imaginirati i druge opcije. U prvom scenariju Arabella vrši osvetu prebijanjem svog silovatelja Davida do smrti; u drugom scenariju ga hapsi policija, ali prije toga njih dvoje imaju iskreni razgovor u kojem se zločinac humanizira i kontekstualizira, te se vidi kako je i on žrtva nasilja; dok se u trećem scenariju imaginira Arabellin i Davidov konsenzualni ljubavnički susret (u kojem je Arabella ta koja penetrira Davida). Međutim, sva tri scenarija pokazuju se kao Arabellina fantazija i dio procesa njezinog bola, žalovanja i isceljenja, tako da je cijela stvar opet vraćena u polje psihologije, a odmaknuta od politike. Šteta, jer kao da se umjetničko polje ovdje moglo otvoriti i za druge goruće teme, recimo za tematiziranje restorativne i transformativne pravde.
 
Brojne su kritike ideje retributivne pravde ─ na kojoj su zasnovani i pravno-krivični sistem, kao i koncept odmazde ─ zbog čega se u progresivnim teorijama i politikama sve više govori o alternativnim konceptima pravde. Dok se retributivna pravda prije svega usredsređuje na kažnjavanje počinitelja, restorativna pravda iziskuje okupljanje svih strana koje su pogođene nanetom štetom, te kolektivno odlučivanje kako da se šteta popravi, a poverenje i osjećaj zajedništva ponovno uspostave.
„Dok krivično-pravni sistem traži retribuciju, RP [restorativna pravda] traži popravak; dok igrači u sistemu mogu zauzeti samo jednu ‘stranu’ (bilo onu počinitelja_ice ili žrtve) RP se usredsređuje na potrebe oštećene osobe, ali nikada ne gubeći iz vida ljudskost počinitelja štete, ili štetu koja ga je mogla zadesiti“ (Levine, Meiers 2020: 20)
Transformativna pravda ide još dalje i podrazumijeva političko organiziranje: pored traženja odgovora na štetu koji neće stvoriti još štete, te koji se neće oslanjati na postojeće državne strukture (policijske, imigracione, carinske, zatvorske, krivično-pravne, hraniteljske i druge režime), transformativna pravda nastoji da neguje sve što aktivno sprečava nasilje (poput sigurnosti, odgovornosti, isceljenja, pravičnosti, povezivanja, transparentnosti…) sve dok ove prakse ne postanu konstitutivni dio izgradnje i odgovornosti zajednice[9]. (Isto: 20) Prema nekim mišljenjima, restorativni i transformativni procesi kompatibilniji su s realnošću seksualnih odnosa nego kriv-ili-nevin krivični model, te imaju veću verovatnoću omogućavanja stvarne odgovornosti, promjene stavova i ponašanja počinitelja štete. (Isto: 32) Kraj serije I May Destroy You otvorio je prostor za imaginiranje drugačijih koncepata pravde, ali ipak se nije išlo dalje od pukog psihologiziranja. Čak i ako se naziru elementi restorativnih i reparativnih vrijednosti, u ovoj priči se ne nazire zajednica, a još manje političko organiziranje.
 
Također, iako se kroz Kwameov primjer nazire kritičnost prema ideji prijavljivanja nasilja policiji, kao da se ni to nije iskoristilo u pravcu koji bi još oštrije tematizirao karceralne institucije i prakse. U filmu Promising Young Woman pokazuje se kako je prijavljivanje seksualnog nasilja u dominaciji kulture silovanja bezuspješno, jer se prebroditeljkama nasilja, odnosno ženama, ne vjeruje. U seriji I May Destroy You je prijavljivanje prikazano složenije: Crna žena je prijavila nasilje i dobila institucionalnu podršku, Crni gej muškarac je pokušao da prijavi nasilje i nije dobio institucionalnu podršku, bijela devojčica je lažno prijavila… Ovo je veoma bitno, jer naznačuje da je prijavljivanje još teže u slučajevima nasilja koje je počinjeno nad višestruko opresiranim osobama iz niže klase (nebijelim, kvir, trans i drugim TIRV osobama), kao i to da provlačenje kroz pravne meandre nije isto za sve, uprkos proklamovanoj ravnopravnosti.
 
Iako kriminalno pravo podrazumijeva princip jednakosti svih pred zakonom, u praksi to svi nije nediferencirana kategorija i za taj proces nemaju svi iste zakonske mogućnosti. Ni kategorija optuženih ni kategorija tužilaca_teljica ne transcendira klasu, rasu, rod i druge oblike identificiranja, opresiranja i eksploatiranja: postoje oni koju su strukturno ranjiviji i postoje oni koji imaju mnogo realniju moć u društvu (ne samo kroz orodnjene, nego i druge dinamike moći). Kao što navodi Tithi Bhattacharya:
„Jasno je, i ženama dobro poznato, da između zakonske ‘slobode’ prijave šefa koji vrši zlostavljanje, ili je čak silovatelj, stoji čitav spektar mogućnosti gubitka tog posla koji čini život mogućim.“ (Bhattacharya 2018: 72)
Stoga bi umjesto (liberalno-feminističkog) isticanja ličnog proboja hrabrih individua bilo važnije ukazivati na institucije i sistemske uvjete koji mnogima onemogućuju prijavljivanje i koji podstiču tišinu[10]. Ovo se osobito odnosi na nasilje koje se događa na radnom mjestu, gde su seksualni napadi i uznemiravanja samo jedan od načina discipliniranja i potlačivanja (pored raznih drugih oblika poniženja, te ekonomskih pritisaka poput prekomernog rada, pretnje otkaza itd.). Zadatak transformativnih feminističkih politika i teorija (kao i takvih popkulturnih reprezentacija) jest da pokažu kako je veća izloženost fizičkom zlostavljanju povezana i s drugim opresijama, s eksploatacijom, sa složenijim ekonomskim i društvenim potčinjavanjima.
 

* * *

Oba popkulturna prikaza tematike orodnjenog nasilja naznačuju momente nasilja koji dodiruju i strukturni okvir. U filmu se ono tiče grupnih silovanja i napastvovanja u miljeima koledža, fakulteta i kampusa, gde se i orodnjenim (i drugim) dinamikama održavaju postojeće hijerarhije na tržištu obrazovnih institucija. Ipak, Promising Young Woman više se usredsređuje na lično, na osobe koje zauzimaju pozicije moći (bogati silovatelj, dekanica, advokat…), bez apostrofiranja da su sâme te pozicije i hijerarhije problem, a ne samo ličnosti koje ih zauzimaju. Drugi prikaz nasilja, u seriji I May Destroy You, odmaknuo se od pojednostavljenog (i pogrešnog) razumevanja orodnjene nejednakosti kao temeljnog društvenog antagonizma (oličenog u liku binarne rodne logike, a s mogućom opasnošću skretanja u biološko-esencijalističke vizure moći) ka ukazivanju na složenija identitetska oblikovanja pristanka i prinude, moći i kontrole unutar heteropatrijarhalnih i rasijaliziranih okvira.
 
U prvom prikazu je fundamentalni društveni antagonizam nejednakost između muškaraca i žena, što je i primjer uticaja radikalno-feminističkih[11] narativa (iako obrisi ovih uticaja u kulturi nisu uvijek jasni i eksplicirani), u drugoj reprezentaciji se pokazuje intersekcija neodvojivih rasijaliziranih, orodnjenih, hetero- i cis-normativnih antagonizama (zato je dušu dala za intersekcionalni feminizam). Ipak, i ovde dominira dictum „lično je političko“, bez istinskog politiziranja, a u fokusu su psihološke teme. Možda se malo više ide u pravcu radikalnije osjećajnosti, one koja otpušta bijes kao čin brige o samoj sebi, težeći izgradnji drugačijih struktura osjećajnosti, ne ponavljajući ono što smo naučili da osjećamo, ali opet bez ukazivanja na to da nam trebaju institucije i zajednice koje će omogućiti kolektivnu brigu.
 
„Revolucionarna“ osjećanja, dakako, nisu revolucionarna politika. Očaj u oba prikaza gura u osvetničko djelovanje, u prvom direktnije, u drugom kompliciranije, ali u oba se slučaja pojavljuje namjesto progresivnije političke imaginacije i vizije pravde koja bi transformisala odnose moći kroz kolektivni otpor. Tako i dalje, umjesto vizija koje održavaju sistem kroz nastojanje da se poravnamo s moćnima, nedostaju vizije u kojima se protagonisti_kinje pojavljuju kao aktivni politički subjekti, a ne kao žrtve koje traže odštetu.
 
Jesam li pomenula da će sve ovo biti spojler? Ali ne samo onaj koji kvari iznenađujuće efekte priče, već i onaj koji kvari očekivanja da će popkulturne reprezentacije ići više u pravcu feminizma koji adresira bitan društveni okvir za konstituiranje orodnjenih društvenih dinamika, onaj kapitalistički.






Bilješke:

[1] Ova p/šarada finih likova koji se na kraju svi pokazuju kao sposobni za silovanje, najkarikaturalnije je prikazana u liku koji protagonistkinji maže kokain na desni i zube dok joj priča kako piše svoj genijalni roman, te izgovara kvazi-progresivne floskule o tome kako šminka služi ugnjetavanju žena i kako joj nije potrebna jer je prirodno lijepa.

[2] Ovakav narativni postupak jednim dijelom pokazuje da Cassandrina bol i trauma neće jednostavno nestati čim se pojavi neki fini muškarac, princ na bijelom konju s kojim će se „skrasiti“ i odmah prestati biti depresivna i traumatizirana (kako se to stereotipizirano pretpostavlja i očekuje). To što je silovanje tako lako društveno prihvatljivo i to što zbog toga gubimo drage osobe neće se popraviti time što ćemo sve zaboraviti kada uronimo u svoj lično-partnerski raj.

[3] Uprkos statističkim pokazateljima prema kojima muškarci prednjače u rodno uvjetovanom nasilju u društvu, ne radi se o esencijaliziranom identitetu, apstraktno odvojenom od strukturno-istorijskih dinamika, kao mehanički označenom uzroku orodnjenog nasilja. Više o tome u: Solar i Hrga, 2020.

[4] Za analizu filma The Assistant videti tekst: Jason Read, „Znati što je ispravno, a činiti suprotno: Asistentica i rad“, dostupno na http://slobodnifilozofski.com/2020/09/znati-sto-je-ispravno-a-ciniti-suprotno-asistentica-i-rad.html.

[5] U momentima izrazite napetosti junakinja mantra rečenice kojima se podseća da postoji šira slika i drug(ačij)e vrste zla: postoje gladna deca, u Siriji je rat i nema svako pametni telefon.

[6] O tome koliko je briga o mentalnom zdravlju u Velikoj Britaniji većini ljudi nedostupna, videti: Sølvi Qorda, „Nismo sišli s uma, nego smo ludi od bijesa“; Hannah Robinson, „Kriza mentalnog zdravlja u pandemiji COVID-19“; Jay Watts, „Bolesni od rezova“.

[7] Pretpostavka nevinosti, kao jedna od ključnih pretpostavki krivičnog prava, polazi od toga da je svako nevin dok se ne dokaže suprotno, dok neki feminizmi ovome suprotstavljaju princip da se ženi koja probije zid ćutanja odmah treba poverovati.

[8] Linčovanje Crnih muškaraca i pristup bijelih muškaraca Crnim ženama išli su ruku pod ruku; o tome je još u vrijeme perioda Rekonstrukcije pisala Ida B. Wells, a kasnije i brojne druge Crne feministkinje (Angela Davis, bell hooks…)

[9] Transformativna pravda (TP) usko je povezana s načelima i praksama restorativne pravde (RP), ali između njih postoje i bitne razlike. Kraća radna definicija TP bi bila RP plus političko organiziranje. Poput RP, ni TP nije nova, već se gradi na temelju neformalnih mreža rešavanja sukoba, zaštite i skrbi, osobito među ljudima kao što su transrodne osobe sa nesigurnim stanovanjem, seksualni_e radnici_e i omladina na ulici, odnosno među onima koji će državu pre videti kao antagonistu nego kao prijatelja. Poput svojih prethodnika, praktičari transformativne pravde ne samo da izbegavaju oslanjanje na državne sisteme policije, istrage, kaznenog progona i kažnjavanja, već ove sisteme prepoznaju kao dio problema, kao sile koje otuđuju pojedince_ke i zajednice od njihove moći delovanja i koje nad njima vrše nasilje. Međutim, praktičari transformativne pravde znaju i da pojedinci_ke i zajednice žele sigurnost, stoga rade na tome da je obezbede kroz mreže uzajamne pomoći i odgovornosti, podučavajući jedni druge neophodnim veštinama kao što su pružanje prve pomoći u susedstvima u kojima policija ne reaguje na vreme kako bi spasila žrtvu pucnjave. Kada zajednice usvoje neke od ovih praksi i kada ih učine delom dugoročnijih napora izgradnje zajednice ‒ te kada intencionalno isključuju učešće bilo kojih državnih aktera ili institucija ‒ onda se to može nazvati „odgovornošću zajednice“ (community accountability). (Isto: 133, 134)

[10] Bhattacharya navodi i primjer ilegalne sezonske radnice iz Meksika koja je u Kaliforniji pokušala da prijavi silovanje lokalnoj ženskoj organizaciji na farmi, a koja nije govorila engleski, a jedva i španjolski. Pritisci gubitka posla, deportovanja, nemogućnosti da govori i da se brani u okviru postojećih institucija nagnali su je da pobegne. „Imala je formalnu slobodu govora, istovremeno bivajući sapeta svim drugim neslobodama koje su onemogućavale njezin govor.“ (Bhattacharya 2018: 73).

[11] O kritici ortodoksno-radikalnog feminističkog pogleda na nasilje koje pretpostavlja mušku suprematiju kao ostvarenje savršenog maskuliniteta u muškarcima („savršeno postignuće muške moći“), te shodno tome „lažnu purifikaciju žena i lažnu demonizaciju muškaraca“, videti: Rose, Srinivasan (2021).






Literatura:

 
Bhattacharya Tithi, Explaining Gender Violence in the Neoliberal Era. In: „International Socialist Review‟, Issue #9, May 2019. Dostupno na: https://isreview.org/issue/91/explaining-gender-violence-neoliberal-era
 
Bhattacharya Tithi, Gender, Sexual and Economic Violence in Neoliberalism. SkriptaTV: video-snimak i pregled predavanja, 2019. Dostupno na: http://slobodnifilozofski.com/skripta-tv/rodno-seksualno-i-ekonomsko-nasilje-u-neoliberalizmu
 
Bhattacharya Tithi, Socializing Security, Unionizing Work: #MeToo as Our Moment to Explore Possibilities. In: „Where Freedom Starts. Sex Power Violence #MeToo‟. A Verso Report, Verso 2018. Dostupno na: https://www.versobooks.com/blogs/3653-socializing-security-unionizing-work-metoo-as-our-moment-to-explore-possibilities
 
Burke Tarana and Adetiba Elizabeth, Tarana Burke Says #MeToo Should Center Marginalized Communities. An interview in: „Where Freedom Starts. Sex Power Violence #MeToo‟. A Verso Report, Verso 2018.
 
Farr Paddy, Power and Control: Radical Feminism, State Cooptation and Intersectional Queer Theory in Domestic Violence Praxis. December, 2019. Dostupno na: https://www.researchgate.net/publication/338545918_Power_and_Control_Radical_Feminism_State_Cooptation_and_Intersectional_Queer_Theory_in_Domestic_Violence_Praxis
 
Levine Judith and Meiners R. Erica, The Feminist and the Sex Offender. Confronting Sexual Harm, Ending State Violence. London, New York: Verso, 2020.
 
Read Jason, „Znati što je ispravno, a činiti suprotno: Asistentica i rad“. 6. rujna 2020., Slobodni Filozofski. Dostupno na: http://slobodnifilozofski.com/2020/09/znati-sto-je-ispravno-a-ciniti-suprotno-asistentica-i-rad.html
 
Rose Jacqueline, Srinivasan Amia, On Violence and On Violence Against Women. McNally Jackson Independent Booksellers: video-snimak predavanja, 2021. Dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=ozXJeMyuZp4&t=828s
 
Smith Sharon, Capitalism and sexual assault. Toward a more comprehensive understanding. In: „Internationalist Socialist Review‟, Issue #96, spring 2015. Dostupno na: https://isreview.org/issue/96/capitalism-and-sexual-assault/index.html
 
Solar Maja i Hrga Karolina, Orodnjeno nasilje kao neraskidiva nit kapitalizma. U: „Ne/nasilje i odgovornost, između strukture i kulture: smernice za građenje nenasilnih zajednica‟. Beograd: Rosa Luxemburg Stiftung, Regionalna kancelarija za Jugoistočnu Evropu, 2020.





Tekst je nastao u okviru projekta „Slijepe pjege“ financiranog sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) za poticanje Komplementarnih djelatnosti u 2021. godini.






Vezani članci

  • 31. prosinca 2020. Klasa i identitet: ljubomržnja ili sukonstitucija? U osvrtu na nedavnu polemiku na književnoj sceni o klasi i autanju, autorica ukazuje na važnost daljnjeg razmatranja kompleksne uloge klasnog položaja u životnim odlukama. Strukturno određenje klase govori o tupoj, nepersonalnoj ekonomskoj prinudi ugrađenoj u kapitalističko društvo, ali ne objašnjava jednoznačno karakter pojedinke_ca. Iako povezana s identitetom, klasa se ne može mehanički derivirati iz identiteta, kao ni obratno.
  • 31. prosinca 2020. Nerazradivost seksualnosti u radikalnom feminizmu Organiziranje i iskustva seksualnih radnica_ka pomaknuti su na margine feminističkih solidarnosti i promišljanja kada im se pristupa s abolicionističkim zahtjevima koji dolaze iz radikalnog feminizma, a koji se s lakoćom, u redukcionizmu i banalnosti pristupa tim temama, stapaju s državnim i kapitalističkim interesima. Iz tih raspuklih (pa i gotovo iščezlih) savezništva moguće je izvući i raspetljati uglavnom zaobilaženu i potiskivanu povijest u rukavce koji će voditi u smjeru zakonodavstva, medicine ili rada, no koji će uvijek vraćati prema istim problemima i rupama koji sačinjavaju radikalnofeminističke politike i teorije. Tekst zahvaća crtice ove povijesti, ukazujući kako su se današnje rasprave o seksualnom radu oblikovale i na čemu se temelje.
  • 31. kolovoza 2021.
    Featured Video Play Icon
    Šta je sve od crno-feminističkog značaja?
    Ako se Crni feminizam ne misli iz perspektive zasebnih opresija, isključivo kao feminizam za Crne žene, već iz emancipatorne perspektive univerzalnosti u kojoj se različite osi dominacije i eksploatacije promišljaju kao čvrsto uvezane u sistem kapitalizma, onda Crni feminizam postaje označitelj za ujedinjene antikapitalističke borbe. Na taj način i okupacija Palestine i diskriminacija trans osoba i ukidanje policije te drugih kapitalističkih institucija, kao i kolektivna briga itsl., čine polje crno-feminističke borbe, o čemu na panelu o paralelama između Crnog feminizma i pokreta Black Lives Matter govore Charlene Carruthers, Reina Gossett i Barbara Smith.
  • 15. studenoga 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (1. dio) Biti Romkinja, identificirati se kao romska feministkinja i baviti se romskim feminizmom nisu iste stvari. Usto, romski feminizam nije unison. I dok koncepti bjelačkosti i gadžo-centrizma donekle opisuju specifičnu opresiju Romkinja, feminističke se optike logički i politički razlikuju i prema tome kako se misli kategoriju roda. U vizuri koja je u prvom dijelu ovog triptiha označena kao „rodno-ravnopravni pogled“, rodno uvjetovana opresija naddeterminira sve druge društvene odnose i sukobe: rod kao analitičko-politička kategorija se privilegira, a ako se misli u relacijama s drugim kategorijama kojima se imenuju društvene opresije i eksploatacija, onda je to prema aditivnom metodološkom modelu. Konačni cilj borbi koje se nastavljaju na ovu optiku je ravnopravnost (uz naglasak na normativnoj dimenziji), a ne postklasna jednakost, koja bi pretpostavljala potpunu transformaciju sistema.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 31. prosinca 2019.
    Featured Video Play Icon
    Rodno, seksualno i ekonomsko nasilje u neoliberalizmu
    Iako se rodno uvjetovano nasilje pri tumačenju često svodi na interpersonalno nasilje, marksistička feministkinja Tithi Bhattacharya pokušava utvrditi kakve socioekonomske okolnosti pogoduju njegovoj proizvodnji. Eskalaciju nasilja razmatra u kontekstu četrdesetogodišnjeg pogubnog utjecaja neoliberalnih politika na polje socijalne reprodukcije i tržište rada. Pogledajte snimku i pročitajte pregled predavanja održanog u sklopu 12. Subversive festivala u suradnji s Centrom za ženske studije, a snimke s proteklih festivala potražite na plejlisti.
  • 29. studenoga 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (2. dio) Za razliku od rodno-ravnopravnih pristupa koji prioritiziraju, a često i singulariziraju kategoriju roda (ili, u goroj varijanti kategoriju pola), intersekcionalni pristupi položaj Romkinja nastoje razumjeti složenije, uzimajući u obzir ne tako lako razlučive intersekcije identitetskih i diskriminacionih osnova, kao i iskustava koje dovode u pitanje identitet. Na temelju takve metodologije, dobijaju se i drugačije statistike, a komparabilni disagregirani podaci daju i drugačiju sliku društvenih odnosa. Razumijevanje romskog feminizma iz ove vizure je istorijski i geopolitički kontekstualiziranije, a paternalističke, spasavalačke i rasističke nijanse u pristupu romsko-feminističkim temama nestaju. Međutim, i ova optika ima svoje manjkavosti: gubi iz vida, ili nema dostatna objašnjenja za sistemski okvir, te pretumačenje koncepta klase iz perspektive klasizma u eksplanatorni okvir strukturne i političke analize. O temeljnim razlikama spram rodno-ravnopravne optike, ali i o drugim teškoćama intersekcionalne, govori se u drugom dijelu triptiha o romskom feminizmu.
  • 26. prosinca 2017. Od socijalne države do socijalne majke U interesu kapitala i nacionalnih država, populacijske politike sve više posežu za instant socijalnim mjerama i jačanjem uloge obitelji i porodice, restrikcijama u području reproduktivnog zdravlja, te radu migrantkinja i migranata u komodificiranoj sferi društvene reprodukcije. O raznim načinima proizvodnje i oblicima zasnovanosti režimâ materinstva, njihovim ulogama u proizvodnji rodno uvjetovane prekarnosti u vrijeme krize kapitalizma i konzervativnog napada na reproduktivna prava te neophodnosti socijalizacije polja reprodukcije, razgovarale/i smo s Anom Vilenicom, historičarkom i teoretičarkom umjetnosti iz Beograda te istraživačicom na London South Bank Universityju.
  • 31. prosinca 2020. Feminizam i transfobija Recentno jačanje transfobije u feminističkim i kvir prostorima očituje se u osnivanju trans-isključujućih organizacija ili preokretanjem politika postojećih u tom smjeru, kako bi se ucrtale granice između feminizma i LGB aktivizma u odnosu na trans organiziranje na međunarodnoj (LGB Alliance u Velikoj Britaniji s ograncima u Brazilu, Australiji, SAD-u...) i regionalnoj razini (Marks21, Lezbejska i gej solidarna mreža...). Transfobne politike nedavno je javno prigrlio i Centar za ženske studije u Zagrebu. Te se politike nastoje racionalizirati nizom pojednostavljenih tvrdnji koje apeliraju na „zdravi razum“ i opća uvjerenja, onkraj teorijskih i empirijskih uvida. Ovaj tekst nas u formi FAQ-a, s uvodnim osvrtom, vodi kroz diskurs i logiku kojima se ta racionalizacija odvija, a nastao je u kontekstu ad hoc antikapitalističke kvir inicijative feministkinja i feminista protiv transfobije.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 19. travnja 2016. Dom je negdje drugdje Izostanak adekvatne socijalne potpore za ranjive skupine u društvu rezultat je oslanjanja socijalnih politika na održivost i pouzdanost struktura nuklearne obitelji koja je dominantno izgrađena prema heteronormativnom modelu. Ekonomsko nasilje koje trpe LGBTIQ+ osobe nije sustavno mišljeno u klasnim odrednicama, što samo naglašava potrebu za povezivanjem klasne i LGBTIQ+ borbe te ukazuje na važnost daljnjeg promišljanja posljedica koje iz toga proizlaze, poput nezaposlenosti i beskućništva LGBTIQ+ osoba, naročito mladih.
  • 30. lipnja 2021. Interseks osobe i njihovi problemi Interseks stanja obično se razumijevaju kao stanja koja variraju „između“ ženskog i muškog spola, i čija genetska, kromosomska, hormonska, i anatomska (ne)preklapanja uzdrmavaju binarnu konstrukciju „ženske“ i „muške“ spolnosti. Patrijarhalna proizvodnja medicinsko-biologijskog znanja ne samo da diskurzivno gura interspolne osobe u identitetske kutije „ženskosti“ i „muškosti“ te produbljuje njihovu marginalizaciju, već nameće i opasne prakse sakaćenja tijela koja se ne uklapaju u dominantnu taksonomiju. Raspršivanje ustajalih mitova možemo započeti ozbiljnijim informiranjem o iskustvima interseks osoba, kao i povezivanjem s organizacijama koja štite njihova prava.
  • 31. prosinca 2016. Da sam, da sam, da sam žensko, ne bih bio muško Iako je spolna binarnost problematična čim se zagrebe dublje od nivoa reduktivnih javnih diskusija lišenih svake nijansiranosti argumenta i pluralizma perspektiva, ona presudno utječe na oblikovanje društvenih institucija, bile one formalne ili neformalne. Time društvo postaje polje neprihvaćanja za svaki identitet koji izlazi iz binarnih okvira. Ovo stvara situaciju u kojoj je: „život transrodne osobe kratka i tragična priča, dupkom ispunjena nasiljem čiji je rezultat smrt koja društvo napokon rješava bremena aberacije. Tjelesno postojanje transrodnih osoba polje je borbe u kojoj su transrodne osobe kolateralne žrtve koje svoja tijela nužno moraju prezirati, jer su naprosto nedopustiva.“
  • 27. rujna 2020. Beyoncéin Black Is King i zamke afričke svijesti Filmski i ideološki pastiš Black is King, pod redateljskom palicom Beyoncé i još petero suredatelja_ica (Emmanuel Adjei, Ibra Ake, Blitz Bazawule, Jenn Nkiru i Kwasi Fordjour) izlazi nakon višemjesečnih ustanaka Crnih ljudi diljem Amerike, potaknutih umorstvom Georgea Floyda, a na pozadini godina kontinuirane strukturne rasne opresije, diskriminacije i policijskog nasilja. Međutim, iako adresira općepoznate kolonijalističke trope, film glorificira privatnu akumulaciju, zazivajući panafričko jedinstvo utemeljeno na sentimentalizaciji aristokratskih i oligarhijskih impulsa. Umjesto poticaja izgradnji transnacionalne solidarnosti između Crnih populacija u SAD-u i Africi na temelju prepoznavanja zajedničkih uvjeta izvlaštenja, Black is King je još jedan proizvod koji zakriva stvarnost klasnih odnosa.
  • 16. kolovoza 2020. J.K. Rowling i bjelačka supremacistička historija „biološkog spola“ Slavna spisateljica J.K. Rowling već godinama koristi svoju platformu u svrhu transfobne agitacije, a sve pod krinkom tobožnjeg feminizma i znanstvene utemeljenosti „biološkog spola“. Iako se rasprava o njezinoj hobističkoj netrpeljivosti može činiti irelevantnom, riječ je o idejama koje, osim što imaju dalekosežne posljedice po sigurnost, kvalitetu života i dostojanstvo transrodnih osoba, svoje korijene vuku iz viktorijanskog znanstvenog rasizma, seksizma i homofobije. U tekstu se ukazuje na isprepletenost evolucionističke i eugeničke misli 19. stoljeća sa suvremenim „rodno kritičkim feminizmom“.
  • 20. rujna 2017. Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socioekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 31. prosinca 2018. O mizoginiji, mizandriji, pornografiji i drugim kapitalističkim demonima Redatelj Bruce LaBruce koji se često predstavlja kao kvir alternativa srednjostrujaškoj pornografskoj industriji, u svojem se posljednjem filmu paradigmatski i sam okreće mejnstrimiziranju porno-hetero-normativnosti uz ozbiljnu dozu lezbofobije i transfobije. Predstavljajući pornografiju radikalnom i subverzivnom posve zanemaruje njezino uklapanje u kapitalističke odnose proizvodnje, kao i vlastitu konverziju od avangardnog, ljevici sklonog autora, do liberalnog redatelja gej pornografije. Donosimo vam kritički osvrt Dušana Maljkovića na film „Mizandristkinje“.
  • 31. prosinca 2016. Solidarnost u prostorima nevidljivosti Dominantna javna percepcija o temama kojima se bavi LGBTIQ+ pokret dovela je do njihove redukcije na problematiku ljudskih prava, uz često prenaglašavanje prvih dvaju identiteta koje ovaj akronim označava. Unatoč proklamiranim najboljim namjerama liberalnog mainstreama, takva „borba“ za prava LGBTIQ+ osoba zapravo rezultira održavanjem nevidljivosti redovnih i svakodnevnih poteškoća ove populacije i prateće uloge društvenih institucija, primjerice obitelji, u njihovom perpetuiranju. S Ninom Čolović, iz LGBTIQ inicijative „AUT“, razgovarali smo o tim redovnim i svakodnevnim problemima koje LGBTIQ+ osobe doživljavaju isključivanjem iz obitelji i posljedičnom društvenom marginalizacijom.
  • 19. studenoga 2021. U potrazi za korijenima popkulturne transfobije Kako Lindsay Ellis pokazuje u svom video-eseju Tracing the Roots of Pop Culture Transphobia, transfobni tropi i narativi u popularnoj kulturi nisu nešto usputno i slučajno, već sukonstituiraju slike transrodnosti kao poremećaja te potpiruju moralnu paniku. Na tom tragu je unaprijed odlučeno da se trans osobe ne uzimaju kao realna ljudska bića, već kao anomalična identitetsko-seksualna izražavanja, najčešće kroz cross-dressing. I dok su benigni primjeri cross-dressinga u kulturi brojni, ovi drugi, maliciozni, u službi su spektakularne konstrukcije trans osoba kao tobože cisrodnih, ali seksualno devijantnih odnosno predatorskih, zločinačkih i nasilnih antagonista čija patologija naizgled ima korijen u tome što su pobrkali društveno raspodijeljene cis uloge.
  • 31. siječnja 2021. Višestruke opresije transrodnih Roma i Romkinja Diskriminacija trans osoba u kapitalističkim društvima još je dublja ako je povezana s marginalizacijom na osnovi etničke pripadnosti, kao i s podčinjenom klasnom pozicijom. U Srbiji još uvijek ne postoje statistike i istraživanja o siromašnim transrodnim Romkinjama i Romima, međutim oni_e svjedoče o vlastitom iskustvu složenih preplitanja opresija. Autorica skicira kako bi se ova isprepletenost opresija mogla misliti kroz konceptualiziranje spola/roda, heteronormativnosti, tradicionalnog i opozicijskog seksizma, seksualnih orijentacija, etniciteta i klase.
  • 31. prosinca 2018. Zamke radikalnog feminizma Zbog sve brojnijih netrpeljivih istupa pobornica trans-isključujućeg radikalnog feminizma (TERF), već se neko vrijeme preispituje pozicija radikalnog feminizma na lijevom dijelu političkog spektra. Netrpeljivost prema trans osobama, posebice ženama, ponovo je vidljivim učinila njegove teorijske manjkavosti, poput transhistorijske definicije uzroka opresije žena, kao i izostanka klasne analize. Pročitajte prijevod teksta Erice West o razlikama između radikalnog i crvenog feminizma, te političkoj promašenosti separatističke strategije radikalnog feminizma koja iz progresivnih borbi isključuje klasno deprivilegirane muškarce i trans osobe.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 1. ožujka 2018. Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
  • 28. lipnja 2020.
    Featured Video Play Icon
    Onkraj logike paralelnih pokreta: treći feministički val kao klasna formacija
    Oslanjajući se na kritiku „logike paralelnih pokreta“ Lise Vogel, Cinzia Arruzza nadopunjuje teoriju socijalne reprodukcije klasnom analizom. Međutim, pojam klase kod Marxa je ambivalentan, a u marksističkoj tradiciji najčešće gravitira između objektivističkih i političkih interpretacija. Nastojeći da uobliči dinamičniji koncept klase, Arruzza se posebice nadovezuje na distinkciju Meiksins Wood, koja razumije klasu kao rezultat neurednog i složenog historijskog procesa klasne formacije, odnosno samokonstitucije, koji iziskuje i iskustvo borbe, a baziran je i na klasnoj situaciji, odnosno pozicioniranosti pojedinki i pojedinaca unutar društvenih hijerarhija sukladno objektivnim kriterijima. Ovakvo tumačenje omogućava da se uvidi kako i novi val feminističkih borbi – u čijem je središtu štrajk kao pokretačka snaga procesa feminističke antikapitalističke subjektivacije – ima klasni karakter. Donosimo snimku i tekstualni pregled predavanja.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 14. prosinca 2019. Inkluzija kao depolitizacija romske zajednice Kulturalizacija romske zajednice kao najbrojnije europske manjine, odnosno njezina konstrukcija kao etničkog partikulariteta kroz modele politike inkluzije koji se u Europi provode posljednjih desetljeća, relativizirala je sistemsku marginalizaciju Romkinja i Roma, dodatno produbljenu neoliberalizacijom mehanizama socijalne države. U osvrtu na zbornik Romi između multikulturalizma i politike štednje (2018) autorica ukazuje na politički instrumentalizirane, neučinkovite institucionalne strategije i programe inkluzije Roma u Srbiji, stavljajući ih u širi kontekst tretmana romskih zajednica diljem Europe.
  • 31. prosinca 2018. Feministička internacionala: Preuzimanje i prevrednovanje štrajka Štrajk, kao jedan od radikalnih instrumenata radničke borbe, danas je sveden na reformističke akcije sindikalno organizirane radne snage koja od države i kapitala pokušava ispregovarati sektorske ustupke za svoje članove_ice. Međunarodni štrajk žena, koji je prvi puta organiziran 8. marta 2017. godine, progovara o ženskoj borbi kao klasnoj borbi, uključujući u pokret različite radničke realnosti, one nezaposlenih i trans osoba, migranata i kućanica, žena koje trpe nasilje i domorodačkog stanovništva kojem je oteta zemlja zbog štetnih ekoloških projekata. Na koji način revolucionirati prakse feminističkog pokreta temeljem borbe protiv rodne i kolonijalne podjele rada koje su ključne za kapitalističku eksploataciju, pročitajte u tekstu Verónice Gago.
  • 21. prosinca 2019. Onkraj tradicije liberalnog feminizma Konferencija “Gender Struggle in Eastern Europe. Legacy of the Socialist Past and Contemporary Issues”, održana u Litvi sredinom listopada, otvorila je prostor da se kroz rodnu i klasnu analizu društvenih i ekonomskih prilika u zemljama Istočne Europe te detektiranje aktera koji ugrožavaju društvene slobode i ekonomsku egalitarnost nastavi rad na izgradnji zajedničkih strategija borbe protiv nacionalističkih tendencija i neoliberalnih politika.
  • 26. prosinca 2016. Crveni abolicionizam Održavanje robovlasničkog političko-ekonomskog sustava neizbrisiva je mrlja u američkoj povijesti. Ne treba nas stoga začuditi što su među najupornijim inicijalnim pobornicima ukidanja ropstva nezanemariv utjecaj imale socijalističke i komunističke ideje i prakse starog kontinenta. U današnjim se srednjostrujaškim medijima ova činjenica prigodno zaboravlja, no vratimo li se izvorima, uočit ćemo da ni neprijatelji abolicionističkog pokreta iz sredine 19. stoljeća nisu bili slijepi po pitanju inherentne poveznice između rasne, klasne i rodne eksploatacije. Njihovi su zaključci uglavnom točni: borba za emancipaciju uistinu se bazira na političkoj, ali i ekonomskoj jednakosti.
  • 31. prosinca 2016. Žensko i klasno – zaboravljeni historijat U trenutku kada su feminističke borbe i diskusije najzad došle na dnevni red ljevice, otvara se i diskusija o feminističkom nasljeđu jugoslavenskog socijalizma i Narodnooslobodilačke borbe kojom je inauguriran. Tako je 29. prosinca u Sarajevu predstavljen zbornik Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava, a mi donosimo tekst Andreje Gregorine iz zagrebačkog Centra za ženske studije, u kojemu adresira današnje potencijale AFŽ-ovske tradicije. Te je potencijale važno obnavljati danas, kaže Gregorina, kada se ženski pokret dominantno oslanja na liberalno-radikalnu tradiciju i brani autonomiju ženskog tijela, dočim se ugroženost žena materijalnim uvjetima društvene reprodukcije često zanemaruje.
  • 11. rujna 2015.
    Featured Video Play Icon
    Marksizam i podčinjavanje žena
    Pogledajte snimku predavanja Lise Vogel, održanog u sklopu programa konferencije 8. Subversive festivala. Nakon izlaganja u kojem je naznačila glavne teze koje iznosi u svojoj knjizi, kontekst u kojem je knjiga izvorno nastala i njezinu dosadašnju recepciju, Vogel u raspravi s moderatoricom Ankicom Čakardić i publikom govori o konceptima intersekcionalnosti i patrijarhata, teorijskoj rigoroznosti i empirijskim istraživanjima te budućnosti marksističkog feminizma.
  • 31. prosinca 2019.
    Featured Video Play Icon
    U ime ženskih prava: uspon femonacionalizma
    "U predavanju ću se baviti nekima od tema koje sam obrađivala u knjizi In the Name of Women’s Rights. The Rise of Femonationalism (Duke, 2017). U tom djelu istražujem nerijetku praksu da anti-islamističke i ksenofobne inicijative iskorištavaju feminističke ideje, kao i načine na koje se to događa. Uvodim termin „femonacionalizam“, kako bih njime opisala prakse i zagovaračke kampanje u sklopu kojih se, prikazivanjem muslimanskih muškaraca kao ugnjetavača, te naglašavanjem potrebe za spašavanjem muslimanskih žena, ove anti-islamističke skupine koriste rodnom jednakošću ne bi li opravdale svoje predrasude."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve