Ne, nećete se obogatiti trgujući dioničkim opcijama

"Da budemo jasni: jedna je stvar izgubiti na tržištu dionica, ali to da vas sustavno perušaju u vrijeme kada plima podiže sve čamce trebalo bi signalizirati nešto posve drugo, naime, da burza dionica sve više postaje mehanizam transfera kapitala od širokih masa prema vrhu. Unutar tog stroja, poticanje ili dopuštanje trgovanja opcijama s polugom na kratke ugovore među malim ulagačima trebalo bi se smatrati ništa manje nego kriminalnim."

Njujorška burza dionica, SAD, 15. svibnja 2014. godine (izvor: Scott Beale / Laughing Squid, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Trgovanje dioničkim opcijama prodaje se kao način na koji obični ljudi mogu zaraditi novac na burzi. Međutim, tomu nije tako: male ulagače sustavno se cijedi.

Od kolovoza ove godine obični ulagači, odnosno maloprodajno tržište, kako ih nazivaju mediji, izgubili su sve s čime su došli na tržište tijekom pandemije. Nevjerojatno je da su ovi gubici nastupili unatoč dvije uzastopne godine rekordnih povrata na ulaganja, te usred perioda neviđene euforije na burzi dionica.

 

Kao što sam pisao u Jacobinu na početku sage o GameStopu, burza dionica nije mjesto na kojem prosječni Amerikanac može zaraditi pasivni prihod; to nije mjesto na kojem mudrim, dobro odmjerenim potezima možemo nadoknaditi stagnaciju nadnica u posljednjih pola stoljeća. Kao i samo radno mjesto, za većinu nas je burza naprosto još jedna arena ekstrakcije kapitala.

 

Današnji mali ulagači nalaze se u položaju koji je analogan situaciji u kojoj su se našli vlasnici nekretnina tijekom razdoblja krize ovrhe: prosječni ljudi uvučeni na tržište na kojem je postojani uspjeh bio strukturno onemogućen. Ako su drugorazredne hipoteke s podesivom kamatnom stopom bile opresivni proizvod Velike recesije, trgovanje opcijama moglo bi preuzeti njihovu ulogu u aktualnoj krizi.

 

Iz relativne opskurnosti, trgovanje opcijama od strane malih ulagača poraslo je za više od 220 posto samo u posljednje dvije godine. Vratimo li se nekoliko koraka unatrag, porast će biti još upečatljiviji: 2000. godine je dnevni opseg trgovanja opcijskim ugovorima rijetko premašivao milijun ugovora, dok je prošle godine često prelazio pedeset milijuna ugovora.

 

Stopa gubitaka za javnost u trgovanju opcijama je alarmantna.

 

Istraživačice Svetlana Bryzgalova, Anna Pavlova i Taisiya Sikorskaya otkrile su da su mali ulagači u opcije izgubili više od milijardu dolara tijekom bikovog tržišta od studenog 2019. do lipnja 2021. godine. Njihovi izračuni ne uključuju procijenjenih 4,13 milijardi dolara potrošenih na troškove trgovanja, tj. na široke raspone ponude i potražnje koji uzrokuju trenutne gubitke za trgovce opcijama. Naposljetku, ne možemo zaboraviti ni 800 milijuna dolara koliko je u tom periodu planulo na provizijama.

 

Da budemo jasni: jedna je stvar izgubiti na tržištu dionica, ali to da vas sustavno perušaju u vrijeme kada plima podiže sve čamce trebalo bi signalizirati nešto posve drugo, naime, da burza dionica sve više postaje mehanizam transfera kapitala od širokih masa prema vrhu. Unutar tog stroja, poticanje ili dopuštanje trgovanja opcijama s polugom na kratke ugovore među malim ulagačima trebalo bi se smatrati ništa manje nego kriminalnim.

 

Crna rupa

Opcije su oblik trgovanja derivativima. To je velika riječ koja naprosto označava da ne posjedujete dionice tvrtke ako kupite njihov opcijski ugovor – umjesto toga, posjedujete okladu na potencijalno kretanje cijene u oba smjera. Primjerice, ako je sve što posjedujete opcijski ugovor za Apple ($AAPL), kladite se da možete predvidjeti njegovu buduću cijenu – niste uložili u samu tvrtku. Opcijski ugovori mogu se kupiti s različitim datumima isteka, od tjedan dana do više mjeseci; što kraći to rizičniji, a podaci pokazuju da su se nadolazeći mali ulagači pomamili za najkraćim, jednotjednim ugovorima.

 

Također, istraživanja pokazuju da maloprodajni ulagači koordinirano kupuju iste opcije tjedan dana prije izvješća o zaradi. U biti, oni preplave tržište u isto vrijeme, nadmećući se za iste nestabilne dionice o kojima drve mediji – kao što su Tesla i FAANG (Facebook, Apple, Amazon, Netflix i Google). Postupajući na taj način, u suštini otkupljuju zarade jedni drugima, stvarajući toliko velike raspone između ponude i potražnje da bi ih čak i mogućnost točne prognoze ostavila na gubitku.

 

Ironija je da su opcije uvedene na burze dionica 1970-ih kao način smanjenja rizika. Omogućile su fondovima za omeđivanje rizika (hedge funds) – otuda i njihov naziv – da zauzmu pozicije obje strane tvrtke u strategijama kao što su „združena opcija ponude“ („married put“) i „pokriveni pozivi“ („covered calls“). Primjerice, u prvom slučaju, u trenutku kupnje dionice, u kojem slučaju je moguće profitirati od svih potencijalnih povećanja, upravitelji fondova bi istovremeno kupili jednak broj put opcija po unaprijed dogovorenoj cijeni (strike price) koja bi ih zaštitila od iznenadnog pogoršanja. Podrazumijeva se da je to nesavršena polica osiguranja, pomoću koje se profiti mogu ostvariti u oba smjera, smanjujući gubitke.

 

Nije dovoljno ni samo svaliti ovaj fenomen na kompaniju Robinhood i izribati je zbog nonšalantnog pristupa otvaranju opcija kao sredstva za „demokratizaciju financijskog sektora“. Zvona na uzbunu u pogledu trgovanja opcijama zvone barem ovo posljednje desetljeće. Nakon Velike recesije, usporavanje maloprodaje potaknulo je online brokere kao što su E*Trade, TD Ameritrade i Charles Schwab da privuku više aktivnosti promicanjem opcija.

 

Schwab je reklamirao trgovanje opcijama usred recesije pod sloganom „Tražimo nove, ozbiljne igrače“. E*Trade je pisao: „Svaki bi investitor trebao naučiti od kakve mu koristi može biti trgovanje opcijama.“ Naravno, nisu napomenuli da brokeri prilikom trgovanja opcijama ostvaruju provizije koje su otprilike dvostruko veće od onih koje primaju u slučaju klasične kupovine dionica. Iako nema previše studija o stvarnim rezultatima svakodnevnih trgovaca opcijama, bila je provedena jedna longitudinalna studija s gotovo sedamdeset tisuća nizozemskih malih ulagača. Nalazi podupiru priču o pustošenju trgovaca na malo u posljednje dvije godine. Tijekom šest godina, istraživači su otkrili da su mali ulagači koji su participirali u trgovanju opcijama u prosjeku bili na 4,5-postotnom mjesečnom gubitku, te da su im se ulagački računi u godinu dana više nego prepolovili.

 

„Čini se da su kockanje i zabava najvažnija motivacija za trgovanje opcijama“, pišu autori [2009. godine], a isto se čini izrazito primjenjivim i danas, „dok motivi omeđivanja rizika igraju samo sporednu ulogu.“

 

Da bude jasno, moj stav nije pokroviteljski – ne želim reći da ljudi ne smiju činiti što ih je volja s vlastitim novcem, već da igra ruskog ruleta ne bi bila toliko uzbudljiva kada biste doznali da je spremnik pištolja napunjen. Vrijeme je pokazalo da je trgovanje opcijama daleko sličnije potonjem nego bacanju novčića za kojega je jednako vjerojatno da će pasti na pismo koliko i na glavu. No čak i ako će trgovanje opcijama ostati u modi među američkom javnošću, njegova stvarnost ne bi se trebala lažno reklamirati kao ono čime se bave „ozbiljni“ investitori, ili kao odskočna daska za buduće profite; trebalo bi doći u ambalaži sličnoj onoj europskih cigareta, s napomenama o bankrotu i upozorenjima o prekoračenju na prednjoj strani, slično paru crnih pluća na kutiji cigareta u Berlinu.

Clark Randall je nezavisni pisac iz St. Louisa, trenutno sa sjedištem u Berlinu. U svojem radu razmatra pitanja rase, klase i stanovanja u Sjedinjenim Državama i inozemstvu.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve