Izvadak iz knjige Paths of Revolution. Selected Essays objavljen je 28. studenog 2022. na blogu izdavačke kuće Verso.
"Oni koji prioritiziraju demokraciju nad klasom mogu reći što žele: neprekidno mučeništvo Bolivije im je odgovor, nepogrešiv rezultat onoga što predlažu. Bolivijska revolucija uspjela se održati toliko godina samo zato što je formirala milicije, provela agrarnu reformu, nacionalizirala rudnike i dobila podršku sindikatâ s tradicijom borbenosti bez premca. Ako se revolucija nije uspjela održati dulje, to je zato što je sve ovo prekinuto na pola puta, te su se kapitalizam i njegove vojne snage pregrupirale i izvršile protuudar."
Bareljef na Muzeju revolucije u Plaza Villarroel, La Paz, Bolivija. Prikazani su pobunjeni radnici i seljaci, uz tekst „Nacionalna pobjeda 9. travnja 1952. godine dala nam je slobodu, 27. svibnja 2013. godine (izvor: Carwil Bjork-James @ commons.wikimedia.com, preuzeto prema Creative Commons licenci)
U Paths of Revolution (Putevi revolucije), ljevičarski militant, novinar, politički zatvorenik, javni intelektualac i povjesničar Adolfo Gilly svjedoči o previranjima, trijumfima i porazima ljevice u dvadesetom stoljeću u Latinskoj Americi. Prateći povijest od kubanske raketne krize do gerilskih pokreta u Srednjoj Americi, od ustanka Zapatista u Meksiku do mobilizacije autohtonog stanovništva koja je dovela Eva Moralesa na vlast u Boliviji, u ovim esejima Gilly bilježi što nagoni ljude na djelovanje pod različitim oblicima dominacije i što bi to moglo osvijetliti današnje stanje ljevice u Sjevernoj i Latinskoj Americi.
Nikaragva i Bolivija: Dva puta (1980)
Prije dvadeset i četiri godine, tek što sam stigao u La Paz, vidio sam bolivijske rudarske, radničke i seljačke milicije. Bio je to moj prvi pogled na figure koje su do tog trenutka u mojim očima bile mitske: radnike i seljake (kampesinose), naoružane i organizirane u svojim sindikatima. U grlu mi se stvorio čvor emocija. Revolucija iz travnja 1952. još je bila svježa, a izbila je kako bi na vlast dovela Víctora Paza Estenssora i Hernána Silesa Zuaza – predsjednika i potpredsjednika koji su izabrani 1951., ali vojnim pučem spriječeni da preuzmu dužnost. Ustanci u La Pazu, Oruru i Potosíju porazili su i raspustili vojsku koja je prije bila u službi rudarskih tajkuna i imperijalističkih sila, a koju su ljudi nazivali „vojskom koja masakrira“. Njeno oružje bilo je prebačeno u ruke sindikalnih milicija.
Godine 1952. rudnici su nacionalizirani, a 1953. je pokrenuta agrarna reforma (kada su seljaci već bili zauzeli mnoge hacijende). Nakon toga revolucija je zastala; oružje milicija je zastarjevalo i ponestajalo im je streljiva. Profesionalnu vojsku su strpljivo reorganizirali, prvo Paz Estenssoro, a zatim Siles Zuazo, i opremili su je modernim oružjem visokog kalibra koje su dopremile SAD. U isto vrijeme, država je počela promovirati kapitalističku akumulaciju, privatno poduzetništvo i imperijalističke investicije. Nova vojska i nova buržoazija razvijale su se rame uz rame sve dok pučem 1964. ta vojska nije ponovno preuzela vlast, nastavljajući svoju ubilačku povijest. Svi se sjećaju jednog od najozloglašenijih masakra koji se dogodio na blagdan Svetog Ivana 1967. godine, samo nekoliko mjeseci prije ubojstva Che Guevare.
Bolivija ima jednu od najmoćnijih i politički najosviještenijih masovnih organizacija u Latinskoj Americi: rudarske sindikate i Bolivijski radnički centar (Central Obrera Boliviana, COB), koji djeluju kao cjelina. Međutim, u nedostatku političke stranke koja bi se suprotstavila nacionalnoj buržoaziji i nedostatku oružja za borbu protiv ubilačke vojske, svijest, borbenost i organizacija mogu biti dovoljni za herojski otpor – dinamitom i posljednjim uporištem na barikadama – ali ne i za pobjedu. Juan Lechín, jedan od glavnih pokretača politike razoružavanja milicija, bio je taj koji je zagovarao odupiranje vojnom udaru putem općeg štrajka i blokada cesta.
U Argentini 1955. i 1976., u Čileu 1973., i u drugim zemljama u drugim vremenima, ta je stara formula poticala najsudbonosniju zabludu: ideju da bi se radnici mogli naknadno i praznih ruku oduprijeti vojnom udaru koji je tehnički i znanstveno dizajniran da ih masakrira. Putem iste katastrofalne pasivne politike, peronistički sindikalni birokrati utrli su put vojnoj diktaturi uspostavljenoj u njihovoj zemlji 1976. godine. Upravo je argentinska vojska, oslanjajući se na svoj metodični projekt masovnih ubojstava, pružila savjete i smjernice za bolivijski državni udar [u srpnju 1980. godine], prema optužbama koje je nedavno u Managui iznio Jaime Paz Zamora, novoizabrani potpredsjednik Bolivije.
Prije nekoliko dana, promatrajući sandinističke milicije u Estelíju u Nikaragvi, prisjetio sam se da su tako marširali i bolivijski kampesinosi prije četvrt stoljeća, uvjereni u svoju revoluciju, koračajući s istim stavom.
Vidio sam sandinističku vojsku, kao i milicije 19. srpnja u Managui, glavnom gradu Nikaragve. Stara vojska bila je uništena do korijena, a za razliku od Bolivije, vodstvo revolucije nema namjeru obnoviti je; samo se kontrarevolucionari usuđuju tako nešto predložiti. Promatrao sam disciplinu, gipkost, lagani korak, moderno naoružanje sandinističkih oružanih snaga. Ponovno sam se prisjetio Bolivijaca, koje se trenutno masakrira u još jednom puču, unatoč neopisivom herojstvu s kojim su se oduprli, pa čak i izborili s mnogim drugim vojnim udarima. I ne samo da sam vidio, nego sam i jasno osjetio radikalnu razliku između ta dva pokreta. Dobro je da je vojska sandinistička, unatoč prigovorima [Alfonsa] Robela iz Visokog vijeća privatnih poduzeća (Consejo Superior de la Empresa Privada), konzervativaca i drugih; dobro je da trupe intenzivno treniraju; dobro je da vojska bude štit ove revolucije, sve dok druge, susjedne revolucije ne stasaju dovoljno da joj olakšaju teret i učine predstojeći put manje napornim.
Oni koji prioritiziraju demokraciju nad klasom mogu reći što žele: neprekidno mučeništvo Bolivije im je odgovor, nepogrešiv rezultat onoga što predlažu. Bolivijska revolucija uspjela se održati toliko godina samo zato što je formirala milicije, provela agrarnu reformu, nacionalizirala rudnike i dobila podršku sindikatâ s tradicijom borbenosti bez premca. Ako se revolucija nije uspjela održati dulje, to je zato što je sve ovo prekinuto na pola puta, te su se kapitalizam i njegove vojne snage pregrupirale i izvršile protuudar.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.
Na sjednici Fakultetskog vijeća, 18. lipnja, pristupilo se tajnom glasanju o oba prijedloga Odluke: prijedlog uprave FF (kojom se predviđa uvođenje plaćanja participacija po ratama) je dobio 42 glasa, prijedlog studenata (kojom se predviđa potpuno oslobađanje plaćanja participacija za ponovni upis posljednje godine studija) je dobio 26 glasova, a 6 glasova je bilo nevažećih. Za donošenje ovakvog tipa odluke potrebna je apsolutna većina svih članova Fakultetskog vijeća (48 glasova), stoga niti jedna odluka nije izglasana. Nije u potpunosti jasno kako će izgledati daljnja procedura, posebice s obzirom na činjenicu da procedura nije propisana Statutom, a Fakultetsko vijeće nema ni svoj […]
Poštovani_e predstavnici_e medija, Plenum Filozofskog fakulteta u Zagrebu organizira konferenciju za medije koja će se održati danas, 18. lipnja 2025. godine s početkom u 15 sati ispred glavnog ulaza na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, na adresi Ulica Ivana Lučića 3, 10 000 Zagreb. Povod organiziranja konferencije za medije jest održavanje sjednice Fakultetskog vijeća na kojoj će studentski predstavnici zahtijevati izglasavanje studentske inačice Odluke o participacijama za akademsku godinu 2025./2026. koja je rezultat višemjesečne borbe. Studenti su tijekom te borbe revitalizirali tijelo Plenuma koji već više od desetljeća ima kontinuitet borbe u Hrvatskoj, ali i regiji, za ljudska i studentska […]
12. svibnja 2025.Antikapitalistički seminar
Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju peti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2025. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 6. lipnja 2025. Vidimo se!
Na 222. plenumu održanom 11. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme su bile strategija za Fakultetsko vijeće 19. 3., plan za Dan otvorenih vrata, izbori za Studentski zbor i novi zahtjev i stav plenuma. Izglasano je sljedeće: 1. Studentski predstavnici će na sjednici fakultetskog vijeća ponovno pokrenuti temu prijedloga odluke o participaciji, ako uprava to ne stavi na dnevni red. 2. Akcijska radna grupa će organizirati špalir za narednu sjednicu Fakultetskog vijeća. 3. Plenum će imati akciju na Dan otvorenih vrata koja neće ometati izlaganje uprave. 4. Birački odbor za izbore za Studentski zbor Filozofskog fakulteta. […]
Na 221. plenumu održanom 4. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme bile su stavovi plenuma, potencijalni zahtjevi plenuma, rotacija studentskih predstavnika na Fakultetskog vijeća te Dan otvorenih vrata na fakultetu. Izglasano je sljedeće: 1. Medijskoj sekciji daje se mandat za revidiranje već napisanog i poslanog odgovora upravi, te njegovu objavu na društvene mreže i Slobodni Filozofski 2. Nova koordinatorica radne grupe za procjenu trenutne situacije 3. Plenum i dalje zauzima stavove koje je RG za procjenu trenutne situacije izvukla iz izvještaja prošlih plenuma 4. Akcijska radna grupa organizirat će izradu transparenata, u prostoriji A113 u petak, […]
15. veljače 2025.Jedan svijet, kolektivna borba
Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
28. prosinca 2024.Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica”
Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
24. prosinca 2024.Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada
Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
23. prosinca 2024.Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijaloga
Prostori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.