Prekinuta revolucija kampesinosa u Boliviji

"Oni koji prioritiziraju demokraciju nad klasom mogu reći što žele: neprekidno mučeništvo Bolivije im je odgovor, nepogrešiv rezultat onoga što predlažu. Bolivijska revolucija uspjela se održati toliko godina samo zato što je formirala milicije, provela agrarnu reformu, nacionalizirala rudnike i dobila podršku sindikatâ s tradicijom borbenosti bez premca. Ako se revolucija nije uspjela održati dulje, to je zato što je sve ovo prekinuto na pola puta, te su se kapitalizam i njegove vojne snage pregrupirale i izvršile protuudar."

Bareljef na Muzeju revolucije u Plaza Villarroel, La Paz, Bolivija. Prikazani su pobunjeni radnici i seljaci, uz tekst „Nacionalna pobjeda 9. travnja 1952. godine dala nam je slobodu, 27. svibnja 2013. godine (izvor: Carwil Bjork-James @ commons.wikimedia.com, preuzeto prema Creative Commons licenci)
U Paths of Revolution (Putevi revolucije), ljevičarski militant, novinar, politički zatvorenik, javni intelektualac i povjesničar Adolfo Gilly svjedoči o previranjima, trijumfima i porazima ljevice u dvadesetom stoljeću u Latinskoj Americi. Prateći povijest od kubanske raketne krize do gerilskih pokreta u Srednjoj Americi, od ustanka Zapatista u Meksiku do mobilizacije autohtonog stanovništva koja je dovela Eva Moralesa na vlast u Boliviji, u ovim esejima Gilly bilježi što nagoni ljude na djelovanje pod različitim oblicima dominacije i što bi to moglo osvijetliti današnje stanje ljevice u Sjevernoj i Latinskoj Americi.



Nikaragva i Bolivija: Dva puta (1980)

Prije dvadeset i četiri godine, tek što sam stigao u La Paz, vidio sam bolivijske rudarske, radničke i seljačke milicije. Bio je to moj prvi pogled na figure koje su do tog trenutka u mojim očima bile mitske: radnike i seljake (kampesinose), naoružane i organizirane u svojim sindikatima. U grlu mi se stvorio čvor emocija. Revolucija iz travnja 1952. još je bila svježa, a izbila je kako bi na vlast dovela Víctora Paza Estenssora i Hernána Silesa Zuaza – predsjednika i potpredsjednika koji su izabrani 1951., ali vojnim pučem spriječeni da preuzmu dužnost. Ustanci u La Pazu, Oruru i Potosíju porazili su i raspustili vojsku koja je prije bila u službi rudarskih tajkuna i imperijalističkih sila, a koju su ljudi nazivali „vojskom koja masakrira“. Njeno oružje bilo je prebačeno u ruke sindikalnih milicija.
 
Godine 1952. rudnici su nacionalizirani, a 1953. je pokrenuta agrarna reforma (kada su seljaci već bili zauzeli mnoge hacijende). Nakon toga revolucija je zastala; oružje milicija je zastarjevalo i ponestajalo im je streljiva. Profesionalnu vojsku su strpljivo reorganizirali, prvo Paz Estenssoro, a zatim Siles Zuazo, i opremili su je modernim oružjem visokog kalibra koje su dopremile SAD. U isto vrijeme, država je počela promovirati kapitalističku akumulaciju, privatno poduzetništvo i imperijalističke investicije. Nova vojska i nova buržoazija razvijale su se rame uz rame sve dok pučem 1964. ta vojska nije ponovno preuzela vlast, nastavljajući svoju ubilačku povijest. Svi se sjećaju jednog od najozloglašenijih masakra koji se dogodio na blagdan Svetog Ivana 1967. godine, samo nekoliko mjeseci prije ubojstva Che Guevare.
 
Bolivija ima jednu od najmoćnijih i politički najosviještenijih masovnih organizacija u Latinskoj Americi: rudarske sindikate i Bolivijski radnički centar (Central Obrera Boliviana, COB), koji djeluju kao cjelina. Međutim, u nedostatku političke stranke koja bi se suprotstavila nacionalnoj buržoaziji i nedostatku oružja za borbu protiv ubilačke vojske, svijest, borbenost i organizacija mogu biti dovoljni za herojski otpor – dinamitom i posljednjim uporištem na barikadama – ali ne i za pobjedu. Juan Lechín, jedan od glavnih pokretača politike razoružavanja milicija, bio je taj koji je zagovarao odupiranje vojnom udaru putem općeg štrajka i blokada cesta.
 
U Argentini 1955. i 1976., u Čileu 1973., i u drugim zemljama u drugim vremenima, ta je stara formula poticala najsudbonosniju zabludu: ideju da bi se radnici mogli naknadno i praznih ruku oduprijeti vojnom udaru koji je tehnički i znanstveno dizajniran da ih masakrira. Putem iste katastrofalne pasivne politike, peronistički sindikalni birokrati utrli su put vojnoj diktaturi uspostavljenoj u njihovoj zemlji 1976. godine. Upravo je argentinska vojska, oslanjajući se na svoj metodični projekt masovnih ubojstava, pružila savjete i smjernice za bolivijski državni udar [u srpnju 1980. godine], prema optužbama koje je nedavno u Managui iznio Jaime Paz Zamora, novoizabrani potpredsjednik Bolivije.
 
Prije nekoliko dana, promatrajući sandinističke milicije u Estelíju u Nikaragvi, prisjetio sam se da su tako marširali i bolivijski kampesinosi prije četvrt stoljeća, uvjereni u svoju revoluciju, koračajući s istim stavom.
 
Vidio sam sandinističku vojsku, kao i milicije 19. srpnja u Managui, glavnom gradu Nikaragve. Stara vojska bila je uništena do korijena, a za razliku od Bolivije, vodstvo revolucije nema namjeru obnoviti je; samo se kontrarevolucionari usuđuju tako nešto predložiti. Promatrao sam disciplinu, gipkost, lagani korak, moderno naoružanje sandinističkih oružanih snaga. Ponovno sam se prisjetio Bolivijaca, koje se trenutno masakrira u još jednom puču, unatoč neopisivom herojstvu s kojim su se oduprli, pa čak i izborili s mnogim drugim vojnim udarima. I ne samo da sam vidio, nego sam i jasno osjetio radikalnu razliku između ta dva pokreta. Dobro je da je vojska sandinistička, unatoč prigovorima [Alfonsa] Robela iz Visokog vijeća privatnih poduzeća (Consejo Superior de la Empresa Privada), konzervativaca i drugih; dobro je da trupe intenzivno treniraju; dobro je da vojska bude štit ove revolucije, sve dok druge, susjedne revolucije ne stasaju dovoljno da joj olakšaju teret i učine predstojeći put manje napornim.
 
Oni koji prioritiziraju demokraciju nad klasom mogu reći što žele: neprekidno mučeništvo Bolivije im je odgovor, nepogrešiv rezultat onoga što predlažu. Bolivijska revolucija uspjela se održati toliko godina samo zato što je formirala milicije, provela agrarnu reformu, nacionalizirala rudnike i dobila podršku sindikatâ s tradicijom borbenosti bez premca. Ako se revolucija nije uspjela održati dulje, to je zato što je sve ovo prekinuto na pola puta, te su se kapitalizam i njegove vojne snage pregrupirale i izvršile protuudar.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.






Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve