Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege

Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.

Fernand Leger: Tri žene (orig. Le grand dejeuner) (1921), ulje na platnu, lokacija: MoMA, New York (izvor: wikiart.org)

Uvod

Dokidanje javnih usluga i povećanje nesigurnih oblika zaposlenja, zajedno s demografskim promjenama poput starenja stanovništva i transformacije obiteljskih aranžmana, samo su neki od rastućih socioekonomskih pritisaka na organizaciju socijalne reprodukcije, a poglavito rada njege, u sve većem broju zemalja diljem svijeta (Bonoli, 2007; Yang, 2014; Kofman i Raghuram, 2015). Dok kapitalistička društva u zemljama centra pronalaze rješenje u uvozu (jeftine) migrantske radne snage, civilni sektor i neformalni radni odnosi nerijetko su jedina rješenja za zemlje na drugom kraju (ekonomskog) spektra, na kapitalističkoj periferiji i poluperiferiji[1]. S obzirom na relevantnost ove tematike, nimalo ne čudi izraženi znanstveni interes za pitanja skrbi i socijalne reprodukcije na akademskoj sceni zadnjih nekoliko desetljeća. Umjesto ulaženja u empirijske analize pojedinog konteksta, ovaj članak će pružiti svojevrstan pregled nekih od glavnih teorijskih i analitičkih pristupa socijalno-reproduktivnom radu, a osobito radu njege kao njegovom dijelu. Nakon pojašnjenja termina socijalne reprodukcije te mapiranja debata o kućanskom radu iz 1970-ih godina, dotaknut ću se pojedinih rasprava unutar feminističke ekonomije, kao i različitih konceptualnih okvira unutar kojih se raspravlja o migrantskom reproduktivnom radu, kako bih zaključila s pojmom ukupne društvene organizacije rada, koji može pružiti potrebne analitičke alate za razumijevanje složenosti radnih odnosa karakterističnih za aktivnosti socijalne reprodukcije.
 

Socijalna reprodukcija i marksistički feminizmi drugog vala

Iako se pod terminom socijalna reprodukcija najčešće misli na reproduktivni rad nužan za svakodnevnu regeneraciju ljudi, bitno je naglasiti da socijalna reprodukcija ima puno šire značenje od toga. Primjerice, kada Marx daje opći pregled kapitalističke proizvodnje u drugom svesku Kapitala, on opisuje reprodukciju kao kontinuirano obnavljanje sredstava za proizvodnju, koja su potrebna za opstanak svakog društva. U kapitalizmu, zbog logike akumulacije, ona ima oblik proširene reprodukcije (npr. kada se dio viška vrijednosti reinvestira i transformira u novi kapital) (Marx, 1995[1885]).
 
Suprotno ortodoksnim tumačenjima Kapitala i prilično pojednostavljenom stavu da su takozvane neekonomske sfere izravni rezultat ekonomske i materijalne organizacije proizvodnje, Louis Althusser (2014) ističe značajnu ulogu ideoloških državnih aparata u osiguravanju reprodukcije kapitalističkih odnosa pravnim, institucionalnim i diskurzivnim sredstvima. Drugi su, poput Pierrea Bourdieua (1986), pristupili socijalnoj reprodukciji fokusirajući se na formiranje različitih kapitala (ekonomskih, kulturnih, društvenih) i načine na koji se oni proizvode, prenose ili čak transformiraju kroz vrijeme i prostor, definirajući tako određeni položaj pojedinca_ke u društvu.
 
Nadalje, sa željom da objasne strukturne dimenzije rodne opresije u kapitalizmu, marksističke feministkinje prije više od pet desetljeća uvode pojam socijalne reprodukcije ne bi li preusmjerile fokus na rad potreban za reprodukciju radne snage koji nesrazmjerno obavljaju žene i koji je stoga bio najprikladnije mjesto za analizu i borbu protiv njihova podređenog položaja u društvu.
 
Prema tom shvaćanju, socijalna reprodukcija – kako su to sažele Johanna Brenner i Barbara Laslett (1989) – obuhvaća sve aktivnosti, stavove, ponašanja, emocije, odgovornosti i odnose uključene u održavanje života kako na dnevnoj bazi, tako i međugeneracijski. To podrazumijeva načine na koje se hrana, smještaj i odjeća pripremaju za konzumaciju, rađanje djece i njihovu socijalizaciju, skrb za starije i nemoćne, zajedno s društvenom organizacijom seksualnosti i rodnih odnosa (Laslett i Brenner, 1989: 382-383). Brenner i Laslett (1989) razlikuju ovu specifičnu domenu održavanja života od društvene reprodukcije (societal reproduction) koja se odnosi na obnovu čitavog sistema društvenih odnosa i postavlja temelje za socijalnu reprodukciju.
 
Način na koji je taj okvir postavljen te koju točno strukturnu ulogu u njemu ima reproduktivni rad bili su od 1970-ih predmetom burnih rasprava, koje bi se mogle okvirno sažeti u dvije kategorije: rasprave o „sistemima“ i rasprave o neplaćenom kućanskom radu. Prva skupina bavila se pitanjem u kojoj mjeri patrijarhat (a kasnije i rasizam) čini zaseban sistem od kapitalizma s, primjerice, teoretičarkama dvosistemske teorije (Delphy, 1970; Hartman, 1979) koje tvrde da su patrijarhat i kapitalizam dva autonomna, ali međusobno povezana sistema; ili s Ellen Meiksins Wood (1988) i njezinom tezom o „indiferentnom kapitalizmu“, prema kojoj se zakoni akumulacije kapitala odvijaju neovisno o rodnoj i rasnoj opresiji.
 
S druge strane, rasprava o kućanskom radu propitivala je uobičajene pretpostavke o radu, proizvodnji i reprodukciji te njihovom (kontradiktornom) suživotu unutar kapitalističkih društava. Neka od gorućih pitanja bila su: ako je kućanska aktivnost rad, kako izgleda njegov prozvod? Jesu li to ljudska bića, roba ili radna snaga? Tko ga obavlja i koje su njegove izravne ili neizravne koristi? Ima li vrijednost i koje vrste – upotrebnu, razmjensku ili obje? Kako se određuje ta vrijednost? Koje su okolnosti (i ograničenja) u kojima se obavlja kućanski rad? Koja je njegova uloga u reprodukciji radne snage, općoj društvenoj reprodukciji i akumulaciji kapitala općenito? (Vogel, 2013: 184)
 
Tako, na primjer, kanadske feministkinje Margaret Benston (1969) i Peggy Morton (1970) vide kućanske poslove kao proizvodnju usluga i robe za neposrednu uporabu, a ne razmjenu na tržištu. Za razliku od njih, poznata kampanja Wages for Housework – predvođena Mariom Dalla Costom, Silvijom Federici i Selmom James – promovirala je tezu da kućanski rad proizvodi razmjensku vrijednost, i na taj način izravno doprinosi kapitalističkoj proizvodnji, pri čemu su žene kao neplaćene radnice u znatno nepovoljnijoj poziciji od muškaraca.
 
Međutim, Lise Vogel (2013[1983]) je utrla put onome što danas poznajemo kao teoriju socijalne reprodukcije, sa svojim unitarnim pristupom povezivanja procesa reprodukcije i proizvodnje unutar ukupne društvene reprodukcije. Vogel pokazuje da je njihov strukturni odnos, to jest nužnost kućanskog rada za akumulaciju kapitala i veća odgovornost žena za tu aktivnost – a ne rodna podjela rada sama po sebi ili transhistorijski patrijarhat (iako su i rodna podjela rada i patrijarhat sistemski proizvedeni i reproduciraju se na specifičan način u konkretnim historijskim razdobljima) – ono što žene stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na muškarce (Vogel, 2013[1983]).
 
Izgrađena na tim temeljima, teorija socijalne reprodukcije počela se relativno često koristiti za raspetljavanje zamršenih aranžmana reproduktivnog rada, gdje naglasak više nije toliko na vrsti proizvedene vrijednosti koliko na različitim formama i lokacijama tog rada, koje su u jedinstvenom odnosu s procesom akumulacije (npr. Bakker i Gill, 2006; Arruzza, 2015; Bhattacharya, 2017; Ferguson, 2017, 2020; De’Ath, 2018). Na taj se način svaka aktivnost ljudske reprodukcije može kontekstualizirati unutar šire sfere socioekonomskih odnosa.
 

Feministička ekonomija i specifičnost rada njege

Bez obzira na ove vrijedne uvide marksističkog teoretiziranja socijalno-reproduktivnog rada, a osobito teorije socijalne reprodukcije, jedna od kritika bila je da se nedovoljno pažnje posvetilo specifičnostima pojedinih aktivnosti gdje neizbježnost ljudskog kontakta kao, primjerice, u radu njege, predstavlja značajna ograničenja za povećanje produktivnosti, u usporedbi s drugim reproduktivnim zadacima poput čišćenja, pripremanja hrane ili pranja odjeće, koji se mogu djelomično ili čak velikim dijelom nadomjestiti elektroničkim uređajima (Razavi, 2007). Imajući to na umu, jedna od bitnijih značajki novog polja feminističke ekonomije koje se počelo razvijati 1990-ih, prema riječima Susan Himmelweit (2000), bila je kako teoretizirati njegu unutar ekonomije – discipline koja se bavi odnosima razmjene materijalnih dobara.
 
Ovdje svakako treba spomenuti Nancy Folbre i Julie Nelson (2000) koje su pokrenule pitanje mjerenja kvalitete skrbi u slučaju kada intimni zadaci, obično asocirani s obitelji ili „ljubavlju“ uključuju eksplicitnu cirkulaciju novca. One kritiziraju oštru podjelu dviju struja s obzirom na pitanje mogu li tržište i intimni osjećaji ići zajedno. Proponenti_ce jedne struje – iz polja neoklasične ekonomije (Becker, 1985) – tvrde da bi stavljanje rada skrbi na tržište dovelo do veće ekonomske učinkovitosti (bez ikakvih kvalitativnih promjena) zbog većeg izbora usluga omogućenog kompeticijom, dok su zagovornice_i druge struje (s obje strane političkog spektra) zabrinute_i da bi novčana motivacija mogla dovesti do pukog mehaničkog izvođenja njege, izostavljanjem sve ljubavi odnosno pažnje potrebne za njegovanje djece, starijih i nemoćnih (Folbre i Nelson, 2000: 129-130).
 
Dok prvi pristup zanemaruje tržišne neuspjehe, nesavršen protok informacija i brojne vanjske čimbenike koji lišavaju ljude odabira najprikladnije usluge, drugi pristup jednako problematično zanemaruje društveni pritisak na žene da altruistički pruže neplaćenu skrb, kao i ekonomsku nesigurnost s kojom se suočavaju neplaćeni njegovatelji i njegovateljice (Folbre i Nelson, 2000; Elson, 2005; Razavi, 2007).
 
Za razliku od takvog pojednostavljenog razumijevanja, Folbre i Nelson (2000) tvrde da se tržište ne treba poistovjećivati s neizbježnom komodifikacijom jer su tržišta u stvarnom svijetu često područja složenih društvenih odnosa (reparacija, nagrada i darova), pri čemu plaća ne mora nužno umanjiti osjećaj odgovornosti, empatije ili čak ljubavi. Stoga, umjesto da pita treba li monetizacija biti dio intimnih odnosa, ekonomska sociologinja Viviana A. Zelizer (2005) s pravom smatra da se radi o pregovaranju o odgovarajućem usklađivanju različitih transakcija, medija i odnosa. Taj će se proces usklađivanja nužno morati nositi s duboko ukorijenjenim uvjerenjem da kontakt između ekonomske i osobne (tzv. privatne) sfere kvari obje, kao i pratećim rodno-idealiziranim predodžbama da su žene prikladnije za pružanje skrbi iz „čiste ljubavi“ i altruizma (Abel i Nelson, 1990; Zelizer, 2005; Stacey i Ayers, 2012).
 
Unutar širih feminističkih rasprava, o skrbi se često raspravljalo na način da su se ili isticali eksploatativni radni uvjeti temeljeni na rasnim i rodnim nejednakostima u plaćenim odnosima, te obiteljske dužnosti u neplaćenim odnosima (Quereshi, 1996; Lan, 2003; Zhan i Montgomery, 2003; Hondagneu-Sotelo, 2007; Glenn, 2010; Parreñas, 2015), ili pak naglašavale dobrobiti bliskih veza između pružatelja i primatelja skrbi (Tronto i Fischer, 1990). Mnoge_i izbjegavaju ovu podvojenost, na primjer, Clare L. Stacey i Lindsey L. Ayers (2012) istražuju kako se plaćeni obiteljski skrbnici nose s kršenjem normi uvriježenih za obiteljske odnose i novčane naknade, dok Cynthia Cranford i Jennifer J. Chun (2017) tvrde da se posao kućne njege kineskih imigrantkinja u Kaliforniji može najbolje objasniti kao složena mješavina prisilnog rada, socijalne (institucionalne) skrbi i ljubavi.
 

Teorijski pristupi migrantskom radu njege

S obzirom da smo se ovdje dotakle pitanja migracija i rase u obavljanju reproduktivnog rada, bitno je spomenuti i drugu važnu kritiku rasprava o kućanskom radu iz 70-ih i 80-ih godina, prema kojoj je naglasak na kućanstvu i nuklearnoj obitelji kao središnjim mjestima reprodukcije (gdje je model muškog hranitelja, karakterističan za razvijene kapitalističke zemlje onoga vremena, predstavljao normu) znatno ograničio složeniju artikulaciju aktivnosti uključenih u održavanje ljudskog života (Kofman i Raghuram, 2015). Ne samo da nisu uzeti u obzir različiti aranžmani reprodukcije prisutni na globalnom Jugu (koji uključuju šire obitelji i zajednice) ili u socijalističkim državama (gdje je dobar dio reproduktivnih aktivnosti podruštvila država), već je u glavnim raspravama zapostavljena i činjenica da mnoge migrantkinje i ne-bijele žene već desetljećima (ako ne i stoljećima) rade u reproduktivnom sektoru (Davis, 1981; Kofman i Raghuram, 2012; Ferguson, 2020). Također, ovakvi reduktivni pristupi, koji su kućanice u pravilu poistovjećivali sa cis hetero (bijelim) udanim ženama, vrlo lako mogu izgubiti iz vida ne-heteronormativne identitete, prakse i načine života, na što upozoravaju kvir marksistkinje (npr. Manning, 2014; Lewis, 2016; Lewis, 2019)[2].
 
1. Međunarodna podjela reproduktivnog rada
 
Ovdje svakako treba spomenuti Evelyn Nakano Glenn (1992) koja je krajem 80-ih bila jedna od pionirki u istraživanju plaćenog kućanskog rada kao rasijaliziranog zanimanja, demonstrirajući pritom kako su Crne žene u SAD-u bile usmjeravane u zanimanja poput čišćenja, kuhanja i njege u privatnim kućanstvima, čije su mjesto kasnije preuzele još manje privilegirane žene, odnosno migrantkinje, dok se prethodna skupina krenula zapošljavati u institucionalnom sektoru. Njezin pojam rasijalizirane hijerarhije reproduktivnog rada (racialised hierarchy within reproductive labour) relativno je brzo potaknuo popriličan međunarodni znanstveni interes za tematiku rasnog raslojavanja među ženama na globalnoj razini. Pokazalo se da radnice iz siromašnijih zemalja sve više preuzimaju reproduktivne aktivnosti privilegiranih žena u bogatijim zemljama, stvarajući tako, riječima Rhacel Parreñas (2001, 2015), međunarodnu podjelu reproduktivnog rada (international division of reproductive labour).
 
Dok jedna skupina istraživačica naglašava važnost reproduciranja određenih rasnih, etničkih, rodnih, jezičnih ili vjerskih stereotipa za održavanje društvenih nejednakosti (Anderson, 2000; Parreñas, 2001; Cox, 2000; Lutz, 2002; Hondegnau-Sotelo, 2007), druge, poput Saskie Sassen (2000), više ističu procese socioekonomskog restrukturiranja koji potiču žene u perifernim dijelovima svijeta da prijeđu državne granice kao zabavljačice, seksualne radnice, bračne partnerice ili čistačice. Na taj je način Sassen (2000) rasvijetlila alternativne globalne rute – ili protugeografije globalizacije (counter-geographies of globalization), kako ih ona naziva – kojima putuju migrantkinje i njihov reproduktivni rad, kao neizostavni dio dinamike ekonomske globalizacije.
 
2. Lanci njege
 
Međunarodni transfer socijalno-reproduktivnog rada analiziran je i pomoću koncepta globalnih lanaca njege (global care chains, u nastavku GCC) koji je skovala Arlie Hochschild (2000) kako bi ukazala na „niz intimnih veza među ljudima širom svijeta temeljenih na plaćenom i neplaćenom radu njege“ (Hochschild, 2000: 131). Njezina polazna točka bila je stvaranje deficita skrbi u slučaju dadilja s globalnog Juga, poglavito Filipina, koje migriraju na globalni Sjever i pritom ostavljaju svoje reproduktivne aktivnosti još manje privilegiranim ženama kod kuće. Ove „transakcije ljubavi“ iz siromašnijih kućanstava i zemalja u bogatije obitelji i regije umnogočemu podsjećaju Hochschild na funkcioniranje globalne ekonomije bazirane na ekstrakciji materijalnih dobara iz slabije ekonomski razvijenih zemalja u razvijena gospodarstva na Zapadu (Hochschild, 2000).
 
Bitno je naglasiti da (zajedno s prikazivanjem distributivnih dimenzija i ishoda internacionalnih migracija) GCC širi analizu globalnih nejednakosti na područje emotivnog rada (Yeates, 2009). Stoga nije neobično da je GCC perspektiva brzo izvršila utjecaj na teoretizaciju skrbi, bilo da se radi o prijenosu emotivnog i fizičkog rada s globalnog Juga ili siromašnijih regija Sjevera (npr. Istočne Europe) na globalni Sjever. Međutim, mnogi s pravom kritiziraju ovu literaturu jer se fokusira na relativno uzak skup vještina, sektora i mjesta, pri čemu naglasak na poveznicama među kućanstvima čini nevidljivima druge institucije, aktere i obiteljske aranžmane uključene u pružanje skrbi (Kofman and Raghuram, 2009, 2012, 2015; Yeates, 2009).
 
3. Dijamanti njege i ukupna društvena organizacija rada
 
Ta potrebna složenost u analizi pružanja i organizacije njege proizašla je iz rodne analize režima socijalne skrbi koju su provodile feminističke istraživačice u području socijalne politike (Sainsbury, 1994; Jenson, 1997; Jenson i Saint-Martin, 2003; Razavi, 2007). One su brzo došle do zaključka da svaki skup institucionalnih obrazaca u pojedinoj zemlji ima jedinstveni režim njege, određen prema odnosima između sastavnih komponenata države blagostanja (welfare state) koja se za Esping-Andersena (1999) sastoji od međusobno povezane trijade države, tržišta i obitelji (Esping-Andersen, 1999).
 
No, s obzirom na važnost civilnog sektora koji, između ostalog, uključuje neprofitne organizacije (vjerske i sekularne) i djelovanje u široj zajednici, metafora dijamanta, a ne trijade, adekvatnija je za razumijevanje empirijske stvarnosti i dinamike pružanja skrbi organizirane diljem različitih institucionalnih i prostornih aranžmana (Evers, 1996; Jenson, 2003; Razavi, 2007; Ochiai, 2009; Kofman i Raghuram, 2009). Na tragu brojnih feministkinja, počevši od Shahre Razavi (2007) (koja je ujedno skovala termin dijamanti njegecare diamonds) važno je naglasiti da se ta četiri dijamantna čvora (obitelj i kućanstvo, tržište, država, neprofitni sektor) nerijetko preklapaju, što se može vidjeti u slučaju obitelji, čijim članicama i članovima država može isplaćivati naknadu za obavljanje poslova njege, dok javni sektor često regulira i subvencionira tržište.
 
Pojam dijamanta njege dobro korespondira s perspektivom koju je sociologinja rada Miriam Glucksmann (1995, 2000) nazvala ukupna društvena organizacija rada (total social organisation of labour, u nastavku TSOL) kako bi skrenula pozornost na različite socioekonomske sfere u kojima se odrađuju pojedine aktivnosti. Ovdje je naglasak na relacijskoj prirodi raznovrsnih oblika plaćenog i neplaćenog rada koji se obavlja na mnogobrojnim lokacijama, unutar različitih institucionalnih okvira (npr. tržište, javni i neprofitni sektor, kućanstvo). Budući da je fokus na shemama, vezama i konfiguracijama koje se neprestano mijenjaju kroz prostor i vrijeme, analitički okvir TSOL-a moguće je koristiti na makro, mezo i individualnoj razini kako bi se ispitala historijski promjenjiva društvena podjela rada između tržišnog i ne-tržišnog sektora (i unutar njih) te se kao takav koristi za proučavanje raznolikih poslova i zanimanja[3].
 
Kada govorimo o socijalno-reproduktivnom radu, bitno je spomenuti istraživanje Dawn Lyon i Miriam Glucksmann (2008) koje uspoređuje organizaciju njege za starije osobe u četiri europske zemlje, odabrane zbog različitih modela države blagostanja (Italija, Nizozemska, Švedska i Velika Britanija). Istražujući veze između tržišnog i netržišnog, formalnog i neformalnog, te plaćenog i neplaćenog sektora, uspjele su pokazati ne samo da različiti oblici njege imaju različite uloge i značenja u svakoj zemlji, već i da je njihova međuovisnost (među sektorima) specifična za svaku pojedinu zemlju. Radovi poput ovih od izrazite su važnosti jer demonstriraju složenost radnih života – u ovom slučaju – osoba uključenih u rad njege, preciznije, načine na koje one organiziraju i kreiraju vlastite radne identitete u određenom povijesnom trenutku.
 

Zaključak

Inzistiranje marksističkih feministkinja 70-ih godina na vidljivosti neplaćenog kućanskog rada i njegovoj važnosti za proizvodnju kapitalističkih odnosa snažno je utjecalo na buduće feminističke pristupe i artikulacije socijalno-reproduktivnog rada u javnoj politici (Ungerson, 2000; Razavi, 2007; Lyon, 2010). S obzirom na upornost, a ponegdje čak i rast neformalnih oblika reprodukcije u kojima borbe za definiranje značenja i statusa reproduktivnih aktivnosti definitivno ne jenjavaju, pitanje neplaćenog kućanskog rada i danas je vrlo aktualno[4].
 
Međutim, unatoč ovim vrijednim doprinosima, ispuštanje iz vida obitelji koje nisu odgovarale hraniteljskom i heteronormativnom modelu te plaćenog kućanskog rada koji obavljaju marginalizirane žene, postavilo je znatna ograničenja u suočavanju sa složenom stvarnošću socijalne reprodukcije (Davis, 1981; Kofman i Raghuram, 2012; Ferguson, 2020). Istraživanja o migrantskom reproduktivnom radu krajem 90-ih i početkom 2000-ih uspješno su pokrila pojedine manjkavosti prijašnjih debata, naglašavajući rasijalizaciju žena (neposredno uzrokovanu globalnim ekonomskim trendovima), pri čemu se, uz prijenos materijalnih dobara, transfer emotivnog rada iz siromašnijih u bogatije dijelove svijeta više nije mogao zanemariti.
 
Dakle, da bi se dobio uvid u kompleksnost radnih odnosa, bitno je obuhvatiti čitave arene društvenih struktura i pripadajuće im vrste kompenzacija unutar kojih je određena aktivnost definirana (Taylor, 2004). Polazeći od ovih saznanja i sa željom da se zahvati širi spektar lokacija, institucija i ljudskih odnosa uključenih u provođenje njege, bilo je bitno osmisliti analitički okvir koji bi išao dalje od privatnih kućanstava. Neki od tih pokušaja artikulirani su u konceptima poput dijamanta njege ili ukupne društvene organizacije rada, pruživši prijeko potrebne alate za analizu rada njege u današnjim socioekonomskim okvirima.






Bilješke:

[1] (Relativno) nedavno bujanje kućne skrbi (u svim njezinim varijantama) može se promatrati kao dio općeg pokreta prema reprivatizaciji socijalne reprodukcije, implicirajući ono što feministička politička ekonomistkinja Isabella Bakker naziva „dualnim momentom“ (dual moment) – vraćanjem reproduktivnog rada u privatna kućanstva, ali u novom, komodificiranom obliku, kao usluga (Bakker, 2007:545).

[2] Imajući to u vidu i činjenicu da je socijalno-reproduktivni rad uvelike feminiziran, F.T.C. Manning (2014) koristi izraz feminizirani ljudi (feminized people) kada se referira na populaciju koja obavlja ovu vrstu njegovateljskih i skrbničkih aktivnosti.

[3] Za nesigurne oblike zapošljavanja vidi Charles i dr. (2002) i Charles i James (2003), za rad u zdravstvenim ustanovama Armstrong i Armstrong (2004), za strategije rudarskih zajednica u vrijeme velikih ekonomskih promjena vidi Parry (2003), za volonterski rad vidi Taylor (2004), za implementaciju informacijskih i komunikacijskih tehnologija u uslugama skrbi vidi Wilson i sur. (2017).

[4] Za porast neformalnih oblika socijalne reprodukcije u post-socijalističkom bloku i Jugoistočnoj Europi vidi Polese i dr. (2014), Kovacs (2014), Davies i Polese (2015).






Literatura:

 
Abel, Emily, and Nelson, Margaret. (1990). ‘Circles of care: Work and identity in women’s lives.’ Albany: State University of New York Press.
 
Althusser, Louis (2014). ‘On the Reproduction of Capitalism: Ideology and Ideological State Apparatuses’. Translated by Goshgorian, G.M. Verso, 2014.
 
Anderson, Bridget. (2000). ‘Doing the Dirty Work? The Global Politics of Domestic Labour.’ London: Zed Books.
 
Armstrong, Path and Armstrong, Hugh. (2004). ‘Thinking It Through: Women, Work and Caring in the New Millennium.’ In K. R. Grant, C. Amaratunga, P. Armstrong, M. Boscoe, A. Pederson and K. Wilson (Eds.). Caring For/Caring About: Women, Home Care and Unpaid Caregiving. Aurora, Canada: Garamond.
 
Arruzza, Cinzia. (2015). ‘Remarks on Gender.’ In Viewpoint Magazine. 2 September 2014. www.viewpointmag.com/2014/09/02/remarks-on-gender/.
 
Becker, Gary S. (1985). ‘Human Capital, Effort, and the Sexual Division of Labor.’ In Journal of Labor Economics. 3:1 (pt. 2), pp. S33-S58.
 
Bakker, Isabella. (2007). ‘Social Reproduction and the Constitution of a Gendered Political Economy.’ In New Political Economy. 12:4,541-556.
 
Bakker, Isabella and Gill, Stephen. (2006). ‘New Constitutionalism and the Social Reproduction of Caring Institutions.’ In Theoretical Medicine and Bioethics (2006). 27:35-57, Springer.
 
Benston, Margaret. (1997) [1969]. ‘The Political Economy of Women’s Liberation. In R. Hennessy and C. Ingraham (Eds.) Materialist Feminism: A Reader in Class, Difference and Women’s Lives. New York/London: Routledge.
 
Bhattacharya, Tithi. (Ed.) (foreword by Lise Vogel) (2017). ‘Social Reproduction Theory: Remapping Class, Recentering Oppression.’ Pluto Press, London.
 
Bonoli, Giuliano. (2007). ‘Time Matters Postindustrialization, New Social Risks, and Welfare State Adaptation in Advanced Industrial Democracies.’ In Comparative Political Studies 40(5): 495-520.
 
Bourdieu, Pierre. (1986). ‘The forms of capital. In Richardson.’ In Handbook of Theory and Research for the Sociology of Education. J. G. (Ed.). New York: Greenwood.
 
Brenner, Johanna and Laslett, Barbara. (1989). ‘Gender and Social Reproduction: Historical Perspectives.’ In Annu. Rev. Sociol. 1989. 15:381-404.
 
Charles, Nickie; James, Emma and Ransome, P. (2002). ‘Gender dimensions of job insecurity.’ In P. Stewart (Ed.). Organizational Change and the Future of Work: The Experience of Work and Organizational Change. ESRC Future of Work Programme Working Paper Series.
 
Charles, Nickie and James, Emma. (2003). ‘Gender and work orientations in conditions of job insecurity.’ In British Journal of Sociology. 54 (2): June: 239–257.
 
Cox, Rosie. (2000). ‘Exploring the growth of paid domestic labour: A case study of London.’ In Geography. 85(3): 241-251.
 
Cranford, Cynthia and Chun, Jennifer J. (2017). ‘Immigrant Women and Home-Based Elder Care in Oakland, California’s Chinatown.’ In S. Michel and I. Peng (Eds.) Gender, Migration, and the Work of Care. Palgrave Macmillan.
 
Davis, Angela. (1983). ‘Women, Race and Class.’ New York: First Vintage Books Edition.
 
Davies, Thom and Polese, Abel. (2015). ‘Informality and survival in Ukraine’s nuclear landscape: living with the risks of Chernobyl.’ In Journal of Eurasian Studies. 6(1), 34–45.
 
Dalla Costa, Maria and James, Silvia. (Eds.) (1975). ‘The Power of Women and the Subversion of the Community’. 3rd ed. Bristol: Falling Wall Press.
 
De’Ath, Amy. (2018). ‘Gender and Social Reproduction.’ In The Sage Handbook of Frankfurt School Critical Theory. Best B. et al. (Ed.). Sage, 2018, pp. 1534-1550.
 
Delphy, Christine. (1980). ‘The Main Enemy.’ In Feminist Issues. Summer 1980.
 
Elson, Diane. (2005). ‘Unpaid Work, the Millennium Development Goals, and Capital Accumulation.’ Paper presented at the conference on Unpaid Work and the Economy: Gender, Poverty and the Millennium Development Goals. United Nations Development Programme and Levy Economics Institute of Bard College, Annandale-on-Hudson, New York, 1–3 October.
 
Esping-Andersen, G. (1999). ‘Social Foundations of Post Industrial Economies.’ Oxford University Press, Oxford.
 
Evers, Adalbert. (1996). ‘Institutionalizing a new pluralism – Lessons from the area of care and personal services.’ In Reconciling Economy and Society: Towards a Plural Economy. Paris: OECD, 79–89.
 
Federici, Silvia. (1975). ‘Wages Against Housework.’ London: Power of Women Collective and Falling Wall Press.
 
Ferguson, Susan. (2017). ‘Children, Childhood and Capitalism: A Social Reproduction Perspective.’ In Tithi Bhattacharya (Ed.). Social Reproduction Theory: Remapping Class, Recentering Oppression. Pluto Press, London.
 
Ferguson, Susan. (2020). ‘Women and Work. Feminism, Labour and Social Reproduction.’ Pluto Press, London.
 
Folbre, Nancy and Nelson, Julie A. (2000). ‘For love or money—or both?’ In Journal of Economic Perspectives. Vol. 14, No. 4, pp. 123–140.
 
Glenn, Evelyn Nakano. (1992). ‘From servitude to service work: Historical continuities in the racial division of paid reproductive labor.’ In Signs: Journal of Women in Culture and Society 18, 1–43.
 
Glenn, Evelyn Nakano. (2010). ‘Forced to Care: Coercion and Caregiving in America.’ Cambridge, Massachusetts: Harvard University Press.
 
Glucksmann, Miriam A. (1995). ‘Why “Work”? Gender and the “Total Social Organisation of Labour”.‘ In Gender, Work and Organisation. 2(2): 63–75.
 
Glucksmann, Miriam A. (2000). ‘Cottons and Casuals: The Gendered Organisation of Labour in Time and Space.’ Durham: Sociology Press.
 
Hartmann, Heidi. (1979). ‘The Unhappy Marriage of Marxism and Feminism: Towards a Progressive Union.’ In Capital and Class. 8:1-33.
 
Himmelweit, Susan (Ed.). (2000). ‘Inside the Household: From Labour to Care.’ Palgrave Macmillan, Basingstoke.
 
Hochschild, Arlie Russell. (2000). ‘Global Care Chains and Emotional Surplus Value.’ In Hutton, W. & Giddens, A. (Eds.). On The Edge: Living with Global Capitalism. London: Jonathan Cape.
 
Hondagneu-Sotelo, Pierette. (2007). ‘Domestica: Immigrant Workers Cleaning and Caring in the Shadows of Affluence’. London: University of California Press.
 
Jenson, Jane. (1997). ‘Who cares? Gender and welfare regimes.’ In Social Politics. Vol. 4, No. 2, pp. 182–187.
 
Jenson, Jane and Saint-Martin, Denis. (2003). ‘New routes to social cohesion? Citizenship and the social investment state.’ In Canadian Journal of Sociology. Vol. 28, No. 1, pp. 77–99.
 
Kofman, Eleonore and Raghuram, Parvati. (2015). ‘Gendered Migrations and Global Social Reproduction.’ Palgrave Macmillan.
 
Kofman, Eleonore and Raghuram, Parvati. (2012). ‘Women, Migration, and Care: Explorations of Diversity and Dynamism in the Global South.’ In Social Politics 2012. Volume 19, Number 3.
 
Kofman, Eleonore, and Raghuram, Parvati. (2009). ‘The Implications of Migration for Gender and Care Regimes in the South.’ UNRISD, available at: http://www.unrisd.org/unrisd/website/document.nsf/% 28httpPublications%29/9C17B4815B7656B0C125761C002E9283? OpenDocument
 
Kovács, Borbála. (2014). ‘Nannies and informality in Romanian local childcare markets.’ In J.B Morris and A. Polese (Eds.). The informal post-socialist economy: Embedded practices and livelihoods. London and New York: Routledge.
 
Lan, P.-C. (2003). ‘Maid or madam? Filipina migrant workers and the continuity of domestic labor.’ In Gender & Society. 17(2): 187-208.
 
Lewis, Holly. (2016). The Politics of Everybody: Feminism, Queer Theory, and Marxism at the Intersection, Zed Books.
 
Lewis, Sophie. (2019). Full Surrogacy Now: Feminism Against Family, Verso, London and New York.
 
Lutz, Helma. (2002). ‘At Your Service Madam! The Globalization of Domestic Service.’ In Feminist Review. Volume 70, Issue 1.
 
Lyon, Dawn. (2010). ‘Intersections and Boundaries of Work and non-Work.’ In European Societies. 12:2, 163-185.
 
Lyon, Dawn and Glucksmann, Miriam. (2008). ‘Comparative configurations of care work across Europe.’ In Sociology. 42(1): 101/18.
 
Manning, F.T.C. (2014). ‘Closing the Conceptual Gap: A Response to Cinzia Arruaa’s „Remarks on Gender“.’ In Viewpoint Magazine. https://viewpointmag.com/2015/05/04/closing-the-conceptual-gap-a-response-to-cinzia-arruzzas-remarks-on-gender/.
 
Marx, Karl. ([1867]1971). ‘Capital Volume 1.’ Moscow: Progress Publishers.
 
Marx, Karl. ([1857]1973). ‘Grundrisse.’ Baltimore: Penguin Books.
 
Marx, Karl. ([1865]1973). ‘Wages, Price and Profit.’ Peking: Foreign Languages Press.
 
Morton, Peggy. (1971). ‘A Woman’s Work is Never Done.’ In E. Hishino (Ed.). From Feminism to. Altbach, Cambridge: Schenkman Books.
 
Ochiai, Emiko. (2009). ‘Care Diamonds and Welfare Regimes in East and South East Asian Societies: Bridging Family and Welfare Sociology.’ In International Journal of Japanese Sociology. 18: 61 –78.
 
Parreñas, Rhacel Salazar. (2015). ‘Servants of Globalization : Migration and Domestic Work.’ 2nd edition. Stanford University Press.
 
Parreñas, Rhacel S. (2017[2001]s). ‘The Indenture of Migrant Domestic Workers.’ in: WSQ: Women’s Studies Quarterly, Volume 45, Numbers 1 & 2, Spring/Summer, The Feminist Press.
 
Parry, Jane. (2003). ‘The changing meaning of work: restructuring in the former coalmining communities of the South Wales Valleys.’ In Work, Employment and Society. 17 (2): 227–246.
 
Polese, Abel; Morris, Jeremy; Kovács, Borbála and Harboe, Ida. (2014). ‘Welfare States’ and Social Policies in Eastern Europe and the Former USSR: Where Informality Fits In?’ In Journal of Contemporary European Studies. 22:2, 184-198.
 
Qureshi, H. (1996). ‘Obligations and support within families.’ In A. Walker (Ed.). The New Generational Contract: Intergenerational Relations, Old Age and Welfare. London: Routledge.
 
Razavi, Shahra. (2007). ‘The political and social economy of care in a development context: conceptual issues, research questions and policy options.’ Gender and Development Paper No. 3. Geneva: UNRISD.
 
Sainsbury, Diane. (1994). ‘Women’s and men’s social rights: Gendering dimensions of welfare states.’ In D. Sainsbury (Ed.). Gendering Welfare States. Sage Publications, London.
 
Sassen, Saskia. (2000). ‘Women’s Burden: Counter-Geographies of Globalization and the Feminization of Survival.’ In Journal of International Affairs. 53 (2): 503 –24.
 
Stacey, Clare L. and Ayers, Lindsey L. (2012). ‘Caught Between Love and Money: The Experiences of Paid Family Caregivers.’ In Qualitative Sociology. 35:47–64.
 
Taylor, Rebecca F. (2004). ‘Extending Conceptual Boundaries: Work, Voluntary Work and Employment.’ In Work, Employment and Society. 18(1): 29–49.
 
Tronto, Joan C. and Fisher, Beatrice. (1990). ‘Towards a Feminist Theory of Caring.’ In E. Abel, & M. Nelson (Eds.). Circles of Care. SUNY Press.
 
Ungerson, Clare. (2000). ‘Cash in care.’ In M. Harrington Meyer (Ed.). Care Work: Gender, Labour and the Welfare State. New York and London: Routledge.
 
Yang, J. (2014). ‘Welfare States’ Policy Response to New Social Risk: Sequence Analysis for Welfare Policy’. Development and Society, 43(2), pp. 269-296.
 
Yeates, Nicola. (2009). ‘Globalizing Care Economies and Migrant Workers. Explorations in Global Care Chains.’ Basingstoke: Palgrave.
 
Vogel, Lise. (2013[1983]). ‘Marxism and the Oppression of Women: Toward a Unitary Theory.’ BRILL, Leiden, Boston.
 
Wilson, Rob; Baines, Sue; Martin, Mike; Richter, Paul; McLoughlin, Ian and Maniatopoulos, Gregory. (2017). ‘Who is telecaring whom? Exploring the total social organisation of care work in an Italian municipality.’ In New Technology, Work and Employment. Volume 32, Issue 3.
 
Wood, Ellen Meiksins. (1988). ‘Capitalism and Human Emancipation.’ In New Left Review I/167, 6.
 
Zelizer, Viviana. (2005). ‘The purchase of intimacy.’ Princeton: Princeton University Press.
 
Zhan, Heying Jenny and Montgomery, Rhonda J. V. (2003). ‘Gender and Elder Care in China: The Influence of Filial Piety and Structural Constraints.’ In Gender and Society. Vol. 17, No. 2.





Tekst je nastao na osnovu predavanja „Sociologija rada, socijalna reprodukcija i migrantski rad“, koje je autorica održala 23. listopada 2021. godine na Antikapitalističkom seminaru.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."
  • 9. prosinca 2021. Domaći uradak: tri nove knjige o radu Knjige Heather Berg Porn Work: Sex, Labor, and Late Capitalism, Phila Jonesa Work without the Worker: Labour in the age of Platform Capitalism i Amelie Horgan Lost in Work: Escaping Capitalism produbljuju analize suvremenih oblika rada. Prva se bavi tipovima rada koji omogućuju pornografsku proizvodnju, a njihovo nijansirano promišljanje pokazuje prelaženje granica između rada i ne-rada, kao i pomjeranje klasnih pozicija: pa je tako u nastojanju da se bude sam svoj šef istovremeno moguće postati vlastiti štrajkolomac. Druga knjiga se bavi platformskim honorarnim radom i njegovom zaglibljenosti u liminalnom stanju između stroja i ljudskog bića, radnika i izvođača, rada i igre: pa tako možemo biti ne samo vlastiti štrajkolomac, nego i vlastita automatizacija. Treća knjiga propituje jaz između iskustva rada i njegove reprezentacije: rad se ne predstavlja kao nešto čemu smo podređeni i na što smo prinuđeni zbog opstanka, već kao nešto što nas konstituira kao subjekte, ne kao nešto što moramo nego kao nešto što jesmo. Sve tri knjige bi mogle da potaknu ne samo propitivanje zastarjelih konceptualizacija rada, već i da naznače horizont za nove načine borbe.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve