"Desetljećima prije modernog LGBTQ+ pokreta, mali, ali militantni sindikat pomorskih radnika na Zapadnoj obali s autanim gej članovima i vođama skovao je slogan koji povezuje diskriminaciju gej muškaraca, rasnu diskriminaciju i hajku na ljevičare. Tijekom većeg dijela perioda od dva desetljeća, Sindikat pomorskih kuhara i stjuarda borio se protiv diskriminacije na brodovima na kojima su radili njegovi članovi i šire u društvu, sve dok ga nisu slomile iste korporativne i vladine snage koje su pokušale uništiti Ujedinjene sindikate energetike SAD-a tijekom Hladnog rata."
Desetljećima prije modernog LGBTQ+ pokreta, mali, ali militantni sindikat pomorskih radnika na Zapadnoj obali s autanim gej članovima i vođama skovao je slogan koji povezuje diskriminaciju gej muškaraca, rasnu diskriminaciju i hajku na ljevičare. Tijekom većeg dijela perioda od dva desetljeća, Sindikat pomorskih kuhara i stjuarda (Marine Cooks and Stewards Union, MCS) borio se protiv diskriminacije na brodovima na kojima su radili njegovi članovi i šire u društvu, sve dok ga nisu slomile iste korporativne i vladine snage koje su pokušale uništiti Ujedinjene sindikate energetike SAD-a (United Electrical, Radio and Machine Workers of America, UE) tijekom Hladnog rata.
MCS su 1901. godine osnovali radnici koji su posluživali putnike, nosili torbe, čistili sobe, kuhali obroke i posluživali pića na putničkim i kruzerskim brodovima koji su pružali usluge putovanja i razonode za srednje i više klase. Hranili su posadu i prali suđe, lonce i tave na brodovima svih vrsta. Suočavali su se s iscrpljujućim uvjetima i često bili prisiljeni raditi 16 sati dnevno, sedam dana u tjednu, bez plaćenog prekovremenog rada, te spavali u podstandardnim prostorijama koje su nazivali „plutajućim stanovima“.
Mnogi kuhari i stjuardi bili su Crni muškarci i muškarci azijskog podrijetla, ali MCS je, poput previše drugih sindikata iz toga vremena, ograničio svoje članstvo na bijele radnike. Također, premda su veliki postotak kuhara i stjuarda bili „kraljice“ („queens“), kako su gej muškarci preferirali sebe nazivati u to vrijeme, sindikat je rijetko, ako ikad, ustao u njihovu obranu kada bi im se strejt radnici izrugivali ili ih krenuli provocirati.
Sve se to promijenilo tijekom velikih lučkih štrajkova 1930-ih, kada su i MCS i sindikat lučkih radnika, potaknuti aktivistima iz baze, shvatili da postoji potreba za ujedinjenjem svih radnika kako bi pobijedili moćne brodovlasnike. Crni i azijski radnici pridružili su se sindikatima i štrajkovima, koji su u konačnici bili uspješni i diljem cijele obale uspostavili ugovore za MCS i Međunarodni sindikat lučkih radnika i skladištara (International Longshore and Warehouse Union, ILWU) – od kojih su se oba pridružila novoformiranom Kongresu industrijskih organizacija (Congress of Industrial Organizations, CIO).
Pobjeda je imala svoju cijenu. Dana 5. srpnja 1934. godine, poznatog kao „Krvavi četvrtak“, policija je umorila dva radnika – lučkog radnika i kuhara – tijekom pokušaja brodovlasnika da na silu ponovno otvore luku u San Franciscu. Za cvijeće na njihovim grobovima brinuo se član MCS-a poznat kao „Kraljica Honolulua“.
Kada je MCS uspostavio svoju prisutnost na brodovima – koristeći svoju dvoranu za zapošljavanje kako bi integrirao sve članove posada, umjesto samo bijele članove kao ranije – njegovi su se članovi nastavili suočavati s izrugivanjem i uznemiravanjem zbog svoje seksualne orijentacije, rase i političkih opredijeljenja od strane šefova, putnika i članova konzervativnog Tihooceanskog sindikata pomoraca (Sailers Union of the Pacific, SUP). Revels Cayton, Crni, strejt stjuard koji je postao dužnosnik MCS-a, ispričao je povjesničaru Allanu Bérubéu kako je sindikat radio na rješavanju ove situacije. „1936. godine razvili smo sljedeći slogan: antikomunizam, rasizam i homofobija su antisindikalni“. Rekli smo to i na drugi način: „Ako im dopustite antikomunizam, koristit će i rasizam, a ako im dopustite rasizam, koristit će i homofobiju. Zato se svi moramo držati zajedno.“
Zajedništvo je polučilo rezultate. Bérubé priča kako „uvrede nastavljaju pristizati, ali gej stjuardi sve su odvažniji jer znaju da im njihov sindikat čuva leđa“. Stephen „Mickey“ Blair, bijeli gej član MCS-a, rekao je Bérubéu: „Pomorski kuhari i stjuardi uzeli su dostojanstvo koje je bilo u svakom od nas i ojačali ga, kako bismo mogli ustati ujutro i reći sami sebi ‘Mogu izgurati ovaj dan.’ Jednakost je bila zrak koji smo disali.“
Tijekom Drugog svjetskog rata, brodovi na kojima su radili članovi MCS-a preinačeni su da služe ratnim potrebama, prevozeći trupe i streljivo. Članstvo MCS-a se utrostručilo. Mnogi od novih članova bili su gej muškarci koji žele služiti svojoj zemlji u borbi protiv fašizma, ali su izbačeni iz vojske zbog svoje seksualne orijentacije. Bérubé piše da „trgovački pomorci plaćaju visoku cijenu tijekom rata … Iako su civili, pogibaju po višoj stopi od vojnika u bilo kojoj grani oružanih snaga osim marinaca.“
Nakon rata, MCS je nastavio tradiciju agresivne borbe i ujedinjenja svih radnika. Plaće poslužitelja utrostručile su se između 1945. i 1949. godine. Kada je MCS poslao Luellu Lawhorn, Crnu ženu, da radi na otmjenom putničkom brodu Lurline, a kompanija ju je odbila primiti, cijeli odjel stjuarda napustio je brod. Tvrtka je popustila, a Lawhorn je postala prva Crna stjuardesa na američkom putničkom brodu u Pacifiku. Uvidjevši 1949. godine da njegovo bjelačko vodstvo ne odražava njegovo multirasno članstvo (do 1949. više od polovice članova bili su Crni ljudi, a značajan broj njih Azijati), sindikat je u godinu dana diverzificirao svoje vodstvo.
Međutim, MCS je ubrzo postao žrtvom istog vala hladnoratovske represije koji je pokušao uništiti UE, ILWU i druge sindikate koji su djelovali pod egidom „Oni i mi“. Zajedno s UE, ILWU i osam drugih sindikata, MCS je optužen za „komunističku dominaciju“ i izbačen iz CIO-a. Obalna straža proglasila je MCS aktiviste „sigurnosnim rizicima“ i spriječila ih da se zapošljavaju na brodovima. Kako bi pokušali uništiti MCS, drugi sindikati koristili su se homofobijom i rasizmom, kao i antikomunizmom. U konačnici je sindikat apsorbiran u konzervativni Međunarodni sindikat pomoraca.
Bérubé, koji je radio na knjizi o SIndikatu pomorskih kuhara i stjuarda u vrijeme svoje smrti 2007. godine napisao je da je „njihova povijest danas nepoznata jer je, kroz strah i zastrašivanje, prvo preinačena u neameričku aktivnost, zatim odbačena kao beznačajan neuspjeh, i na kraju izbrisana iz sjećanja naše nacije, kao da se ono što su postigli nikada nije ni dogodilo“.
„Bili smo pedeset godina ispred svoga vremena. Bili smo toliko demokratski da to ova zemlja nije mogla podnijeti“, rekao je Bérubéu Peter Brownlee, bijeli, strejt član MCS-a. „Najvažnija stvar nije bilo to da smo imali gejeve, nego da je povreda za jednog značila povredu za sve – i to smo prakticirali. Pazili smo jedni na druge.“
Stephen Blair rekao je Bérubéu: „Ono što mnogi od vas mlađih ljudi danas pokušavaju učiniti kao kvir ljudi – vi to nazivate inkluzijom i različitošću – mi smo već učinili prije pedeset godina u Sindikatu pomorskih kuhara i stjuarda. Učinili smo to u radničkom pokretu kao radničke kraljice s lijevom politikom, i zato nas je vlast zdrobila, i zato vi danas ne znate ništa o nama – naša je povijest potpuno izbrisana.“
Ovaj se članak uvelike oslanja na My Desire for History: Essays in Gay, Community, and Labor History, posthumnu zbirku Bérubéovih eseja, objavljenu 2011. godine. Snimka slajd-prezentacije o MCS-u koju je održao mnogim sindikalnim grupama i skupinama lokalne zajednice „Protiv antikomunizma! Protiv rasizma! Protiv homofobije! Sindikat pomorskih kuhara i stjuarda od depresije do hladnog rata“, dostupna je na Vimeu.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.
27. rujna 2024.Solidarnost kao uzajamna pomoć
Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
23. rujna 2024.Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam
Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
10. rujna 2024.Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici
U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
5. rujna 2024.Nema većeg Nijemca od Antinijemca
Autor analizira tzv. „antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
25. kolovoza 2024.Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici
Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donosi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
23. kolovoza 2024.Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline
Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
21. kolovoza 2024.Novi iracionalizam
Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanju prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
28. lipnja 2024.Kada je kamera oružje?
Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
9. svibnja 2024.Antikapitalistički seminar
Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!