Sveučilišno pomoćno osoblje uzvraća udarac

"Sveučilištima je 2010. godine smanjeno financiranje i rečeno im je da zarade novac na druge načine. Nakon toga su se otvorila privatnim investitorima koji su željeli ostvariti profit u polju visokog obrazovanja. Školarine su porasle na nevjerojatnih 9250 funti godišnje. U međuvremenu, u istom se razdoblju sveučilišno osoblje suočilo sa smanjenjem plaća od 20 posto, kada to uskladimo s inflacijom. Komercijalizacija obrazovanja izravna je posljedica kapitalizma. Umjesto da ulažu u osoblje i pristojne usluge za studente, sveučilišne uprave više brinu o ostvarivanju profita. Borbu na kampusu za bolje plaće i protiv outsourcinga trebalo bi pretvoriti u borbu protiv neizabranih birokrata koji ne odgovaraju nikome, te za sveučilišta oslobođena profita."

Solidarnost sa štrajkačima_cama University and College Union-a (UCU), centar Londona, 27. studenog 2019. godine (izvor: Steve Eason @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Nakon 12 godina primanja plaća ispod razine inflacije, visokoškolsko osoblje organizirano u Unisonu došlo je do točke pucanja. Pomoćno osoblje na Sveučilištu Leeds, organizirano u sindikatu Unison, štrajka ovaj tjedan u borbi za pristojnu plaću. Ovo je jedna od mnogih borbi koje se odvijaju na britanskim kampusima kroz mobilizaciju radnika i studenata protiv komercijalizacije obrazovanja. Šefovi u suradnji sa sveučilišnim birokratima ne prezaju pred ničim kako bi zaštitili svoje profite i spustili plaće.



Kao što je jedan radnik organiziran u Unisonu na Sveučilištu u Leedsu izjavio za Socialist Appeal: „Ako imate posao s punim radnim vremenom, ne bi smjelo biti moguće da sjedite kod kuće bez uključenog grijanja, dok vaš prorektor ima šesteroznamenkastu plaću.“
 
Novac da se zaposlenicima_ama isplati pristojna plaća očito postoji – naprosto je u krivim rukama. Primjerice, Sveučilište u Leedsu ima 700 milijuna funti u rezervnom fondu. No, taj se novac ili gomila ili se troši na nove blještave zgrade.
 
„Članovi i članice nam govore da im plaće ne pokrivaju životne troškove“, izjavila je Angela Blackburn, tajnica ogranka Unisona na Sveučilištu Leeds. „Prisiljeni su pronaći dodatni posao, smanjiti potrošnju osnovnih potrepština i koristiti pučke kuhinje… Ovo je bez presedana.“
 

Priprema za akciju

No, sveučilišni radnici i radnice ne odustaju. Umjesto toga, uzvraćaju udarac.
 
Od 20. do 24. lipnja, članovi i članice Unisona sa Sveučilišta Leeds štrajkat će kako bi se borili za povećanje plaća iznad razine inflacije. Ako se šefovi ne vrate s poboljšanom ponudom, vjerojatno mogu očekivati još sindikalnih akcija, jer se podružnica priprema za još jedno glasanje u srpnju.
 
Ogranak Sveučilišta u Leedsu bio je jedan od osam ogranaka u polju visokog obrazovanja koji su prednjačili u ovoj militantnoj akciji, boreći se protiv prošlogodišnje mizerne ponude povećanja plaća za 1,5 posto.
 
Rezultati nedavnog nacionalnog konzultativnog glasanja o ovogodišnjoj ponudi povećanja plaće za 3 posto otkrivaju da 83 posto članova i članica diljem Ujedinjenog Kraljevstva želi odbiti ovu ponudu i prijeći na glasanje o industrijskoj akciji.
 
To bi potencijalno moglo zatvoriti sveučilišne kampuse početkom sljedeće akademske godine, budući da je sindikat naznačio da će sve akcije biti pokretane od 19. rujna.
 

Sindikati na kampusima: ujedinite se!

Na raznim mjestima, drugi sindikati koji predstavljaju neakademsko sveučilišno osoblje također uzvraćaju udarac.​​
 
Na Londonskoj školi za higijenu i tropsku medicinu (London School for Hygiene and Tropical Medicine, LSHTM), radnice_i organizirane_i u sindikat Nezavisnih radnika Velike Britanije (Independent Workers of Great Britain, IWGB) vode borbu protiv niskih plaća.
 
Ove su se radnice_i suočile_i s viktimizacijom kao odgovorom na svoje napore u borbi; više njihovih članica_ova efektivno je stavljeno na crnu listu, izgubivši mogućnost da se ikada ponovno zaposle preko internih ugovora.
 
U tijeku je još jedna kampanja protiv outsourcinga na obližnjem University College London, koju također vodi IWGB. U međuvremenu, nastavljaju se dvije kampanje članova Unitea na Sveučilištu Cambridge – protiv outsourcinga i za bolje plaće.
 
Ovi se radnici_e suočavaju s istim problemima: smanjenjem realnih plaća; nejednakim plaćama ovisno o rodu i etničkoj pripadnosti; i brutalnim uvjetima rada, zato što su poslovi i usluge outsourceani velikim multinacionalnim tvrtkama.
 
Borba kao takva mora biti ujedinjena, uz nacionalnu koordinaciju sindikata na kampusima kako bi se uhvatili ukoštac sa šefovima sveučilišta. U tome bi trebao prednjačiti Unison, kao najveći sindikat koji organizira neakademsko osoblje i kao sindikat s najviše resursa.
 
Važno je da bi ovi sindikati mogli dati prijeko potrebnu injekciju energije i militantnosti nacionalnom sporu akademskog osoblja organiziranog u University and College Unionu, koji je – zbog lošeg vodstva – trenutno u procesu neorganiziranog, iako privremenog, povlačenja sindikata i njegovih članova.
 
Uspjeh i zamah iza ovih drugih kampanja mogao bi dovesti do preokreta u korist militantnijih slojeva iz baze UCU-a, koji vape za obnovom borbe protiv sveučilišnih šefova.
 

Za upravu osoblja i studenata

Sveučilištima je 2010. godine smanjeno financiranje i rečeno im je da zarade novac na druge načine. Nakon toga su se otvorila privatnim investitorima koji su željeli ostvariti profit u polju visokog obrazovanja.
 
Školarine su porasle na nevjerojatnih 9250 funti godišnje. U međuvremenu, u istom se razdoblju sveučilišno osoblje suočilo sa smanjenjem plaća od 20 posto, kada to uskladimo s inflacijom.
 
Komercijalizacija obrazovanja izravna je posljedica kapitalizma. Umjesto da ulažu u osoblje i pristojne usluge za studente, sveučilišne uprave više brinu o ostvarivanju profita.
 
Borbu na kampusu za bolje plaće i protiv outsourcinga trebalo bi pretvoriti u borbu protiv neizabranih birokrata koji ne odgovaraju nikome, te za sveučilišta oslobođena profita.
 
Umjesto njih, obrazovnim ustanovama trebalo bi upravljati osoblje i studenti, koji ih zaista čine onime što jesu.
 
To bi trebalo podrazumijevati i upravljanje ogromnim rezervama i bogatstvom sveučilištâ, koje bi trebalo biti pod kontrolom osoblja i studenata te se koristiti za osiguravanje vitalnih usluga kao što je podrška mentalnom zdravlju; proširivanje odjela; i prebacivanje privremenog, prekarnog osoblja – poput onih koji rade kao podrška u ocjenjivanju – na stalne, dobro plaćene ugovore.
 
Kako bi se to pomoglo financirati, outsourcing tvrtke koje se u obrazovnom sustavu ponašaju kao paraziti također bi trebale biti stavljene pod javno vlasništvo i radničku kontrolu, i to bez naknade.
 
Ovo je program za koji bi se trebali boriti sindikati u polju visokog obrazovanja, u koordinaciji sa studentskim pokretom, kako bi se radnicima i mladim ljudima otvorio horizont potrebe za socijalističkim obrazovnim sustavom.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.






Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve