Marksizam na velikom platnu

"Perspektiva u kojoj bi film mogao pomoći proletarijatu da postigne takav stupanj klasne svijesti i samosvijesti nije bila bizarna u američkoj kinematografiji prije Hollywooda. Filmski medij tada još nije postao snažni promotor američkog nacionalnog identiteta ili mitologije. Umjesto toga, veliko platno vrvjelo je običnim ljudima u ozbiljnim problemima. Ovaj tipično proleterski milje često je uključivao proširene kritičke komentare o dominantnim institucijama etabliranog društva koje su toliko otežavale život običnim Amerikancima. Šefovi, općenito bogataši, policajci, političari, sudovi, najmodavci, državni službenici i slični, često su prikazivani kao pohlepni, sitničavi, korumpirani, tašti i osvetoljubivi."

Kadar iz filma Aelita, kraljica Marsa, r: Yakov Protazanov, 1924, 111’ (izvor)
Marksistički filmaši, kultura pod marksističkim utjecajem i marksistička teorija već preko stotinu godina vrše ogroman utjecaj na svjetsku filmsku kulturu, iako im se to nerijetko poriče. Borba za kontrolu nad kinematografskim sredstvima za proizvodnju na terenu kulture dio je šire borbe između klasa oko sredstava proizvodnje u cjelini, i razvija se u odnosu na nju. Početkom 20. stoljeća, dok se kapital borio da iznađe načine da novi medij pretvori u profitabilnu robu, radnička klasa je na internacionalnoj razini polagala prava na ovo novo sredstvo kulturne proizvodnje, na načine koje su dominantni oblici historiografije potisnuli.

 

Film se razvijao u kontekstu urbanizacije, širenja industrijalizacije, masovnih komunikacija i masovne kulture. Potonja je imala koristi od više desetljeća radničkih borbi, koje su postupno smanjivale duljinu radnog dana i tjedna, čime se širio prostor za različite kulturne aktivnosti.

 

U Americi je establišment bio prilično zabrinut oko uloge koju bi novi masovni medij mogao odigrati u okupljanju etnički i religijski podijeljene useljeničke radničke klase oko zajedničkog kulturnog oblika. Film bi se potencijalno mogao obraćati ovoj publici kao klasi onako kako su to rijetko uspijevale respektabilnije kulturne forme, poput kazališta, u kojima je bila osigurana dominacija srednjoklasnih vrijednosti. U tekstu za Atlantic iz 1915. godine, značajnog naslova „Klasna svijest i ‘filmovi’“, Walter Prichard Eaton sugerira sljedeće:

U prosječnom američkom selu od nekoliko tisuća duša, čak ni danas nećete pronaći razvijenu klasnu svijest. Proletarijat nije svjestan sebe. Što je grad veći, to je veći stupanj klasne svijesti – i oštrija linija razdvajanja između publike u govornoj drami i u filmovima.

Marx je tvrdio da je kretanje od klase koja postoji po sebi (bez samosvijesti o svojim posebnim klasnim interesima) do klase za sebe bilo apsolutno ključno da bi se postalo političkim akterom koji je sposoban voditi borbu za društvenu promjenu. Perspektiva u kojoj bi film mogao pomoći proletarijatu da postigne takav stupanj klasne svijesti i samosvijesti nije bila bizarna u američkoj kinematografiji prije Hollywooda. Filmski medij tada još nije postao snažni promotor američkog nacionalnog identiteta ili mitologije. Umjesto toga, veliko platno vrvjelo je običnim ljudima u ozbiljnim problemima. Ovaj tipično proleterski milje često je uključivao proširene kritičke komentare o dominantnim institucijama etabliranog društva koje su toliko otežavale život običnim Amerikancima. Šefovi, općenito bogataši, policajci, političari, sudovi, najmodavci, državni službenici i slični, često su prikazivani kao pohlepni, sitničavi, korumpirani, tašti i osvetoljubivi. Skitnica Charlieja Chaplina, koji je nastao još sredinom 1910-ih, utjelovio je to popularno prepoznavanje klasne uključenosti odnosno isključenosti.

 

Međutim, kako je američka filmska industrija postajala „Hollywoodom“, tj. oligopolom filmskih kompanija koje su kontrolirale produkciju, distribuciju i prikazivanje, te se sve više integrirala s financijskim kapitalom, tako su proleterski prizori sve više bili marginalizirani u prilog društvenom miljeu srednje klase, lišavajući film materijalističkih, realističkih slojeva koji su bili prisutni u njegovim ranim danima. Ipak, proleterski prizori nisu se mogli u potpunosti odagnati. Zadržali su se u mnogim niskobudžetnim „B“ filmovima za koje su se neki studiji specijalizirali, a u određenim bi se trenucima pojavili čak i unutar novih korporativnih struktura, još silovitije, primjerice između sloma Wall Streeta 1929. i nametanja katolički nadahnutog kodeksa moralne cenzure 1934. godine. Kodeks filmske produkcije (Motion Picture Production Code), koji se po opsegu može mjeriti sa sustavom cenzure u Staljinovom Sovjetskom savezu, znatno je infantilizirao američku filmsku kulturu, iako su se pametni lijevi filmaši i dalje povremeno uspijevali snalaziti u takvom sustavu i subvertirati ga. Barem do antikomunističkog lova na vještice 1950-ih koji je provodio Odbor za neameričke aktivnosti Predstavničkog doma, koristeći poslijeratni hladni rat kao priliku da izgura mnoge ljevičare iz Hollywooda i zastraši te pasivizira preostale.

 

Holivudski filmovi počeli su moralno-političkoj kulturi cenzure kojom su se šefovi i političari okomili na njih izmicati tek kada se Kodeks filmske produkcije počeo urušavati s padom studijskog sustava u 1950-ima i još značajnije, u 1960-ima. Kako bi transformirale teren, kultura i politika bile su pritom u interakciji s ekonomskim promjenama vlasništva i generacijskim pomakom u stavovima. Dobar dio te kulture i politike koji su bili najznačajniji dolazio je iz antikolonijalnih i antiimperijalističkih borbi takozvanog Trećeg svijeta i njegove interakcije sa zapadnim političkim težnjama. Kao rezultat toga, čitavi je jedan žanr, vestern, doživio veliku transformaciju. Dok je to nekoć bio vrhovni kolonijalni žanr i mitotvorac o nastanku Amerike, sada je pretvoren u kritičko sredstvo koje propituje rasizam i teritorijalni ekspanzionizam koji se nastavlja u sadašnjosti, kao što izvrsni nedavno objavljeni vestern Hostiles (2017) s Christianom Baleom u glavnoj ulozi, demonstrira. Jednako tako, američka poslijeratna konsolidacija kao ekonomije kojom dominiraju korporacije, također je kritički preispitana kroz žanr vesterna. Mali grad, željezničke korporacije, odmetnici, ovi elementi vesterna pružaju operabilni mikrokozmos za istraživanje rastuće moći kapitala, a istodobno su dovoljno povijesno udaljeni da izbjegnu kako neposrednu, tako i neformalnu cenzuru.

 

Projiciranje u budućnost, kao i u prošlost, također je bio još jedan način na koji se marksistička tematika klasne moći, klasne borbe, pobune i revolucije uprizoravala u komercijalnoj kinematografiji. Žanr znanstvene fantastike bio je neobično prijemčiv za način na koji je marksizam prodirao u kolektivno nesvjesno. Rani primjer toga bio je njemački ekspresionistički Metropolis (1927) Fritza Langa, no i neki od najzanimljivijih i najkritičnijih filmova iz proteklih desetljeća razmatraju isti obrazac koji je postavio Metropolis – elite koje kontroliraju tehnologiju gospodareći njome nad prolima koji moraju uzvratiti udarac kako bi preživjeli, često kulminirajući fantazijama o revolucionarnim promjenama kao u They Live (1988), In Time (2011), Elysium (2013), ili u najmanju ruku fokusirajući se na tehno-kapitalizam kao neprijatelja, primjerice, u Alienu (1979) i njegovom nastavku Blade Runner (1982) ili u Mjesecu (2009).

 

Međutim, prije Metropolisa, bila je Aelita: Kraljica Marsa, film koji je snimio sovjetski redatelj Yakov Protazanov 1924. godine, na vrhuncu kulturne fermentacije u sovjetskoj umjetnosti. Aelita zapravo postavlja obrazac, sa svojom pričom o pobuni na Marsu protiv tiranije, koja izražava visoke revolucionarne ideale, i koju se na fantastičan način kontrastira u odnosu na teške prilike života sa stvarnom revolucijom u Sovjetskom Savezu na Zemlji. Na mnogo načina, ovaj film pruža mnogo dragocjeniji uvid u okolnosti i proturječja življene revolucije od filma Štrajk Sergeja Eisensteina koji je izašao naredne godine. Njegov revolucionarni romanticizam (prije revolucije 1917. godine) nije ostavljao previše prostora za istraživanje ambivalencije i osobne želje u situaciji materijalne oskudice.

 

Naravno, Eisenstein je svjetskoj kinematografiji u nasljedstvo ostavio teoriju i praksu montaže. Opet se teško može precijeniti ogroman utjecaj koji je marksizam imao na svjetsku filmsku kulturu putem koncepta i prakse montaže. Riječ je o strategiji uređivanja materijala koja orkestracijom kadrova generira emocionalne šokove i percepcijske sukobe. Ovo je apsorbirano u srednjostrujaško komercijalno filmsko stvaralaštvo, iako je često lišeno svoje političke namjere – npr. poznata sekvenca tuširanja u Hitchcockovu Psihu (1960). Razlog tome je što je marksistička filmska praksa montaže također inizistirala na uspostavljanju poveznica izvan strogih ograničenja vremensko-prostornog jedinstva, kao ključnom elementu. Bez montaže nije moguće zamisliti čitavu tradiciju analitičkog dokumentarnog filma koja okuplja širok raspon materijala, od Industrijske Britanije (1931) do Korporacije (2003), a još manje revolucionarnu kubansku montažnu proizvodnju dokumentarnih filmova – Santiago Alvarez majstor je u ovakvoj vrsti rada – i druge.

 

Tijekom 1960-ih i 1970-ih, Latinoamerikanci su osobito prednjačili u eksperimentima demokratizacije filmske proizvodnje, distribucije i recepcije. Pokušali su porušiti hijerarhijsku podjelu rada koju je kapitalizam nametnuo filmskom stvaralaštvu, kao i granice između filmaša i njihovih subjekata, bilo da su snimali dokumentarni film, kao što je to učinio Fernando Birri snimajući svoj film Tire Dié (1958) o stanovnicima straćara, ili kao što je to učinio bolivijski redatelj Jorge Sanjinés u svom radu s andskim seljacima.

 

Latinoamerikanci su također bili pioniri u novim distribucijskim modelima, s mobilnim projektorima koji prenose filmove u udaljena područja i „paralelnim“ distribucijskim mrežama u gradovima, koje potpuno zaobilaze korporativne kino-dvorane i umjesto toga koriste mreže civilnog društva da pronađu lokacije za prikazivanje i publiku. Usto, demokratizirali su i proces recepcije, potičući debatu i raspravu – iako, naravno, ovoga ima još u Komunističkim filmskim klubovima, pokrenutima 1930-ih. Za Solanasa i Getina film bi trebao biti zamišljen kao „detonator“ za raspravu. Pritom potrošač-gledatelj postaje akter i sudionik politike, a prostor projekcije postaje oslobođena zona borbe protiv „samoće, nekomunikativnosti, nepovjerenja i straha“.

 

Revolucionarni filmaši također su pokušali razbiti podjelu intelektualnog rada između teorije i prakse, u skladu s marksističkim naglaskom na praxisu (uzajamno korisnom kritičkom propitivanju teorije praksom i prakse teorijom). Prema kubanskom filmašu Tomásu Gutiérrezu Aleu, „čvrsta teorijska prosudba“ neophodna je za filmaše jer su „uronjeni u složeni milje čije duboko značenje ne leži na površini“. Filmaši ne mogu naprosto izaći u svijet „isključivo s kamerom i vlastitim senzibilitetom“. Umjesto toga, trebaju „promicati teorijski razvoj svoje umjetničke prakse“.

 

Aleina vlastita teoretizacija filma u tekstu „The Viewer’s Dialectic“ („Dijalektika gledatelja“) i njezin odnos prema stvarnosti te dvostrukom cilju kognitivnog buđenja i emocionalnog angažmana, sama je po sebi dobar doprinos našem razumijevanju filma. Slično tome, britanski filmaš Peter Watkins, koji je, poput Johna Bergera, u Europi pronašao utočište od intelektualnog filistejstva britanske srednje klase, opširno je pisao o filmu i njegovom mjestu u širem medijskom sustavu i može se pronaći na http://pwatkins.mnsi.net. Njegova epska (šestosatna) rekonstrukcija Pariške komune, La Commune (2000) jedna je od njegovih najboljih u dugoj karijeri. Među brojnim odlikama La Communea nije samo reinvencija dugog kadra koji zahvaća vrtložnu dinamiku revolucionarne situacije, već i njegovo korištenje još jednog doprinosa filmskoj i umjetničkoj kulturi koji je pružio marksizam (preko Brechta), političke samorefleksivnosti. To omogućuje filmu da propita jezik i proces konstrukcije samog filma koji gledamo, kao i općenito ulogu medija u oblikovanju percepcija, stavova i identifikacija.

 

Naravno, marksistička filmska teorija razvijena u akademskoj zajednici teško se održala. Marksistička filmska teorija ne može proći bez bavljenja onim što bismo mogli nazvati „buržoaskim“ kulturnim teorijama (strukturalizam, poststrukturalizam, postmodernizam, psihoanaliza itd.). Međutim, vrlo je teško ravnopravno se uključiti u te struje, a ne podlijezati pritiscima uvažavanja i prihvaćanja koje one uživaju unutar akademske zajednice, na štetu razvoja nezavisne marksističke filmske teorije. Ipak, marksistička filmska teorija je preživjela, posebice u kolektivnim poduhvatima kao što je časopis Jump Cut i bez sumnje je suptilno utjecala na generacije bivših studenata koji su postali kritičari, te na ljude koji su kasnije počeli snimati filmove čak i u komercijalnoj areni. Marksizam je otišao na veliko platno, a ono je otišlo marksizmu – u sklopu dinamike koja je više od jednog stoljeća dubinski oblikovala filmove, pa čak i marksizam.

Najnovija knjiga Mikea Waynea je Marxism Goes To The Movies (Routledge 2020).

Tekst je nastao u okviru projekta „Slijepe pjege“ financiranog sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) za poticanje Komplementarnih djelatnosti u 2022. godini.

Vezani članci

  • 27. rujna 2024. Solidarnost kao uzajamna pomoć Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
  • 23. rujna 2024. Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
  • 10. rujna 2024. Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
  • 5. rujna 2024. Nema većeg Nijemca od Antinijemca Autor analizira tzv. “antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
  • 25. kolovoza 2024. Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donisi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
  • 23. kolovoza 2024. Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
  • 21. kolovoza 2024. Novi iracionalizam Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanja prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve