Prekinuta revolucija kampesinosa u Boliviji

"Oni koji prioritiziraju demokraciju nad klasom mogu reći što žele: neprekidno mučeništvo Bolivije im je odgovor, nepogrešiv rezultat onoga što predlažu. Bolivijska revolucija uspjela se održati toliko godina samo zato što je formirala milicije, provela agrarnu reformu, nacionalizirala rudnike i dobila podršku sindikatâ s tradicijom borbenosti bez premca. Ako se revolucija nije uspjela održati dulje, to je zato što je sve ovo prekinuto na pola puta, te su se kapitalizam i njegove vojne snage pregrupirale i izvršile protuudar."

Bareljef na Muzeju revolucije u Plaza Villarroel, La Paz, Bolivija. Prikazani su pobunjeni radnici i seljaci, uz tekst „Nacionalna pobjeda 9. travnja 1952. godine dala nam je slobodu, 27. svibnja 2013. godine (izvor: Carwil Bjork-James @ commons.wikimedia.com, preuzeto prema Creative Commons licenci)
U Paths of Revolution (Putevi revolucije), ljevičarski militant, novinar, politički zatvorenik, javni intelektualac i povjesničar Adolfo Gilly svjedoči o previranjima, trijumfima i porazima ljevice u dvadesetom stoljeću u Latinskoj Americi. Prateći povijest od kubanske raketne krize do gerilskih pokreta u Srednjoj Americi, od ustanka Zapatista u Meksiku do mobilizacije autohtonog stanovništva koja je dovela Eva Moralesa na vlast u Boliviji, u ovim esejima Gilly bilježi što nagoni ljude na djelovanje pod različitim oblicima dominacije i što bi to moglo osvijetliti današnje stanje ljevice u Sjevernoj i Latinskoj Americi.



Nikaragva i Bolivija: Dva puta (1980)

Prije dvadeset i četiri godine, tek što sam stigao u La Paz, vidio sam bolivijske rudarske, radničke i seljačke milicije. Bio je to moj prvi pogled na figure koje su do tog trenutka u mojim očima bile mitske: radnike i seljake (kampesinose), naoružane i organizirane u svojim sindikatima. U grlu mi se stvorio čvor emocija. Revolucija iz travnja 1952. još je bila svježa, a izbila je kako bi na vlast dovela Víctora Paza Estenssora i Hernána Silesa Zuaza – predsjednika i potpredsjednika koji su izabrani 1951., ali vojnim pučem spriječeni da preuzmu dužnost. Ustanci u La Pazu, Oruru i Potosíju porazili su i raspustili vojsku koja je prije bila u službi rudarskih tajkuna i imperijalističkih sila, a koju su ljudi nazivali „vojskom koja masakrira“. Njeno oružje bilo je prebačeno u ruke sindikalnih milicija.
 
Godine 1952. rudnici su nacionalizirani, a 1953. je pokrenuta agrarna reforma (kada su seljaci već bili zauzeli mnoge hacijende). Nakon toga revolucija je zastala; oružje milicija je zastarjevalo i ponestajalo im je streljiva. Profesionalnu vojsku su strpljivo reorganizirali, prvo Paz Estenssoro, a zatim Siles Zuazo, i opremili su je modernim oružjem visokog kalibra koje su dopremile SAD. U isto vrijeme, država je počela promovirati kapitalističku akumulaciju, privatno poduzetništvo i imperijalističke investicije. Nova vojska i nova buržoazija razvijale su se rame uz rame sve dok pučem 1964. ta vojska nije ponovno preuzela vlast, nastavljajući svoju ubilačku povijest. Svi se sjećaju jednog od najozloglašenijih masakra koji se dogodio na blagdan Svetog Ivana 1967. godine, samo nekoliko mjeseci prije ubojstva Che Guevare.
 
Bolivija ima jednu od najmoćnijih i politički najosviještenijih masovnih organizacija u Latinskoj Americi: rudarske sindikate i Bolivijski radnički centar (Central Obrera Boliviana, COB), koji djeluju kao cjelina. Međutim, u nedostatku političke stranke koja bi se suprotstavila nacionalnoj buržoaziji i nedostatku oružja za borbu protiv ubilačke vojske, svijest, borbenost i organizacija mogu biti dovoljni za herojski otpor – dinamitom i posljednjim uporištem na barikadama – ali ne i za pobjedu. Juan Lechín, jedan od glavnih pokretača politike razoružavanja milicija, bio je taj koji je zagovarao odupiranje vojnom udaru putem općeg štrajka i blokada cesta.
 
U Argentini 1955. i 1976., u Čileu 1973., i u drugim zemljama u drugim vremenima, ta je stara formula poticala najsudbonosniju zabludu: ideju da bi se radnici mogli naknadno i praznih ruku oduprijeti vojnom udaru koji je tehnički i znanstveno dizajniran da ih masakrira. Putem iste katastrofalne pasivne politike, peronistički sindikalni birokrati utrli su put vojnoj diktaturi uspostavljenoj u njihovoj zemlji 1976. godine. Upravo je argentinska vojska, oslanjajući se na svoj metodični projekt masovnih ubojstava, pružila savjete i smjernice za bolivijski državni udar [u srpnju 1980. godine], prema optužbama koje je nedavno u Managui iznio Jaime Paz Zamora, novoizabrani potpredsjednik Bolivije.
 
Prije nekoliko dana, promatrajući sandinističke milicije u Estelíju u Nikaragvi, prisjetio sam se da su tako marširali i bolivijski kampesinosi prije četvrt stoljeća, uvjereni u svoju revoluciju, koračajući s istim stavom.
 
Vidio sam sandinističku vojsku, kao i milicije 19. srpnja u Managui, glavnom gradu Nikaragve. Stara vojska bila je uništena do korijena, a za razliku od Bolivije, vodstvo revolucije nema namjeru obnoviti je; samo se kontrarevolucionari usuđuju tako nešto predložiti. Promatrao sam disciplinu, gipkost, lagani korak, moderno naoružanje sandinističkih oružanih snaga. Ponovno sam se prisjetio Bolivijaca, koje se trenutno masakrira u još jednom puču, unatoč neopisivom herojstvu s kojim su se oduprli, pa čak i izborili s mnogim drugim vojnim udarima. I ne samo da sam vidio, nego sam i jasno osjetio radikalnu razliku između ta dva pokreta. Dobro je da je vojska sandinistička, unatoč prigovorima [Alfonsa] Robela iz Visokog vijeća privatnih poduzeća (Consejo Superior de la Empresa Privada), konzervativaca i drugih; dobro je da trupe intenzivno treniraju; dobro je da vojska bude štit ove revolucije, sve dok druge, susjedne revolucije ne stasaju dovoljno da joj olakšaju teret i učine predstojeći put manje napornim.
 
Oni koji prioritiziraju demokraciju nad klasom mogu reći što žele: neprekidno mučeništvo Bolivije im je odgovor, nepogrešiv rezultat onoga što predlažu. Bolivijska revolucija uspjela se održati toliko godina samo zato što je formirala milicije, provela agrarnu reformu, nacionalizirala rudnike i dobila podršku sindikatâ s tradicijom borbenosti bez premca. Ako se revolucija nije uspjela održati dulje, to je zato što je sve ovo prekinuto na pola puta, te su se kapitalizam i njegove vojne snage pregrupirale i izvršile protuudar.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.






Vezani članci

  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.
  • 9. rujna 2023. Transfobija: reciklirana moralna panika u službi kapitalizma Bujajuća anti-trans propaganda sve glasnije i opasnije prijeti životima trans osoba. Ekstremno desne političke elite, kojima sekundiraju trans-isključujuće radikalne feministkinje, LGB savezi i drugi samoprozvani eksperti za „rodnu ideologiju“ ne prestaju ispunjavati javni prostor dezinformacijama i senzacionalizmom u svrhe širenja moralne panike. Normalizacija transfobije oslanja se na motive koji se osvjedočeno ciklički uprežu u intenziviranje i mejnstrimizaciju diskriminacije i opresije po različitim osnovama. Sistemski situirani konzervativizam u jeku socioekonomske krize ponovno zaoštrava rodne režime i podiže bedeme cisheteronormativne obitelji uime kapitala.
  • 29. lipnja 2023. Politički dosezi serijala RuPaul’s Drag Race U kritičkom osvrtu na popularni američki reality show RuPaul's Drag Race, autorica teksta preispituje njegove komodifikacijske okvire i ukalupljenost u kapitalistički realizam odnosno suženu reprezentaciju draga, te historizira moderni drag: od ballroom scene Crnih kvir osoba iz Harlema tijekom 1920-ih, preko paralelnih struktura i jačanja Pokreta za oslobođenje gejeva i lezbijki tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, sve do recentnih aproprijacija drag i kvir kulture. Oštrica kritike cisheteronormativnog društva i njegovih artificijelnih patrijarhalnih rodnih uloga – opresivnih kako za žene, tako i za kvir ljude, ali i same muškarce – u popularnim je reprezentacijama vidno oslabjela. Primjer toga je i Drag Race, koji drag, ali i kvir, svodi na performativnu zabavu za široku publiku. Namjesto kritike, horizontalnosti i solidarnosti, show promiče agresivnu kompeticiju i snažni individualizam, koji tobože nadilazi sve strukturne opresije.
  • 27. lipnja 2023. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (drugi dio) Osim što je ostavila traga na mnogobrojnim ljudskim životima, pandemija AIDS-a je krajem 20. stoljeća utjecala i na razvoj LGBT pokreta, kako u Sjedinjenim Državama, tako i globalno. Nekadašnji radikalni Pokret za oslobođenje gejeva i lezbijki napravio je zaokret prema bračnoj jednakosti kao osnovnom cilju, koji se zahvaljujući američkoj kulturnoj dominaciji i dalje nameće kao jedno od glavnih obilježja borbe za prava LGBT osoba. Dalekosežne posljedice ovakvog liberalnog razvodnjavanja i konzervativnog kooptiranja LGBT pokreta u kontekstu rješavanja AIDS krize konzervativnim biopolitikama braka i obitelji, ogledaju se i u današnjim borbama protiv (ultra)konzervativnih politika i praksi, koje u SAD-u i drugdje u svijetu izravno i neizravno ugrožavaju živote transrodne populacije.
  • 20. lipnja 2023. Materijalistička kritika građanske jugonostalgije Postoje različite jugonostalgije, među kojima je i ona (malo)građanskog ili liberalnog tipa. Osim fokusa na određeni (uži) period Jugoslavije, ideju socijalizma razmatra kroz pojednostavljenu predstavu povijesti kao sukoba „modernizma“ i „antimodernizma“, te „individualizma“ i „kolektivizma“. Socijalizam se zamišlja više kao „životni stil“, ispražnjen od emancipatornog političkog sadržaja, a nit vodilja zapravo je uklapanje u svjetski poredak slobodnog tržišta – ova kulturna imaginacija prije svega žali što je propuštena karta za „pravi“ kapitalizam. Za razliku od idealističkog historijskog pristupa, materijalistička analiza Jugoslaviji pristupa kroz analizu klasnih odnosa, a umjesto na potrošačke standarde, usredotočuje se na radničku participaciju u proizvodnji (samoupravne ekonomije, politike, tendencije, krize i neuspjehe). Materijalistička analiza državnog socijalizma utoliko nije nostalgična, nego kritička.
  • 15. lipnja 2023. Iz istorije borbe za socijalno stanovanje u Srbiji Neposredno nakon Prvog svjetskog rata, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca uvedene su regulativne mjere kojima je država ozbiljnije intervenirala u odnose zajmodavaca i podstanara: rekvizicija stanova, moratorij na iseljenje i ograničenja cijena najamnina. Iako je stambena bijeda nakon rata dosegla ogromne razmjere, državne politike kao pomoć najsiromašnijima bile su isključivo ustupak borbi i otporu, kojima je ritam udarala snažna Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). Partija je kreirala progresivni stambeni program, pozivala na bojkot, predvodila prosvjede i organizirala štrajkove protiv stambene oskudice i drugih pitanja, te aktivno pratila provođenje zakona i situaciju na terenu – osobito u Srbiji, najpogođenijoj ratnim razaranjima i stoga s najviše problema u polju stanovanja. Gotovo nepostojeća regulacija podstanarstva i neoliberalno socijalno stanovanje koje ne zadovoljava potrebe najugroženijih u našim današnjim državama, daju nam povoda da uzmemo ovakve historijske primjere i periode u kojima je izborena barem minimalna reforma stanovanja kao smjerokaz za aktualne i buduće borbe.
  • 29. svibnja 2023. Vampiri, zombiji i druga čudovišta kapitalizma Različite su paradigme strahova (strepnja, izgubljenost, otuđenost, jeza, tjelesna panika, apokaliptičnost) reflektirane u žanru horora tijekom povijesnog razvoja kapitalizma, kroz figure čudovišta koja odražavaju suštinske bojazni vezane uz reprodukciju života u tom sistemu. Komparativno se koristeći analizom popkulturne imaginacije u ovom žanru, te historijsko-materijalističkim pristupom, autor trasira genealogiju suvremenih čudovišta (zombija, vukodlaka, vještica, vampira, kanibala) i afektivnih struktura straha u period prvobitne akumulacije i uspostavljanja kapitalističkog društvenog okvira, izvlačeći na vidjelo neskriveno nasilje i monstruoznost sâmog kapitalizma, čija je eksploativna struktura danas umnogome normalizirana kao fetišizirana apstrakcija.
  • 29. travnja 2023. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju treći po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Bavit ćemo se kapitalističkim obrazovanjem, odnosom eksploatacije i opresivnih ejblističkih režima, orodnjenim nasiljem, pitanjem nacionalizma, slijepim pjegama u primjenama pojmova roda, spola i klase, političkom ofenzivom na transrodnu zajednicu, umjetničkim radom te kritičkim čitanjem popularne kulture. Prijave traju do 10. svibnja 2023. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 15. do 20. svibnja. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve