Migranti_ce otvaraju prostore mobilizacije

O nizu problemskih pitanja vezanih uz proliferaciju granica kao instrumentalnih za tržište rada u kapitalizmu, simultanu proizvodnju roda, rase i klase kao neizostavnih parametara klasne analize i politike, važnosti materijalističke politike identiteta i ljudskih prava, te momentumu koji radničkim borbama daju migranti_kinje, razgovarali_e smo s talijanskim političkim teoretičarem i aktivistom Sandrom Mezzadrom.

Demonstracije pod egidom „Refugees Welcome means Equal Rights for all“ („Dobrodošlica izbjeglicama znači jednaka prava za sve“) u Hamburgu, Njemačka, 14. studenog 2015. godine (izvor: Rasande Tyskar @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)

Možete li objasniti koncept međunarodne podjele rada u kontekstu proliferacije granica, čime se bavite u knjizi Border as Method, or, the Multiplication of Labor (2013) (Granica kao metoda, ili, o multiplikaciji rada) koju ste napisali s Brettom Neilsonom?

Koncept međunarodne podjele rada ima dugu povijest i usmjeren je na geografsko tumačenje odnosa između različitih oblika rada te između različitih ekonomskih specijalizacija. Postoji mnogo varijanti koncepta međunarodne podjele rada. Primjerice, jedna od njegovih vrlo utjecajnih verzija nastala je u okviru teorije svjetskih sistema, u artikulaciji teoretičara poput Immanuela Wallersteina i Giovannija Arrighija, koji su uveli pojmove centra, periferije i poluperiferije.
 
Međunarodna podjela rada i dalje je validan koncept za razumijevanje razvoja i organizacije proizvodnje u suvremenom svijetu, no istovremeno sam uvjeren da njegovo suviše rigidno tumačenje može navesti na krivi trag. Tijekom proteklih nekoliko desetljeća proživjeli smo geografska previranja i poremećaje koji su preoblikovali globalne lance proizvodnje i globalni krajolik proizvodnje, zbog čega su odnosi između centra i periferije postali puno fluidniji, a ponekad čak i neuhvatljivi.
 
Međunarodna podjela rada uvijek je uzimala nacionalne države kao svoju glavnu analitičku referencu. Međutim, proteklih godina postaje sve teže pristupati ovoj problematici iz takve perspektive. Pružit ću samo jedan primjer – u Indiji ćemo pronaći sve moguće oblike organizacije i eksploatacije rada. Stoga je vrlo teško uzeti državu poput Indije kao primjer homogene referentne točke za rekonstrukciju međunarodne podjele rada.
 
Iz tog sam razloga s Brettom Nielsenom u zajednička razmatranja uveo koncept multiplikacije rada, kao neku vrstu nadopune analizi globalne podjele rada. Možemo to zorno prikazati upravo na primjeru Indije. Unutar omeđenih teritorijalnih jedinica svjedočimo procesima multiplikacije i ekspanzije različitih oblika rada, što u određenom smislu komplicira analizu situacije na tom konkretnom teritoriju.
 

Analizirate granice s obzirom na proizvodnju radne snage kao robe. Koja je uloga roda i rase unutar graničnih režima? Koliko su vam korisni uvidi marksističkih feministkinja koje pristupaju ovoj tematici na podlozi unitarne teorije i teorije socijalne reprodukcije?

U knjizi koju sam napisao s Brettom Nielsenom razmatram proizvodnju radne snage kao robe iz perspektive feminističke teorije socijalne reprodukcije, ali i antirasističkih te antikolonijalnih teorija. Granice imaju iznimno važnu ulogu u reprodukciji radne snage kao robe. Bez granica ne postoji tržište rada. Istovremeno je bitno naglasiti da je tijekom proteklih godina odnos između granica i tržištâ rada postao puno složeniji. Tržišta rada nacionalnih država sve su više ispresijecana procesima koji ne nastaju unutar države.
 
Radna snaga je za mene iznimno važan koncept, koji, naravno, preuzimam od Marxa. Pojednostavljeno rečeno, pokušavam ga problematizirati čak i onkraj Marxa, naglašavanjem važnosti odnosa između radne snage i tijela kao spremnika radne snage. Marx prilično jasno napominje da je radna snaga pohranjena unutar živućeg tijela. No, bio je sklon tumačenju tijela kao svojevrsnog neutralnog spremnika radne snage. Feminističke i antirasističke teorije pomažu nam uvidjeti da tijelo uopće nije neutralan spremnik radne snage. Pomažu nam politizirati tijelo zrcaljenjem duge povijesti društvenih borbi, osobito onih feminističkih i antirasističkih koje su politizirale tijelo.
 
Ne tvrdim da granica ima važnu ulogu samo u proizvodnji radne snage, nego da je važna i njezina uloga u proizvodnji tijela kao spremnika radne snage. Drugim riječima, granica ima i vrlo važnu ulogu u proizvodnji roda i rase.
 

Identitetsku politiku i episteme često se kritizira zbog zanemarivanja materijalne osnove reprodukcije nositelja_ica partikularnih identiteta kao pripadnika_ca određene klase. No, je li moguće zamisliti klasnu poziciju koja bi bila lišena identitetskih označitelja, kao i njihove situiranosti u društvu?

Slažem se s radikalnom kritikom identitetske politike. Međutim, istovremeno smatram da identitetska politika adresira problem koji ne možemo olako zanemariti. Kritika identitetske politike koja reafirmira ideju homogene radničke klase iznimno je problematična. Upravo je različitost pitanje o kojemu moramo dobro promisliti. Identitetska politika problematična je zato što kristalizira razlike, dok ih zapravo treba promatrati kao nit vodilju za otvaranje politike prema uvažavanju heterogenosti koja je u današnje vrijeme konstitutivna za klasu.
 
Za mene je ovo iznimno važna poanta – treba promišljati o klasi kroz različitost. Pridržavamo li se toga, ideja podređivanja primarne klasne kontradikcije sekundarnim kontradikcijama roda ili rase, nestaje kao takva. Naime, suočeni smo sa simultanom proizvodnjom klase, roda i rase. Moramo osmisliti klasnu politiku unutar i protiv ove simultane proizvodnje, klasnu politiku koja će biti u stanju aktivno se baviti razlikama, odnosno iznimnom heterogenošću kompozicije suvremenog živog rada u mnogim dijelovima svijeta, ne samo na takozvanom globalnom Sjeveru.
 

Možete li formulirati materijalističku kritiku koncepta ljudskih prava, uzimajući u obzir ne samo prvu, već i drugu te treću generaciju ljudskih prava, koje normativno proširuju njihov domet i na ekonomska te ekološka pitanja?

Problemi s ljudskim pravima prvenstveno su povezani s normativnim temeljima ljudskopravaških diskursa. Tijekom povijesnog razvoja pravâ u općem smislu, možemo razlikovati više vrsta prava. Uzmimo samo u obzir dobro poznati rad Thomasa Marshalla iz kasnih 1940-ih, njegova predavanja o državljanstvu i klasi u kojima razlikuje građanska, politička i socijalna prava. Već je u tom radu iz 1949. godine bilo jasno da se pokret za prava posvetio i socijalnim te ekonomskim dimenzijama.
 
Tijekom narednih desetljeća svjedočili smo i trećem pokretu za prava, posvećenom problemu okoliša, ali i pitanju generacijskih prava. Ljudska prava prate ovaj opći pokret za prava, iako je važno napomenuti da se barem od 1980-ih suočavamo s određenom vrstom otpora unutar ovog pokreta.
 
Materijalistička kritika pravâ općenito, kao i ljudskih prava konkretno, prije svega mora zahvatiti materijalnost pravâ. U pozadini pokreta za prava djeluju materijalne silnice. Vode se borbe, postavljaju se zahtjevi. Ovo je prva važna poanta. U drugom potezu valja reagirati protiv svakog pokušaja razdvajanja pravâ od te materijalnosti i svođenja pravâ na normativnost.
 
U današnje je vrijeme razvoj ljudskih prava, ako ga razmatramo s obzirom na njegovu materijalnost, sastavni dio razvoja društvenih borbi. U migrantskim, ali i radničkim borbama, zazivanje prava, pa čak i ljudskih prava, vrlo je uobičajeno. Dakle, ne možemo to naprosto odbaciti. No, ponavljam, poanta je u tome da ne apsolutiziramo normativnu dimenziju prava i ne mislimo kako je ona sama po sebi u stanju proizvesti realne transformacije.
 

Koje su granice ideje univerzalnog državljanstva i kako biste je usporedili s konceptom univerzalnog državljanstva koje predlaže David Harvey – dodjeljivanja prava i obveza svima koji se nalaze u određenom gradu? Na koji bismo način trebali operacionalizirati političke i društvene institucije kako bi se udovoljilo ovim univerzalističkim impulsima?

Univerzalno državljanstvo može označavati mnogo različitih stvari. Prvo značenje je državljanstvo bez granica, državljanstvo za sve, bez iznimaka. U pogledu takvog poimanja univerzalnog državljanstva mogu naprosto ponoviti ono što sam već napomenuo o normativnim temeljima ljudskih prava. Povijesno govoreći, državljanstvo je uvijek ovisilo o postojanju granica. Drugim riječima, uvijek je imalo isključujuću dimenziju. Opreka između državljanina i stranca predstavlja konstitutivno mjesto u povijesti europskog i zapadnjačkog poimanja državljanstva.
 
Istovremeno treba naglasiti da je povijest državljanstva također bila obilježena težnjom ka prevladavanju specifičnih ograničenja i isključenja. Iz povijesti, ali i sadašnjosti državljanstva razvidno je da postoji jaz između institucionalnog, pravnog okvira državljanstva i pokreta koji su se borili za državljanstvo (koji su uključivali i nastavljaju uključivati prvenstveno one subjekte koji su iz državljanstva djelomično ili potpuno isključeni). Prisjetimo se samo borbi žena ili radnih ljudi za politička prava državljanstva između 19. i 20. stoljeća. Ovi subjekti bili su barem djelomično konstruirani kao isključeni iz državljanstva. Iz ove perspektive mnogi razmatraju i borbe sans-papiersa, odnosno današnjih migranata koji su ilegalizirani s obzirom na status državljanstva.
 
Međutim, ovo nije isto što i zagovaranje univerzalnog državljanstva bez granica. Ovo je pokušaj da se uzmu u fokus i naglase tenzije koje konstituiraju državljanstvo, te da ih se učini politički produktivnima. U pitanju je materijalna napetost, koja se ne može razriješiti normativno.
 
David Harvey ima nešto drugo na umu kada govori o državljanstvu zasnovanom na boravištu. Prvenstveno se okreće gradovima, urbanim prostorima, zagovarajući teoriju i praksu državljanstva koje obuhvaća sve one koji borave u određenom gradu ili urbanom prostoru, neovisno o njihovom pravnom statusu. To je prilično zanimljiv pristup, iako nije ništa previše novo – naime, mnogi ljudi barem od 1990-ih ulažu napore prema tome da se državljanstvo odvoji od nacionalnosti i utemelji na elementu boravišta. Primjerice, u vezi s tim važan je rad Étiennea Balibara, da spomenem samo jedno ime.
 

Do kakvih kontradikcija dolazi kada univerzalistički projekt uklopi svoju borbu isključivo u okvire buržoaske politike te unutar ograničenja kapitalističkog realizma?

Neki tvrde da je ideja državljanstva buržoaska ideja, a sama politika borbe za stjecanje državljanstva buržoaska politika. Iskreno, ambivalentan sam prema takvim kritikama – s jedne strane, uvjeren sam da je ideja državljanstva strukturirana oko niza tenzija koje se mogu politički interpretirati i razvijati tako da vode onkraj buržoaske politike.
 
S druge strane, svjestan sam činjenice da sâmo državljanstvo ima logiku kojoj nije toliko jednostavno umaći i koja je nedvojbeno sastavni dio buržoaske politike, kako povijesno, tako i u današnje vrijeme. Stoga je moj prijedlog borba unutar državljanstva i protiv državljanstva. Otvaranje državljanstva prema njegovim granicama, onkraj kojih možda postoji politika koja nije buržoaska, koja ne osigurava potporu kapitalističkom realizmu.
 

Je li sindikalni pokret kadar odgovoriti na transformacije u svijetu rada i kakve su još opcije na raspolaganju radnicima_ama u borbi?

Sindikalizam se općenito, osobito u Europi i na Zapadu, ali i na drugim mjestima u svijetu, temelji na vrlo specifičnom razumijevanju rada. Sindikati su u osnovi i dalje strukturirani oko iskustava, svijeta značenja, vrijednosti, boli i patnje industrijskih radnika_ca. Iako ta radna snaga još uvijek postoji, i nastavit će postojati, industrijski radnik_ca više nije paradigmatska figura oko koje je moguće uspostaviti opću reprezentaciju rada.
 
Danas se suočavamo s potpuno novim nizom poslova koji iziskuju i potpuno drukčiju vrstu razumijevanja rada. Suočavamo se i s drukčijom pozicijom rada u životnim iskustvima ljudi. Sindikati imaju mnogo problema, i nailaze na mnoge poteškoće u odgovaranju na takve izazove, čak i kada to pokušavaju učiniti. Postoji mogućnost da je sama forma sindikata prepreka, stoga danas svjedočimo porastu i širenju različitih oblika radnih organizacija, primjerice, grassroots organizacija i praksi kooperativne uzajamnosti. Sve je to simptomatično za ogromne transformacije koje su preoblikovale svijet rada u proteklih četrdeset godina, a ne tek odnedavno. Očito je da još uvijek nismo iznašli formu koja bi bila kadra na njih učinkovito odgovoriti
 

U svojim radovima iznova razmatrate i historizirate ideju dualne moći, nazivajući je konstantnom političkom formulom. Kako pristupiti ideji dualne moći u suvremenom kapitalizmu?

Moje razmatranje dualne moći striktno je povezano s pokušajem promjene okvira analize države u današnje doba. Bavim se time u novoj knjizi koju sam napisao s Brettom Nielsenom, The Politics of Operations (Politika operacija), u kojoj, između ostalog, propitujemo je li moguće zamisliti državu kao centralno mjesto politike oslobođenja, politike radikalne transformacije.
 
Ne pristupamo tome na apstraktan način – pokušali smo mapirati najvažnija iskustva ljevice s državom tijekom proteklih 15-20 godina. Razmatramo što se dogodilo u Grčkoj i u Španjolskoj s Podemosom. No, prije svega, osvrćemo se na dugo desetljeće takozvanih novih progresivnih vlada u Latinskoj Americi. Proučavamo što se dogodilo u Boliviji, Argentini, Brazilu i Venecueli. Promišljamo o političkom ciklusu koji je okončan, neovisno o činjenici da mandati nekoliko progresivnih vlada još uvijek traju, i neovisno o aktualnoj situaciji u Venezueli. Tijekom ovog ciklusa, ljevica se nalazila na vlasti u mnogo latinoameričkih zemalja i pokušala je pomoću države pogurati transformacijske procese koji su bili realni i ostavili dubok trag, osobito kada je adresirala pitanja poput kolonijalnog nasljeđa s obzirom na poziciju autohtonog stanovništva u zemljama kao što su, primjerice, Bolivija i Ekvador.
 
Uspjeh i učinkovitost tih vlada ovisili su o dvije ključne pretpostavke. Kao prvo, o procesu regionalne integracije, koji su naročito promicale ličnosti poput Huga Cháveza i Lule, uglavnom percipirane kao suprotni polovi latinoameričkog političkog spektra. Tijekom prvih godina sve do 2008./2009. postojali su projekti infrastrukturne integracije i koordiniranja politika različitih progresivnih vlada. To je bilo ključno uporište njihova uspjeha. Druga pretpostavka sastojala se u činjenici da je većina ovih vlada eksperimentirala s održavanjem odnosa prema društvenim pokretima koji se temeljio na uvažavanju njihove autonomije. Ova su dva preduvjeta nestala do kraja prvog desetljeća 21. stoljeća, razotkrivši istinu o krizi tih vlada.
 
Naravno, ovaj drugi preduvjet umnogome je povezan s dualnom moći. Na nešto općenitijoj razini, iz naše analize latinoameričkih vlada dospjeli smo i do zaključka da današnja država nije dovoljno moćna da se suprotstavi suvremenom kapitalizmu. Nedvojbeno je potrebna i neka druga moć, koja se generira izvan države. Kroz razmatranje koncepta dualne moći pokušavamo dokučiti na koji bi se način ta druga moć mogla uspostaviti i razvijati. U današnje vrijeme mnogi rade i promišljaju u tom smjeru, čak i autori koji nisu toliko radikalni, poput Pierrea Rosanvallona, francuskog historičara koji piše o kontrademokraciji. Ideja dualne moći ili kontra-moći danas bi trebala biti krucijalno pitanje na našoj agendi.
 

Čemu pripisujete nedavni uspjeh stranke Lega u Italiji? Na koji se način desnica u Italiji pozicionirala u društvenom polju – ima li pokušaja izgradnje paralelnih struktura snabdijevanja za „etnički zaslužne“ ili se služe nekom drugom strategijom?

Prije svega, trebamo se osvrnuti na promjenu imena stranke iz Lega Nord (Sjeverna liga) u Lega (Liga). Salvini je izabran za čelnika Sjeverne lige krajem 2013. godine, kada je stranka bila u dubokoj krizi, i reorganizirao ju je u Ligu prema modelu Nacionalnog fronta u Francuskoj. Danas je Liga nacionalna stranka koja uživa ogromnu podršku korištenjem manipulativne retorike i prebacivanjem krivnje za društvene probleme na migrante. U potonjem leži ključ za razumijevanje njezina uspjeha.
 
Također, moramo imati u vidu da je Liga trenutno na vlasti s još jednom strankom, Movimento cinque stelle (Pokretom Pet zvjezdica). Odnosi između dva politička aktera vrlo su konfliktni, i teško je reći hoće li ova vlada nadživjeti europske izbore. Otkako je prije godinu dana formirana vlast, traje neprestana izborna kampanja, kontinuirano izvanredno stanje, a o socijalnim i ekonomskim politikama ove vlade teško je promišljati zato što su iznimno neodređene.
 
Istovremeno, treba napomenuti da se Salvini proteklih mjeseci, kao što je to činio i ranije, služi elementima fašističke retorike, pridajući usto legitimitet djelovanju neofašističkih skupina koje nisu izravno povezane s Ligom, ali čine iznimno važan, konstitutivni element onoga što nazivam Salvinijevom koalicijom. Salvini je na osebujan način legitimizirao određene aspekte fašističkog diskursa i inkorporirao ih u vlastitu retoriku, što nije marginalni aspekt njegova uspjeha.
 

Na koje su načine migrantske radnice i radnici danas uključeni u društvene i radničke borbe?

Teško je ponuditi općeniti odgovor na ovo pitanje. I sam ponekad imam sklonost govoriti o migracijama i migrantima kao da je riječ o homogenoj skupini. Međutim, potrebno je imati pred očima različite pozicije, iskustva i reakcije koje oblikuju polje migracija. Ljudi su skloni doživljavati migrante kao pokornije i spremnije na prihvaćanje podređenosti upravo zbog njihova migrantskog statusa. To može vrijediti u nekim okolnostima, no zasigurno ne vrijedi u svim okolnostima.
 
Primjerice, migranti_ce su protagonisti_ce nekih od najradikalnijih društvenih i radničkih borbi u Italiji tijekom proteklih nekoliko godina. Ograničit ću se na tri primjera – dvije radničke i jednu društvenu borbu.
 
Društvena borba je borba za stambeni prostor. U velikim talijanskim gradovima, od Rima do Milana, proteklih godina svjedočimo novom valu silovitih borbi za stanovanje, u koji ulaze i brojni slučajevi zauzimanja ogromnih zgrada. Pritom se radi o migrantskim borbama. Bore se i Talijani, međutim, u određenom smislu oni ulaze u mobilizacijski prostor koji su otvorili migranti.
 
Prvu od dvije radničke borbe vode migrantski najamni radnici_ce u agrikulturi, osobito na jugu zemlje. Riječ je o borbi u kojoj se suprotstavljaju uvjetima iznimno teške hipereksploatacije koju provode zemljoposjednici, ali i čitav niz posrednika čija je uloga novačenje migranata itsl. Tijekom protekle dvije-tri godine svjedočimo kontinuitetu društvenih borbi i organiziranja na poljima u južnoj, a ponekad i u sjevernoj Italiji.
 
Druga radnička borba odvija se u sektoru logistike, odnosno u skladištima giganata poput TNT-a i sličnih. Na sjeveru Italije locirano je mnogo logističkih skladišta, u kojima je radna snaga 99 posto migrantska. Ovim skladištima često upravljaju i zadruge. Proteklih smo godina svjedočili ciklusu divljih štrajkova, radikalnih borbi u logistici, čiji su protagonisti_kinje bili_e migrantski_e radnici_e, uglavnom iz sjeverne Afrike. Ove su borbe otvorile prostor u kojem je borba postala moguća, primjerice, u skladištu Amazona u Piacenzi, gdje je radna snaga mahom talijanska.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.






Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.
  • 9. listopada 2023. Kad ti petsto zakonskih prijedloga radi o glavi Liberalna i neoliberalna legislativa te pravni okviri, kako u Europi tako i Americi, očekivano, uspješno i brzo apsorbiraju ultrakonzervativne pritiske i transfobnu artikulaciju koja direktno utječe na trans populaciju. Donose se diskriminatorni zakoni koji zatiru prava jedne društvene skupine i u sebi sadržavaju opasne eradikcionističke elemente koji prijete genocidnim nasiljem.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve