Combahee River Collective
30. svibnja 2022.
Proglas Kolektiva rijeke Combahee
Combahee River Collective sačinjavale su Crne lezbijske feministkinje i socijalistkinje koje su tijekom druge polovine 1970-ih prokrčile put važnim borbenim konceptima, političkim artikulacijama i antikapitalističkim praksama. Smatra ih se pretečom lijevih struja intersekcionalnog feminizma, jer su promišljanje oslobođenja Crnih žena utemeljivale kao oslobođenje svih potlačenih od isprepletenih vrsta opresije i eksploatacije koje kapitalistički sistem strukturno proizvodi i reproducira.
Nazvan prema akciji Harriet Tubman iz 1853. godine, u kojoj je preko rijeke Combahee (Kombihi) prevela i oslobodila 750 robova, Combahee River Collective sačinjavale su Crne lezbijske feministkinje i socijalistkinje koje su tijekom druge polovine 1970-ih prokrčile put važnim borbenim konceptima, političkim artikulacijama i antikapitalističkim praksama. Smatra ih se pretečom lijevih struja intersekcionalnog feminizma, jer su promišljanje oslobođenja Crnih žena utemeljivale kao oslobođenje svih potlačenih od isprepletenih vrsta opresije i eksploatacije koje kapitalistički sistem strukturno proizvodi i reproducira. Pored uviđanja nedostataka kako bjelačkih feminističkih pokreta i grupa, tako i Crnog pokreta nacionalnog oslobođenja, te ograničenja radikalno-feminističkih praksi „podizanja svijesti“, oštro su odbacivale sve oblike biološkog esencijalizma, afirmirale koncepte kolektivnih povlačenja (retreat) i zajedničkog rada, te prve uvele u upotrebu koncept „politika identiteta“. Pojam identiteta se, međutim, ovdje upotrebljava u znatno drugačijem (i progresivnijem) smislu od onoga koji prevladava danas. Proglas koji je CRC objavio 1977., a koji vam ovdje donosimo u prvom prijevodu na naše jezike, predstavlja važan dokument koji je poslužio kao inspiracija progresivnim feminističkim strujama.
Mi smo kolektiv Crnih feministkinja koje se okupljaju od 1974. godine[1]. Tokom tog perioda bavile smo se procesom definisanja i razjašnjavanja naše politike, te smo se istovremeno angažirale u političkom radu kako unutar grupe tako i u savezu sa drugim progresivnim organizacijama i pokretima. Najopštije obrazloženje naše politike u sadašnjem trenutku bilo bi to da smo aktivno posvećene borbi protiv rasne, polne, heteroseksualne i klasne opresije, a kao svoj konkretni zadatak vidimo razvoj integralne analize i prakse temeljene na činjenici da su glavni opresivni sistemi isprepleteni. Sinteza ovih opresija stvara uslove naših života. Kao Crne žene, u Crnom feminizmu prepoznajemo logičan politički pokret u borbi protiv višestrukih i simultanih opresija s kojima se suočavaju sve nebijele žene.
U tekstu ćemo razmotriti četiri glavne teme: (1) genezu savremenog Crnog feminizma; (2) ono u što verujemo, odnosno specifično područje naše politike; (3) probleme organizovanja Crnih feministkinja, uključujući i kratku žensku istoriju (herstory) našeg kolektiva; i (4) crno-feminističke teme i prakse.
1. Geneza savremenog Crnog feminizma
Prije nego li se osvrnemo na nedavni razvoj Crnog feminizma, želele bismo da potvrdimo kako svoje poreklo pronalazimo u povijesnoj stvarnosti kontinuirane, životno značajne borbe afroameričkih žena za opstanak i oslobođenje. Krajnje negativan odnos Crnih žena prema američkom političkom sustavu (sustavu vladavine bijelih muškaraca) uvek je bio određen našim pripadanjem dvama opresiranim kastama – rasijaliziranoj i polnoj. Kao što ističe Anđela Dejvis (Angela Davis) u „Reflections on the Black Woman’s Role in the Community of Slaves“ („Razmišljanjima o ulozi Crne žene u robovskim zajednicama“), Crne žene su oduvek, već samom svojom fizičkom pojavom, utjelovljavale neprijateljski stav prema vladavini bijelih muškaraca i aktivno se opirale njezinim napadima te presezanjima u njihove zajednice, što na dramatičnije, što na suptilnije načine. Oduvek je bilo Crnih aktivistkinja – neke od njih znamo poimence, poput Sodžurner Trut (Sojourner Truth), Herijet Tabmen (Harriet Tubman), Frensis Elen Votkins Harper (Frances E. W. Harper), Ajda Bel Vels Barnet (Ida B. Wells-Barnett) i Meri Čerč Terel (Mary Church Terrell), a na hiljade ih je neznanih – koje su delile svest o tome kako njihov polni identitet u kombinaciji s rasnim identitetom čini njihovu celokupnu životnu situaciju i fokus političkih borbi jedinstvenim. Savremeni Crni feminizam rezultat je bezbrojnih generacija lične požrtvovnosti, militantnosti i rada naših majki i sestara.
Crni feminizam je svoju prezentnost najupadljivije razvijao kroz vezu s Drugim talasom američkog ženskog pokreta, koji je započeo krajem 1960-ih. Crne žene, radničke žene i druge žene iz Trećeg sveta djelovale su u feminističkom pokretu od njegovog začetka, ali su reakcionarne snage izvan samog pokreta, te rasizam i elitizam unutar njega, doprineli tome da naše učestvovanje ostane neprepoznato. Crne feministkinje, koje su prije svega djelovale u Nju Jorku, 1973. godine su osetile da je formiranje posebne crno-feminističke grupe nužno. Tako je nastala Nacionalna Crna feministička organizacija (National Black Feminist Organization, NBFO).
Crna feministička politika očigledno je povezana i s pokretima za oslobođenje Crnih ljudi (Black liberation), posebno onima iz 1960-ih i 1970-ih. Mnoge od nas bile su aktivne u tim pokretima (Građanska prava (Civil Rights), Crni nacionalizam (Black nationalism) i Crne pantere (Black Panthers)), a njihove ideologije, ciljevi i taktike za postizanje ciljeva uvelike su uticali na naše živote i mijenjali ih. Naša iskustva u ovim pokretima za oslobođenje, kao i razočaranje njima, te iskustva na periferiji muške bjelačke ljevice, doveli su do potrebe za razvojem politike koja je antirasistička (za razliku od politike bijelih žena) i antiseksistička (za razliku od politika Crnih i bijelih muškaraca).
Nesumnjivo postoji i lična geneza Crnog feminizma, odnosno politička spoznaja koja proizilazi iz naizgled ličnih iskustava iz života pojedinih Crnih žena. Iskustvo polne opresije stalni je faktor našeg svakodnevnog postojanja kao Crnih feministkinja i mnogih drugih Crnih žena koje se ne definišu kao feministkinje. Još kao deca smo shvatile da se razlikujemo od dečaka i da se prema nama ophodi drugačije. Primjerice, u istom dahu govorili su nam da budemo tihe kako bismo „nalikovale damama“ i kako bismo bile prihvatljivije u očima bijelih ljudi. Odrastajući, postajale smo svesne pretnje fizičkog i seksualnog zlostavljanja od strane muškaraca. Međutim, nismo imale načina da konceptualiziramo ono što nam je bilo očigledno, ono što smo znale da je zapravo posrijedi.
Crne feministkinje često su govorile o mahnitosti koju su osećale prije nego što su postale svesne koncepata polne politike, patrijarhalne vladavine i ‒ najvažnije ‒ feminizma, političke analize i prakse koju mi žene koristimo u borbi protiv našeg ugnjetavanja. Činjenica da su rasna politika i rasizam sveprisutni faktori u našim životima, nije nam dopustila (a većini Crnih žena još uvek ne dopušta) da se dublje zagledamo u vlastita iskustva i da iz te zajedničke i rastuće svesti izgradimo politiku koja će promijeniti naše živote i neizbežno okončati naše ugnjetavanje. Naš razvoj također mora biti u vezi sa savremenim ekonomskim i političkim položajem Crnih ljudi. Generacija Crne omladine nakon Drugog svetskog rata bila je prva koja je mogla minimalno sudjelovati u određenim obrazovnim i poslovnim opcijama koje su ranije bile u potpunosti zatvorene za Crne ljude. Iako je naša ekonomska pozicija još uvek na samom dnu američke kapitalističke ekonomije, nekolicina nas uspela je dobiti određene alatke kao rezultat tokenizma u obrazovanju i zapošljavanju, što nam je potencijalno omogućilo učinkovitiju borbu protiv ugnjetavanja.
Kombinovana antirasistička i antiseksistička pozicija inicijalno nas je zbližila, a kako smo se politički razvijale adresirale smo i heteroseksizam te ekonomsku opresiju u kapitalizmu.
2. U što verujemo
Prije svega, naša je politika proizašla iz zajedničkog uverenja da su Crne žene same po sebi vredne, da je naše oslobođenje nužnost ‒ ne kao puki dodatak oslobođenju nekog drugog, nego zbog potrebe za autonomijom koju smo osećale kao ljudska bića. Ovo se možda doima toliko očiglednim da zvuči banalno, ali evidentno je da nijedan drugi navodno progresivni pokret nije uzeo u obzir našu specifičnu opresiju kao prioritet ili ozbiljno radio na okončanju te opresije. Već sâmo navođenje pežorativnih stereotipa koji se pripisuju Crnim ženama (primjerice mamica, matrijarha, Safira, kurva, buldajka[*]), a kamoli katalogizovanje okrutnog, a često i ubilačkog tretmana koji doživljavamo, ukazuje na to koliko se malo vrednosti pridavalo našim životima tokom četiri stoljeća ropstva na zapadnoj hemisferi. Uvidele smo da su jedini ljudi kojima je stalo do nas dovoljno da konzistentno rade na našem oslobođenju: mi sâme. Naša politika razvija se iz zdrave ljubavi prema nama samima, našim sestrama i našoj zajednici, što nam omogućava da nastavimo svoju borbu i rad.
Ova usmjerenost na vlastitu opresiju opredmećena je u konceptu politike identiteta. Verujemo da najdublja i potencijalno najradikalnija politika direktno proizilazi iz našeg vlastitog identiteta, a ne rada na okončanju nečije tuđe opresije. U slučaju Crnih žena ovo je posebno odbojan, opasan i preteći, a samim time i revolucionaran koncept, jer je iz političkih pokreta koji su nam prethodili očigledno da su svi drugi bili dostojniji oslobođenja od nas samih. Odbacujemo i pijedestal i titulu kraljice i koračanje deset koraka iza drugih. Dovoljno je da nas se prepozna kao jednakovrijedna ljudska bića.
Verujemo da je polna politika u patrijarhatu jednako sveprožimajuća u životima Crnih žena kao i politika klase i rase. Također nam je često teško odvojiti rasnu od klasne ili od polne opresije jer ih u našim životima najčešće proživljavamo istovremeno. Znamo da postoji rasno-polna opresija koja nije niti samo rasna niti samo polna, primjerice povijest silovanja Crnih žena od strane bijelih muškaraca kao oružje političke represije.
Iako smo feministkinje i lezbejke, osećamo solidarnost s progresivnim Crnim muškarcima i ne zagovaramo frakcionalizaciju kakvu bijele žene koje su separatistkinje zahtevaju. Naša situacija kao Crnih ljudi iziskuje solidarnost oko činjenice rase, kakvu bijele žene naravno ne moraju imati s bijelim muškarcima, osim kada je riječ o njihovoj negativnoj solidarnosti kao rasnih opresora. S Crnim muškarcima borimo se protiv rasizma, dok se s njima ujedno hvatamo ukoštac sa seksizmom.
Shvatamo da je za oslobođenje svih opresiranih ljudi nužno uništenje političko-ekonomskih sistema kapitalizma i imperijalizma, kao i patrijarhata. Socijalistkinje smo jer verujemo da rad mora biti organizovan radi zajedničke dobrobiti onih koji rade i stvaraju proizvode, a ne radi profita za gazde. Materijalni resursi moraju biti jednako distribuirani između onih koji stvaraju te resurse. Međutim, nismo uverene da će socijalistička revolucija koja ujedno nije feministička i antirasistička jamčiti naše oslobođenje. Došle smo do tačke kada je nužno razviti razumevanje klasnih odnosa koje uzima u obzir specifičnu klasnu poziciju Crnih žena, koje su u pravilu marginalni deo radne snage, dok se neke od nas u ovom trenutku privremeno posmatra kao dvostruko poželjne tokene u ešalonima bijelih okovratnika i profesionalnim nišama. Potrebno je da artikuliramo realnu klasnu situaciju osoba koje nisu samo radni ljudi bez rase i pola, već za koje su rasna i polna opresija značajne determinante u njihovim radnim/ekonomskim životima. Iako se u suštini slažemo s primjenom Marksove teorije na vrlo specifične ekonomske odnose koje je analizirao, znamo da se njegova analiza mora proširiti kako bismo razumele vlastitu specifičnu ekonomsku situaciju kao Crnih žena.
Smatramo da smo politički već doprinele ekspanzijom feminističkog principa lično je političko. U našim sesijama za podizanje svesti smo, primjerice, na mnogo načina već otišle dalje od saznanja bijelih žena, jer se bavimo i implikacijama rase i klase, pored pola. Čak i naš stil govorenja/svedočenja Crnih žena na Crnom jeziku o našim iskustvima ima odjeka i u kulturnom i u političkom. Uložile smo mnogo energije udubljujući se u kulturnu i iskustvenu prirodu naše opresije iz nužde, jer ništa od ovoga nije bilo razmatrano ranije. Niko ranije nije proučavao višeslojnu teksturu života Crnih žena. Primjer ove vrste saznanja/konceptualizacije dogodio se na sastanku dok smo diskutovale o načinima na koje su naši ortaci_kinje, osobito Crni muškarci, napadali naše ranije intelektualne interese. Primijetile smo da smo sve, na račun toga što smo „pametne“, također tretirane kao „ružne“, tj. „pametno-ružne“. „Pametno-ružne“ se iskristaliziralo kao način na koji je većina nas bila prinuđena da razvije svoj intelekt, uz veliku cijenu po naše „društvene“ živote. Sankcije u Crnim i bijelim zajednicama protiv Crnih žena intelektualki neuporedivo su veće od onih za bijele žene, posebice obrazovane žene iz srednjih i viših klasa.
Kao što smo već napomenule, odbacujemo stav lezbejskog separatizma jer za nas to nije održiva politička analiza ili strategija – izostavlja previše toga, previše ljudi, osobito Crne muškarce, žene i decu. Gajimo veliku dozu kritike i prezira prema tome kako su muškarci socijalizirani u ovom društvu: što podržavaju, kako se ponašaju i kako ugnjetavaju. Međutim, nismo obmanute predstavom da je njihova muškost, sama po sebi ‒ tj. njihova biološka maskulinost ‒ ono što ih određuje. Kao Crne žene, smatramo da je bilo koja vrsta biološkog determinizma izuzetno opasna i reakcionarna osnova za izgradnju politike. Ujedno, moramo se zapitati da li je lezbejski separatizam adekvatna i progresivna politička analiza i strategija, čak i za one koje je praktikuju, jer u potpunosti negira sve osim polnih izvora ženske opresije, negirajući činjenice klase i rase.
3. Problemi organizovanja Crnih feministkinja
Tokom višegodišnjeg zajedničkog rada kroz crno-feministički kolektiv iskusile smo uspehe i poraze, radost i tugu, pobede i neuspehe. Ustanovile smo da je veoma teško organizovati se oko crno-feminističkih pitanja, a u nekim slučajevima čak i proglasiti se Crnim feministkinjama. Pokušale smo da promislimo razloge ovih poteškoća, osobito s obzirom na to da je pokret bijelih žena zadržao svoju snagu i nastavio se širiti u različitim pravcima. U ovom odeljku razmotrićemo neke opšte uzroke organizacijskih problema sa kojima se suočavamo, i govorićemo podrobnije o organizacijskim fazama našeg kolektiva.
Glavni izvor teškoća u našem političkom radu proizlazi iz toga što se protiv opresije ne pokušavamo boriti samo na jednom ili čak dva fronta, već pokušavamo da adresiramo čitav spektar opresija. Pritom se ne možemo osloniti na rasne, polne, heteroseksualne ili klasne privilegije, niti imamo pristup ikakvim resursima ili moći, za razliku od društvenih skupina koje poseduju navedene privilegije.
Psihološko breme bivanja Crnom ženom i prepreke koje ono postavlja u ostvarivanju političke svesti i političkom radu nipošto se ne smiju zanemariti. U društvu koje je ujedno rasističko i seksističko, psiha Crne žene gotovo je obezvređena. Jedna od ranih pripadnica našeg kolektiva sažela je to na sledeći način: „Mi smo sve oštećena ljudska bića samim time što smo Crne žene.“ Razvlaštene smo u psihičkom i u svakom drugom smislu, ali uprkos tome borbu za promjenu položaja svih Crnih žena osećamo neophodnom. U eseju „A Black Feminist’s Search for Sisterhood“ Mišel Volis (Michele Wallace) zaključuje sledeće: „Naše postojanje opisuje činjenica da smo Crne žene feministkinje, koje su trenutno odsječene od sveta i djeluju samostalno, jer u našem društvu još uvek ne postoje uslovi koji bi približno bili saobrazni našoj borbi – s obzirom na to da se nalazimo na dnu, morale bismo uraditi ono što još niko nije uradio: morale bismo se boriti protiv celog sveta.“[2]
Volis je pesimistična, ali i realistična u svojoj proceni pozicije Crnih feministkinja, naročito u osvrtu na gotovo uobičajenu izolaciju kojoj je većina nas podvrgnuta. Međutim, našu bismo poziciju na dnu mogle iskoristiti kako bismo direktno zakoračile u revolucionarnu praksu. Oslobođenje Crnih žena nužno bi podrazumevalo slobodu za sve, jer bi naša sloboda iziskivala uništenje svih sistema opresije.
Feminizam se, ipak, ispostavlja kao velika pretnja većini Crnih ljudi, jer dovodi u pitanje neke od osnovnih pretpostavki naše egzistencije – da pol treba služiti kao determinanta u odnosima moći. Evo kako su muške i ženske uloge definirane u pamfletu Crnih nacionalista iz ranih 1970-ih godina:
„Smatramo da je muškarac glava kuće, kao što to nalaže i tradicija. On stoji na čelu domaćinstva/nacije zato što je njegovo poznavanje sveta šire, njegova osvešćenost veća, njegovo razumevanje potpunije, a njegova primjena svih ovih saznanja mudrija… Naposletku, potpuno je razumljivo da muškarac bude na čelu domaćinstva, jer je on sposoban da zaštiti i očuva njegov razvoj… Žene ne mogu da čine isto što i muškarci – one po prirodi funkcioniraju drugačije. Jednakost muškaraca i žena je nešto što se ne može dogoditi čak ni u svetu apstrakcija. Muškarci među sobom nisu jednaki u svojim sposobnostima, iskustvu, pa čak ni u razumu. Vrednost muškaraca i žena može se sagledati kao vrednost zlata i srebra – iako nisu jednaki, imaju veliku vrednost. Moramo uvideti da se muškarci i žene međusobno nadopunjuju, jer nema domaćinstva/porodice bez muškarca i njegove supruge. Oboje su neophodni za razvitak svakog života.“[3]
Materijalni uslovi većine Crnih žena veoma će ih teško navesti da uzdrmaju ekonomske i polne aranžmane koji, čini se, predstavljaju određenu stabilnost u njihovim životima. Brojne Crne žene imaju solidnu predodžbu o tome što je rasizam, kao i što je seksizam, ali usled svakodnevnih životnih ograničenja ne mogu rizikovati upustiti se u borbu protiv njih istovremeno.
Opće je poznato da je reakcija Crnih muškaraca na feminizam do sada bila negativna. Oni su, naravno, još više od Crnih žena ugroženi mogućnošću organizovanja Crnih feministkinja oko vlastitih potreba. Jasno im je kako bi time mogli ne samo izgubiti vredne i predane saveznice u svojoj borbi, već i biti primorani da promijene navike seksističkog ophođenja prema Crnim ženama i njihova ugnjetavanja. Optužbe da Crni feminizam unosi podele unutar borbe Crnih ljudi ozbiljna su zapreka rastu autonomnog pokreta Crnih žena.
Uprkos tome, stotine žena bilo je aktivno u različitim periodima tokom trogodišnjeg postojanja naše grupe. Svaka od Crnih žena koja joj je pristupila, učinila je to iz snažne potrebe za nekom mogućnošću djelovanja koja je do tada izostajala u njezinu životu.
Kada smo se početkom 1974. godine, nakon prve Istočne regionalne konferencije NBFO-a, krenule sastajati, nismo imale strategiju organizovanja, pa čak ni fokus djelovanja. Naprosto smo htele da vidimo čime raspolažemo. Nakon nekoliko meseci bez sastajanja, ponovo smo se počele okupljati krajem godine i intenzivno provoditi raznolike akcije podizanja svesti. Prevladavao je doživljaj da smo se nakon toliko godina napokon pronašle. Iako nismo politički djelovale kao grupa, pojedine pripadnice nastavile su svoje angažmane na lezbejskoj političkoj sceni, protiv zloupotrebe sterilizacije i za pravo na abortus, u aktivnostima oko Međunarodnog dana žena koji je organizirala Internacionala žena Trećeg sveta, te na podršci tokom suđenja dr. Kenetu Edelinu (Kenneth Edelin), Džoun Litl (Joan Little) i Ines Garsia (Inéz García). Tokom prvog ljeta postojanja kolektiva, kada je članstvo drastično opalo, mi koje smo se u njemu zadržale posvetile smo se ozbiljnom razmatranju mogućnosti otvaranja skloništa za pretučene žene u bostonskoj Crnoj zajednici. (Tada nije bilo takvog skloništa u Bostonu.) U tom periodu smo donele i odluku da postanemo nezavisni kolektiv, s obzirom na to da smo imale ozbiljna neslaganja s buržoasko-feminističkom pozicijom NBFO-a, kao i s njegovim odsustvom jasnog političkog fokusa.
U tom periodu kontaktirale su nas socijalističke feministkinje sa kojima smo radile na aktivnostima povezanima uz pravo na abortus, i sugerisale nam učešće na Nacionalnoj konferenciji socijalističkih feministkinja u Jelou Springsu. Jedna članica našeg kolektiva prisustvovala je, i uprkos uskogrudnosti ideologije promovirane na toj konkretnoj konferenciji, postale smo svesnije potrebe da razumemo vlastitu ekonomsku situaciju te proizvedemo vlastitu ekonomsku analizu.
Ujesen, kada se članstvo donekle obnovilo, doživele smo nekoliko meseci komparabilne neaktivnosti i unutrašnjih neslaganja koja su inicijalno koncipirana kao lezbejski-strejt rascep, ali su ujedno bila posledica klasnih i političkih razlika. Tokom ljeta, one među nama koje su se još uvek sastajale, ustanovile su da postoji potreba za političkim radom i prevazilaženjem angažmana na podizanju svesti te funkcioniranja isključivo kao grupe za emotivnu podršku. Početkom 1976. godine, kada su neke članice koje nisu želele da se bave političkim radom i koje su izrazile svoja neslaganja, svojevoljno prestale dolaziti na sastanke, ponovo smo se zapitale o smjeru našeg djelovanja. U to vreme smo, zajedno s pristupanjem novih članica, odlučile da postanemo istraživačka grupa. Oduvek smo među sobom delile materijal za čitanje, a neke od nas napisale su i članke o Crnom feminizmu za grupnu diskusiju nekoliko meseci prije donošenja navedene odluke. Otpočele smo rad kao istraživačka grupa i krenule da raspravljamo o mogućnosti pokretanja crno-feminističke publikacije. Zajedničko povlačenje na odmor tokom poznog proleća dalo nam je vremena kako za političke diskusije, tako i za adresiranje interpersonalnih problema. Trenutno planiramo priređivanje zbirke tekstova o Crnom feminizmu. Smatramo da je apsolutno bitno da drugim Crnim ženama ukažemo na stvarne razmjere naše politike i verujemo da to možemo postići pisanjem i distribucijom naših radova. Činjenica da pojedine Crne feministkinje žive u izolaciji širom zemlje, da je naše članstvo malobrojno te da posedujemo određene veštine u pisanju, štampanju i izdavaštvu, nagoni nas na realizovanje ovih projekata kao oruđa organizovanja Crnih feministkinja, uz nastavak političkog rada u saradnji sa drugim grupama.
4. Crno-feminističke teme i poduhvati
Tokom zajedničkog rada identifikovale smo i radile na mnogim problemima od posebne važnosti za Crne žene. Uključivost naše politike pobuđuje nam interes za svaku situaciju u kojoj su ugroženi životi žena, ljudi iz Trećeg sveta, te radnih ljudi. Naravno, osobito smo posvećene angažmanu u onim borbama u kojima su rasa, pol i klasa simultano prisutni kao faktori opresije. Moguće je da se, primjerice, uključimo u radničko organizovanje u fabrici koja zapošljava žene iz Trećeg sveta, ili u protest protiv bolnice koja uskraćuje već nedostatnu zdravstvenu skrb zajednicama ljudi iz Trećeg sveta, ili radimo na uspostavljanju kriznih centara za žrtve silovanja u Crnim kvartovima. Organizovanje oko socijalnih servisa i dječjih vrtića takođe će nam se vjerojatno naći u fokusu. Rad koji je potrebno obaviti i nebrojeni problemi koje on za sobom povlači tek su odraz sveprisutnosti opresije koja se nad nama vrši.
Problemi i projekti na kojima su članice našeg kolektiva zapravo do sada radile ticali su se zloupotrebe sterilizacije, prava na abortus, pretučenih žena, silovanja i zdravstvene skrbi. Pored toga, organizovale smo brojne radionice i tribine o Crnom feminizmu na univerzitetskim kampusima, ženskim konferencijama i, najskorije, sa ženama u srednjim školama.
Jedan od problema koji je od ključne važnosti za nas i koji smo počele javno da adresiramo tiče se rasizma unutar pokreta bijelih žena. Kao Crne feministkinje, neprestano se i bolno suočavamo sa svešću o tome koliko su bijele žene malo toga učinile na planu razumevanja i borbe protiv rasizma u vlastitim redovima, što bi između ostalog zahtevalo baratanje s daleko više od površnog poimanja rase, boje kože, te Crne istorije i kulture. Iskorenjivanje rasizma iz pokreta bijelih žena po definiciji je rad koji moraju obaviti one same, ali mi ćemo nastaviti da o tom problemu govorimo i pozivamo na odgovornost u tom pogledu.
U sprovođenju naše politike nismo uverenja da ciljevi uvek opravdavaju sredstva. Mnoga reakcionarna i destruktivna djela učinjena su u ime „ispravnih“ političkih ciljeva. Kao feministkinje, ne želimo se poigravati s ljudskim životima u ime politike. Verujemo u kolektivni proces i nehijerarhijsku raspodelu moći unutar naše grupe, kao i u našu viziju revolucionarnog društva. Posvećene smo neprekidnom propitivanju naše politike, kako se ona razvija kroz kritiku i samokritiku kao ključne aspekte naše prakse. U uvodu svoje knjige Sisterhood is Powerful (Sestrinstvo je moćno) Robin Morgan piše: „Nemam ni najblažu predstavu o tome kakvu bi revolucionarnu ulogu bijeli heteroseksualni muškarci mogli da odigraju, s obzirom na to da su upravo oni utjelovljenje reakcionarnih interesa i moći.“
Kao Crne feministkinje i lezbejke mi znamo da imamo jasno definisanu revolucionarnu zadaću i spremne smo za celoživotnu borbu i rad koji nam predstoje.
Bilješke:
[1] Ovaj proglas objavljen je u aprilu 1977. godine.
[2] Wallace, Michele. „A Black Feminist’s Search for Sisterhood“, u: The Village Voice, 28. juli 1975., 6-7.
[3] Mumininas of Committee for Unified Newark, Mwanamke Mwananchi (The Nationalist Woman) (Newark, New Jersey: Mumininas of CUN, 1971), 4-5.
[*] U izvorniku: mammy, matriarch, Sapphire, whore, bulldagger. Arhetip mamice (mammy) potiče iz perioda ropstva kao i iz doba Jim Crow zakona: odnosio se na Crne robinje koje su bile dadilje i kućne radnice, potom na Crne služavke i upravnice domaćinstva. Mamica je u bjelačkoj imaginaciji označavala žene čija je suština da budu Majke i skrbnice svih članova_ica domaćinstva, po mogućstvu krupne, često oslikavane kao lenje i submisivne, ponekad i prljave, uz očekivanje da obožavaju bijele ljude i da su posvećene obiteljima kod kojih rade. Sličan rasijalizirani stereotip bila je i figura Tetke Džemajme (Aunt Jemima), potom figura matrijarhe kojom se istovremeno upućivalo i na (tobožnju) dominaciju Crne žene u obitelji i demaskulinizaciju Crnih muškaraca. Safira je mitska slika kojom se Crna žena prikazuje kao goropadna, svadljiva, tvrdoglava i drska, ponekad kao demonsko i amazonsko biće. Kurva upućuje na mit o promiskuitetnoj i nezajažljivoj seksualnosti Crnih žena, a buldajka se odnosi na maskuliniziranu lezbejku. O nekim od rasnih stereotipa kojima su se reprezentovale Crne žene, videti: bell hooks, Ain’t I a Woman? Black Women and Feminism. (op. prev.)
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.
