Adolfo Gilly
25. studenoga 2022.
Prekinuta revolucija kampesinosa u Boliviji
"Oni koji prioritiziraju demokraciju nad klasom mogu reći što žele: neprekidno mučeništvo Bolivije im je odgovor, nepogrešiv rezultat onoga što predlažu. Bolivijska revolucija uspjela se održati toliko godina samo zato što je formirala milicije, provela agrarnu reformu, nacionalizirala rudnike i dobila podršku sindikatâ s tradicijom borbenosti bez premca. Ako se revolucija nije uspjela održati dulje, to je zato što je sve ovo prekinuto na pola puta, te su se kapitalizam i njegove vojne snage pregrupirale i izvršile protuudar."
U Paths of Revolution (Putevi revolucije), ljevičarski militant, novinar, politički zatvorenik, javni intelektualac i povjesničar Adolfo Gilly svjedoči o previranjima, trijumfima i porazima ljevice u dvadesetom stoljeću u Latinskoj Americi. Prateći povijest od kubanske raketne krize do gerilskih pokreta u Srednjoj Americi, od ustanka Zapatista u Meksiku do mobilizacije autohtonog stanovništva koja je dovela Eva Moralesa na vlast u Boliviji, u ovim esejima Gilly bilježi što nagoni ljude na djelovanje pod različitim oblicima dominacije i što bi to moglo osvijetliti današnje stanje ljevice u Sjevernoj i Latinskoj Americi.
Nikaragva i Bolivija: Dva puta (1980)
Prije dvadeset i četiri godine, tek što sam stigao u La Paz, vidio sam bolivijske rudarske, radničke i seljačke milicije. Bio je to moj prvi pogled na figure koje su do tog trenutka u mojim očima bile mitske: radnike i seljake (kampesinose), naoružane i organizirane u svojim sindikatima. U grlu mi se stvorio čvor emocija. Revolucija iz travnja 1952. još je bila svježa, a izbila je kako bi na vlast dovela Víctora Paza Estenssora i Hernána Silesa Zuaza – predsjednika i potpredsjednika koji su izabrani 1951., ali vojnim pučem spriječeni da preuzmu dužnost. Ustanci u La Pazu, Oruru i Potosíju porazili su i raspustili vojsku koja je prije bila u službi rudarskih tajkuna i imperijalističkih sila, a koju su ljudi nazivali „vojskom koja masakrira“. Njeno oružje bilo je prebačeno u ruke sindikalnih milicija.
Godine 1952. rudnici su nacionalizirani, a 1953. je pokrenuta agrarna reforma (kada su seljaci već bili zauzeli mnoge hacijende). Nakon toga revolucija je zastala; oružje milicija je zastarjevalo i ponestajalo im je streljiva. Profesionalnu vojsku su strpljivo reorganizirali, prvo Paz Estenssoro, a zatim Siles Zuazo, i opremili su je modernim oružjem visokog kalibra koje su dopremile SAD. U isto vrijeme, država je počela promovirati kapitalističku akumulaciju, privatno poduzetništvo i imperijalističke investicije. Nova vojska i nova buržoazija razvijale su se rame uz rame sve dok pučem 1964. ta vojska nije ponovno preuzela vlast, nastavljajući svoju ubilačku povijest. Svi se sjećaju jednog od najozloglašenijih masakra koji se dogodio na blagdan Svetog Ivana 1967. godine, samo nekoliko mjeseci prije ubojstva Che Guevare.
Bolivija ima jednu od najmoćnijih i politički najosviještenijih masovnih organizacija u Latinskoj Americi: rudarske sindikate i Bolivijski radnički centar (Central Obrera Boliviana, COB), koji djeluju kao cjelina. Međutim, u nedostatku političke stranke koja bi se suprotstavila nacionalnoj buržoaziji i nedostatku oružja za borbu protiv ubilačke vojske, svijest, borbenost i organizacija mogu biti dovoljni za herojski otpor – dinamitom i posljednjim uporištem na barikadama – ali ne i za pobjedu. Juan Lechín, jedan od glavnih pokretača politike razoružavanja milicija, bio je taj koji je zagovarao odupiranje vojnom udaru putem općeg štrajka i blokada cesta.
U Argentini 1955. i 1976., u Čileu 1973., i u drugim zemljama u drugim vremenima, ta je stara formula poticala najsudbonosniju zabludu: ideju da bi se radnici mogli naknadno i praznih ruku oduprijeti vojnom udaru koji je tehnički i znanstveno dizajniran da ih masakrira. Putem iste katastrofalne pasivne politike, peronistički sindikalni birokrati utrli su put vojnoj diktaturi uspostavljenoj u njihovoj zemlji 1976. godine. Upravo je argentinska vojska, oslanjajući se na svoj metodični projekt masovnih ubojstava, pružila savjete i smjernice za bolivijski državni udar [u srpnju 1980. godine], prema optužbama koje je nedavno u Managui iznio Jaime Paz Zamora, novoizabrani potpredsjednik Bolivije.
Prije nekoliko dana, promatrajući sandinističke milicije u Estelíju u Nikaragvi, prisjetio sam se da su tako marširali i bolivijski kampesinosi prije četvrt stoljeća, uvjereni u svoju revoluciju, koračajući s istim stavom.
Vidio sam sandinističku vojsku, kao i milicije 19. srpnja u Managui, glavnom gradu Nikaragve. Stara vojska bila je uništena do korijena, a za razliku od Bolivije, vodstvo revolucije nema namjeru obnoviti je; samo se kontrarevolucionari usuđuju tako nešto predložiti. Promatrao sam disciplinu, gipkost, lagani korak, moderno naoružanje sandinističkih oružanih snaga. Ponovno sam se prisjetio Bolivijaca, koje se trenutno masakrira u još jednom puču, unatoč neopisivom herojstvu s kojim su se oduprli, pa čak i izborili s mnogim drugim vojnim udarima. I ne samo da sam vidio, nego sam i jasno osjetio radikalnu razliku između ta dva pokreta. Dobro je da je vojska sandinistička, unatoč prigovorima [Alfonsa] Robela iz Visokog vijeća privatnih poduzeća (Consejo Superior de la Empresa Privada), konzervativaca i drugih; dobro je da trupe intenzivno treniraju; dobro je da vojska bude štit ove revolucije, sve dok druge, susjedne revolucije ne stasaju dovoljno da joj olakšaju teret i učine predstojeći put manje napornim.
Oni koji prioritiziraju demokraciju nad klasom mogu reći što žele: neprekidno mučeništvo Bolivije im je odgovor, nepogrešiv rezultat onoga što predlažu. Bolivijska revolucija uspjela se održati toliko godina samo zato što je formirala milicije, provela agrarnu reformu, nacionalizirala rudnike i dobila podršku sindikatâ s tradicijom borbenosti bez premca. Ako se revolucija nije uspjela održati dulje, to je zato što je sve ovo prekinuto na pola puta, te su se kapitalizam i njegove vojne snage pregrupirale i izvršile protuudar.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.