Zaboravljeni revolucionar: Thomas Spence o spašavanju zajedničkog dobra

"Kada narod stvara zemljoposjednike, stvara čitavu svitu nasljednih tirana i ugnjetavača, kojima nisu dovoljni njihovi gospodski prihodi od rente, već se upinju doći i na vlast te je razdijeliti među sobom, primajući za funkcije koje u njoj obnašaju ogromne plaće, kao da su siromasi; tako da zbog najamnina koje budalasti ljudi budalasto plaćaju za ništa, jadno tupo magare narod biva natovareno s dva para košara."

Grafika na naslovnici zbirke Radical State Papers (1820), posvećene satiriziranju i ismijavanju radikalnih ideja, prikazuje Thomasa Spencea ispred „svinjskog mnoštva“, na podiju s Henryjem „Oratorom“ Huntom i personifikacijama onodobnih radikalnih časopisa Black Dwarf i Pigs' Meat (izvor: Thomas Spence Society)
„Kada narod stvara zemljoposjednike, stvara tirane i ugnjetavače“

Thomas Spence (1750-1814) danas je gotovo zaboravljen, ali je u vrijeme Francuske revolucije bio jedan od najpoznatijih mislilaca i aktivista lijevog krila radikalnog demokratskog pokreta u Engleskoj. U Red Round Globe Hot Burning, Peter Linebaugh opisuje ga kao „najdosljednijeg među komunistima zajedničkog dobra iz 1790-ih“. Njegov utjecaj nastavio se i nakon njegove smrti: Parlament je 1817. godine zabranio političke klubove koji su podržavali njegova stajališta, čime je spensizam postao jedina politička ideologija koja je ikada bila zabranjena u Engleskoj.

 

Godine 1775., ogorčen nepravdom parlamentarnog ograđivanja zemlje u Yorkshireu, počeo se zalagati za zajedničko vlasništvo nad cjelokupnom zemljom i decentraliziranu vladu utemeljenu u župama. S vremenom je nadogradio ono što se uvriježilo pod nazivom Spenceov plan, ponajviše zalažući se za univerzalno pravo glasa za muškarce i žene. Najcjelovitija izjava bio je Ustav savršenog Commonwealtha (The Constitution of a Perfect Commonwealth, 1798), u kojem je modificirao demokratski ustav koji su 1793. godine predložili jakobinci, dodajući odredbe kojima se osigurava da „Svi ljudi … imaju trajno vlasništvo i pravo na zemlju i njezine prirodne proizvode“.

 

Bio je član Londonskog dopisnog društva (London Corresponding Society) i više puta zatvaran tijekom 1790-ih zbog objavljivanja i prodavanja radikalne literature, uključujući Prava čovjeka Toma Painea i svoja vlastita djela. Kao odgovor na reakcionarnu osudu Edmunda Burkea protiv „svinjskog mnoštva“, objavio je popularni časopis, Pig’s Meat (Svinjsko meso), koji je podržavao Francusku revoluciju i pozivao na svrgavanje i eksproprijaciju britanske aristokracije. Bio je iznimno kritičan prema Paineu i drugim demokratima koji su podržavali političku, ali ne i ekonomsku jednakost.

 

Slijede ulomci iz Kraja ugnjetavanja (The End of Opression, 1795), u kojima Spence odgovara mladom čovjeku na neka pitanja. Nakon što se većina ljudi opredijeli za provođenje Plana, pita mladić, koja će biti „najjednostavnija metoda da se to učini, i to s najmanje krvoprolića?“

 

Spence odgovara:

 

Pretpostavimo da u zemlji koja je pripremljena na takvu stvar postoji nekoliko tisuća srčanih, odlučnih, dobro naoružanih ljudi pod upravom časnika, kao i odbor poštenih, rezolutnih, inteligentnih ljudi koji će djelovati kao privremena vlada i usmjeravati svoje akcije prema odgovarajućem cilju.

 

Ovaj bi odbor mogao objaviti manifest ili proglas, usmjeravajući ljude u svakoj župi da po njegovu primitku smjesta preuzmu u posjed cjelokupnu zemljišnu imovinu unutar svog okruga i postave je pod upravu odbora kojeg će imenovati, u ime stanovnika i za njihovo korištenje; svi zemljoposjednici trebali bi bez odlaganja, pod prijetnjom zapljene i zatvora, dostaviti spomenutom župnom odboru sve spise i dokumente koji se odnose na njihova imanja kako bi se smjesta spalili; također bi istovremeno trebali predati spomenutom odboru posljednje uplate zaprimljene od svojih zakupaca, kako bi se uspostavio župni fond za neposrednu uporabu, bez da se na to poziva iscrpljeni narod.

 

Kada bi se ovaj proglas općenito poštivao, stvar bi bila smjesta razriješena; no kada bi se aristokracija podigla na noge da to ospori, ljudi bi morali biti odlučni i očajni, uništavajući ih do korijena te jačajući svoje ruke bogatim konfiskacijama. Tako bi se rat vodio na štetu bogatog neprijatelja, a vojnici slobode, osim puni nade da će sudjelovati u budućem blagostanju zemlje, bili bi postojani i hrabri, jer bi bili dobro plaćeni.

 

Gdje god bi narod preuzeo zemlju u posjed (a to bi svakako trebalo postići što je prije moguće), aristokracija bi bila odsječena od rente kao značajnog resursa, što bi ih ubrzo prizvalo razumu, te bi postali bezopasni koliko i svi drugi ljudi.

 

(…)


 

Dobri učinci takve promjene bili bi uzbudljiviji i tim više oživljujući za izgladnjelu, očajnu djecu opresije negoli bi to bilo dobroćudno i iznenadno proljeće za promrzlu Zemlju nakon duge i teške zime.

 

Pomislite samo na višemilijunske rente koje se danas plaćaju tim samostvorenim nećacima svemogućeg Boga, na zemljišne kamate, koje se doslovno plaćaju ni za što drugo doli za stvaranje gospodara. Kažem vam, samo zamislite da sav taj novac kruži među ljudima, i tamo promiče rad i sreću, kao i sva umijeća i zvanja korisna u društvu; ne bi li ova promjena bila neopisiva?

 

Ovo ne bi bila ni jalova revolucija pukih neproduktivnih prava, za kakva se mnogi zalažu, niti iznenadni i privremeni priljev bogatstva kakav se zadobiva osvajanjem; već neprekidni protok trajnog bogatstva, uspostavljen sistemom istine i pravde, i zajamčen interesima svakog muškarca, žene i djeteta u zemlji.

 

Također, vlada takvog naroda ne bi više mogla biti tlačiteljska. Demokratske župe brinule bi o tome koliko će novca poslati državi da rasipa u svojim poduhvatima. Njihovi senatori, koji ne bi mogli biti zemljoposjednici, pokazali bi se pak mnogo poštenijima i vjernijima služenju svojim biračima od naše današnje toliko hvaljene gospode neovisnog bogatstva.

 

Kada narod stvara zemljoposjednike, stvara čitavu svitu nasljednih tirana i ugnjetavača, kojima nisu dovoljni njihovi gospodski prihodi od rente, već se upinju doći i na vlast te je razdijeliti među sobom, primajući za funkcije koje u njoj obnašaju ogromne plaće, kao da su siromasi; tako da zbog najamnina koje budalasti ljudi budalasto plaćaju za ništa, jadno tupo magare narod biva natovareno s dva para košara.

 

Dakle, tko god je toliko blesavo dobroćudan i odviše velikodušan da plaća najamnine skupini pojedinaca, ne bi se smio iznenaditi ako ga njegovi gospodari na sve načine, pomoću svih sredstava i izgovora pokušaju zadržati u takvom odnosu, dajući dovoljno prostora njegovim liberalnim sklonostima.

 

(Pravopis i kapitalizacija su modernizirani, dodani su prijelomi odlomaka. Cijeli tekst ovog i drugih djela Thomasa Spencea može se pronaći na Marxist Internet Archive.)

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve