Kim Kelly
3. studenoga 2022.
Povijest ljevice puna je borbi za slobodu govora
"Usprkos svom sitničavom konzervativnom škrgutanju zubima zbog kulture otkazivanja, čini se da su ljevičari_ke koji žele razbucati status quo jedini ljudi koji su uistinu kažnjeni jer su previše pričali. Imaju najmanje moći, a najviše mogu izgubiti. Bez obzira na to jesu li sindikalni organizatori, anarhisti, borci za Crno oslobođenje, antifašisti ili obični ljudi iz radničke klase koji se bore za rasnu pravdu, ništa ne plaši vladu više od ljudi koji su spremni svim silama se boriti za bolji svijet za koji znaju da je moguć."
Nekoć se najveći sukobi oko slobode govora u SAD-u nisu vodili na sveučilišnim kampusima ili Fox Newsu, i nisu imali nikakve veze s ucviljenim republikanskim boomerima ili takozvanom kulturom otkazivanja. Prije stotinu godina ti su se sukobi odvijali na ulicama gradova kao što su Spokane u Washingtonu, Missoula u Montani i San Diego u Kaliforniji, gdje je policija tukla na stotine ljevičarskih prosvjednika_ca i trpala ih u zatvor zbog zločina javnog korištenja vlastitih prava zajamčenih Prvim amandmanom. Predvođene revolucionarnim sindikatom industrijskih radnika, Industrijskim radnicima svijeta (Industrial Workers of the World, IWW, takozvani Wobblies), fokus ovih „bitki za slobodu govora“ bio je na pravu organizatora da stanu na improviziranu govornicu (soapbox) i progovaraju o kapitalističkoj eksploataciji radnika. Soapboxing je bio ključna komponenta organizacijske strategije IWW-a, pa su 1900-ih, kada su se vlasti (koje su organizatore u najboljem slučaju smatrale smetnjom, a u najgorem izdajnicima) krenule obrušavati na mogućnost organizatora da otvoreno razgovaraju s drugim radnicima, Wobblies uzvratili udarac.
Elizabeth Gurley Flynn, istaknuta organizatorica Wobbliesa, često se nalazila u epicentru kampanje za slobodu govora. Ova radikalna sindikalna organizatorica, koja je bila osobito posvećena emancipaciji radnica, putovala je zemljom šireći radosnu vijest revolucionarnog sindikalizma i postala poznata kao vatrena govornica. Godine 1909., nakon što je gradsko vijeće Spokanea zabranilo održavanje javnih skupova i držanje govora u centru grada, IWW je uputio poziv Wobbliesima iz cijele zemlje da grad preplave prosvjedima, a ta je inicijativa kasnije ovjekovječena u pamfletu Wanted: Men to Fill the Jails of Spokane (Traže se muškarci da ispune zatvore Spokanea). „Ne trebamo vas za nerede i nasilje“, navodno je napisala Flynn u pozivu na borbu objavljenom u Industrial Workeru. „Trebamo vas da branite prava svoje organizacije na slobodu govora i slobodu tiska. Jeste li spremni?“
Wobbliesi su skupo platili_e svoju predanost slobodi govora. Flynn je više puta bila zatvarana zbog svojih nastojanja, a ona i drugi Wobbliesi u zatvoru su monstruozno tretirani_e. Neke od žena stražari su seksualno zlostavljali, a muškarce su mučili izlaganjem ekstremnim temperaturama. No, oni_e koji_e su preživjeli_e nastavili_e su se boriti i na kraju proširili_e pokret na dvadesetak gradova. Nastavili su vršiti pritisak sve do 1917. godine, kada se SAD pridružio Prvom svjetskom ratu, Kongres usvojio Zakon o špijunaži, a Ministarstvo pravosuđa pokrenulo veliku 24-satnu raciju na sve urede IWW-a u zemlji, u pokušaju da ih zatvori. Sljedeće je godine više od stotinu organizatora_ica suđeno zbog optužbi za kršenje Zakona o špijunaži, koji je zabranjivao svako javno izražavanje protivljenja Prvom svjetskom ratu i ometanje ratnih napora (na primjer, poticanjem mladića da se odupru mobilizaciji, što je IWW često činio sa svojih improviziranih govornica). Emma Goldman i njezin suradnik Alexander Berkman, dvoje najpoznatijih anarhista iz tog razdoblja, uhićeni su u skladu sa Zakonom o špijunaži zbog svoje antiratne agitacije, te su na koncu s drugim radikalima uklonjenima tijekom čistki deportirani u Rusiju na brodu prozvanom „Sovjetska arka“.
Progon Wobbliesa poučan je primjer toga tko mora platiti pravu cijenu gušenja slobode govora u Sjedinjenim Državama. Uvijek iznova možemo vidjeti kako se oni koji se zalažu za društveni napredak suočavaju s crnim listama, kažnjavanjem i zatvoranjem zbog otvorenog progovaranja.
„Od robovlasništva, preko borbe za građanska prava, sve do danas, vlada je nekima ponudila pravo istinske slobode govora, ali nekima nije“, napisao_la je autor_ica P.E. Moskowitz u svojoj knjizi iz 2019. godine, The Case Against Free Speech: The First Amendment, Fascism, and the Future of Dissent, u kojoj analizira desetljeća represije ljevičara i evoluirajuću definiciju slobode govora. „Ne trebamo gledati daleko unatrag kako bismo znali da je u ovoj zemlji sloboda govora uvjetna sloboda i da te uvjete gotovo uvijek definiraju oni na vlasti.“
Kada se sve zbroji, pravo na slobodu govora nikada nije bilo prošireno na sve, a osnivači SAD-a koje toliki ustavobranitelji tako glasno štuju nikada nisu ni namjeravali da to bude slučaj. Još 1798. godine Kongres je donio zakon kojim se zabranjuje „lažno, skandalozno ili zlonamjerno pisanje“ protiv vlade, a u narednim stoljećima dokazano je da je samo nekim oblicima govora dopušteno da budu slobodni. Kao što smo vidjeli kod nastojanja države da delegitimizira i uguši pokret za Crne živote, prava iz Prvog amandmana ponovno su odbačena u stranu poput slomljenog policijskog štita, dok se mirne prosvjednike uhićuje, premlaćuje i terorizira u gradovima diljem zemlje. S druge strane, ova prava kao maljeve koriste zlonamjerni desničari koji se doimlju zabrinutijima zbog toga što će netko na njih vikati na Twitteru nego zbog aktivista u Portlandu u Oregonu, koje su, kako je izvijestio Oregon Public Broadcasting, federalni agenti pohapsili u neoznačenim kombijima.
Dakle, kao što je to uvijek i bio slučaj, usprkos svom sitničavom konzervativnom škrgutanju zubima zbog kulture otkazivanja, čini se da su ljevičari_ke koji žele razbucati status quo jedini ljudi koji su uistinu kažnjeni jer su previše pričali. Imaju najmanje moći, a najviše mogu izgubiti. Bez obzira na to jesu li sindikalni organizatori, anarhisti, borci za Crno oslobođenje, antifašisti ili obični ljudi iz radničke klase koji se bore za rasnu pravdu, ništa ne plaši vladu više od ljudi koji su spremni svim silama se boriti za bolji svijet za koji znaju da je moguć.
Osvrnimo se na eru Palmerovih racija, sveobuhvatne tajne operacije organa reda koja je na nišanu imala ljevicu tijekom onoga što je danas poznato kao Prva crvena panika. Ovo razdoblje započelo je 1918., donošenjem Zakona o ugrožavanju nacionalne sigurnosti, kojim je u osnovi zabranjeno kritiziranje vlade, a koji je bio izričito usmjeren na anarhiste, socijaliste i druge radikale. Čovjek po imenu J. Edgar Hoover, tada odvjetnik Ministarstva pravosuđa, postavljen je na čelo istražne skupine koja je nadgledala operaciju. U razdoblju od dvije godine, tisuće ljudi je uhićeno, često bez upozorenja i naprosto zbog sumnje da su anarhisti; vladini agenti pretresali su radikalne knjižare, sindikalne dvorane, imigrantske društvene centre i privatne domove, progoneći i mučeći osumnjičene disidente. Njihova je misija bila uništiti organiziranu ljevicu u Americi i dali su sve od sebe da dovrše posao.
Hoover i odjel bili su oštro kritizirani zbog kaotične brutalnosti operacije, ali iskustvo koje je stekao držeći svoje političke neprijatelje na nišanu dobro je došlo Hooveru nekoliko desetljeća kasnije, kada je kao šef FBI-a pokrenuo COINTELPRO. Ova golema tajna protupobunjenička operacija bila je izričito usmjerena na uništenje Crnih pantera i drugih radikalnih ljevičarskih skupina, a koristila je niz nasilnih taktika, uključujući psihološko ratovanje i pokušaje poticanja na ubojstva, kako bi omela napore za Crno oslobođenje. Vlada se bojala poruke Pantera o ujedinjenju protiv ugnjetavača i sposobnosti skupine da obrani vlastite zajednice, pa je država više od jednog desetljeća radila na uništenju organizacije, slično kao što su učinili s Wobbliesima desetljećima ranije. Nedavne 2017. istraživački projekt o Crnim panterama Ule Taylor, voditeljice Odsjeka za afroameričke studije na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyju, izgubio je sredstva Službe za nacionalne parkove nakon pisma Bratskog reda policije Donaldu Trumpu u kojem se tvrdi da bi projekt komemorirao skupinu čijoj su se politici protivili. Desetljećima nakon što je čikaška policija ubila čelnika stranke Freda Hamptona dok je spavao, nasljeđe Pantera i dalje se smatra preopasnim za javnu upotrebu.
Neke su se organizacije odrekle vlastite povijesti kao rezultat ovih cikličkih čistki. Američka unija za građanske slobode (ACLU) izvorno je kao odgovor na represiju Palmerovih racija osnovala, kako organizacija opisuje, „grupica idealista“. Prema prikazu Moskowitz u The Case Against Free Speech, ACLU je svoje rane godine proveo zagovarajući revoluciju. Moskowitz i drugi (uključujući i mene) smatraju da je izvorni radikalni raison d’etre ACLU-a razvodnjen i sveden na zagovaranje više mainstream liberalnih pitanja i frustrirajućeg sagledavanja „svih strana“. Kada je više od 200 prosvjednika ograđeno policijskim kordonima i uhićeno tijekom Trumpove inauguracije 2017. godine, ACLU iz Washingtona D.C. uskočio je u pomoć pri njihovoj obrani. No, ACLU se također upuštao u kontroverzne bitke za slobodu govora, kao kada je 1978. predstavljao skupinu neonacista koji su htjeli marširati kroz Skokie u Illinoisu, grad u kojem su prebivali mnogi koji su preživjeli Holokaust; ili kada je ACLU iz Virginije podigao tužbu protiv grada Charlottesvillea da dopusti skup Unite the Right 2017., koji je u grad doveo bjelačke supremaciste i neonaciste. (Prema ACLU-ovoj web-stranici, presuda vezano za Skokie „prouzročila je ostavku nekih članova ACLU-a, ali za mnoge druge ovaj slučaj predstavlja nepokolebljivu predanost ACLU-a svojim principima.“) Organizacija čini mnogo dobra, ali ne možete ne poželjeti da se približi svojim izvornim ciljevima i prestane gubiti vrijeme braneći ekstremnu desnicu.
Kao što je Emma Goldman rekla poroti dok joj se sudilo 1917. godine: „Govorimo da, ako je Amerika ušla u rat kako bi svijet učinila sigurnim za demokraciju, prvo mora učiniti demokraciju sigurnom u Americi.“ Njezine su riječi jednako tako mogle biti napisane 2020. godine. „Kako bi inače svijet ozbiljno shvatio Ameriku, kada se demokraciju kod kuće svakodnevno skrnavi, slobodu govora suzbija, miroljubiva okupljanja rasturaju prepotentni i brutalni gangsteri u uniformama; kada je slobodni tisak ograničen, a svako samostalno mišljenju zagušeno. Zaista, s obzirom na to koliko oskudijevamo demokracijom, kako bismo je mogli dati svijetu?“
No Class je autorska kolumna spisateljice i radikalne organizatorice Kim Kelly koja povezuje radničke borbe i trenutačno stanje američkog radničkog pokreta s njegovom legendarnom, a ponekad i krvavom prošlošću.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.