Ropstvo i razvoj Afrike

Pri razmatranju dvaju povezanih pojmova ropstva i podrazvijenosti, glavni naglasak nužno mora biti na podrazvijenosti. Ropstvo – kao institucija, kao epoha, kao način proizvodnje – zadobiva svoj značaj u ovoj formulaciji iz svijesti o implikacijama nejednakosti i ovisnosti u modernom svijetu. Nemogućnost poimanja višestrukih manifestacija podrazvijenosti kao suvremenog fenomena neizbježno dovodi do zamagljivanja historijskih pitanja. Multinacionalne korporacije, ugovori o upravljanju, blokade prijenosa tehnologije i uspon novih ovisnih klasnih struktura u takozvanom Trećem svijetu predstavljaju logično polazište za historijska istraživanja. Nema sumnje da je to razlog zbog kojega su u području afričkih studija najučinkovitije analize razvojnog procesa proveli ekonomisti, kulturni antropolozi i politolozi, dok su povjesničari ostali zatvoreni u vremenskim kapsulama. Upravo bi se na pozadini značajnog napretka u teorijskom i znanstvenom radu o podrazvijenosti, mogla na novi način nastaviti odavno pokrenuta rasprava o ulozi ropstva.

Pojam podrazvijenosti proizašao je iz niza rasprava. Postojala su različita empirijska opažanja od teritorija do teritorija i različiti naglasci na konstitutivnim elementima podrazvijenosti. Ipak, svi pristupi podrazvijenosti kao historijskom procesu uočili su prisutnost danih tendencija prema nejednakosti, zaostajanju i zavisnosti. Ove su tendencije operativne u većini slučajeva, iako bi se u konačnici mogle nadići.

Primjerice, moguće je uočiti da nejednakost i zavisnost pojačavaju same sebe. Međutim, odlučujuću i očitu iznimku tome pruža prijelaz iz periferne uloge u kolonijalnoj Sjevernoj Americi na hegemonski položaj SAD-a unutar kapitalističkog/imperijalističkog svijeta. Danas se rasprava nastavlja, s fokusom na mogućnosti u Brazilu, Indiji i drugim „poluindustrijaliziranim“ ili „posredničkim“ ekonomijama. U terminima modernog monopolističkog kapitala, poželjnije je identificirati oblike realizacije i akumulacije viška bez predrasuda prema mogućnosti da će „podrazvijenost“ dovesti do „zavisnog razvoja“ u određenim sektorima periferije. Teško da se ove preinake u pristupu podrazvijenosti mogu primijeniti na razdoblje ropstva, jer ono prethodi monopolističkom kapitalizmu. Kao premisa ovog poglavlja, podrazvijenost ćemo smatrati sastavnim dijelom kapitalističkog razvoja na svjetskoj razini. Ovo nije nužno samo po sebi očigledno, no argumenti u prilog toj tezi toliko su opširno izneseni na drugim mjestima da ih se u ovom kontekstu mora uzeti kao dane.

Proširena reprodukcija kapitala i stvaranje svjetskog sistema uključivali su realizaciju viška i njegovo izvlačenje iz svih regija unutar dometa kapitala. To nije značilo samo širenje ekonomske aktivnosti s jednog kontinenta na drugi, nego i supostavljanje nekoliko različitih društvenih formacija i načina proizvodnje, artikuliranih na takav način da osiguraju dominaciju kapitalističkih odnosa, kao i prijenos vrijednosti na kapitalističku klasu u područjima centra. Potraga za većom preciznošću u određivanju kada je kapitalizam postao dominantni model u Europi izvan je okvira naše trenutne zadaće, jednako kao i procjena utjecaja ropstva u Novom svijetu na pojavu kapitalizma u Europi. Međutim, ova pitanja relevantna su za razliku između „trgovačkog kapitala“ i „industrijskog kapitala“, kao i za razliku između robne proizvodnje najamnim radom i robne proizvodnje sredstvima koja nisu najamni rad. Ova potonja pitanja izravno su relevantna za ulogu ropstva u povijesti podrazvijenosti Afrike i obaju Amerika.

Ropstvo koje je postojalo u Amerikama između šesnaestog i devetnaestog stoljeća koegzistiralo je s drugim načinima proizvodnje u Europi, Africi i Americi. Oni su artikulirani kako bi uspostavili sistem koji će imati kapacitet dodatno se fizički širiti te, između ostalog, ostvariti sljedeće:

1) akumulaciju kapitala;

2) nove oblike udruživanja i organiziranja kapitala;

3) kvalitativne skokove u proizvodnji tehnologije;

4) razvoj buržoazije i proletarijata; i

5) jačanje države i drugih temeljnih društvenih institucija.

Svako istraživanje veza između ropstva i podrazvijenosti trebalo bi težiti procijeniti koji je doprinos ropstva asimetričnosti navedenih točaka. Povrh toga, trebali bismo s većom uvjerenošću utvrditi da je doprinos ropstva u odlučujućim trenucima bio nužan i jedinstven.

Nijedna znanstvenica ni znanstvenik nisu izrazili sumnju u ogroman značaj europske prekomorske ekspanzije, a osobito transatlantske trgovine. Kameni spoticanja nalaze se onkraj ovih bezazlenih fraza kada se pokušava pripisati težinu ropstvu i trgovini robljem.

Afriku se u konvencionalnim tekstovima o temi transatlantske trgovine još uvijek odbacuje po kratkom postupku. Međutim, kad god bi se ova tema istraživala, pokazalo bi se da je Afrika bila povijesno neophodna za vodeće klasne sile u Europi. Feudalne zemljoposjedničke klase koje su sudjelovale u prekomorskoj ekspanziji ne bi se mogle obnoviti (u obliku kvazi-feudalnih plantaža i dodjele zemljišta), a novonastala kapitalistička klasa trebala je Novi svijet kako bi korigirala društvenu ravnotežu u Starom. Postigli su to integracijom dvaju Amerika u mrežu financijskih i tržišnih odnosa kojima su oni sami dominirali u gradskim središtima. Afrika je također pomogla proširiti tržište za jeftine europske manufakture i ojačati tehnike garantiranja kapitala i kredita; no, naravno, ključna uloga Afrike bila je ona dobavljača radne snage za koju u to vrijeme nije bilo drugih alternativa.