Kapitalistička laž o recikliranju

"Do danas je samo 10 posto plastike u svijetu reciklirano. Plastika koja završi u kantama za recikliranje već se trideset godina naprosto premješta po cijelom svijetu, prodaje u zemlje poput Kine ili Indonezije, koje jednako tako ne uspijevaju reciklirati ovaj materijal, koji se zato prodaje dalje. Plastika se na kraju baca na odlagališta otpada ili u ocean, gdje postoje prave planine plastike koje sežu sve do najvećih dubina, a pronađena je i u uzorcima ljudske krvi te plućnog tkiva."

Recikliranje, 5. travnja 2005. godine (izvor: Andy Arthur @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Svi znamo da bismo trebali reciklirati plastiku. U školi, kod kuće i na radnom mjestu uče nas trima R: „reduciraj, ponovno upotrijebi, recikliraj“ (reduce, reuse, recycle). Od malih nogu učimo odvajati plastiku iz otpada pomoću trokuta za recikliranje i iznositi plave kante na pločnik jednom tjedno jer to može pomoći u borbi protiv onečišćenja, posebice onečišćenja oceanâ. Naučili su nas da svi možemo biti dio rješenja – samo ako recikliramo.
 
Međutim, problem je u tome što recikliranje plastike nije i nikada nije bilo održivo rješenje za onečišćenje. Kao što je nedavno objašnjeno u ekspozeu NPR-a i Frontlinea, industrija recikliranja od svog je početka izgrađena na laži: da se plastika može reciklirati i da će se reciklirati. Zašto? Prije svega, kako bi se prodalo što više plastike. Drugim riječima, recikliranje nije održiv sustav gospodarenja otpadom u ogromnim razmjerima, nego reklamna strategija.
 

Plastika i fosilna goriva

Plastika je masovno ušla na američko tržište tijekom 1950-ih. Prema Upravi za energetske informacije (Energy Information Administration, EIA), „plastika se proizvodi od prirodnog plina, sirovina dobivenih preradom prirodnog plina i sirovina dobivenih rafiniranjem sirove nafte“. Prodaja plastike stoga predstavlja značajan izvor prihoda za velike naftne kompanije. Međutim, naftna industrija je početkom 1980-ih naišla na problem: nije prodavala dovoljno plastike da bi ostvarivala profit. Istraživanje unutar naftne industrije, koje je prije dvije godine otkrio NPR, otkriva jedan od razloga zbog kojih je tome tako: plastika se u svijesti potrošača poistovjećivala s onečišćenjem. Ljudi nisu htjeli kupovati proizvode za koje su znali da će naprosto završiti u okolišu, u njihovom susjedstvu ili u vodoopskrbnom sustavu.
 
Istovremeno su se na lokalnoj, državnoj i saveznoj razini predlagali zakoni koji bi regulirali korištenje plastike i ograničili efekte onečišćenja plastikom na okoliš. To je predstavljalo veliki problem za izvor profita velikih naftnih kompanija.
 
Direktori naftnih kompanija stoga su u nizu sastanaka upravnih odbora došli do rješenja: promijenit će način na koji se plastika plasira na tržište. Ako ljudi misle da se plastika može reciklirati, ako misle da se recikliranjem mogu boriti protiv onečišćenja, onda će kupovati još više plastike.
 
Problem je u tome što je plastiku nevjerojatno teško – čitaj: neisplativo u kapitalizmu – reciklirati. Plastika nije jednoličan materijal. Postoji mnogo različitih tipova plastike, koji se moraju razvrstati i rastaviti prije preoblikovanja i ponovne upotrebe, što je sam po sebi kompliciran proces. Nadalje, plastični materijali degradiraju svakom ponovnom upotrebom. Ukratko, jeftinije je proizvesti novu plastiku iz nafte nego reciklirati staru plastiku.
 
Kapitalizmom upravljaju pojedinci isključivo radi ostvarivanja profita; oni moraju osigurati tržišnu održivost svojih tvrtki. Stoga su naftni direktori 1990-ih pokrenuli reklamnu kampanju vrijednu 50 milijuna dolara koja je poslala jasnu poruku: plastika se može reciklirati, lako se reciklira i stoga ne predstavlja opasnost za okoliš. Nadalje, odgovornost za zaštitu okoliša leži na „nama“, tj. podjednako na radnicima i kapitalistima.
 
Industrija je potom uložila u „proizvode za dobar osjećaj“, kao što su neprofitne organizacije, kampanje za podizanje svijesti i postrojenja za recikliranje. Istovremeno je lobirala vladu da postavi trokut na svu plastiku, neovisno o tome može li se istu reciklirati i stvarala različita „vijeća za plastiku“ – think tankove i istraživačka tijela – s naftnim novcima. I uspjelo joj je. Proizvodnja plastike i profitabilnost ove industrije naglo su porasli u idućih trideset godina. Ne samo da su lokalne, državne i savezne vlade nasjele na ovaj trik, već su im se u tome pridružili i ekološki aktivisti poput Greenpeacea, promičući recikliranje kao način borbe protiv onečišćenja oceanâ koji se temelji na individualnom izboru. Danas je bacanje plastike u plavu kantu mišićni refleks.
 
Međutim, kao što tvrtke poput Exxona, DuPonta, Dowa i drugih znaju od samog početka: recikliranje ne funkcionira zato što nije profitabilno. Nijedno od desetak postrojenja za reciklažu koje je NPR istražio nije se održalo dulje od jednog desetljeća. Do danas je samo 10 posto plastike u svijetu reciklirano. Plastika koja završi u kantama za recikliranje već se trideset godina naprosto premješta po cijelom svijetu, prodaje u zemlje poput Kine ili Indonezije, koje jednako tako ne uspijevaju reciklirati ovaj materijal, koji se zato prodaje dalje. Plastika se na kraju baca na odlagališta otpada ili u ocean, gdje postoje prave planine plastike koje sežu sve do najvećih dubina, a pronađena je i u uzorcima ljudske krvi te plućnog tkiva.
 
Naravno, ova laž je učinila čuda za bilancu ovih tvrtki: naftna industrija zarađuje 400 milijardi dolara godišnje od proizvodnje i prodaje plastike. Trenutno ulaže u još veću proizvodnju plastike, kladeći se na činjenicu da će buduće profite prije ostvarivati na plastici negoli na nafti i plinu, kako potražnja za električnim automobilima i kamionima bude rasla.
 

Zaštita okoliša bez klasne borbe ne vodi nikamo

Kao što smo istaknuli i ranije, etička ili zelena potrošnja nije pravo rješenje za probleme globalnog okoliša. Ovakva „rješenja“ ne predstavljaju nikakav rizik za kapitalizam, tj. za bilancu kapitalista koji posjeduju i kontroliraju upravo one industrije koje najviše zagađuju. Laž o recikliranju samo je jedan od primjera ove kobne mane zaštite okoliša utemeljene na potrošačkim odlukama. Avioprijevoznici koji lete praznih zrakoplova kako bi sačuvali mjesta u zračnim lukama i naftne kompanije koje spaljuju plin koji ne mogu prodati, su neki od drugih primjera.
 
Ako kapitalistima recikliranje nije profitabilno, onda bi industrije recikliranja, plastike i nafte trebale biti preuzete u javno vlasništvo i djelovati pod demokratskom radničkom i javnom kontrolom. No ne bismo se trebali zaustaviti na tome. Većina svjetskog onečišćenja dolazi iz same industrije – kompanije s liste Fortune 500 glavni su krivci. Samo stotinu tvrtki odgovorno je za 71 posto svih globalnih emisija stakleničkih plinova od 1988. godine. Ove tvrtke treba nacionalizirati i upravljati njima pod demokratskom kontrolom radnika, u skladu s okolišem.
 
Budući da demokrati i republikanci predstavljaju kapitaliste, oni ne mogu biti dio rješenja. Samo radnička partija i radnička vlada mogu početi rješavati ovu katastrofu racionalnim i demokratskim planiranjem ekonomije, utirući put svjetskom socijalizmu i ekološkoj održivosti.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.






Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve