Thomas Paine, najgorljiviji kritičar britanske krune u povijesti

"Ideja da postoji inherentna plemenitost kraljevske obitelji, napisao je Paine, potpuna je besmislica. „Kada bismo mogli skinuti tamni pokrov antiknosti i trasirati ih do njihovog prvog uspona, više je nego vjerojatno da bismo uvidjeli kako prvi od njih nije ništa bolji od glavnog lupeža neke nemirne družine, čiji su mu divlji maniri ili nadmoć u suptilnosti pribavili titulu glavnog među razbojnicima; i koji je, povećavajući svoju moć i šireći svoje pustošenje, izazvao strahopoštovanje kod tihih i bespomoćnih, koji bi kupovali vlastitu sigurnost čestim prilozima.“"

„Noćna napast Toma Painea“, karikatura Jamesa Gillrayja, 10. prosinca 1792. godine. Satira je komentar na britansko suđenje Thomasu Paineu u odsustvu. 8. prosinca 1792. proglašen je krivim zbog klevete. Na crtežu Paine leži u krevetu i sanja o sudskom procesu. (izvor: The Metropolitan Museum of Art, preuzeto prema Public domain licenci)
Američka revolucija bila je inspirirana nemilosrdnom kritikom britanske monarhije. Zašto sada prestati?



Otkako je objavljena vijest o smrti Elizabete II u dobi od devedeset i šest godina, američki društveni mediji preplavljeni su odavanjem počasti, memovima i nemilosrdnim sprdnjama na račun preminule kraljice – od kojih su potonja nekima zasmetala.
 
Jeff Bezos, glavni izvršni direktor Amazona, koji je pomogao modernizirati carstvo za korporativno doba, doživio je uvredljivim to da je profesor lingvistike Uju Anya opisao pokojnu kraljicu kao monarhinju „lopovskog, silovateljskog, genocidnog carstva“.
 
„Ovo je čovjek koji navodno radi na tome da učini svijet boljim mjestom? Ne bih rekao. Zapanjujuće.“, reagirao je Bezos na Twitteru. Čini se da se Twitter slaže; njegovi su moderatori izbrisali Anyinu objavu.
 
Bezosu i drugim američkim rojalističkim ulizicama dobro bi došao podsjetnik da Anya ima srodnu dušu među ocima utemeljiteljima – osobito jednom od njih. Nitko se nije toliko divljački obrušio na englesko prijestolje kao Thomas Paine, pisac i urednik iz osamnaestog stoljeća, čiji je pamflet od četrdeset sedam stranica Zdravi razum (Common Sense) postao viralan u američkim kolonijama kada je objavljen u siječnju 1776. godine.
 
Dio popularnosti Paineove proze bila je kritička oštrica njegovih stavova o matičnoj zemlji, koji danas zvuče poput zajedljivih tweetova.
 
U Zdravom razumu naziva engleskog kralja Georgea III „kraljevskim siledžijom Velike Britanije“, koji je „zlokobno prekršio svaku moralnu i ljudsku obvezu, pogazio prirodu i savjest pod svojim nogama, te postojanim i konstitutivnim duhom drskosti i okrutnosti priskrbio sebi sveopću mržnju.“
 
Paine nije prezirao samo jednog konkretnog britanskog vladara, već monarhe općenito.
 
„Ima nešto krajnje smiješno u sastavu monarhije“, napisao je. „Ona najprije isključuje čovjeka iz sredstava informiranja, da bi ga potom osnažila da djeluje u slučajevima kada je potrebna najviša prosudba. Pozicija u kojoj se nalazi kralj odvaja ga od svijeta, dok posao kralja zahtijeva od njega da ga temeljito poznaje; stoga različiti dijelovi, neprirodnim suprotstavljanjem i uništavanjem jedan drugoga, dokazuju da je čitava ličnost apsurdna i beskorisna.“
 
Apsurdna, beskorisna – čak i zla. Monarhija je „najuspješnija izmišljotina za promicanje idolopoklonstva koju je Đavo ikada ustanovio“.
 
Ideja da postoji inherentna plemenitost kraljevske obitelji, napisao je Paine, potpuna je besmislica. „Kada bismo mogli skinuti tamni pokrov antiknosti i trasirati ih do njihovog prvog uspona, više je nego vjerojatno da bismo uvidjeli kako prvi od njih nije ništa bolji od glavnog lupeža neke nemirne družine, čiji su mu divlji maniri ili nadmoć u suptilnosti pribavili titulu glavnog među razbojnicima; i koji je, povećavajući svoju moć i šireći svoje pustošenje, izazvao strahopoštovanje kod tihih i bespomoćnih, koji bi kupovali vlastitu sigurnost čestim prilozima.“
 
Za Painea nije bila slučajnost da su zemlje bez kraljeva manje ratovale. „Ponos kraljeva ono je što čovječanstvo dovodi u zbrku“, primijetio je. Dio te zbrke, tvrdio je, sastoji se u ludoriji rodovskog nasljeđivanja. „Priroda to ne odobrava; inače to ne bi toliko često činila ridikuloznim, dajući čovječanstvu magarca umjesto lava.“
 
Zbog ovakve rečenice Paine je 2022. godine lako mogao biti otkazan („Onaj tko se ne usuđuje vrijeđati, ne može biti iskren“, jednom je odgovorio svojim kritičarima), ali 1776. godine Zdravi razum bio je ključan za inspiriranje Američke revolucije.
 
„Bez pera autora Zdravog razuma“, jednom je priznao John Adams, „Washingtonov mač bio bi uzalud podignut.“





Ryan Zickgraf je novinar iz Atlante.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.






Vezani članci

  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve