Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda

U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.

Članice i članovi IATSE-a marširaju na prosvjedu protiv proračunskih rezova guvernera Scotta Walkera u Wisconsinu, SAD, 12. ožujka 2011. godine (izvor: Terence McCormack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Pandemija COVID-19 je pored (prvenstveno) javno-zdravstvenih izazova, donijela promjene i u globalnim ekonomskim tokovima, posebice u funkcioniranju opskrbnih lanaca, a onda i kroz različite oblike zastoja u proizvodnim lancima, što je dovelo do toga da se ekonomski efekti krize izazvane pandemijom osjete u manje-više svim dijelovima svijeta. Nakon 2020. godine, koja je zbog lockdowna donijela smanjenje potražnje, a onda i trgovine, 2021. je dovela do ubrzanog oporavka, a s njime i novih problema. Prvi i najvidljiviji je svakako inflacija, odnosno povećanje cijena roba i usluga.
 
Unatoč postojanju različitih narativa i interpretacija u javnosti, čini se da je ipak prevladao argument oko kojega se slažu i srednjostrujaški ekonomisti: inflacija je posljedica prekida u lancima opskrbe u ranijoj fazi pandemije, a onda povećanja potražnje nakon otvaranja na koje globalne mreže proizvodnje nisu mogle adekvatno odgovoriti svojim proizvodnim kapacitetima. Isto vrijedi i za logistiku te prometnu infrastrukturu. Dovoljno je prisjetiti se gužve neiskrcanih kontejnerskih brodova pred američkim lukama ili praznih polica u Velikoj Britaniji zbog zastoja u kamionskom prometu. Sve je to, zajedno s povećanjem troškova prijevoza roba uslijed rasta cijene energenata, rezultiralo i povećanjem cijena kakvo nije zabilježeno u posljednjih nekoliko decenija. Drugim riječima, naglo povećanje potražnje preopteretilo je proizvodnju i opskrbu, došlo je do zastoja u isporuci, police su ostale prazne u blagdanskom periodu visoke potrošnje, a sve to rezultiralo je rastom cijena.
 
Uz inflaciju, druga karakteristika (post)COVID ekonomije je i značajan porast broja radničkih akcija, što kroz štrajkove i prosvjede, što kroz masovne otkaze koje radnici i radnice daju zbog loših uvjeta rada i niskih nadnica. Radništvo u zdravstvenom sektoru trenutno je najaktivnije i najustrajnije u svojim zahtjevima. Prema izvještajima Labour Starta, međunarodnog radničkog novinskog servisa, Latvija, Francuska, Bosna i Hercegovina, Bolivija i Indija samo su neke od zemalja u kojima su zbog preopterećenosti pandemijom, manjka resursa, te niskih i neisplaćenih plaća, zdravstvene radnice i radnici s prve crte obrane od pandemije odlučili stupiti u štrajk.
 
U Sjedinjenim Američkim Državama je val štrajkova u odnosu na dotadašnji intenzitet sindikalnih aktivnosti poprimio tolike razmjere da su pojedini analitičari tijekom listopada spominjali nešto nalik „nekoordiniranom generalnom štrajku“ koji je dobio i svoju prigodnu stopljenicu „Striketober“, a u zadnje vrijeme jača i trend otkaza poznat kao „big quit“, odnosno „great resignation“. Kao i u ostatku svijeta, štrajkovi su prije svega zahvatili one industrije kojima se tepalo da su ključne (essential industries) za preživljavanje lockdowna, poput prehrambene (Kellogs) ili dostavne industrije (Amazon).
 
Međutim, zanimljivo je da je najmasovniji pojedinačni štrajk mogao biti onaj u organizaciji IATSE-a (International Alliance of Theatrical Stage Employees), sindikata koji okuplja radnike i radnice u industriji zabave (film, televizija i kazalište), koji se u konačnici nije realizirao jer je sklopljen dogovor sa zapošljavateljima. Ipak, već je sama činjenica da je štrajk dobio gotovo plebiscitarnu potporu članstva sindikata koje radi u filmskoj industriji i to na području Kalifornije (što je zapravo velika većina filmskih članova IATSE-a, s obzirom da je centar filmske industrije još od 1920-ih u Los Angelesu i okolici), indikativna za raspoloženje u tom sektoru. Poziv na štrajk je izravan odgovor na intenziviranje radnog procesa poslije lockdowna, a radničkoj je akciji u cilju bila regulacija radnog vremena, odnosno smanjenje radnog opterećenja na filmskim produkcijama, ali i potpisivanje novog kolektivnog ugovora između zapošljavatelja i filmskih radnika.
 
Netom nakon završetka pregovora sindikata i produkcijskih kuća oko budućeg kolektivnog ugovora, svijet je zaprepastila vijest o pogibiji snimateljice Halyne Hutchins od metka koji je u nju zbog nemara na setu niskobudžetnog vesterna Rust umjesto ćorka ispalio glavni glumac i producent filma, Alec Baldwin (i pritom ranio redatelja Joela Souzu). Hutchins je bila članica IATSE-a, a izvještaji povodom tragičnog događaja koji je dobio i sudski epilog govore u prilog tezi o nezadovoljavajućim radnim uvjetima tijekom produkcije filma, koji su nagnali dio radnika i radnica da napuste snimanje samo dan prije incidenta. Ovaj nemili događaj, zajedno s najavljenim štrajkom, barem je nakratko u medijski eter pogurao priču o lošim uvjetima rada u filmskoj industriji. Sama najava štrajka, ako je gledamo u povijesnoj perspektivi, predstavlja svojevrsnu prekretnicu za ovu industriju, kao i za njezin najveći sindikat, IATSE.
 
IATSE je povijesno nastao kao sindikat scenskih radnika pa je razvojem drugih medija, primarno filma, počeo okupljati i onaj dio radnica_ka koji se u produkcijskom žargonu nazivaju below the line workers, odnosno radnici ispod crte. U ovom slučaju crta označava proračunsko i računovodstveno razgraničenje između onih koji dobivaju fiksiranu nadnicu određenu tehničkim produkcijskim troškovima, kolektivnim ugovorima i internom organizacijom rada među proizvodnim odjelima (radnici i radnice ispod crte) te tzv. individualnih talenata (primjerice, glumci, redatelji, scenaristi) čija imena nisu samo tehnički troškovi nego i dio razvoja projekta o kojima ovisi i privlačenje financijera, uspjeh u distribuciji i daljnja budućnost filmskog projekta. Njihove zarade i honorari su iznad te proračunske crte.
 
Ova hijerarhija stara je koliko i sam Hollywood. Iako su razvoj tehnologije, globalizacija i nastanak medijskih konglomeracija donijeli određene promjene koje se ne mogu olako ignorirati, konture sustava i industrijski odnosi koji su postavljeni još 1920-ih, tijekom uspostave velikih produkcijskih studija u ranoj fazi Hollywooda, a koji su se održali i u njegovoj zlatnoj eri, opstaju i danas. IATSE, kao najveći sindikat u filmskoj industriji, čedo je upravo tog perioda. Premda je nastao koje desetljeće ranije kao brodvejski sindikat, ubrzo je svoju bazu našao u puno izdašnijoj i masovnijoj industriji koja se u ranijoj fazi svog razvoja uvelike oslanjala na postojeću kazališnu infrastrukturu i njezinu radnu snagu[1].
 
Da je u konačnici pokrenut, listopadski štrajk bio bi i prvi štrajk u više od stogodišnjoj povijesti IATSE-a, što je primoralo medije da malo prokopaju poviješću filmskog sindikalizma u potrazi za zadnjim primjerima masovnih radničkih akcija[2]. Novinare Los Angeles Timesa to je odvelo u davnu i bremenitu 1945. godinu, kada je zadnji štrajk radnika ispod crte u Hollywoodu organizirao CSU (Conference of Studio Unions), sindikalni konkurent IATSE-u, kojeg je tih 1940-ih vodio izvjesni Herb Sorell, po zanimanju stolar, koji je radio na poslovima izrade filmske scenografije. CSU je bio progresivan, militantni sindikat koji se nije libio organizirati štrajkove i blokade, od kojih se jedna dogodila nakon što je štrajk iz 1945. trajao već šest mjeseci, te izazvala prave nasilne nemire, dotad neviđene u južnoj Kaliforniji, poznate kao Holivudski crni petak. S druge strane, IATSE, njihov glavni konkurent s kojim su se borili za članstvo i sindikalnu reprezentativnost (što je bio i povod za štrajk), a danas najveći filmski sindikat, u to se vrijeme lako moglo nazvati „žutim sindikatom“ jer ga je 1940-ih kontrolirala mafija, što nije bio rijedak slučaj među američkim sindikatima. Dok povijest pamti djelovanje Jimmyja Hoffe, predsjednika IBT-a (International Brotherhood of Teamsters), koji je zbog svojih poslova s mafijom završio u zatvoru, a onda nestao 1975. godine, veze mafije i IATSE-a nisu do te mjere poznate u američkoj javnosti, ali ih povjesničari bilježe kao vrlo bitan element u slaganju slike o štrajku iz 1945. godine.
 
Američki povjesničar Gerald Horne ovaj štrajk i događaje vezane za njega opisuje kao dramatične i nasilne, ali i izrazito političke jer je CSU u to vrijeme, tik po završetku Drugog svjetskog rata, smatran komunističkim sindikatom, unutarnjom prijetnjom u predstojećem Hladnom ratu. Radilo se o taktici difamacije kojom se moglo najlakše poraziti neprijatelje u Hollywoodu i SAD-u tijekom rane faze onoga što će se nazivati crvenom panikom (red scare), koja će se posebno osjetiti u Hollywoodu gdje su se prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata našle mnoge umjetničke radnice i radnici, od kojih su neke_i bile_i komunistkinje_i i marksistkinje_i. CSU je bio osobito problematičan jer je radničke nemire dovodio doslovno pred vrata najvažnije američke industrije u propagandnom ratu koji će uslijediti i trajati nekoliko decenija. Politički establišment, a onda i vlasnici holivudskih studija koji su u tome vidjeli i vlastitu zaradu, morali su pod svaku cijenu spriječiti ovakav razvoj događanja.
 
Ronald Reagan, kasniji američki predsjednik i osvjedočeni antikomunist, kojemu su u povijesnim pregledima dvadesetog stoljeća priznate zasluge za rušenje komunizma, bio je aktivni sudionik tih događaja kao predsjednik glumačkog ceha (Screen Actors Guild)[3]. S vremenom će Reagan upravo štrajku CSU-a dati na važnosti kao formativnom događaju u svojem političkom odgoju jer se tada po prvi puta izravno suočio s „pokušajima sovjeta da preuzmu kontrolu nad Hollywoodom.“ Naravno, CSU je bio daleko od komunističkog, a pogotovo sovjetskog sindikata, ali je svakako bio radikalniji, odnosno ljeviji od svojeg sindikalnog konkurenta, što je bilo dovoljno da postaje žrtveno janje u antikomunističkim čistkama koje počinju kasnih 1940-ih. Iako je ova tema adekvatno zastupljena u filmografijama i bibliografijama, često se zaboravi spomenuti da je CSU-ov štrajk iz 1945. bio i svojevrstan labuđi pjev tog sindikata, koji je ubrzo nakon toga izbrisan sa scene kao jedna od prvih žrtava crvene panike i mekartizma.
 
Tako je IATSE (uz reorganizaciju upravljačkih struktura nakon 1945.) ostao jedini sindikat koji okuplja holivudske radnike i radnice ispod crte, a u svojoj dugoj povijesti tek se nedavno upustio u pokretanje procesa organizacije štrajka, i to upravo u trinaest podružnica u južnoj Kaliforniji, odnosno Hollywoodu i njegovoj okolici. Zašto i kako? Direktan povod najavi štrajka su strukturne promjene koje se odvijaju u samoj audiovizualnoj industriji, uglavnom kao rezultat brzog rasta „novih medija“, tj. Netflixa i Amazona, te ubrzanje proizvodnje koje je u velikoj mjeri nastupilo nakon globalnog lockdowna zbog pandemije COVID-19.
 
Naime, danas su glavni igrači u filmskoj industriji kompanije koje nude usluge streaminga (Netflix, Amazon Prime, Disney+, HBO itd.). Svaka od ovih ima drugačiju poslovnu povijest. Neke su proizašle iz filmske ili televizijske industrije i industrije zabave (Disney i HBO), dok je Amazon stasao s razvojem interneta i tehnološkim promjenama zadnjih nekoliko decenija. Međutim, svaka od ovih kompanija 2010-ih je duboko promijenila ono što možemo nazvati „robnim lancem“ Hollywooda i filmske industrije općenito. Suvremenu filmsku industriju još su ranije obilježile velike i zahtjevne produkcije, rast radnog opterećenja i odgovornosti, produženi radni dani i manji budžeti. Opskrbni lanci ove globalne industrije rastu iz dana u dan, s novim lokacijama snimanja koje su geografski sve udaljenije od korporativnih i financijskih sjedišta u južnoj Kaliforniji. Razvoj streaming platformi učinio je proizvodnju još ubrzanijom, a stoga i eksploataciju rada i radne snage sve intenzivnijom.
 
Trenutna globalna zdravstvena (politička, ekonomska i društvena) kriza pokazala je jasnije nego ikada prije koliko „suvremeni život ovisi o globalnoj trgovini i isporukama točno na vrijeme u globalnim robnim lancima, ali i koliko su te mreže krhke“[4]. Ono što je stvorilo duboku krizu u nekim lancima opskrbe postalo je velika prilika za druge industrije. Potražnja za „novim medijskim sadržajem“ naglo je porasla tijekom pandemije COVID-19 zbog ograničenja uslijed zabrane kretanja i zaustavljanja javnih kulturnih događanja. Zavjese u kazalištima i koncertnim dvoranama ostale su spuštene, a parola „Ostanite kod kuće!“ dovela je do rasta potražnje za uslugama streaming platformi proizvedenih prije lockdowna. U tom periodu rasla je potražnja za novim sadržajem, dok je proizvodnja istog prisilno zaustavljena.
 
Međutim, odmah po otvaranju u ljeto 2020., opseg proizvodnje naglo se povećao, a proces rada filmskih radnika intenzivirao i postao zahtjevniji te još u većoj mjeri iscrpljujući. Istodobno su „novi mediji“, odnosno kompanije iza streaming platformi i dalje iskorištavale povlaštene poslovne pozicije koje su zauzele u ranijoj fazi razvoja industrije 2010-ih, što im je omogućilo isplaćivanje nižih plaća u odnosu na tradicionalne televizijske i filmske produkcijske kuće. Naime, zbog krajnje protekcionističke mjere koja je trebala pomoći tada mladoj industriji (infant industry), došlo je do svojevrsne deregulacije na štetu radnika. Streaming platforme bile su izuzete iz nekih dijelova kolektivnog ugovora koji je IATSE tada sklopio s ostatkom industrije kako bi se potaknuo njihov razvoj, odnosno, laički rečeno, kako bi se više novca trošilo na investicije, a manje na radnike. Koliko je te zarade zaista otišlo u investicije, a koliko u džepove vlasnika i direktora kompanija je pitanje na koje trenutno nemamo odgovor, ali je jasno kako su kapital i država spremni koordinirano i zajednički djelovati na štetu radnika.
 
Ovaj jedinstveni primjer izglasavanja štrajka u povijesti IATSE-a pokazuje koliko se intenzivni pomaci događaju u Hollywoodu i globalnoj industriji zabave. Kao i u nekim drugim slučajevima, COVID-19 je bio tek okidač za artikulaciju nagomilanih problema iz perspektiva radnika i radnica u pojedinim industrijama. Iako štrajk nije održan, konačni dogovor je podržalo tek nešto malo više od 50 posto članstva koje je pristupilo glasovanju, što govori u prilog tezi da postoji ogromno i akumulirano nezadovoljstvo među radnicima i radnicama koje očigledno neće biti utišano ovim sporazumom između sindikata i industrije. U budućnosti treba pratiti poslovne poteze kompanija koje sigurno i više nego prije računaju na lokacije rada i snimanja koje su puno slabije regulirane od Hollywooda. U tom je kontekstu Hrvatska sigurno jedna od destinacija koja će se i češće nego dosad naći na mapi velikih medijskih kompanija.






Bilješke:

[1] David Bordwell, Janet Staiger, and Kristin Thompson, The Classical Hollywood Cinema: Film Style and Mode of Production to 1960 (London: Routledge, 2005).

[2] Ovdje mislimo na štrajkove radnika ispod crte. Čitateljstvu je vjerojatno u sjećanju štrajk scenarista iz 2007. godine. Scenaristi se povijesno smatralo individualnim talentima, odnosno radnicima iznad crte, iako njihova struktura rada i radno opterećenje često dijeli mnoge karakteristike s radnicima ispod crte. Također, scenaristi su kroz povijest Hollywooda nerijetko bili i najmilitantniji radnici, što zbog činjenice da je dio njih tijekom Drugog svjetskog rata imigrirao iz Europe (gdje su pak bili izloženiji lijevim idejama i sindikalizmu), što zbog činjenice da je scenaristička struka i bez toga najotvorenija za razmjenu ideja s ostatkom svijeta, pa i onih radikalnih.

[3] Gerald Horne, Class Struggle in Hollywood, 1930-1950 Moguls, Mobsters, Stars, Reds, and Trade Unionists (Austin, TX: University of Texas Press, 2001)

[4] Michael Curtin and Kevin Sanson, eds., Voices of Labor: Creativity, Craft, and Conflict in Global Hollywood (Oakland, California: University of California Press, 2017).






Tekst je nastao u okviru projekta „Slijepe pjege“ financiranog sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) za poticanje Komplementarnih djelatnosti u 2021. godini.






Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve