Deficiti „dioničarske demokracije“

Lajtmotiv tačerizma, dioničarska demokracija, na tragu neoklasične maksime glasovanja novčanikom, daleko je od toga da bi bila dostojna da je nazivamo ekonomskom demokracijom, već se ispostavlja kao mehanizam reprodukcije nejednakosti, s detrimentalnim posljedicama po sustav mirovinskog osiguranja koji je postao isprepleten s financijskim sektorom, kao još jedan segment života koji je potpao pod štetni utjecaj financijalizacije.

Stanje na burzi u dnevnim novinama, 15. rujna 2013. godine (izvor: Andreas Poike @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Uz koncentriranje bogatstva dioničara, glas, moć i bolja plaća ono je što radnicima stvarno daje udio u društvu, piše Andrew Speke



Margaret Thatcher tvrdila je da bi dioničarska demokracija običnim ljudima dala priliku da imaju veći udio u ekonomiji i tvrtkama za koje rade. Istodobno je devastirala britanski poslijeratni dogovor i privatizirala nacionalnu industriju, oduzevši vlast državi i predavši je dioničarima. Ipak, usprkos težnji Margaret Thatcher za nacijom kućanstava koja posjeduju dionice, pojedinačni privatni ulagači pali su s više od 50 posto vrijednosti dionica Ujedinjenog Kraljevstva sredinom 1960-ih na manje od 14 posto danas. Unatoč tome, ostaje argument da ljudi imaju koristi od dividendi kroz svoje mirovine; ako tvrtke dobro posluju i isplaćuju velike dividende, svi smo na dobitku, jer te dividende plaćaju naše mirovine.
 
Međutim, najnoviji nalazi iz našeg istraživanja s TUC-om i Common Wealthom pokazuju da se, dok su dioničke dividende rasle, udio koji ide u mirovine značajno smanjio posljednjih desetljeća. Štoviše, mali postotak ljudi u Ujedinjenom Kraljevstvu uglavnom ima koristi od dioničkih dividendi, a velika većina ljudi uopće nema od njih nikakvu korist.
 
Iako sve manje ljudi ima koristi od povrata na dionice, tvrtke su im dale prioritet više no ikad. Veći iznosi novca idu dioničarima koji bi se alternativno mogli rasporediti na plaće radne snage, ulaganja u istraživanje i razvoj te izgradnju otpornosti na vanjske šokove kao što je COVID-19. Između 1997. i 2020. godine dividende su porasle kao udio u dobiti prije oporezivanja u FT350 tvrtkama, dok su investicije pale u istom razdoblju. Prinosi dioničarima u FTSE 100 tvrtkama porasli su za 56 posto između 2014. i 2018., dok su prosječne zarade porasle za samo 8,8 posto (obje nominalno). Relativno je uobičajeno da tvrtke isplaćuju dividende koje premašuju njihovu ukupnu dobit – to se dogodilo u 27 posto slučajeva u FTSE 100 tvrtkama između 2014. i 2018. godine.
 
Uobičajena obrana visokih razina isplata dividende vraća nas na mirovine, na koncu, one se ulažu na burzi. No naša analiza pokazuje da u Velikoj Britaniji samo mali dio dividendi i otkupa otpada na mirovinske fondove. Službene statistike bilježe da je udio dionica Ujedinjenog Kraljevstva koje izravno drže britanski mirovinski fondovi, pao s gotovo jedne u tri 1990. godine na manje od jedne u dvadeset pet do 2018. godine – što je pad od preko 90 posto. Većinu britanskih dionica sada drže inozemni ulagači, pri čemu se bilježi porast s 12 posto u 1990. godini na 55 posto u 2018. godini.
 

Nejednako bogatstvo

Osim izravnog vlasništva dionica, neki mirovinski fondovi posjeduju dionice neizravno putem združenih fondova koje kontroliraju osiguravajuća društva i upravitelji imovinom. No čak i kada se ta ulaganja uzmu u obzir, zaključujemo da mirovinski fondovi iz Ujedinjenog Kraljevstva izravno ili neizravno posjeduju manje od šest posto dionica Ujedinjenog Kraljevstva. Prinosi koji se ostvaruju mirovinskim štedišama vrlo su nejednako raspoređeni i nesrazmjerno pogoduju bogatoj manjini. Štoviše, raspodjela bogatstva privatnih mirovina u Ujedinjenom Kraljevstvu vrlo je nejednaka. Dvadeset posto najbogatijih kućanstava prema dohotku posjeduje 49 posto mirovinskog bogatstva.
 
Iako je automatsko učlanjenje većem broju slabo plaćenih radnika omogućilo pristup radnoj mirovini, sudjelovanje je i dalje snažno povezano s prihodom. Nešto manje od polovice slabo plaćenih zaposlenika_ca u privatnom sektoru koji rade puno radno vrijeme uključeno je u mirovinski sustav. Najsiromašniji umirovljenici zapravo u velikoj mjeri ovise o državnoj mirovini, a ne privatnoj (osobnoj ili profesionalnoj) mirovinskoj štednji. Za mnoge umirovljenike, a posebno one najsiromašnije, porez na dobit važniji je od dividendi u smislu doprinosa korporativne Britanije njihovim mirovinama. Individualno vlasništvo nad dionicama još je nejednakije raspoređeno od imovine mirovinskog fonda. Jedan posto najbogatijih kućanstava posjeduje 39 posto ukupnog individualnog bogatstva temeljenog na dionicama – gotovo jednako kao najsiromašnijih 80 posto zajedno.
 

Preispisivanje pravila

Ovi nalazi su ključni, jer je ekonomska politika Ujedinjenog Kraljevstva gotovo u potpunosti vođena zahtjevima poslovnog lobija i polazi od pretpostavke da je ono što je dobro za veliki biznis dobro i za ekonomiju u cjelini. Naš sustav korporativnog upravljanja oslanja se za nadzor kompanija na investicijsku industriju. Temelji se na tome da ulagači trebaju da tvrtke u koje ulažu budu profitabilne i uspješne te da se ponašaju u skladu s interesima šireg društva, u skladu s očekivanjima običnih štediša koje ulagači u konačnici predstavljaju.
 
Koje su, dakle, političke implikacije ovih saznanja?
 
Prvo – moramo promijeniti zakon kako bismo osigurali da tvrtke više ne daju prioritet interesima dioničara naspram radnika i radnica, svojih klijenata, šireg društva i okoliša. To zahtijeva preispisivanje direktorskih dužnosti kako bi se uklonio trenutni zahtjev prema kojem direktori moraju dati prednost interesima dioničara u odnosu na interese drugih dionika.
 
Drugo – trebamo dati stvarnu moć i utjecaj radnicima_ama. Radnički direktori koje biraju sami radnici, trebali bi činiti jednu trećinu uprave u svim tvrtkama s 250 ili više zaposlenika. Sindikati bi trebali imati pristup radnim mjestima kako bi radnike_ce mogli informirati o prednostima sindikalnog članstva i kolektivnog pregovaranja, po uzoru na sustav koji je na snazi u Novom Zelandu. Radnici_e bi trebali imati dodatna prava kako bi lakše kolektivno pregovarali s zapošljavateljem.
 
Naravno, ovo su pravila koja će većina čitatelja Red Peppera snažno podržati. No, dok imamo vladu koja vjerojatno neće provesti ni jedan od navedenih političkih prijedloga, najbolje što čitatelji mogu učiniti, u nadi da će izazvati aktualni status quo, jest aktivirati se u sindikatu i potaknuti svoje kolege, prijatelje i obitelj da učine isto. Oni_e aktivni_e u političkim strankama također bi trebali koristiti dostupne kanale kako bi osigurali da su te politike ugrađene u njihove manifeste. Moramo biti spremni sljedeći put kada dođu opći izbori. Kako se jaz između javnih dioničkih društava i života radnika sve više produbljuje, radnici i radnice moraju iskoristiti svoju kolektivnu moć kako bi preokrenuli ovaj trend.





Andrew Speke je direktor komunikacije i vanjskih poslova u High Pay Centre think thanku.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.






Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve