Dekoloniziranje čovječanstva

"Prema Mbembeu, „uspon u čovječanstvo može biti samo rezultat borbe: borbe za život“, koja se sastoji od uzdizanja iz dubina „izuzetno sterilnog i sušnog područja“ koje je Fanon nazvao rasom, ili zonom nepostojanja. „Izaći iz ovih sterilnih i sušnih područja postojanja prije svega znači izaći izvan ograde rase – zamke u kojoj pogled i moć Drugoga nastoje zatvoriti subjekt“, inzistira Mbembe. Iako zadatak dekolonizacije jest „rušenje granica u svijetu“, rasa je ograda koju treba otvoriti i u konačnici iskorijeniti: „rušenje granica u svijetu pretpostavlja aboliciju rase“."

„African Shadowman“, Niger, 24. siječnja 2010. godine (izvor: IcyU2 @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Najnovija knjiga političkog filozofa Achillea Mbembea traži od nas da izađemo izvan ograda rase.



U svojoj najnovijoj knjizi Out of the Dark Night: Essays on Decolonization (2021), kritički teoretičar Achille Mbembe nudi afropolitanizam kao naziv kozmopolitske vizije za budućnost čovječanstva. „Zapravo,“ tvrdi on, „sudbina našeg planeta odigrat će se, u velikoj mjeri, u Africi. Ovaj planetarni obrat afričke situacije predstavljat će glavni kulturni i filozofski događaj dvadeset i prvog stoljeća.“ Artikulirajući svoj koncept afropolitanizma, Mbembe pokušava preispitati intelektualno, moralno i političko nasljeđe afričkog nacionalizma. Ono što smatra izuzetno spasivim u tom nasljeđu jest „poruka radosti koju nosi velika univerzalna budućnost, jednako otvorena za sve ljude, sve nacije i sve vrste“. U mjeri u kojoj „čovječanstvo“ snosi odgovornost za stvaranje ove univerzalne budućnosti – čovječanstvo koje nije unaprijed dano, već „izvučeno i stvoreno tijekom borbi“ – bit će poučno istražiti kakvu vrstu čovječanstva Mbembe zamišlja.
 
Mbembe prepoznaje da je, unatoč tome što je „genomika unijela novu složenost u figuru čovjeka“, u međuvremenu „rasa ponovno ušla u domenu biološke istine, sada promatrane kroz molekularni pogled“. Ovakav razvoj događaja prijeti onome što Mbembe promiče kao „projekt nerasijalizma“. Iako ne artikulira u detalje što sve nerasijalizam iziskuje, on je intimno isprepleten sa „samim čovječanstvom“ kao političkim projektom. „U suvremenim rekonfiguracijama i mutacijama rase i rasizma na kocki je cijepanje samog čovječanstva na zasebne vrste i podvrste kao rezultat tržišnog libertarijanizma i genetske tehnologije“, drži Mbembe. Ovdje i drugdje, unatoč vlastitom upozorenju da „čovječanstvo nije unaprijed dano“, Mbembe piše kao da je rasizam način cijepanja „samog čovječanstva“ – jedinstvenog, složenog i kolektivnog bića. U takvim konstrukcijama, ne samo da se čovječanstvo pretpostavlja kao specifična „vrsta“ koju se može razaznati u njezinoj različitosti od drugih oblika života, već se također postulira kao kategorički nedjeljiva na manje komponente na temelju rase, nacije, roda ili klase. Ostaje malo mjesta za uvažavanje mogućnosti da su takvi „rascjepi“ i „podjele“ same po sebi različiti načini zamišljanja čovječanstva – kao skupa nacija, na primjer, ili kao transnacionalne konstituente globalnog rata između klasa.
 
U mjeri u kojoj „samo čovječanstvo“ nije apolitična činjenica nego osporavana ideja i ideal, potrebno je pažljivo propitati njegovu mobilizaciju u borbama za pravdu, uključujući rasnu pravdu. Da postavim jedno goruće pitanje između ostalih: koji posao obavlja „čovječanstvo“ kao konstitutivni jezik „ne-rasnog“ svijeta, osobito u kontekstu „suvremenog neoliberalnog poretka koji tvrdi da je prevazišao rasno“? Osim prakse antirasizma, ovo bi se propitivanje moglo proširiti na bilo koju politiku koja imenuje i rangira kvalitete, želje ili raspoloženja za koje se kaže da odgovaraju biti čovječanstva – uključujući, primjerice, Mbembeovu vlastitu identifikaciju „onog najljudskijeg očekivanja života izvan zakona tržišta i prava vlasništva“. Iako bismo mogli sudjelovati u Mbembeovu antikapitalizmu, posve je druga stvar utemeljiti ga na očekivanjima ili kvalitetama za koje se tvrdi da su „najljudskije“. Polemizirajmo: kako razmišljati o ljudskim bićima koja su živjela, borila se ili ubijala za pravo na vlasništvo – jesu li njihova očekivanja, sklonosti, raspoloženja išta manje ljudska?
 
Frantz Fanon, psihijatar i militantni teoretičar dekolonizacije, onaj je prema kome se Mbembe okreće kada predlaže politiku „uspona u čovječanstvo“. Preko Fanona, Mbembe uviđa da dekolonizacija ima za cilj „radikalno redefiniranje autohtonog bića i njegova otvaranja mogućnosti da postane ljudski oblik bića, a ne stvar“. Ta mogućnost postajanja čovjekom zahtijeva, s jedne strane, afirmaciju drugačije ljudskosti, „mogućnost rekonstitucije ljudskog nakon suučesništva humanizma s kolonijalnim rasizmom“. S druge strane, zahtijeva da se postane „vlastiti temelj“ sebe sama, za potrebe stvaranja „oblika života koji bi se istinski mogli okarakterizirati kao potpuno ljudskima“.
 
Što je „potpuno ljudski“ oblik života? Je li to moguće postulirati bez perpetuiranja hijerarhija među različitim bićima, podjednako ljudima i ne-ljudima, i njihovim različitim načinima življenja i umiranja? Kakve borbe iziskuje „uspon u čovječanstvo“ ako se ne pretpostavlja mogućnost dekolonizacije čovječanstva? Prema Mbembeu, „uspon u čovječanstvo može biti samo rezultat borbe: borbe za život“, koja se sastoji od uzdizanja iz dubina „izuzetno sterilnog i sušnog područja“ koje je Fanon nazvao rasom, ili zonom nepostojanja. „Izaći iz ovih sterilnih i sušnih područja postojanja prije svega znači izaći izvan ograde rase – zamke u kojoj pogled i moć Drugoga nastoje zatvoriti subjekt“, inzistira Mbembe. Iako zadatak dekolonizacije jest „rušenje granica u svijetu“, rasa je ograda koju treba otvoriti i u konačnici iskorijeniti: „rušenje granica u svijetu pretpostavlja aboliciju rase“.
 
Kako ukinuti rasu? Tako da se postane čovjekom: u Mbembeovim očima, tako da se postane „ne-rasnim“ bićem. Unutar takve sheme, ispada kao da se čovjekom može postati samo kao ne-rasno biće, dok je jedini način da se bude ne-rasno biće taj da se postane ljudsko biće. Čini se kao da se ovime implicira sljedeće: što je više netko rasijaliziran, to je manje ljudsko biće, te što je netko više ljudsko biće, to je manje rasijaliziran. Stoga moramo postaviti ključno pitanje o razlici između Mbembeova projekta ne-rasijalizma i francuskog republikanizma, koji provodi „univerzalizam slijep na boje“ u svojoj „radikalnoj ravnodušnosti prema razlikama“. Je li distinkcija između njih dvoje problem (ne)prepoznavanja implicitne „bjelačkosti“ bivanja ljudskim bićem u tradiciji kolonijalnog humanizma koju utjelovljuje Francuska? Što se događa nakon što je implicitna bjelačkost čovjeka prepoznata – je li onda zadatak inzistirati na ljudskosti „ne-bijelaca“, kao što to čini Mbembe kroz (ono što se može konceptualizirati samo kao) derasijalizaciju? Kako se projekt ne-rasijalizma razlikuje od inzistiranja na tome da nedvojbeno živimo u postrasnom dobu u kojemu su svi životi važni? Želimo li dekolonizirati čovječanstvo, držim da su ovo neka od pitanja o kojima treba razmisliti.
 
Mbembeov Out of the Dark Night: Essays on Decolonization je humanistički poziv na to da se živi u skladu s čovječanstvom, da se uzdigne do njega iz dubina rase i rasijalizacije. Na trenutke poetičan, neobično eruditski, preporučena literatura čak i onima koji bi, umjesto da ga ostave iza sebe, radije vratili mrak.





Ayça Çubukçu je izvanredna profesorica ljudskih prava na Londonskoj školi ekonomije i političkih znanosti. Autorica je knjige For the Love of Humanity: the World Tribunal on Iraq (2018).





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.






Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve