Alfredo Saad-Filho
29. rujna 2022.
Autoritarna rekompozicija neoliberalizma u Brazilu
"U više različitih dijelova svijeta pojavljuju se autoritarne vlade. Radi se o procesu političke dekompozicije i rekompozicije neoliberalizma, kojemu se moramo suprotstaviti jer završava u fašizmu. Brazil je uspostavljen na temeljima eksproprijacije, opresije i ropstva, i živio je s ropstvom dulje od većine zemalja na zapadnoj hemisferi. U brazilskom društvu stoga postoji vrlo snažna crta elitizma, isključivanja, represije i nasilja, zamjetna u kućanstvima, na radnim mjestima, u političkim strankama, te kao diskriminacija u svim sferama društvenog života. Unatoč prividu da se radi o društvu u kojem su svi ujedinjeni oko karnevala, sambe, nogometa i sličnih stvari, tomu nije tako. Sve je to samo mali dio brazilskog društva, dok njegov dominantni dio, onaj koji strukturira društvo, počiva na represiji, isključivanju, netoleranciji – Bolsonaro predstavlja sve to."
Kako pristupate dijalektici između teorije i prakse/politike? Je li moguć dugoročni kolektivni angažman u društvenoj borbi bez pridavanja pozornosti političkoj edukaciji odnosno bez uspostavljanja nekakvog odnosa prema proizvodnji teorije? Koliko je korisna hibridizacija teorije putem drugih, kulturnih i medijskih formata?
Teorija je iznimno važna. Svijet je komplicirano mjesto i jedini način na koji možemo razumjeti što se u njemu događa, i što bi se moglo dogoditi putem političke intervencije, jest da se opremimo dobrom teorijom. To iziskuje da teorijske debate ne budu samo monopol kreatora politika, članova akademske zajednice i političara. Teorija mora biti svačija briga jer svaki pojedinac i pojedinka mora do u tančine razumjeti iskustva eksploatacije, nejednakosti i nepravde kako bi promijenio_la vlastito ponašanje i zahtijevao_la promjene u političkom, ekonomskom i društvenom sistemu.
Jedini način da se provedu značajne promjene koje će zaista poboljšati uvjete života većine stanovništva na demokratski i održiv način, jest da većina stanovništva pokuša razumjeti otkuda proizlaze teškoće u kojima se nalazi i potom upotrijebi to znanje kako bi sudjelovala u političkom životu. To nikada neće biti jednostavna zadaća, ali ljevica mora biti posvećena informiranim političkim intervencijama.
Znamo čemu je posvećena desnica. Držanju znanja podalje od velike većine populacije, širenju slogana i plitkih analiza stvarnosti, te masovnoj demobilizaciji. Delegirajte moć nekome drugome, i netko drugi riješit će vaše probleme. Pogledajte naslovnice pune skandala i ne razbijajte glavu razmišljajući o svjetskim problemima. Ne razmišljajte o financijalizaciji, strukturnoj nezaposlenosti, deindustrijalizaciji ili klimatskim promjenama. Ne razmišljajte o velikim pitanjima – to prepustite nama, a vi se zagledajte u najnovijeg holivudskog glumca ili glumicu i pročitajte sve o detaljima njihova života ekskluzivno u našem magazinu. Ovo je hotimičan pokušaj odvraćanja pozornosti.
Ljevica je oduvijek provodila ozbiljne programe političke edukacije i ulazila u ozbiljne debate. Ne bismo se trebali ustručavati od debatiranja o vlastitim idejama i planovima za uređenje svijeta. Ako je ljevica protiv nejednakosti, objasnite zbog čega je tomu tako. Objasnite kako ćete postići da u društvu bude više jednakosti i kako ćete izgraditi takvo društvo na temelju uvjeta koji su trenutno na raspolaganju.
Nitko ne zna kako točno izgledaju rješenja kojima će se to ostvariti. Nije jasno što bi trebalo zamijeniti neoliberalizam – treba to graditi kroz rasprave dok istovremeno gradimo praktične alternative. Međutim, isto vrijedi i za protivničku stranu. Kada je kejnzijanizam ulazio u period krize tijekom 1960-ih i ranih 1970-ih, akteri koje bismo danas nazivali neoliberalima također nisu znali što točno žele. I oni su baratali maglovitim predodžbama.
Alternative se grade konfrontiranjem s konkretnim problemima, pokušajima da se na informirani način iznađu bolje opcije od trenutno postojećih, i rješavanjem svakodnevnih problema koji se tiču politike i struktura. U politici ste uvijek primorani baviti se kontingentnim situacijama.
Nužno je da ljevica uključi ogromne mase ljudi u ove debate, što je iz gledišta desnice neprihvatljivo. Stoga će neizbježno dolaziti do ozbiljnih konfrontacija kada su posrijedi masovni programi usmjereni prema raspravama o budućnosti.
U ovom kontekstu također je nužno reformirati medije. Treba ih demokratizirati i razbiti medijske monopole. U protivnom je iznimno teško postići da ovakve debate dopiru do velike većine ljudi i mobiliziraju ih oko perspektiva za budućnost njihovih mjesta, gradova, regija, zemalja itd. Sve navedeno je neophodno, no potrebna je ogromna količina političkog rada samo kako bi se otvorilo prostora za takav poduhvat.
U knjizi Marx’s Capital (Marxov Kapital), koju ste napisali s Benom Fineom, ističete kako je iz proteklih nekoliko desetljeća ekonomskih kriza, neoliberalizma i jačanja korporativne moći razvidno da je odgovore na ekonomska pitanja potrebno potražiti izvan same ekonomske discipline, odnosno u političkoj ekonomiji. Što je to politička ekonomija i zašto nam je danas relevantna?
Ekonomska disciplina u potpunosti je kolonizirana iznimno netolerantnom verzijom neoklasične ekonomije koja nije spremna uzeti u obzir bilo kakav oblik dijaloga s interdisciplinarnim pristupima i posve se odupire bilo kakvoj interpretaciji ekonomske domene koja se ne temelji isključivo na neoklasičnim premisama individualizma, maksimizacije, sebičnosti i ekvilibrija.
Kapitalizam ne odgovara ni jednoj od tih premisi. Mi nismo incidentni pojedinci i pojedinke koje dolaze u međusobni dodir isključivo preko tržišta. Mi smo društvene životinje. Nismo tek sebična bića okrenuta maksimizaciji, već smo puno kompleksniji. Kapitalističko društvo nije puka agregacija ljudi koji žive asocijalno, izvan društvenih odnosa.
Politička ekonomija je pokušaj da se obuhvati sve te aspekte ljudskog postojanja – našu temeljnu društvenost, činjenicu da smo najprije živjeli u skupinama koje su se povezale u društva, to da se rađamo i živimo u predodređenim uvjetima. Pokušavajući interpretirati ekonomiju iz ove perspektive, neizbježno se bavimo interdisciplinarnim radom. Nije moguće razumjeti materijalnu proizvodnju onoga što je ljudima potrebno za konzumaciju ako to promatramo odvojeno od njihovih međusobnih političkih odnosa, odvojeno od prava, od svih drugih disciplina i doprinosa ostalih društvenih znanosti.
Nadalje, političko-ekonomska analiza stavlja društvenu dimenziju na prvo mjesto (prioritizira uvjete života ljudskih zajednica pred okolnostima u kojima pojedinci donose svoje odluke) i ne služi se konceptom ekvilibrija jer kapitalizam ne teži ekvilibriju. Kapitalizam posrće i neprestano egzistira u disekvilibriju. Jedan od izazova upravo je u tome da razumijemo okolnosti u kojima se pojavljuju više-manje ozbiljni disekvilibriji i potom razumijemo načine na koje društveni odnosi utječu na ekonomske prakse i ekonomske ishode.
U svim tim pogledima, neoklasična ekonomija je iznimno osiromašeni okvir za interpretaciju ljudskih društava i ekonomije, dok politička ekonomija općenito, a osobito marksistička politička ekonomija, nude puno bogatiji okvir za tu svrhu.
Na istom tragu, tvrdite da nije moguće razumjeti sociopolitičku situaciju u zemlji bez analize pratećeg sistema akumulacije. U kakvom su odnosu tranzicija iz diktature prema demokraciji u Brazilu s deindustrijalizacijskim zaokretom prema neoliberalizmu u toj zemlji?
Pojam sistema akumulacije pruža nam konkretniju analizu načina proizvodnje u specifičnim historijskim okolnostima. Kapitalizam je vrlo poopćeni opis načina na koji se ljudska društva reproduciraju. Kapitalizam prolazi različite faze, postoji u različitim aranžmanima. Pojam sistema akumulacije koristimo kako bismo zahvatili te različite aranžmane odnosno faze kapitalizma.
U slučaju Brazila, kako god odlučimo nazivati te faze, vrlo je jasno da je period okvirno između 1930. i 1980. godine bio obilježen industrijalizacijom koja zamjenjuje uvoz (import substituting industrialisation, ISI). Ona je pokretala ekonomiju i društvene promjene, a imala je i ogromne implikacije za političke događaje u zemlji.
Negdje od 1980. godine (što je vrlo lako primijetiti ako proučavate brazilsku ekonomiju) dolazi do prijeloma i postupne dekompozicije modela industrijalizacije koja zamjenjuje uvoz, te zaokreta zemlje prema neoliberalizmu. Brazil se priključuje neoliberalnom valu koji preuzima primat na globalnoj razini. Ovaj pomak iz industrijalizacije koja zamjenjuje uvoz prema neoliberalizmu dogodio se u Latinskoj americi, Supsaharskoj Africi i u nekim zemljama u Aziji. Druge zemlje došle su do neoliberalizma drukčijim putevima.
Otprilike u isto vrijeme u Brazilu dolazi do slabljenja političkog modela kojim je upravljala vojna diktatura koja je došla na vlast 1964. i konačno maknuta s vlasti 1985. godine. Dakle, dolazi do tranzicije iz vojne diktature u demokratski sustav koji uz velike teškoće postoji sve do danas.
Tranzicija iz industrijalizacije koja zamjenjuje uvoz prema neoliberalizmu, kao i tranzicija iz vojne diktature prema demokraciji u Brazilu uzajamno su se pogonile i bile su međusobno komplementarne – nalazile su se u simbiotskom odnosu. Brazilski slučaj u tom pogledu nije jedinstven. Slična stvar dogodila se u Južnoj Africi pri izlasku iz Apartheida i ulasku u neoliberalizam, kao i u Južnoj Koreji kada je skrenula s tradicionalne developmentalističke putanje u neoliberalizam te iz vojne diktature u demokraciju. Dakle, radi se o poznatom obrascu, osobito u zemljama srednjeg dohodovnog razreda.
U svom radu nisam se primarno bavio Južnom Afrikom, niti Južnom Korejom, već Brazilom, pokušavajući trasirati te odnose. Namjera mi je bila dokučiti kako se ovaj obrazac – kojega je na vrlo širokoj razini relativno jednostavno uočiti izvana – konkretno odvija kada ga promatrate iznutra. Koji su bili pokretači političke i ekonomske tranzicije i kako su se one konkretno uzajamno pogonile? U tom sam se smislu bavio političkom ekonomijom.
Poanta je u tome da se pokuša razraditi i obogatiti političko-ekonomske pristupe te približiti analizu konkretnoj domeni svakodnevice, što je nužno ako želimo razumjeti naša društva. Treba spustiti opće principe kojima mapiramo najširu razinu i pomoću kojih se orijentiramo u našoj analizi, na konkretniju razinu, na kojoj je moguće prepoznati konkretne promjene na terenu i locirati društvene pokrete, različite društvene skupine i njihove pozicije, političke stranke i druge aktere.
Ipak, marksističku političku ekonomiju nerijetko se naziva ekonomski redukcionističkom i klasno determinističkom. Kako to komentirate i koliko nas daleko u tumačenju društvenih fenomena može odvesti klasna analiza i politička ekonomija? Je li moguće derivirati nečiju političku i ideološku poziciju isključivo iz ekonomskih parametara?
Nije moguće biti redukcionističan na taj način – bila bi to iznimno osiromašena analiza. Ljudi su kompleksni i žive u kompleksnim društvima, a čitava se ljudska vrsta još od daleke prošlosti reproducira interakcijom između različitih društava. Izazov i zadaća svakog političko-ekonomskog pristupa jest identificirati ključne determinante procesa koje se nastoji razumjeti i rastumačiti drugima, pronaći rakurs interpretacije koji zahvaća čitavi raspon aspekata stvarnosti.
Redukcionizam je boljka neoklasične analize, koja pokušava sve deducirati iz čistih, bazičnih ekonomskih motiva, dakle, analizirajući stvarnost na najredukcionističkiji mogući način. Političko-ekonomska analiza daleko je bogatija od toga, primjerice, moj rad obuhvaća čitav niz disciplina i pristupa – ekonomsku znanost, svakako, ali i političke znanosti, sociologiju, geografiju itd. Općenito govoreći, interdisciplinarni pristup bit će bogatiji i manje podložan optužbama za redukcionizam od konvencionalnog ekonomskog pristupa.
Istovremeno treba imati na umu da je kapitalizam redukcionistički, u smislu da gura ekonomske motivacije i pokretače u prvi plan. Ekonomska politika postaje najvažnija državna politika. Moramo prepoznati ovu hijerarhiju pokretača i motiva u kapitalizmu i reflektirati je u našoj analizi. Možda ćemo to uspjeti učiniti na zadovoljavajući način, možda ne, no radi se o pokušaju izvođenja interdisciplinarne analize koja će uzeti u obzir obilje konkretnih pokazatelja, ali i strukturirano okupiti različite motivacije, pokretače i determinante društvenog ponašanja i društvene promjene.
Nikada nije moguće zahvatiti sve – naši umovi su ograničeni, stvarnost je suviše složena. Međutim, društvene znanosti plodno su polje i nastavljaju evoluirati, stoga je moguće služiti se iznimno elaboriranim, informativnim interpretacijama različitih ljudi iz vrlo različitih pozicija, a i mi sami možda promijenimo stajalište i odlučimo u nekom djelu pristupiti određenom fenomenu iz drukčijeg rakursa. To je posve legitimno. Cilj je rasvijetliti stvarnost iz različitih perspektiva kako bi se dospjelo do bogate interpretacije bogatog oblika društvenog postojanja.
Koji su aspekti moderne neoklasične ekonomske teorije naročito važni za elaboraciju politika povezanih s neoliberalizmom i washingtonskim odnosno post-washingtonskim konsenzusom?
Washingtonski i post-washingtonski konsenzus u biti jesu neoklasične teorije. Utemeljeni su na individualizmu, maksimizaciji i idejama o slobodi koje ne ostavljaju prostora ni za mogućnost da je na djelu eksploatacija i prema kojima se pretpostavlja da među pojedincima prevladavaju slobodni ugovori. Potom se na osnovu toga pretpostavlja da je privatni sektor učinkovit i da njegovo djelovanje vodi ka maksimalnom uvećanju dobrobiti za sve, a da je državno djelovanje po definiciji korumpirano i neučinkovito te da ne doprinosi društvenoj dobrobiti.
Sve su ove pretpostavke pogrešne. Postoji na desetke, ako ne i stotine pokušaja implementacije tih politika u praksi, kako u tvrdoj formi washingtonskog konsenzusa, tako i u mekšoj formi post-washingtonskog konsenzusa, no svi su polučili ili nikakvim ili iznimno negativnim rezultatima. Ove politike ne ostvaruju uspjeh bez vanjske podrške; ni u Argentini, ni u Ugandi, ni u Brazilu, ni u Turskoj, ni igdje drugdje. Neoliberalne politike nisu uspješne čak ni prema vlastitim mjerilima, ne samo prema kriterijima ljevice. U slučaju Brazila to je u potpunosti jasno. Narativ glasi: „Provedete li neoliberalne reforme A, B, C i D, ekonomija će rasti.“ Međutim, reforme se provedu, a rezultati izostaju, kao i u mnogim drugim zemljama.
Iako to predstavlja ogroman izazov jer mediji u pravilu ne otvaraju prostor za kritičke perspektive na ovu temu, bitno je javno raspravljati o iskustvima navedenih i drugih zemalja kao ilustrativnim primjerima i reevaluirati neoliberalne pretpostavke ovih dvaju konsenzusa. Treba razumjeti zašto su nerealistične i manjkave, i zašto mehanizmi koji bi trebali proizlaziti iz njih, pretočiti se u politike te ostvariti neke učinke – ne funkcioniraju, a ovakva iskustva uglavnom završavaju neuspjehom. U konačnici, moguće je, i u pravilu se događa da stimuliraju ekonomske krize, napuhivanje špekulacijskih mjehura ili financijalizaciju ekonomije.
Takve ekonomije ne rastu. Ekonomije koje provode neke drukčije politike imaju potencijal za uspjeh. Nije samo riječ o Kini, već o čitavom nizu ekonomija koje se ne pridržavaju neoliberalnih recepata, a ostvaruju bolje rezultate, ne samo u pogledu ekonomskog rasta, već i poboljšanja u socijalnoj dobrobiti.
Možete li opisati ključne trajektorije, pogreške, uspjehe, probleme i slijepe ulice Radničke partije (Partido dos Trabalhadores, PT) u Brazilu, od njezina nastanka do gubitka vlasti? U čemu leže glavni problemi s neodevelopmentalizmom, specifičnom formom developmentalističkog neoliberalizma?
Radnička partija uspostavljena je kasnih 1970-ih, predstavljajući specifične segmente brazilskog društva. Glavne društvene snage koje je Partija predstavljala bili su radnici i radnice proizvodnog sektora u najrazvijenijim granama industrije i niži rangovi državne službe, uključujući prosvjetne radnice i radnike, medicinske sestre i zaposlene u državnim službama općenito. Otuda je Radnička partija proširila svoju bazu podrške.
Nakon što je Brazil izvršio demokratsku tranziciju 1980-ih, Radnička partija izgubila je svoj pobunjenički naboj. Morala se prilagoditi ustavnoj demokratskoj politici, što je ograničilo njezine taktike i pristup, koji je ranije bio puno usmjereniji ka konfrontaciji. Usto, Partija je tranzicijom Brazila u neoliberalizam od kasnih 1980-ih izgubila veliki dio svoje baze podrške.
Brazil se tijekom 1990-ih u velikoj mjeri deindustrijalizirao. Samo u prvoj polovici 1990-ih zbog deindustrijalizacije je izgubio trećinu, odnosno milijun radnih mjesta u proizvođačkom sektoru. Država je prošla više rundi privatizacija i smanjenja broja državnih zaposlenika. Radnička partija morala se repozicionirati kako bi zadržala društvenu i političku relevantnost, što je odlučila učiniti tako da se približi srednjim klasama.
Način na koji se odlučila učiniti prihvatljivijom srednjim klasama jest putem razvijanja imidža jedine brazilske političke stranke koja nije korumpirana, kao i imidža kompetentne upravljačke stranke. Dakle, socijaldemokratske stranke koja nije željela imati naboj suštinske društvene transformacije, već biti kompetentna administratorica i po mogućnosti predvodnica u stvaranju države blagostanja u jednoj od zemalja s najvećom nejednakošću na svijetu.
Neosporeni čelnik i glavni osnivač Radničke partije Luiz Inácio Lula da Silva s vremenom, krajem 2002. godine, dolazi na mjesto brazilskog predsjednika. Suočava se s iznimnim poteškoćama tijekom svoje prve administracije od 2003. do 2006., ali uspijeva biti ponovno izabran, nakon čega zauzima puno agresivniju poziciju u pogledu svojih ekonomskih i socijalnih politika.
Brazil se okreće puno militantnijoj industrijskoj politici i militantnijoj socijalnoj politici uz puno veći fokus na distribuciju. Vlada se obvezuje na povećanje minimalne nadnice, i podiže je za oko 70 posto. Dakle, dolazi do promjene fokusa u socijalnoj i ekonomskoj politici, što se nastavlja i tijekom prve administracije predsjednice Dilme Rousseff od 2011. do 2014. godine. Sve što je bilo moguće ostvariti pod ovim administracijama Radničke partije, a bez društvenog sukoba i političke nestabilnosti, jest dati nekim društvenim skupinama nešto više resursa, uz pokušaj da se od drugih skupina uzme što manje.
To je bilo moguće zbog globalnog robnog booma. Brazil je jedan od najvećih izvoznika osnovnih sirovina, osobito soje i željezne rudače. Kina je bila u brzom rastu, i postala je glavno brazilsko vanjsko tržište, a brzo su rasle i Sjedinjene države, dok je situacija u Europi bila relativno povoljna. Dakle, međunarodna tržišta bila su jaka, i u Brazil su se slijevali dodatni resursi, koji su omogućavali administracijama Radničke partije da implementiraju svoje industrijske i socijalne politike.
Međutim, globalna financijska kriza udarila je 2007-8. godine, a robni boom nastavio se do otprilike 2011.-2012., kada je Kina usporila svoj rast. Potom su presušili i resursi za Brazil. Slična stvar dogodila se i u drugim zemljama. To je bio kraj ružičaste plime diljem Latinske Amerike.
Neodevelopmentalističke ekonomske politike koje su implementirali Lula i Dilma Rousseff ovisile su isključivo o priljevu resursa iz inozemstva – tada to nije bilo očigledno, ali je postepeno bivalo sve jasnije. Dakle, po definiciji su bile vremenski ograničene jer se globalne ekonomske okolnosti neprestano mijenjaju, što znači da ćete prije ili kasnije biti prisiljeni suočiti se s činjenicom da je globalno okruženje postalo nepovoljno.
Kada se to jednom dogodilo, Radnička partija zatekla se bez mobilizirane baze podrške, i bila je prisiljena reći „ne“ značajnim i utjecajnim društvenim skupinama. Morala se suočiti sa srednjim klasama, koje su tijekom tih administracija zabilježile gubitke u relativnim, a potom i apsolutnim terminima, nije uspijevala dati onoliko koliko je osiguravala siromašnima kroz socijalne politike, kao ni iznimno bogatima kroz financijalizaciju i nastavak ekonomskog rasta.
Smatram da je Lula najvažniji, najistaknutiji i najsposobniji političar naše generacije. Dilma Rousseff je bila kompetentna administratorica, ali nije bila političarka istog kalibra i stoga nije uspjela održati na okupu koaliciju podrške koja je ranije omogućavala Radničkoj partiji da se zadrži na vlasti. Potom je uklonjena s vlasti u potpuno fabriciranom procesu opoziva, a Brazil se okrenuo ortodoksnoj, konvencionalnoj, i sve agresivnijoj formi autoritarnog neoliberalizma. To je postalo još akutnije izborom Jaira Bolsonara na mjesto predsjednika 2018. godine.
U kakvoj je dijalektici Bolsonarova ekonomska politika s ultrareligioznim, antiintelektualnim, antiLGBTIQ+, rasističkim, pa i fašističkim tendencijama njegove ekstremno desne opcije u Brazilu te koliko im se brazilska ljevica u stanju oduprijeti?
Na globalnoj razini neoliberalni kapitalizam regresira u autoritarijanizam, koji postaje njegova politička forma. Dakle, u više različitih dijelova svijeta pojavljuju se autoritarne vlade. Radi se o procesu političke dekompozicije i rekompozicije neoliberalizma, kojemu se moramo suprotstaviti jer završava u fašizmu.
Brazil je uspostavljen na temeljima eksproprijacije, opresije i ropstva, i živio je s ropstvom dulje od većine zemalja na zapadnoj hemisferi. U brazilskom društvu stoga postoji vrlo snažna crta elitizma, isključivanja, represije i nasilja, zamjetna u kućanstvima, na radnim mjestima, u političkim strankama, te kao diskriminacija u svim sferama društvenog života. Unatoč prividu da se radi o društvu u kojem su svi ujedinjeni oko karnevala, sambe, nogometa i sličnih stvari, tomu nije tako. Sve je to samo mali dio brazilskog društva, dok njegov dominantni dio, onaj koji strukturira društvo, počiva na represiji, isključivanju, netoleranciji – Bolsonaro predstavlja sve to.
Nema nikakve sumnje da je Jair Bolsonaro fašist. Uživa podršku značajnog dijela brazilskog društva iz segmenata svijeta biznisa, više srednje klase, kao i sirotinje, a osobito je popularan među siromašnim sljedbenicima evangeličkih kršćanskih crkava, koji su već i sami za sebe popriličan dio populacije.
Onima koji se svrstavaju na ljevicu, uz demokratske vrijednosti i ljudska prava vrlo je teško uvidjeti i prihvatiti da ljudi s druge strane barikade nisu u zabludi i da ne djeluju na temelju iluzija. Oni nisu obmanuti. Vrlo dobro znaju što zastupa Jair Bolsonaro, baš kao što Amerikanci znaju točno za što se zauzima Donald Trump i neki to podržavaju. U oba slučaja podržavaju kult oružja, rasizam i elemente autoritarijanizma u svim društvenim sferama.
Ne radi se o borbi u kojoj morate onima s druge strane objasniti u čemu griješe, kako bi odjednom doživjeli prosvjetljenje, i zbog toga što u suštini dijele vaše vrijednosti, rekli: „Bio sam u krivu, oprostite mi, neću više podržavati Bolsonara, ući ću u savezništvo s vama.“ Ne. Njih će biti potrebno nadjačati. Jedini način da se konfrontira s fašizmom jest da ga se porazi i pokaže kako to nije politika kakvu je golema većina populacije spremna prihvatiti. Nužno je da se Bolsonara makne s vlasti i spriječi povratak fašista na vlast, i to unutar demokratskog okvira, kroz mobilizaciju najvećeg dijela populacije.
Bolsonaro je izabran na temelju programa uništenja Radničke partije i Lule osobno, što je pokušao učiniti i u konačnici podbacio, jer ekonomija nije nastavila rasti (ne raste još od perioda Radničke partije na vlasti). Sve je više gubio snagu, a daleko ozbiljnijim problemom za njega mogla bi se pokazati pandemija.
Brazil je zemlja s možda i najgorim političkim odgovorom na pandemiju. U zemlji je zbog pandemije život izgubilo preko pola milijuna ljudi. Vlada je bila potpuno nesposobna, a povrh toga čak i perverzna u načinu na koji je politički odgovorila na pandemiju, što je ozbiljno nagrizlo bazu Bolsonarove podrške. Zbog toga, kao i zbog niza korupcijskih skandala njegove administracije koji sada izlaze na vidjelo, te drugih problema, vlada se nalazi u iznimno nepovoljnoj poziciji i riskira eskalaciju situacije do točke u kojoj bi Bolsonaro mogao biti opozvan kao predsjednik.
Vlast bi također trebalo pozvati na pravnu odgovornost zbog apsurdnih poteza koje je činila tijekom pandemije putem korupcije itsl. Zasad je pravni sustav iznimno bojažljiv, mediji se uglavnom prilagođavaju Bolsonaru, a društveni pokreti vrlo su stidljivi. Vladajući i dalje raspolažu društvenom bazom u poslovnim krugovima, među medijima, u višoj srednjoj klasi i među milijunima pripadnika_ca politički vrlo konzervativnih religija, uglavnom protestantskih sekti.
Brazilska ljevica bila je duboko podijeljena krajem posljednjeg mandata Radničke partije na vlasti, između onih koji su podržavali njezine vlade i onih koji su bili protiv njih iz radikalnije lijeve perspektive, kritizirajući nedostatke Radničke partije. Posljedično se ljevica tijekom nekoliko godina nakon opoziva Dilme Rousseff nalazila u stanju demobiliziranosti.
Mobilizacije protiv Bolsonara rastu i održavaju se gotovo svaki tjedan, ali rastu suviše polagano. Golema većina populacije još uvijek nije mobilizirana. Na ulicama su skupine od po nekoliko stotina i nekoliko tisuća ljudi, ali potrebno je da milijuni ljudi izađu na ulice kako bi Bolsonaru bilo nemoguće održati političku koaliciju koja ga drži na vlasti, zadržati većinsku podršku u Nacionalnom kongresu (koju i dalje uživa), te kako bi pravnom sustavu postalo nemoguće štititi njegovu administraciju i stožer. Kako bi njegova društvena baza izgubila zamah, treba je politički demobilizirati, a većina populacije treba se odlučno postaviti protiv vlade.
Glavno je pitanje što će vojne snage učiniti u ovom kontekstu. Usko su povezane s Bolsonarovom administracijom, no visoki vojni dužnosnici istovremeno ne žele biti umrljani aktualnim korupcijskim skandalima koji je okružuju, kao ni svim zloupotrebama vezanima uz zdravstvene politike koje su implementirane tijekom pandemije. U protekla dvadeset i četiri sata vojne snage izdale su priopćenje u kojem prijete predsjedniku parlamentarnog odbora zaduženog za istraživanje korupcije u vladinom odgovoru na pandemiju (prilikom kupovine cjepiva), upozoravajući kako je nedopustivo da parlamentarna komisija baca sumnju na vojsku i dovodi u pitanje njezinu ulogu u cijeloj priči. Ovo je potpuno sumanuti potez kojem se ljevica opravdano usprotivila.
Doći će vrijeme za obračun s nasljeđem Radničke partije na vlasti. Međutim, trenutno fokus ne može biti na tome, baš kao što nije smio biti ni prije nekoliko godina, kada je prijetnja fašizma bila u porastu. Danas je prijetnja fašizma posve realna i ljevica mora ostati ujedinjena protiv Bolsonara te se postaviti puno odlučnije prema masama kako bi ih izvukla na ulicu i okončala mandat ove vlade.
Situacija je iznimno teška, ali po prvi put u gotovo deset godina, ljevica je u usponu, društveni pokreti su na ulici protiv vlade Jaira Bolsonara i možda čak pobijede. Pobjeda neće biti apsolutna; morat će graditi saveze s političkim centrom i snagama koje su napadale i uništile Radničku partiju u prethodnoj fazi, no trenutna situacija svodi se na sukob između demokracije u svim njezinim nijansama – i fašizma.
U analizi političkih oblika organiziranja koji su se razvili tijekom više desetljeća neoliberalizma u Brazilu, služite se konceptom „lumpenizacija politike“. Koje su njegove glavne karakteristike?
Živimo u vrlo zahtjevnom trenutku u pogledu oblika mobilizacije koji su dostupni ljevici. Neoliberalizam je restrukturirao naša društva i pritom dezintegrirao kolektivitete u kojima je radnička klasa obitavala, djelovala, radila i živjela. Nebrojene zajednice i radna mjesta su rasformirana, a procesi proizvodnje reartikulirani na međunarodnoj razini.
Drugim riječima, nestala su sva stabilna uporišta koja su osiguravala radničkoj klasi referentni politički okvir u kojem se tijekom nekoliko desetljeća mogao odvijati aktivizam. Trenutno je izazov kako ponovno formirati političke oblike reprezentacije radničke klase u okolnostima razvijenog neoliberalizma, nakon što je sama ta klasa disperzirana. Ne bismo trebali pokušavati nanovo izgraditi staru socijaldemokratsku ljevicu i partije iz prošlosti, već graditi nove oblike organiziranja.
Ako polazimo iz ove perspektive, jedna od poteškoća je to da su i oblici mobilizacije koji se danas koriste prilično dezorganizirani. Tradicionalne centralizirane lijeve političke partije i lijevi sindikati više nisu reprezentativni. Mobilizacija putem društvenih mreža može biti učinkovita kako biste vrlo brzo proširili određenu vijest i pozvali ljude na neki oblik djelovanja, no takav je model istovremeno prilično kaotičan – teško je doći do jasnog političkog programa kojega uvažava i prihvaća veliki broj ljudi na temelju organiziranja preko Facebooka ili Twittera.
Treba se suočiti se s ovim problemima jer je u ovakvim okolnostima lako doći u napast pokretanja zdravorazumskih platformi protiv korupcije ili nekog pojedinačnog cilja. Jedan puki slogan ima potencijal mobilizacije ljudi na lokalnoj razini, ali i njega i sve te ljude potom mogu apsorbirati ili pomesti masovni mediji poput televizije, kojom dominira politička desnica i strukturirane političke stranke s plaćenim dužnosnicima i marketinškim agencijama.
Dakle, potrebni su nam dublje ukorijenjeni oblici mobilizacije, bogatiji oblici artikulacije i podrobnije razumijevanje problema koje nosi neoliberalizam. Krećemo se u pravom smjeru, i bliže smo identificiranju formi političkog djelovanja koje mogu dovesti do društvene promjene negoli prije desetak godina, ali nažalost odmičemo suviše sporo, i još nismo tamo gdje bismo trebali biti.
Ipak, u SAD-u se na tom tragu pomaljaju odlični primjeri naprednijeg oblika politike. Predsjednička kampanja Bernie Sandersa na predizborima Demokratske stranke bila je vrlo uspješna u poticanju izgradnje novih društvenih pokreta, iako nije odnijela prevagu. Black Lives Matter, najveći pokret u nekoliko generacija u Sjedinjenim Državama također je iznimno uspješan. Pokreti podrške Jeremyju Corbynu kao čelniku Laburističke partije u Ujedinjenom Kraljevstvu, iako je i ta priča završila porazom, postigli su nešto nevjerojatno – mobilizirali su pola milijuna ljudi u podršci otvoreno lijevom političkom programu, osobito među mladima. Naravno, postoje i primjeri iz drugih zemalja.
Uzgred, Bidenov infrastrukturni plan u SAD-u očigledno je u igri isključivo zbog pritiska pokreta Black Lives Matter, koji je pokazao vladajućim klasama u Sjedinjenim Državama, osobito onima koje staju uz bok Demokratskoj stranci, da prijašnja neoliberalna forma upravljanja nadalje neće dostajati. Već je i to važan uspjeh na kojem treba nastaviti graditi borbu.
Koje je vaše stajalište o suvremenoj teoriji socijalne reprodukcije (artikuliranoj u radovima teoretičarki_a kao što su Lise Vogel, Cinzia Arruzza, Sara R. Farris, Tithi Bhattacharya, Susan Ferguson, David McNally itd.), koja se temelji na razrađivanju nekih Marxovih ideja i govori o društvenim procesima koji proizvode radnu snagu kao robu, te o načinima na koje su povezani i isprepleteni s društvenim procesima kojima se proizvodi sva ostala roba. Čini se razumnim priupitati: ako radnici_ce proizvode robu, tko proizvodi radnike_ce?
Ovo je iznimno važno pitanje. Kada je Marx pisao Kapital, nije pokušavao objasniti sve. Pokušavao je objasniti jednu konkretnu stvar – kako to da kapitalizam postoji kao eksploatativni način proizvodnje. Fokus analize neizbježno je bio na točki proizvodnje, koja se u 19. stoljeću nalazila u tvornici. Njegovu je analizu moguće proširiti, između ostalog, i na kućanstva, u kojima postoje nejednakosti o kojima je iznimno važno govoriti. Marx je govorio o nejednakosti i eksploataciji na radnom mjestu, o eksploataciji koju kapitalisti provode nad najamnim radnicima_ama, no ljudskim radom moguće je okoristiti se i u drugim domenama društvenog života. Jedna od njih je kućanstvo, gdje se u tradicionalnoj varijanti muškarci okorištavaju radom žena.
Oslobođenje je višestruki zadatak koji podrazumijeva uklanjanje različitih opresija kako bi se izgradilo društvo u kojem se ljudi osjećaju slobodno, ugodno, prihvaćeno i željeno, onakvi kakvi jesu. Treba uzeti u obzir sva ova polja koja imaju veze s rodom, rasom, seksualnošću i čitavim nizom aspekata ljudskog postojanja i razmotriti ih na temelju njihovih vlastitih kriterija, te ako su utemeljena na nejednakostima, iznaći alternative.
Kritika životnih uvjeta je aspekt marksizma koji je intrinzičan marksističkoj teoriji. Pogrešno je tvrditi da se marksizam može isključivo baviti eksploatacijom na radnom mjestu. Posve je moguće dovesti u vezu eksploataciju na radnom mjestu s nejednakošću u drugim domenama, primjerice u domeni rase. Teoretičari i teoretičarke na koje referirate, kao i drugi_e, trenutno provode brojna istraživanja u kojima se bave ogromnim nejednakostima s kojima se moramo uhvatiti ukoštac.
Iako se ove domene inicijalno promatraju i analiziraju zasebno, one su povezane na različite načine na koje se naše društvo reproducira. Postoji ekonomska domena reprodukcije koja se temelji na ekstrakciji viška vrijednosti, ali i druge domene. U pogledu ovih tema nema inkompatibilnosti unutar marksizma, no svakako postoje aspekti teorije koje tek treba razviti, te je potom i primijeniti u mobilizaciji.
Smatram kako bi ovi oblici mobilizacije trebali biti međusobno komplementarni. Oni nisu antagonistični i to treba pokazati u praksi. I danas postoje tradicionalni sindikati koji se žustro mobiliziraju u borbi za ekonomska prava radnika i radnica, ali unutar svojih redova žestoko diskriminiraju radnice. To je neprihvatljivo. Dakle, potrebno je boriti se zajedno sa sindikatom, ali i boriti se unutar sindikata. Izazov je kako povezati ove dvije borbe.
U tekstu „Endgame: from crisis in neoliberalism to crises of neoliberalism“ (2021) dovodite u vezu pandemiju COVID-19 s dinamikom, kontradikcijama, ograničenjima i isključujućim tendencijama aktualne faze globalnog neoliberalizma te ukazujete na otvaranje prostora za političko djelovanje ljevice. Uz fragmentirane i slabe lijeve aktere i društvene pokrete na globalnoj razini, te agresivnu ekstremnu desnicu i autoritarne neoliberale koji se uspijevaju dočepati vlasti i koristiti nacionalizam i rasizam kako bi „povratili ljudima osjećaj kolektivnosti“, kojim bi strategijama ljevica trebala mobilizirati antikapitalistički osjećaj kolektivnosti i solidarnosti?
Pandemija je ubrzala tendencije koje su već bile prisutne u kasnom neoliberalizmu, kao i njegova ograničenja i kontradikcije. Gdje god pogledate, pandemijom su najžešće pogođeni i viktimizirani upravo oni najsiromašniji, s najprekarnijim poslovima i najgorim stambenim rješenjima. To je pokazatelj načina na koji nejednakost vrši svoj utjecaj u neoliberalizmu.
Proizvodni lanci diljem svijeta bili su ozbiljno narušeni. Trenutno su na djelu tenzije među različitim zemljama koje su se bile odrazile i u načinima na koje su neke zemlje pokušavale gomilati zalihe cjepiva i nepravedno tretirati druge zemlje. Sve su to manifestacije imperijalizma, kao i neoliberalizma.
Dakle, čitav je niz različitih aspekata pandemije objelodanio ograničenja neoliberalizma, o kojima treba javno raspravljati kako bi porastao interes i ojačali kapaciteti da ih se problematizira i dospije do uvida da se sistem nije promijenio. U ekstremnim okolnostima sve ovo vodi u smrt. Ako ova zastrašujuća katastrofa koja se i dalje odvija širom svijeta može rezultirati ičim dobrim, neka to bude spoznaja da je neoliberalizam mizerno podbacio. Zakazao je i ranije, ali njegovi su neuspjesi u današnje vrijeme postali očigledni.
Nadam se da će se ljudi u narednim godinama osvrnuti na poražavajući neuspjeh neoliberalizma i mobilizirati u potrazi za alternativom. Naime, sve je upitnije kako će se neoliberalizam suočiti s klimatskim promjenama ako ima poteškoća s pandemijom COVID-19. Jasno je da za to nije ni opremljen ni osposobljen, a radi se o puno ozbiljnijoj prijetnji za čovječanstvo – pitanju života i smrti za sve na Zemlji. Iznimno je važno da u raspravama o klimatskim promjenama govorimo o iskustvu odgovora na pandemiju.
Predstoji nam više borbi povezanih s demokracijom i ponovnim osmišljavanjem naših društava i načina života, i te će borbe morati izvojevati naša generacija. Optimističan sam da će ljevica postati dovoljno jaka da se odazove zadatku.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.
