Prekinuta revolucija kampesinosa u Boliviji

"Oni koji prioritiziraju demokraciju nad klasom mogu reći što žele: neprekidno mučeništvo Bolivije im je odgovor, nepogrešiv rezultat onoga što predlažu. Bolivijska revolucija uspjela se održati toliko godina samo zato što je formirala milicije, provela agrarnu reformu, nacionalizirala rudnike i dobila podršku sindikatâ s tradicijom borbenosti bez premca. Ako se revolucija nije uspjela održati dulje, to je zato što je sve ovo prekinuto na pola puta, te su se kapitalizam i njegove vojne snage pregrupirale i izvršile protuudar."

Bareljef na Muzeju revolucije u Plaza Villarroel, La Paz, Bolivija. Prikazani su pobunjeni radnici i seljaci, uz tekst „Nacionalna pobjeda 9. travnja 1952. godine dala nam je slobodu, 27. svibnja 2013. godine (izvor: Carwil Bjork-James @ commons.wikimedia.com, preuzeto prema Creative Commons licenci)
U Paths of Revolution (Putevi revolucije), ljevičarski militant, novinar, politički zatvorenik, javni intelektualac i povjesničar Adolfo Gilly svjedoči o previranjima, trijumfima i porazima ljevice u dvadesetom stoljeću u Latinskoj Americi. Prateći povijest od kubanske raketne krize do gerilskih pokreta u Srednjoj Americi, od ustanka Zapatista u Meksiku do mobilizacije autohtonog stanovništva koja je dovela Eva Moralesa na vlast u Boliviji, u ovim esejima Gilly bilježi što nagoni ljude na djelovanje pod različitim oblicima dominacije i što bi to moglo osvijetliti današnje stanje ljevice u Sjevernoj i Latinskoj Americi.

Nikaragva i Bolivija: Dva puta (1980)

Prije dvadeset i četiri godine, tek što sam stigao u La Paz, vidio sam bolivijske rudarske, radničke i seljačke milicije. Bio je to moj prvi pogled na figure koje su do tog trenutka u mojim očima bile mitske: radnike i seljake (kampesinose), naoružane i organizirane u svojim sindikatima. U grlu mi se stvorio čvor emocija. Revolucija iz travnja 1952. još je bila svježa, a izbila je kako bi na vlast dovela Víctora Paza Estenssora i Hernána Silesa Zuaza – predsjednika i potpredsjednika koji su izabrani 1951., ali vojnim pučem spriječeni da preuzmu dužnost. Ustanci u La Pazu, Oruru i Potosíju porazili su i raspustili vojsku koja je prije bila u službi rudarskih tajkuna i imperijalističkih sila, a koju su ljudi nazivali „vojskom koja masakrira“. Njeno oružje bilo je prebačeno u ruke sindikalnih milicija.

 

Godine 1952. rudnici su nacionalizirani, a 1953. je pokrenuta agrarna reforma (kada su seljaci već bili zauzeli mnoge hacijende). Nakon toga revolucija je zastala; oružje milicija je zastarjevalo i ponestajalo im je streljiva. Profesionalnu vojsku su strpljivo reorganizirali, prvo Paz Estenssoro, a zatim Siles Zuazo, i opremili su je modernim oružjem visokog kalibra koje su dopremile SAD. U isto vrijeme, država je počela promovirati kapitalističku akumulaciju, privatno poduzetništvo i imperijalističke investicije. Nova vojska i nova buržoazija razvijale su se rame uz rame sve dok pučem 1964. ta vojska nije ponovno preuzela vlast, nastavljajući svoju ubilačku povijest. Svi se sjećaju jednog od najozloglašenijih masakra koji se dogodio na blagdan Svetog Ivana 1967. godine, samo nekoliko mjeseci prije ubojstva Che Guevare.

 

Bolivija ima jednu od najmoćnijih i politički najosviještenijih masovnih organizacija u Latinskoj Americi: rudarske sindikate i Bolivijski radnički centar (Central Obrera Boliviana, COB), koji djeluju kao cjelina. Međutim, u nedostatku političke stranke koja bi se suprotstavila nacionalnoj buržoaziji i nedostatku oružja za borbu protiv ubilačke vojske, svijest, borbenost i organizacija mogu biti dovoljni za herojski otpor – dinamitom i posljednjim uporištem na barikadama – ali ne i za pobjedu. Juan Lechín, jedan od glavnih pokretača politike razoružavanja milicija, bio je taj koji je zagovarao odupiranje vojnom udaru putem općeg štrajka i blokada cesta.

 

U Argentini 1955. i 1976., u Čileu 1973., i u drugim zemljama u drugim vremenima, ta je stara formula poticala najsudbonosniju zabludu: ideju da bi se radnici mogli naknadno i praznih ruku oduprijeti vojnom udaru koji je tehnički i znanstveno dizajniran da ih masakrira. Putem iste katastrofalne pasivne politike, peronistički sindikalni birokrati utrli su put vojnoj diktaturi uspostavljenoj u njihovoj zemlji 1976. godine. Upravo je argentinska vojska, oslanjajući se na svoj metodični projekt masovnih ubojstava, pružila savjete i smjernice za bolivijski državni udar [u srpnju 1980. godine], prema optužbama koje je nedavno u Managui iznio Jaime Paz Zamora, novoizabrani potpredsjednik Bolivije.

 

Prije nekoliko dana, promatrajući sandinističke milicije u Estelíju u Nikaragvi, prisjetio sam se da su tako marširali i bolivijski kampesinosi prije četvrt stoljeća, uvjereni u svoju revoluciju, koračajući s istim stavom.

 

Vidio sam sandinističku vojsku, kao i milicije 19. srpnja u Managui, glavnom gradu Nikaragve. Stara vojska bila je uništena do korijena, a za razliku od Bolivije, vodstvo revolucije nema namjeru obnoviti je; samo se kontrarevolucionari usuđuju tako nešto predložiti. Promatrao sam disciplinu, gipkost, lagani korak, moderno naoružanje sandinističkih oružanih snaga. Ponovno sam se prisjetio Bolivijaca, koje se trenutno masakrira u još jednom puču, unatoč neopisivom herojstvu s kojim su se oduprli, pa čak i izborili s mnogim drugim vojnim udarima. I ne samo da sam vidio, nego sam i jasno osjetio radikalnu razliku između ta dva pokreta. Dobro je da je vojska sandinistička, unatoč prigovorima [Alfonsa] Robela iz Visokog vijeća privatnih poduzeća (Consejo Superior de la Empresa Privada), konzervativaca i drugih; dobro je da trupe intenzivno treniraju; dobro je da vojska bude štit ove revolucije, sve dok druge, susjedne revolucije ne stasaju dovoljno da joj olakšaju teret i učine predstojeći put manje napornim.

 

Oni koji prioritiziraju demokraciju nad klasom mogu reći što žele: neprekidno mučeništvo Bolivije im je odgovor, nepogrešiv rezultat onoga što predlažu. Bolivijska revolucija uspjela se održati toliko godina samo zato što je formirala milicije, provela agrarnu reformu, nacionalizirala rudnike i dobila podršku sindikatâ s tradicijom borbenosti bez premca. Ako se revolucija nije uspjela održati dulje, to je zato što je sve ovo prekinuto na pola puta, te su se kapitalizam i njegove vojne snage pregrupirale i izvršile protuudar.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve