Dekoloniziranje čovječanstva

"Prema Mbembeu, „uspon u čovječanstvo može biti samo rezultat borbe: borbe za život“, koja se sastoji od uzdizanja iz dubina „izuzetno sterilnog i sušnog područja“ koje je Fanon nazvao rasom, ili zonom nepostojanja. „Izaći iz ovih sterilnih i sušnih područja postojanja prije svega znači izaći izvan ograde rase – zamke u kojoj pogled i moć Drugoga nastoje zatvoriti subjekt“, inzistira Mbembe. Iako zadatak dekolonizacije jest „rušenje granica u svijetu“, rasa je ograda koju treba otvoriti i u konačnici iskorijeniti: „rušenje granica u svijetu pretpostavlja aboliciju rase“."

„African Shadowman“, Niger, 24. siječnja 2010. godine (izvor: IcyU2 @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Najnovija knjiga političkog filozofa Achillea Mbembea traži od nas da izađemo izvan ograda rase.



U svojoj najnovijoj knjizi Out of the Dark Night: Essays on Decolonization (2021), kritički teoretičar Achille Mbembe nudi afropolitanizam kao naziv kozmopolitske vizije za budućnost čovječanstva. „Zapravo,“ tvrdi on, „sudbina našeg planeta odigrat će se, u velikoj mjeri, u Africi. Ovaj planetarni obrat afričke situacije predstavljat će glavni kulturni i filozofski događaj dvadeset i prvog stoljeća.“ Artikulirajući svoj koncept afropolitanizma, Mbembe pokušava preispitati intelektualno, moralno i političko nasljeđe afričkog nacionalizma. Ono što smatra izuzetno spasivim u tom nasljeđu jest „poruka radosti koju nosi velika univerzalna budućnost, jednako otvorena za sve ljude, sve nacije i sve vrste“. U mjeri u kojoj „čovječanstvo“ snosi odgovornost za stvaranje ove univerzalne budućnosti – čovječanstvo koje nije unaprijed dano, već „izvučeno i stvoreno tijekom borbi“ – bit će poučno istražiti kakvu vrstu čovječanstva Mbembe zamišlja.
 
Mbembe prepoznaje da je, unatoč tome što je „genomika unijela novu složenost u figuru čovjeka“, u međuvremenu „rasa ponovno ušla u domenu biološke istine, sada promatrane kroz molekularni pogled“. Ovakav razvoj događaja prijeti onome što Mbembe promiče kao „projekt nerasijalizma“. Iako ne artikulira u detalje što sve nerasijalizam iziskuje, on je intimno isprepleten sa „samim čovječanstvom“ kao političkim projektom. „U suvremenim rekonfiguracijama i mutacijama rase i rasizma na kocki je cijepanje samog čovječanstva na zasebne vrste i podvrste kao rezultat tržišnog libertarijanizma i genetske tehnologije“, drži Mbembe. Ovdje i drugdje, unatoč vlastitom upozorenju da „čovječanstvo nije unaprijed dano“, Mbembe piše kao da je rasizam način cijepanja „samog čovječanstva“ – jedinstvenog, složenog i kolektivnog bića. U takvim konstrukcijama, ne samo da se čovječanstvo pretpostavlja kao specifična „vrsta“ koju se može razaznati u njezinoj različitosti od drugih oblika života, već se također postulira kao kategorički nedjeljiva na manje komponente na temelju rase, nacije, roda ili klase. Ostaje malo mjesta za uvažavanje mogućnosti da su takvi „rascjepi“ i „podjele“ same po sebi različiti načini zamišljanja čovječanstva – kao skupa nacija, na primjer, ili kao transnacionalne konstituente globalnog rata između klasa.
 
U mjeri u kojoj „samo čovječanstvo“ nije apolitična činjenica nego osporavana ideja i ideal, potrebno je pažljivo propitati njegovu mobilizaciju u borbama za pravdu, uključujući rasnu pravdu. Da postavim jedno goruće pitanje između ostalih: koji posao obavlja „čovječanstvo“ kao konstitutivni jezik „ne-rasnog“ svijeta, osobito u kontekstu „suvremenog neoliberalnog poretka koji tvrdi da je prevazišao rasno“? Osim prakse antirasizma, ovo bi se propitivanje moglo proširiti na bilo koju politiku koja imenuje i rangira kvalitete, želje ili raspoloženja za koje se kaže da odgovaraju biti čovječanstva – uključujući, primjerice, Mbembeovu vlastitu identifikaciju „onog najljudskijeg očekivanja života izvan zakona tržišta i prava vlasništva“. Iako bismo mogli sudjelovati u Mbembeovu antikapitalizmu, posve je druga stvar utemeljiti ga na očekivanjima ili kvalitetama za koje se tvrdi da su „najljudskije“. Polemizirajmo: kako razmišljati o ljudskim bićima koja su živjela, borila se ili ubijala za pravo na vlasništvo – jesu li njihova očekivanja, sklonosti, raspoloženja išta manje ljudska?
 
Frantz Fanon, psihijatar i militantni teoretičar dekolonizacije, onaj je prema kome se Mbembe okreće kada predlaže politiku „uspona u čovječanstvo“. Preko Fanona, Mbembe uviđa da dekolonizacija ima za cilj „radikalno redefiniranje autohtonog bića i njegova otvaranja mogućnosti da postane ljudski oblik bića, a ne stvar“. Ta mogućnost postajanja čovjekom zahtijeva, s jedne strane, afirmaciju drugačije ljudskosti, „mogućnost rekonstitucije ljudskog nakon suučesništva humanizma s kolonijalnim rasizmom“. S druge strane, zahtijeva da se postane „vlastiti temelj“ sebe sama, za potrebe stvaranja „oblika života koji bi se istinski mogli okarakterizirati kao potpuno ljudskima“.
 
Što je „potpuno ljudski“ oblik života? Je li to moguće postulirati bez perpetuiranja hijerarhija među različitim bićima, podjednako ljudima i ne-ljudima, i njihovim različitim načinima življenja i umiranja? Kakve borbe iziskuje „uspon u čovječanstvo“ ako se ne pretpostavlja mogućnost dekolonizacije čovječanstva? Prema Mbembeu, „uspon u čovječanstvo može biti samo rezultat borbe: borbe za život“, koja se sastoji od uzdizanja iz dubina „izuzetno sterilnog i sušnog područja“ koje je Fanon nazvao rasom, ili zonom nepostojanja. „Izaći iz ovih sterilnih i sušnih područja postojanja prije svega znači izaći izvan ograde rase – zamke u kojoj pogled i moć Drugoga nastoje zatvoriti subjekt“, inzistira Mbembe. Iako zadatak dekolonizacije jest „rušenje granica u svijetu“, rasa je ograda koju treba otvoriti i u konačnici iskorijeniti: „rušenje granica u svijetu pretpostavlja aboliciju rase“.
 
Kako ukinuti rasu? Tako da se postane čovjekom: u Mbembeovim očima, tako da se postane „ne-rasnim“ bićem. Unutar takve sheme, ispada kao da se čovjekom može postati samo kao ne-rasno biće, dok je jedini način da se bude ne-rasno biće taj da se postane ljudsko biće. Čini se kao da se ovime implicira sljedeće: što je više netko rasijaliziran, to je manje ljudsko biće, te što je netko više ljudsko biće, to je manje rasijaliziran. Stoga moramo postaviti ključno pitanje o razlici između Mbembeova projekta ne-rasijalizma i francuskog republikanizma, koji provodi „univerzalizam slijep na boje“ u svojoj „radikalnoj ravnodušnosti prema razlikama“. Je li distinkcija između njih dvoje problem (ne)prepoznavanja implicitne „bjelačkosti“ bivanja ljudskim bićem u tradiciji kolonijalnog humanizma koju utjelovljuje Francuska? Što se događa nakon što je implicitna bjelačkost čovjeka prepoznata – je li onda zadatak inzistirati na ljudskosti „ne-bijelaca“, kao što to čini Mbembe kroz (ono što se može konceptualizirati samo kao) derasijalizaciju? Kako se projekt ne-rasijalizma razlikuje od inzistiranja na tome da nedvojbeno živimo u postrasnom dobu u kojemu su svi životi važni? Želimo li dekolonizirati čovječanstvo, držim da su ovo neka od pitanja o kojima treba razmisliti.
 
Mbembeov Out of the Dark Night: Essays on Decolonization je humanistički poziv na to da se živi u skladu s čovječanstvom, da se uzdigne do njega iz dubina rase i rasijalizacije. Na trenutke poetičan, neobično eruditski, preporučena literatura čak i onima koji bi, umjesto da ga ostave iza sebe, radije vratili mrak.





Ayça Çubukçu je izvanredna profesorica ljudskih prava na Londonskoj školi ekonomije i političkih znanosti. Autorica je knjige For the Love of Humanity: the World Tribunal on Iraq (2018).





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.






Vezani članci

  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.
  • 9. rujna 2023. Transfobija: reciklirana moralna panika u službi kapitalizma Bujajuća anti-trans propaganda sve glasnije i opasnije prijeti životima trans osoba. Ekstremno desne političke elite, kojima sekundiraju trans-isključujuće radikalne feministkinje, LGB savezi i drugi samoprozvani eksperti za „rodnu ideologiju“ ne prestaju ispunjavati javni prostor dezinformacijama i senzacionalizmom u svrhe širenja moralne panike. Normalizacija transfobije oslanja se na motive koji se osvjedočeno ciklički uprežu u intenziviranje i mejnstrimizaciju diskriminacije i opresije po različitim osnovama. Sistemski situirani konzervativizam u jeku socioekonomske krize ponovno zaoštrava rodne režime i podiže bedeme cisheteronormativne obitelji uime kapitala.
  • 29. lipnja 2023. Politički dosezi serijala RuPaul’s Drag Race U kritičkom osvrtu na popularni američki reality show RuPaul's Drag Race, autorica teksta preispituje njegove komodifikacijske okvire i ukalupljenost u kapitalistički realizam odnosno suženu reprezentaciju draga, te historizira moderni drag: od ballroom scene Crnih kvir osoba iz Harlema tijekom 1920-ih, preko paralelnih struktura i jačanja Pokreta za oslobođenje gejeva i lezbijki tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, sve do recentnih aproprijacija drag i kvir kulture. Oštrica kritike cisheteronormativnog društva i njegovih artificijelnih patrijarhalnih rodnih uloga – opresivnih kako za žene, tako i za kvir ljude, ali i same muškarce – u popularnim je reprezentacijama vidno oslabjela. Primjer toga je i Drag Race, koji drag, ali i kvir, svodi na performativnu zabavu za široku publiku. Namjesto kritike, horizontalnosti i solidarnosti, show promiče agresivnu kompeticiju i snažni individualizam, koji tobože nadilazi sve strukturne opresije.
  • 27. lipnja 2023. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (drugi dio) Osim što je ostavila traga na mnogobrojnim ljudskim životima, pandemija AIDS-a je krajem 20. stoljeća utjecala i na razvoj LGBT pokreta, kako u Sjedinjenim Državama, tako i globalno. Nekadašnji radikalni Pokret za oslobođenje gejeva i lezbijki napravio je zaokret prema bračnoj jednakosti kao osnovnom cilju, koji se zahvaljujući američkoj kulturnoj dominaciji i dalje nameće kao jedno od glavnih obilježja borbe za prava LGBT osoba. Dalekosežne posljedice ovakvog liberalnog razvodnjavanja i konzervativnog kooptiranja LGBT pokreta u kontekstu rješavanja AIDS krize konzervativnim biopolitikama braka i obitelji, ogledaju se i u današnjim borbama protiv (ultra)konzervativnih politika i praksi, koje u SAD-u i drugdje u svijetu izravno i neizravno ugrožavaju živote transrodne populacije.
  • 20. lipnja 2023. Materijalistička kritika građanske jugonostalgije Postoje različite jugonostalgije, među kojima je i ona (malo)građanskog ili liberalnog tipa. Osim fokusa na određeni (uži) period Jugoslavije, ideju socijalizma razmatra kroz pojednostavljenu predstavu povijesti kao sukoba „modernizma“ i „antimodernizma“, te „individualizma“ i „kolektivizma“. Socijalizam se zamišlja više kao „životni stil“, ispražnjen od emancipatornog političkog sadržaja, a nit vodilja zapravo je uklapanje u svjetski poredak slobodnog tržišta – ova kulturna imaginacija prije svega žali što je propuštena karta za „pravi“ kapitalizam. Za razliku od idealističkog historijskog pristupa, materijalistička analiza Jugoslaviji pristupa kroz analizu klasnih odnosa, a umjesto na potrošačke standarde, usredotočuje se na radničku participaciju u proizvodnji (samoupravne ekonomije, politike, tendencije, krize i neuspjehe). Materijalistička analiza državnog socijalizma utoliko nije nostalgična, nego kritička.
  • 15. lipnja 2023. Iz istorije borbe za socijalno stanovanje u Srbiji Neposredno nakon Prvog svjetskog rata, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca uvedene su regulativne mjere kojima je država ozbiljnije intervenirala u odnose zajmodavaca i podstanara: rekvizicija stanova, moratorij na iseljenje i ograničenja cijena najamnina. Iako je stambena bijeda nakon rata dosegla ogromne razmjere, državne politike kao pomoć najsiromašnijima bile su isključivo ustupak borbi i otporu, kojima je ritam udarala snažna Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). Partija je kreirala progresivni stambeni program, pozivala na bojkot, predvodila prosvjede i organizirala štrajkove protiv stambene oskudice i drugih pitanja, te aktivno pratila provođenje zakona i situaciju na terenu – osobito u Srbiji, najpogođenijoj ratnim razaranjima i stoga s najviše problema u polju stanovanja. Gotovo nepostojeća regulacija podstanarstva i neoliberalno socijalno stanovanje koje ne zadovoljava potrebe najugroženijih u našim današnjim državama, daju nam povoda da uzmemo ovakve historijske primjere i periode u kojima je izborena barem minimalna reforma stanovanja kao smjerokaz za aktualne i buduće borbe.
  • 29. svibnja 2023. Vampiri, zombiji i druga čudovišta kapitalizma Različite su paradigme strahova (strepnja, izgubljenost, otuđenost, jeza, tjelesna panika, apokaliptičnost) reflektirane u žanru horora tijekom povijesnog razvoja kapitalizma, kroz figure čudovišta koja odražavaju suštinske bojazni vezane uz reprodukciju života u tom sistemu. Komparativno se koristeći analizom popkulturne imaginacije u ovom žanru, te historijsko-materijalističkim pristupom, autor trasira genealogiju suvremenih čudovišta (zombija, vukodlaka, vještica, vampira, kanibala) i afektivnih struktura straha u period prvobitne akumulacije i uspostavljanja kapitalističkog društvenog okvira, izvlačeći na vidjelo neskriveno nasilje i monstruoznost sâmog kapitalizma, čija je eksploativna struktura danas umnogome normalizirana kao fetišizirana apstrakcija.
  • 29. travnja 2023. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju treći po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Bavit ćemo se kapitalističkim obrazovanjem, odnosom eksploatacije i opresivnih ejblističkih režima, orodnjenim nasiljem, pitanjem nacionalizma, slijepim pjegama u primjenama pojmova roda, spola i klase, političkom ofenzivom na transrodnu zajednicu, umjetničkim radom te kritičkim čitanjem popularne kulture. Prijave traju do 10. svibnja 2023. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 15. do 20. svibnja. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve