Putinizam je ekstremni primjer desnog populizma

"Trenutno dominantni svjetonazor u Rusiji predstavlja identičnu repeticiju imperijalističke ideologije u njezinoj čistoj formi, onako kako je postojala na početku 20. stoljeća. U takvoj vizuri postoji tek nekoliko globalnih sila, globalnih igrača, i jedino su oni pravi povijesni subjekti. Male države nisu subjekti, već objekti nečijeg utjecaja i interesa. (...) Naravno, iz lijeve pozicije to ne znači da možemo reći da je samo Rusija imperijalistička zemlja. Ili da su samo Sjedinjene Države imperijalističke. U ovom trenutku moramo definirati pravu prirodu imperijalizma, kojim god se jezikom isti zaodjenuo."

Vladimir Putin (sredina) i Vladimir Medinski (skroz lijevo) na ceremoniji otkrivanja spomenika pjesniku Sergeju Vladimiroviču Mihalkovu, 28. svibnja 2014. godine (izvor: commons.wikimedia.com, preuzeto prema Creative Commons licenci)

Koje je trenutno stanje ruske invazije na Ukrajinu i nazire li se kraj rata?

Zasad nema jasnih indicija da se rat bliži kraju. Ruski dužnosnici danas su ponovno naglasili da dovode u pitanje postoji li uopće suverena država Ukrajina. Čelnik Ruskog vijeća sigurnosti u najnovijem je intervjuu izjavio da će Ukrajina vjerojatno biti podijeljena na više država, signalizirajući odlučnost Rusije da uspostavi nove, takozvane narodne republike, vjerojatno na jugu Ukrajine. Nažalost, izgleda kako će se ruska ofenziva u Donbasu nastaviti.
 

Što možemo reći o odnosima između ruske i ukrajinske etničke skupine u Donbasu i aktivnostima ukrajinske vlade u toj pokrajini?

Prije svega, treba napomenuti da u Ukrajini ne postoji ruska etnička manjina. Ruski dužnosnici služe se definicijama koje se uglavnom temelje na kulturi, jeziku i identitetu, a ne etnicitetu. Donbas jest regija u kojoj se dominantno govori ruski jezik, ali tako je i u Harkovskoj oblasti, Odesi, pa čak i Kijevu.
 
Od 2014. godine, misao vodilja iza upletenosti Rusije u situaciji u Ukrajini bio je koncept takozvanog ruskog svijeta, prema kojemu bi korištenje ruskog jezika trebalo poistovjećivati s lojalnošću državi Rusiji. Radi se o vrlo arhaičnoj ideji, čije je porijeklo u klasičnim koncepcijama nacionalizma iz ranog 20. stoljeća, i koja predstavlja iznimnu opasnost, jer bi se kao alat mogla upotrijebiti ne samo za otimanje suvereniteta Ukrajini, nego i drugim postsovjetskim zemljama.
 

Kakva je transformacija uslijedila nakon euromajdanskih demonstracija u Ukrajini i koliko je duboki utjecaj ostavila na ukrajinsko društvo i politiku odnosno na geopolitičku situaciju u toj regiji?

Ukrajinski Majdan iz 2014. godine bio je iznimno komplicirani fenomen. Započeo je kao narodni ustanak protiv elita koje su u tom trenutku vladale Ukrajinom, no zapadne sile i Rusija su ga geopolitizirale, a potonja ga je iskoristila kao povod za intervenciju u ukrajinsku politiku.
 
Ruskoj strani nije bila problematična samo takozvana prozapadna orijentacija vodstva Majdana, već i rušenje vlade. Bio je to primjer obojene revolucije, odnosno promjene režima. Antimajdanska argumentacija ruske vlade bila je usmjerena i prema ruskoj unutrašnjoj politici: reagirajmo protiv ukrajinskog Majdana kako bismo izbjegli mogućnost ruskog Majdana.
 
U pozadini takve reakcije na ukrajinski Majdan bio je vrlo dubok antirevolucionarni sentiment i fundamentalno odbijanje svakog narodnog suvereniteta. U svjetonazoru Putinove vlade ne postoji narod. Nije zamislivo da narod može odozdo svrgnuti elite s vlasti. Revolucija, kao historijski fenomen, u njihovu razumijevanju predstavlja samo oruđe, instrument izvanjskog utjecaja neke druge države. Oktobarsku revoluciju iz 1917. godine ruski su dužnosnici na čelu s Putinom također interpretirali kao vanjski utjecaj stranih država.
 

Kako komentirate upozorenja s ljevice o proširenju NATO-a i ukrajinskim ekstremno desnim akterima poput bataljuna Azov? U kolikoj je mjeri sâmo rusko društvo prožeto neonacističkim elementima?

Kao građanin Rusije, ne želim previše ulaziti u raspravu o opasnostima ukrajinskog nacionalizma, osobito u trenutku kada ruska propaganda portretira sam čin otpora ukrajinske vojske i ukrajinskog naroda protiv invazije kao nacionalistički i nacistički. Naravno da i u Ukrajini postoji nacionalizam, u različitim pa i vrlo reakcionarnim oblicima, kao politički faktor koji će definitivno samo postati relevantniji i značajniji nakon ruske vojne invazije.
 
Ruska invazija i rat u Ukrajini definitivno nisu autentično motivirani antifašizmom ili antinacizmom, nego čistim imperijalističkim i nacionalističkim rezonom. S obzirom na to kako je ruska propaganda dosad koristila termin „nacizam“, može se reći da je njihovo razumijevanje nacizma ozbiljno pervertirano. U njihovoj vizuri, nacizam je poistovjećen s protivljenjem Rusiji – ako ste Rusi, po prirodi stvari ste antinacisti; ako ste protiv Rusije, podrazumijeva se da ste nacisti.
 
Dakle, o definiciji nacizma trenutno se odlučuje isključivo na polju dominacije i sile. Ako raspolažete vojnom silom, uzimate si za pravo definirati tko su nacisti, a tko antinacisti. Ruska vojna propaganda pomutila je i iskrivila značenje nacizma kao konkretnog historijskog fenomena i konkretne opasnosti za čovječanstvo, i to je još jedna vrlo zabrinjavajuća posljedica ove invazije.
 
Militarizacija Istočne Europe i proširenje NATO-a definitivno imaju važnu ulogu u trenutnoj situaciji. Međutim, nije moguće tvrditi da su ovom prilikom neposredno ugrožavali sigurnost Rusije. Argumenti kojima Rusija pokušava opravdati svoju invaziju vrlo su raznorodni i zajedno izmiješani – antiNATO argument, ali i antinacistički argument, potom argument o povijesnim odnosima Rusije i Ukrajine, o restauraciji stvarnog povijesnog teritorija Rusije… sve je to vrlo eklektično.
 
Treba naglasiti kako trenutno dominantni svjetonazor u Rusiji predstavlja identičnu repeticiju imperijalističke ideologije u njezinoj čistoj formi, onako kako je postojala na početku 20. stoljeća. U takvoj vizuri postoji tek nekoliko globalnih sila, globalnih igrača, i jedino su oni pravi povijesni subjekti. Male države nisu subjekti, već objekti nečijeg utjecaja i interesa.
 
Tijekom prošlog desetljeća, termin „licemjerje“ figurirao je dosta visoko u jeziku ruske diplomacije. Konkretnije, govorilo se o licemjerju Zapada, koje se za rusku stranu u suštini ogledalo u tome da Zapad nije bio spreman prihvatiti isti jezik otvorene imperijalističke podjele svijeta. Iz očišta ruske vlade ispada kao da je ovaj rat naprosto borba za objelodanjenje nekih ružnih istina o globalnim silama.
 
Naravno, iz lijeve pozicije to ne znači da možemo reći da je samo Rusija imperijalistička zemlja. Ili da su samo Sjedinjene Države imperijalističke. U ovom trenutku moramo definirati pravu prirodu imperijalizma, kojim god se jezikom isti zaodjenuo. Neovisno o tome je li riječ o otvorenom, agresivnom, povijesnom jeziku imperijalizma, ili nešto umjerenijem jeziku humanitarnih intervencija. Treba početi razmišljati o imperijalizmu kao prijetnji samoj globalnoj opstojnosti, na tragu onoga kako pristupamo i povijesnom imperijalizmu otprije stotinjak godina, kada su se socijalisti diljem Europe ujedinili protiv vlada svojih vlastitih zemalja i njihovih imperijalističkih ambicija.
 

Na suvremenoj ljevici kruže različite teze o imperijalizmu. Struje bliže liberalnom dijelu političkog spektra, kao i centru, tumače imperijalizam kroz prizmu kompeticije između nacionalnih država te niza vrijednosti nakalamljenih na sukob „Zapad – ne-Zapad“. Za njih je SAD imperijalistička zemlja, dok Rusija i Kina to nisu. Struje na ljevici bliže anarhističkom dijelu spektra, pak, odbacuju imperijalizam kao neprecizan i neoperativan koncept, tumačeći svaku antiimperijalističku borbu kao potencijalno iskliznuće iz narodne borbe u borbu za nacionalne interese. Kako vi tumačite imperijalizam? Je li to neizbježan okvir za razumijevanje ne samo aktualnog sukoba, nego i suvremenog svijeta? Što biste rekli o analitičkoj i političkoj korisnosti koncepta multipolarnog svijeta?

I Rusija i Kina i SAD definitivno su imperijalističke sile. Trenutno ulazimo u novu fazu borbi između različitih imperijalističkih sila. Sintagma „multipolarni svijet“ naprosto opravdava tu kompeticiju.
 
Trebali bismo baciti pogled unatrag i ponovno razmotriti inicijalni koncept imperijalizma. Naime, za marksiste iz ranog 20. stoljeća imperijalizam nije podrazumijevao samo geopolitičku kompeticiju, nego i novi odnos između kapitala i države, zbog čega ga je Lenjin nazvao novim stadijem kapitalizma. Marksistički teoretičari imperijalizma tvrdili su da su država i kapital izgubili autonomiju jedna u odnosu na drugog i počeli se stapati. Zato je u imperijalističkom stanju svijeta teško tvrditi da je jedno od njih alat drugoga.
 
To je iznimno važan moment jer bi mogao potaknuti reevaluaciju nekih spoznaja o imperijalizmu – primjerice, za one na ljevici koji drže da se konceptom imperijalizma podrazumijeva da korporacije u potpunosti upravljaju državom, te da ona operira isključivo u interesu privatnog kapitala.
 
Konceptualizacija koju je prije nekoliko godina predložio David Harvey u svojoj knjizi o imperijalizmu vrlo je korisna. Prema njoj, u imperijalizmu su uvijek na djelu dvije logike – logika kontrole nad teritorijem, koja je ponekad u kontradikciji s ekonomskom logikom, a ponekad je može i prevazići. Upravo tome trenutno svjedočimo u Rusiji, koja uništava vlastitu ekonomiju i korporacije, ne bi li se domogla kontrole nad teritorijem. Teritorij je postao važniji od interesa korporacija. Ovakav tip zamagljivanja i brisanja granica između kapitala i države duboko je ukorijenjen u prirodi imperijalizma.
 

Ekstremniji zaokret prema konzervativizmu u Rusiji povezan je s političkom krizom koju je prouzročio izbor Vladimira Putina u treći mandat 2012. godine. U prosincu 2011., u Moskvi i drugim velikim gradovima izbili su masovni prosvjedi, potaknuti izbornim prevarama i rastućim nezadovoljstvom političkim sustavom. Koje su bile posljedice takvog zaokreta općenito u društvu, a kako su se odrazile na polje kulture i umjetnosti?

Nakon demonstracija iz 2012. godine, u Rusiji je definitivno došlo do zaokreta prema konzervativizmu, što je bio neposredni odgovor na opasnost narodnih ustanaka, masovnih prosvjeda itd. Taj je konzervativni zaokret bio strategija kojom se pokušalo konstruirati novi tip većine, kao podršku Putinovom režimu. U tom pogledu, ovaj Putinov zaokret ni po čemu nije bio jedinstven. Bio je to vrlo tipičan potez, s brojnim praksama i retoričkim momentima koji su zapravo preuzeti sa Zapada, iz povijesnih epizoda kao što su konzervativni zaokret Ronalda Reagana odnosno Margaret Thatcher, nadalje.
 
Ovaj se zaokret dogodio početkom ekonomske stagnacije u Rusiji, u trenutku kada Putinova vlada više nije mogla promicati ekonomski rast i određenu dozu socijalne i ekonomske stabilnosti u zemlji. Dakle, zaokret je bio i odgovor na unutarnje socijalne i ekonomske tendencije krize. Retrospektivno gledajući, njegov početak predstavlja početak puta prema ratu s Ukrajinom.
 
Putinizam bi trebalo tumačiti kao ekstremni primjer međunarodne tendencije desnih populističkih struja, ove mješavine neoliberalne i konzervativne racionalnosti, koja je kadra ne samo srušiti demokraciju ili razoriti elemente demokratskog samoorganiziranja u društvu, već i povesti u rat protiv drugih zemalja.
 
Naravno, ovi konzervativni kulturni ratovi trebaju polje kulture kao mjesto promicanja retoričkih konstrukcija o većini protiv manjine, i tomu sličnog. Ne zaboravimo performans grupe Pussy Riot u Moskvi, kao iznimno važan politički događaj koji se zbio 2012. godine, pri početku Putinovog konzervativnog zaokreta, i tek nekoliko tjedana prije njegova stupanja na treći mandat. Državna propaganda je slučaj Pussy Riota interpretirala upravo kao manifestaciju manjinske kulture koja napada tradicionalne vrijednosti većine.
 
Međunarodna kulturna i umjetnička scena te radnice_i u kulturi i umjetnosti trebali bi vrlo ozbiljno analizirati ovaj izazov koji se postavlja pred kulturu. Naime, naš je cilj izgradnja novih temelja na kojima bi se mogla graditi solidarnost većine, a ne priskakanje u pomoć desničarskim konzervativcima u njihovu projektu kreiranja lažnih moralnih većina koje bi ponovno bile ujedinjene oko nekih tradicionalnih vrijednosti.
 

U poglavlju vaše knjige o post-sovjetskoj Rusiji Dissidents among Dissidents: Ideology, Politics and the Left in Post-Soviet Russia, istovremeno govorite protiv zapadne vizure u kojoj se Rusiju razlikuje od Zapada, ali i protiv propagande Kremlja, prema kojoj je zemlja navodno na specifičnom, kolektivističkom putu, drugačijem od individualistički usmjerenog Zapada. Koja je priroda ovih pogrešnih poimanja, i kako se konzervativna politika i retorika ruske vlade odnose prema njezinoj neoliberalnoj socioekonomskoj politici?

Trenutno stanje ruskog društva, njegova pasivnost, slabost i depolitizacija rezultat su neoliberalne transformacije kojoj je podvrgnuto tijekom proteklih nekoliko desetljeća. Na tom tragu, kada ruska vlada suprotstavlja kolektivnost i individualnost, čini to iz perspektive da je individualnost koju treba odbaciti isključivo individualnost političkih prava. Ako se u sklopu ovako perverznog razumijevanja dualnost distinkcije između državnih interesa i interesa društva, zajednica, profesionalnih udruženja itd. tumači kao kolektivnost, time se podrazumijeva kapitulacija potonjih pred državnim interesima.
 
Takva vrsta kolektivnosti – kolektivnost depolitiziranog, atomiziranog društva, koje je spremno prihvatiti bilo koju državnu mjeru, rezultat je neoliberalne individualizacije ruskog društva. Ovaj proces nije jedinstvena ruska specifičnost, već radikalni primjer globalne tendencije.
 

Odgovara li sintagma „autoritarni neoliberalizam“ karakteru današnje vlasti u Rusiji (ali i u brojnim drugim zemljama, primjerice, u Bolsonarovom Brazilu, Trumpovom SAD-u, Orbánovoj Mađarskoj, Erdoğanovoj Turskoj itd.)? Što možemo reći o specifičnim značajkama ruske kulturne politike i promjenjivoj ulozi suvremene umjetnosti u postojećem ideološkom aranžmanu, ali i o novim potencijalnim točkama otpora kulturnih radnika i radnica u Rusiji?

Realno gledajući, trenutno je u kontekstu Rusije teško koristiti termin autoritarijanizam, jer se ova zemlja sve više primiče nekom tipu fašističkog, semi-fašističkog režima. Možda je to logični rezultat evolucije svih ovakvih autoritarnih neoliberalnih režima.
 
Zanimljivo je da je Vladimir Medinski, glavni protagonist poglavlja moje knjige koje se bavi ruskom neoliberalnom kulturom, koji je od 2012. do 2020. godine obnašao funkciju ministra kulture, danas postao jedan od glavnih ruskih delegata u pregovorima o uspostavljanju primirja s Ukrajinom. Umjesto profesionalnih diplomata, u ime ruske države govori političar koji se ponajviše angažirao u polju kulture.
 
To signalizira da je neoliberalna kulturna transformacija bila iznimno važna za puno širu transformaciju. Medinski je kao ministar djelovao prema principu da bi država trebala ulagati novac u kulturu na učinkoviti način. Dakle, država bi trebala ostvariti neku dobit od svojih ulaganja u kulturu, jednako kao bilo koji drugi ulagač od nekih drugih ulaganja.
 
Drugim riječima, država bi trebala ulagati novac jedino u one kulturne projekte koji je jačaju. Medinskijeva maksima glasi: „Ako ne hranite vlastitu kulturu, hranit ćete tuđu vojsku“. Ovaj princip, utemeljen na mješavini ultrakonzervativnih i ultraneoliberalnih pristupa, susrećemo na brojnim drugim mjestima. U tom smislu, druga europska društva trebala bi iz ruskog primjera izvući lekciju o potencijalnim transformacijama takvog pristupa.
 

Unatoč politikama koje implementira od početka svoje vladavine i njegovom jasnom antiboljševičkom stavu, u regionalnim srednjostrujaškim narativima Putin se i dalje povezuje sa socijalističkim sentimentima, na tragu razumijevanja svijeta utemeljenog na hladnoratovskoj podjeli i nekadašnjom moći Sovjetskog Saveza. Čak se i Putinov projekt tzv. denacifikacije Ukrajine interpretira na tom tragu. Iako se ovdje puno pisalo o dekomunizaciji koja se provodi u Ukrajini, gotovo se zaboravlja da je režim u Rusiji provodi još odlučnije. S druge strane, iz Zapadnog pogleda, Rusiju se zbog invazije sve više označava kao totalitarnu, čime se koristi prilika da se pod tom rubrikom još jednom povuče linija jednakosti između tobožnjeg komunizma i fašizma. Kako interpretirati sukob između Rusije i zapadnog svijeta, ako i s jedne i s druge strane zapravo imamo posla s kapitalističkim režimima?

Svakako bismo se trebali prisjetiti da je Putin naveo i dekomunizaciju kao jedan od razloga za rusku invaziju na Ukrajinu. Prema Putinu, Ukrajina je artificijelni entitet, umjetna država koja postoji isključivo zbog pogrešaka Lenjinove nacionalne politike. Ako je prije neka dva desetljeća Putin tvrdio da je kolaps Sovjetskog Saveza bila najveća geopolitička katastrofa našeg doba, danas doslovce govori da je sâmo stvaranje Sovjetskog Saveza bila geopolitička katastrofa, jer je bio utemeljen na principu samoodređenja nacija bivšeg Ruskog carstva.
 
U tom smislu, mogli bismo reći da ruska invazija na Ukrajinu predstavlja finalni stadij eliminacije sovjetskog nasljeđa. Bilo kakva buduća suradnja među Rusima, Ukrajincima i drugim narodima postsovjetskog prostora, po svoj će prilici biti moguća jedino kroz ponovno osmišljavanje principa sovjetske nacionalne politike, koja je u suštini bila antikolonijalna, antiimperijalistička i utemeljena na poštivanju ideje nacionalnog samoodređenja.
 
Možemo priželjkivati da aktualni događaji potaknu ukrajinsko društvo na ozbiljno preispitivanje Lenjina i boljševika, osobito rane boljševičke politike u Ukrajini tijekom 1920-ih, takozvane politike ukrajinizacije, koja je bila neizostavna za taj pokret, i predlagala da se suverenitet ukrajinske države utemelji na konceptima koji bi bili suprotstavljeni desnom nacionalizmu, koji je od samog početka bio antisocijalistički i antidemokratski.
 
Zasad smo zaglibili u međuimperijalističkim konfliktima u kojima se imperijalistički propagandisti bore oko načina korištenja različitih univerzalnih termina i pritom ih pervertiraju, kao u slučaju nacizma (već smo spomenuli kako ga tumači ruska propaganda), ali i komunizma, totalitarizma i tako dalje. Ljevica bi se trebala prihvatiti zadaće ponovnog osmišljavanja prave vrijednosti definicija ovih velikih termina, i njihova čišćenja od propagandističke instrumentalizacije koja djeluje u interesu ove ili one države.
 
Totalitarizam je bitan termin, ako ga tumačimo na tragu pažljivog čitanja Hanne Arendt. Naime, prema Arendt, totalitarizam nije bio rezultat pogrešnih ideja. Nije se radilo o idejama, nego o tržišnom odnosno kapitalističkom načinu na koji funkcionira čitava moderna civilizacija. Ono što se dogodilo u nacističkoj Njemačkoj nije bila devijacija, incident, nekakvo skretanje s glavnog puta kapitalističke civilizacije. Bio je to ishod koji u potpunosti korespondira s barbarizmom i istrebljenjem koji su u srži kapitalističke civilizacije.
 
U tom smislu, smatram da možemo govoriti o totalitarnim tendecijama i potencijalima u najrazličitijim modernim društvima koja su prošla neoliberalnu tržišnu transformaciju, i u kojima su ideje kompeticije te rata „sviju protiv svih“ postale glavnim moralnim principom. U takvim društvima postoji opasnost od obnove totalitarizma, koji će možda biti zakriven nekim drugim nazivom ili novom retorikom. Međutim, opasnost ne dolazi od pogrešnih ideja, već izvire iz same esencije društvene i ekonomske organizacije ovih društava.
 
Dakle, smatram da je termin totalitarizam validan i koristan kao kritika moderne kapitalističke civilizacije (primjerice, i kod Herberta Marcusea), no da je kao instrument pervertiranja nekih konkretnih ideja pogrešan i navodi na krivi trag.
 

U knjizi se bavite i dekonstrukcijom post-sovjetskog mita o homo sovieticusu, odnosno bauku crvenog čovjeka, kojega se suprotstavlja homo economicusu. Kakav je to crveni čovjek i zašto je taj trop reanimiran nakon ruskog pripojenja Krima 2014. godine? Je li koncept homo economicusa održiv onkraj ideologema neoklasične ekonomije baziranih na metodološkom individualizmu i tačerijanskih projekcija o nepostojanju društva?

Sintagma homo sovieticus, koja je u cirkulaciji još i prije pada Sovjetskog Saveza, korištena je kao jedan od relevantnih argumenata u prilog restauraciji kapitalizma, implementaciji takozvane šok-terapije tržišnim reformama u post-sovjetskom periodu itd. No, postala je i važan element liberalnih antipopulističkih sentimenata, prema kojima glavni problem ne leži u konkretnom karakteru političkog režima ili ekonomskim odnosno društvenim strukturama, već u određenoj esenciji zbog koje ljudi još nisu spremni za slobodu, odbacuju je i preferiraju ropstvo, jer su naprosto takvi po prirodi.
 
Ova antipopulistička strategija na određeni je način hranila i karakter ruskog režima, jer ako stoji da ljudi postojano prihvaćaju ovaj robovski mentalitet, onda je bilo kakvu transformaciju moguće provesti jedino odozgo prema dolje. Dakle, ideja o homo sovieticusu ekstremno je antidemokratska i esencijalistička ideja.
 
Nažalost, elementi ove ideje i dalje su u pozadini propagandnih mašinerija ovog rata, na različitim stranama. Između ostalog i s ukrajinske strane, te kod europskih demokracija, pa i šire od toga, kao pokušaj da se sjedini ruski narod i rusku vlast u svojevrsnoj esenciji nekakvog sovjetskog mentaliteta, koji nije prevladan još desetljećima ranije.
 
Iznimno je opasno i pogrešno prihvaćati ovaj lažni sjedinjeni identitet režima i naroda, kao i bilo kakvu priču o nekoj esencijalnoj robovskoj ili autoritarnoj prirodi svih Rusa i Ruskinja. Naravno, na ovaj način nije moguće uspostaviti ni poveznicu s nasljeđem Sovjetskog Saveza, koji je bio puno kompliciraniji od onoga kako ga portretiraju pobornici teorije o homo sovieticusu.
 
Glavna ideja u pozadini suprotstavljanja homo sovieticusa i homo economicusa jest da je homo sovieticus artificijelni čovjek, neka vrsta homunkulusa kojega su stvorili boljševički komunisti, a cilj je tržišnih reformi da se rekonstruira ovaj pravi, idealni čovjek – homo economicus. Dakle, u tom smislu radi se o borbi između dva esencijalistička koncepta.
 

Pisali ste o opozicijskom pokretu u Rusiji. Ostavljajući po strani njegove organizacijske kapacitete, čini se kako je riječ o konglomeratu različitih skupina, među kojima su najglasniji bili liberalni elementi. Ove godine, netom prije službenog ruskog napada na Ukrajinu, ovaj se pokret urušio, ponajviše zbog toga što je kriminaliziran i podvrgnut brutalnoj represiji. Njegove se tragove i fragmente navodno može naći u antiratnim skupinama, čije je polje djelovanja u ovim represivnim uvjetima iznimno suženo. Kakva je kompozicija današnjeg antiratnog pokreta u Rusiji?

Važno je naglasiti da je režim uništio veći dio organizirane opozicije u Rusiji još prije početka ovog rata, značajno reduciravši rusku političku scenu i javnu sferu. Tijekom protekle dvije godine suočeni smo s brutalnom represijom. Među ljudima koji se protive ratu i dalje kolaju različite ideje i ideološke tendencije, ali oni sami nisu strukturirani u prave političke struje.
 
Nakon početka ovog rata i polarizacije ruskog društva oko njega, došlo je i vrijeme da se počne preispitivati sve prijašnje podjele među ruskom opozicijom. Jasno je da njezin cilj nije samo kritizirati invaziju iz moralnih pozicija, već osmisliti kako da se pridobije većinu društva na stranu širokog antiratnog pokreta. To znači da bi svi antitržišni kritičari i kritičari ogromne društvene nejednakosti u ruskom društvu trebali postati iznimno važan element ove rekonstrukcije antiputinovske opozicije.
 

U kakvom je stanju suvremena ljevica u Rusiji, kako se pozicionira u odnosu na invaziju i gdje je trenutno aktivna? Tko su „disidenti među disidentima“ u Sovjetskom Savezu o kojima pišete u knjizi, i postoje li paralele između njih i današnje ljevice u Rusiji?

Pri početku rata došlo je do značajnih rascjepa među svim elementima ruske ljevice. Naravno, s jedne strane, antiautoritarne lijeve skupine, anarhisti, demokratski socijalisti i druge slične opcije usprotivile su se ratu bez ustezanja. Međutim, i mnogi članovi_ce Komunističke partije te drugih prosovjetskih nostalgičnih skupina nisu se složili s proratnom pozicijom vlastitih vodstava.
 
Bitno je napomenuti da su se u ruskom parlamentu samo tri glasa javno suprotstavila ratu, i da su sva tri bila iz redova Komunističke partije. Smatram da bi trebalo doći do svojevrsne rekonstrukcije ruske ljevice, na temelju ovog vrlo konkretnog i važnog rascjepa oko pitanja imperijalističke invazije koju je pokrenula Putinova Rusija.
 
Po pitanju iskustva disidenata, teško je povući jasnu analogiju između današnje ruske ljevice i sovjetskih disidenata. Nasljeđe sovjetskih socijalističkih disidenata, onih koji su kritizirali sovjetsku državu s ljevice, iz marksističke pozicije, važno je zato što nam pomaže uspostaviti historijski kontinuitet s ljevicom i marksistima iz drugih povijesnih epoha.
 
To je bio i primarni cilj mojega zanimanja za ovu povijest – smatram da je iznimno važno premostiti ovaj jaz između Ruske revolucije i aktualne situacije. Postojalo je nešto između toga, a to je bila upravo ova tradicija disidenata među disidentima. Onih koji se sovjetskom režimu nisu suprotstavljali s liberalnih ili konzervativnih pozicija, već su ga kritizirali s ljevice.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.






Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve