Sveučilišno pomoćno osoblje uzvraća udarac

"Sveučilištima je 2010. godine smanjeno financiranje i rečeno im je da zarade novac na druge načine. Nakon toga su se otvorila privatnim investitorima koji su željeli ostvariti profit u polju visokog obrazovanja. Školarine su porasle na nevjerojatnih 9250 funti godišnje. U međuvremenu, u istom se razdoblju sveučilišno osoblje suočilo sa smanjenjem plaća od 20 posto, kada to uskladimo s inflacijom. Komercijalizacija obrazovanja izravna je posljedica kapitalizma. Umjesto da ulažu u osoblje i pristojne usluge za studente, sveučilišne uprave više brinu o ostvarivanju profita. Borbu na kampusu za bolje plaće i protiv outsourcinga trebalo bi pretvoriti u borbu protiv neizabranih birokrata koji ne odgovaraju nikome, te za sveučilišta oslobođena profita."

Solidarnost sa štrajkačima_cama University and College Union-a (UCU), centar Londona, 27. studenog 2019. godine (izvor: Steve Eason @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Nakon 12 godina primanja plaća ispod razine inflacije, visokoškolsko osoblje organizirano u Unisonu došlo je do točke pucanja. Pomoćno osoblje na Sveučilištu Leeds, organizirano u sindikatu Unison, štrajka ovaj tjedan u borbi za pristojnu plaću. Ovo je jedna od mnogih borbi koje se odvijaju na britanskim kampusima kroz mobilizaciju radnika i studenata protiv komercijalizacije obrazovanja. Šefovi u suradnji sa sveučilišnim birokratima ne prezaju pred ničim kako bi zaštitili svoje profite i spustili plaće.

Kao što je jedan radnik organiziran u Unisonu na Sveučilištu u Leedsu izjavio za Socialist Appeal: „Ako imate posao s punim radnim vremenom, ne bi smjelo biti moguće da sjedite kod kuće bez uključenog grijanja, dok vaš prorektor ima šesteroznamenkastu plaću.“

 

Novac da se zaposlenicima_ama isplati pristojna plaća očito postoji – naprosto je u krivim rukama. Primjerice, Sveučilište u Leedsu ima 700 milijuna funti u rezervnom fondu. No, taj se novac ili gomila ili se troši na nove blještave zgrade.

 

„Članovi i članice nam govore da im plaće ne pokrivaju životne troškove“, izjavila je Angela Blackburn, tajnica ogranka Unisona na Sveučilištu Leeds. „Prisiljeni su pronaći dodatni posao, smanjiti potrošnju osnovnih potrepština i koristiti pučke kuhinje… Ovo je bez presedana.“

 

Priprema za akciju

No, sveučilišni radnici i radnice ne odustaju. Umjesto toga, uzvraćaju udarac.

 

Od 20. do 24. lipnja, članovi i članice Unisona sa Sveučilišta Leeds štrajkat će kako bi se borili za povećanje plaća iznad razine inflacije. Ako se šefovi ne vrate s poboljšanom ponudom, vjerojatno mogu očekivati još sindikalnih akcija, jer se podružnica priprema za još jedno glasanje u srpnju.

 

Ogranak Sveučilišta u Leedsu bio je jedan od osam ogranaka u polju visokog obrazovanja koji su prednjačili u ovoj militantnoj akciji, boreći se protiv prošlogodišnje mizerne ponude povećanja plaća za 1,5 posto.

 

Rezultati nedavnog nacionalnog konzultativnog glasanja o ovogodišnjoj ponudi povećanja plaće za 3 posto otkrivaju da 83 posto članova i članica diljem Ujedinjenog Kraljevstva želi odbiti ovu ponudu i prijeći na glasanje o industrijskoj akciji.

 

To bi potencijalno moglo zatvoriti sveučilišne kampuse početkom sljedeće akademske godine, budući da je sindikat naznačio da će sve akcije biti pokretane od 19. rujna.

 

Sindikati na kampusima: ujedinite se!

Na raznim mjestima, drugi sindikati koji predstavljaju neakademsko sveučilišno osoblje također uzvraćaju udarac.​​

 

Na Londonskoj školi za higijenu i tropsku medicinu (London School for Hygiene and Tropical Medicine, LSHTM), radnice_i organizirane_i u sindikat Nezavisnih radnika Velike Britanije (Independent Workers of Great Britain, IWGB) vode borbu protiv niskih plaća.

 

Ove su se radnice_i suočile_i s viktimizacijom kao odgovorom na svoje napore u borbi; više njihovih članica_ova efektivno je stavljeno na crnu listu, izgubivši mogućnost da se ikada ponovno zaposle preko internih ugovora.

 

U tijeku je još jedna kampanja protiv outsourcinga na obližnjem University College London, koju također vodi IWGB. U međuvremenu, nastavljaju se dvije kampanje članova Unitea na Sveučilištu Cambridge – protiv outsourcinga i za bolje plaće.

 

Ovi se radnici_e suočavaju s istim problemima: smanjenjem realnih plaća; nejednakim plaćama ovisno o rodu i etničkoj pripadnosti; i brutalnim uvjetima rada, zato što su poslovi i usluge outsourceani velikim multinacionalnim tvrtkama.

 

Borba kao takva mora biti ujedinjena, uz nacionalnu koordinaciju sindikata na kampusima kako bi se uhvatili ukoštac sa šefovima sveučilišta. U tome bi trebao prednjačiti Unison, kao najveći sindikat koji organizira neakademsko osoblje i kao sindikat s najviše resursa.

 

Važno je da bi ovi sindikati mogli dati prijeko potrebnu injekciju energije i militantnosti nacionalnom sporu akademskog osoblja organiziranog u University and College Unionu, koji je – zbog lošeg vodstva – trenutno u procesu neorganiziranog, iako privremenog, povlačenja sindikata i njegovih članova.

 

Uspjeh i zamah iza ovih drugih kampanja mogao bi dovesti do preokreta u korist militantnijih slojeva iz baze UCU-a, koji vape za obnovom borbe protiv sveučilišnih šefova.

 

Za upravu osoblja i studenata

Sveučilištima je 2010. godine smanjeno financiranje i rečeno im je da zarade novac na druge načine. Nakon toga su se otvorila privatnim investitorima koji su željeli ostvariti profit u polju visokog obrazovanja.

 

Školarine su porasle na nevjerojatnih 9250 funti godišnje. U međuvremenu, u istom se razdoblju sveučilišno osoblje suočilo sa smanjenjem plaća od 20 posto, kada to uskladimo s inflacijom.

 

Komercijalizacija obrazovanja izravna je posljedica kapitalizma. Umjesto da ulažu u osoblje i pristojne usluge za studente, sveučilišne uprave više brinu o ostvarivanju profita.

 

Borbu na kampusu za bolje plaće i protiv outsourcinga trebalo bi pretvoriti u borbu protiv neizabranih birokrata koji ne odgovaraju nikome, te za sveučilišta oslobođena profita.

 

Umjesto njih, obrazovnim ustanovama trebalo bi upravljati osoblje i studenti, koji ih zaista čine onime što jesu.

 

To bi trebalo podrazumijevati i upravljanje ogromnim rezervama i bogatstvom sveučilištâ, koje bi trebalo biti pod kontrolom osoblja i studenata te se koristiti za osiguravanje vitalnih usluga kao što je podrška mentalnom zdravlju; proširivanje odjela; i prebacivanje privremenog, prekarnog osoblja – poput onih koji rade kao podrška u ocjenjivanju – na stalne, dobro plaćene ugovore.

 

Kako bi se to pomoglo financirati, outsourcing tvrtke koje se u obrazovnom sustavu ponašaju kao paraziti također bi trebale biti stavljene pod javno vlasništvo i radničku kontrolu, i to bez naknade.

 

Ovo je program za koji bi se trebali boriti sindikati u polju visokog obrazovanja, u koordinaciji sa studentskim pokretom, kako bi se radnicima i mladim ljudima otvorio horizont potrebe za socijalističkim obrazovnim sustavom.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve