Gig ekonomija osiromašuje radnice i radnike

Nova nacionalna anketa među tzv. gig radnicima i radnicama u Sjedinjenim Državama pokazala je da otprilike jedno od njih sedmero zarađuje manje od savezne minimalne nadnice. Nekih 30 posto oslanja se na Program dopunske prehrane (Supplemental Nutrition Assistance Program, SNAP) i ne može platiti puni iznos svojih računa za režije. U pogledu niza mjera, gig radnici_e prijavljuju veće ekonomske teškoće od tradicionalnijih zaposlenika (W-2 employees) u maloprodaji i ugostiteljskim djelatnostima s niskim plaćama.

Izvješće o anketi objavio je Institut za ekonomsku politiku (Economic Policy Institute, EPI), a proveo ju je Shift Project, zajednički projekt Harvard Kennedy School i Kalifornijskog sveučilišta u San Franciscu. U proljeće 2020. godine, projekt Shift je ciljanim oglašavanjem na Facebooku i Instagramu potaknuo na sudjelovanje u anketi gig radnice_ke koji rade za DoorDash, Instacart, Lyft i Uber, kao i tradicionalnije W-2 zaposlenice_ke u pedeset osam velikih maloprodajnih i ugostiteljskih kompanija, uključujući Arby’s, Chick-fil-A, Home Depot, Kroger/QFC, McDonald’s, Publix, Starbucks, Target, Walgreens i Walmart. Ankete su uključivale pitanja o demografskim podacima, karakteristikama posla i ekonomskoj sigurnosti, a u njima je sudjelovalo 288 gig radnika_ca i 4201 radnika_ca u uslužnom sektoru.

Dok takozvane gig-kompanije hvale prednosti fleksibilnih radnih aranžmana koji njihovu radnu snagu klasificiraju kao nezavisne izvođače, a ne kao zaposlenike, anketa pokazuje da je ta radna snaga pretrpjela znatno veće ekonomske teškoće od svojih W-2 parnjaka u niskoplaćenim poslovima u uslužnom sektoru. Lišeni radnih standarda koji dolaze sa statusom zaposlenika, kao što su zaštita nadnice i radnog vremena, zakoni protiv diskriminacije, naknade radnicima, zdravstvene i sigurnosne zaštite, naknade za nezaposlene i pravo na organiziranje i kolektivno pregovaranje, mnogi gig radnici ne uspijevaju spojiti kraj s krajem.

Anketa je pokazala da 14 posto gig radnika_ca zarađuje manje po satu od savezne minimalne nadnice – koja ostaje mizernih 7,25 dolara po satu – u usporedbi s 0 posto ispitanih uslužnih radnika_ca. Dvadeset i devet posto gig radnika_ca zarađuje manje od državne minimalne nadnice koja bi bila primjenjiva da je riječ o W-2 zaposlenicima, dok je samo 1 posto W-2 uzorka prijavilo da zarađuje manje od njihove državne minimalne nadnice. Dvadeset šest posto gig radnika zarađuje manje od 10 dolara na sat, u usporedbi s 11 posto onih u W-2 uzorku.

Šezdeset i dva posto gig radnika_ca, ili otprilike troje od svakih petero, izgubilo je zaradu zbog „tehničkih poteškoća pri kucanju kartice“, u usporedbi s 19 posto uslužnih W-2 radnika_ca. Iako je krađa nadnica uobičajena stvar u nisko plaćenim sektorima ugostiteljstva i maloprodaje, ti radnici i radnice barem imaju pravni lijek za takve povrede na temelju svog zaposleničkog statusa; isto ne vrijedi za gig radnike i radnice.

Anketa je također pokazala da 19 posto gig radnika_ca gladuje jer si ne mogu priuštiti dovoljnu količinu hrane. Trideset posto ispitanih gig radnika_ca reklo je da su koristili naknade SNAP-a u mjesecu prije ankete, što je dvostruko više od njihovih W-2 parnjaka. Trideset i jedan posto gig radnika_ca izjavilo je da nisu platili puni iznos računa za režije u mjesecu koji je prethodio istraživanju.

„Ako je tehnologija koju ove kompanije koriste možda i inovativna, poslovni model koji stvara profit uskraćujući radnicima zaštitu osnovne nadnice i radnog vremena daleko je od inventivnosti. Korporacije su dugo tražile načine da se izuzmu iz zakonâ o zaštiti radnika i potrošile su stotine milijuna dolara svake godine kako bi uskratile svojoj radnoj snazi sindikalno predstavljanje“, izjavila je Celine McNicholas, glavna savjetnica i direktorica politike i državnih poslova u EPI-ju. „Stvarnost rada za ove digitalne platforme daleko je od sjajnog ‘poslića’ koji te kompanije reklamiraju. Kreatori politika moraju se pozabaviti realnošću gig rada i spriječiti te kompanije da pogrešnom klasifikacijom svoje radne snage uskraćuju svojim radnicama i radnicima osnovnu zaštitu.“

Brojke koje pokazuju koliko je američke radne snage angažirano u gig radnim aranžmanima i dalje su nejasne. Zavod za radnu statistiku (Bureau of Labor Statistics, BLS) izradio je Dodatak za kontingentne radnike (Contingent Worker Supplement, CWS) Aktualnom popisu stanovništva (Current Population Survey) kako bi dobio neki uvid u stvari, otkrivši da je 2017. godine za oko 10 posto američkih radnica_ka jedini ili glavni posao bio neki od alternativnih radnih aranžmana kao što su nezavisno ugovaranje, aranžmani po pozivu i dogovori o zapošljavanju preko agencija za privremeni rad ili podizvođačkih tvrtki. Ovi podaci ne obuhvaćaju mnoge radnice_ke koji se bave gig radom kao dodatnim izvorom prihoda, a druge su studije otkrile da je taj broj bliži 16 posto američke radne snage, ali čak i ova konzervativna procjena predstavlja značajan udio radne snage u zemlji.

Anketa potvrđuje ono na čemu su mnoge gig radnice i radnici već dugo inzistirali: ovaj ih radni aranžman rutinski izlaže većim ekonomskim teškoćama i nesigurnosti. Isključeni su iz postojećih radnih standarda i uskraćena im je obuhvaćenost Nacionalnim zakonom o radnim odnosima (National Labor Relations Act), a rezultat je grozota. Situacija u kojoj se nalaze gig radnice i radnici teška je, i treba ih čim prije reklasificirati kao zaposlenice_ke te pozvati gig kompanije na odgovornost zbog pogrešne klasifikacije na kojoj počivaju njihovi poslovni modeli.