Previše anti-bogataških satira ponavlja šprancu

"Problem je u sljedećem: ako satira ubire univerzalne pohvale i ako je sud tapše po ramenu, postavlja se pitanje obavlja li ona svoj posao. Da parafraziramo Aristotela, satira za sve nije satira ni za koga, a satira bez svrhe ili ideološkog temelja postaje Rorschachov test mrljama za gledateljstvo. Veliki studiji sada su pronašli ugodan srednji teren, nešto kao filmski ekvivalent instagramske infografike; filmovi poput Staklenog luka i Menija izgledaju lijepo i aludiraju na legitimne kritike, ali su performativni i plitki u svojem kritiziranju."

Kadar iz foršpana za film Meni, r: Mark Mylod, 2022, 107’ (izvor)
Ironično je kako iz Hollywooda – od Staklenog luka do Menija i Trokuta tuge – trenutno stiže samo jedna poruka: bogataši su loši.



Previše ljudi jede bogate i to postaje dosadno. Ne zato što antikapitalistička umjetnost nije potrebna, nego zato što je postala suviše utješna. Pođete li u kino pogledati recentne naslove – Trokut tuge, Meni, Stakleni luk – obećana vam je intelektualna večer u kojoj doslovno svaki naslov (izuzev Lil, Lil, krokodil) satirizira više klase. Razumljivo, tko može odoljeti ribanju bogataških elita u trenutku kada to najviše zaslužuju?
 
No, nedavno je kvaliteta antikapitalističke satire dosegla svoj vrhunac, a Hollywood ponovno ulazi u period kada performativno pogađa prave note, ali ne prikazuje ništa uistinu odvažno. Komičar Chris Morris jednom je ustvrdio da je satira bez točke gledišta naprosto ​„izvedba neke egzotične predstave pred sudom, kako bi nas sudac pogladio po glavi“. Upravo se u takvoj situaciji nalazimo danas.
 
Čak se i fraza „jedite bogate“ čini banalnom. Prikladno sažima period antikapitalizma u kulturi koji je bio baziran na sloganima po promo-cekerima i infantilnim doskočicama koje danas u potpunosti predstavljaju razvodnjen, bezazleni tip politike. Mogli bismo tvrditi da je satira koja je proizašla iz ove politike predvidljiva jer su njezine mete predvidljive: svi znamo da su bogataši užasni i da ne zaslužuju nužno nijansirani pristup. Međutim, vrijednost dobre satire leži u tome da se skalpelski rastrančira predmet analize, uz jasnu perspektivu i precizne poteze.
 
Umjesto toga, na filmu i na televiziji trenutno je u upotrebi lijeni, dobro poznati rječnik kojim se prikupljaju dodatni bodovi. Primjerice, podiglo se mnogo buke kada je u rujnu izašao Andor, najnovija Disneyjeva serija iz svijeta Ratova zvijezda. Serija je hvaljena zbog svojeg neočekivano ambicioznog pristupa politici, što dolazi na pozadini općeg šoka da Disney+ serija može postaviti čak i blago disruptivna pitanja. No, iako je Andor možda mrvicu iznad ostatka Disney+ rostera, činjenica da se kompanija vrijedna 203,63 milijarde dolara osjeća ugodno ponavljajući antikapitalistička opća mjesta pokazuje da je nešto ozbiljno pošlo po krivu. Antikapitalistička umjetnost sada je žanr, i to dovoljno bezopasan da ga mogu reproducirati upravo oni ljudi na koje bi ta kritika trebala biti upućena.
 
U čemu je onda poanta? Nema korisnog načina da se ovaj trend antikapitalističke satire upotrijebi politički, jer takvi filmovi i TV serije nemaju dovoljno nazubljenu oštricu da iznesu ozbiljnu provokaciju, a realno, ne bi bili ni proizvedeni da je drugačije. Još bitnije, svi su previše slični. Koliko god scenarij bio pametan, ako vam svaki film opetovano govori istu stvar – bogati ljudi loši! – u istim terminima, to naprosto postane monotono.
 
Dosad nije bilo previše otpora homogenosti antikapitalističke satire, jer uglavnom postoji konsenzus da je antikapitalizam (zamislite!) dobra stvar. Pretpostavlja se da kritika koja dovodi u pitanje integritet paragona menipske satire kao što je Meni jamačno dolazi iz konzervativne pozicije ili je plod odsutnosti radikalizma. No, ustvari je naprosto iscrpljujuće kada vam uvijek iznova naturaju istu adolescentsku satiru koja nikada nije toliko domišljata koliko misli da jest.
 
Ovaj pristup toliko je očit da mnogi filmovi sada namjerno skrivaju relevantne dijelove priče, prešućujući činjenicu da se radi o još jednoj anti-bogataškoj satiri, u nadi da će vam to biti iznenađujuće i zanimljivo jednom kada konačno pokažu što kriju u rukavu. Ako još niste pogledali Stakleni luk, mogli biste pomisliti da je riječ o domišljatoj priči o misterioznom ubojstvu, a ne još jednom dvoipolsatnom filmu o svemu što ne valja s Elonom Muskom (vidi također: Ne gledaj gore). Možda očekujete da će Meni biti još jedan urnebesan uradak predvođen Anyom Taylor Joy, no zapravo se radi o hipnotički nekoherentnom parodiranju gurmanske kulture. Zašto je foodie kultura na meti bijesa filma Meni, pitanje je na koje ni sam film ne uspijeva odgovoriti.
 
Mnoge blistave recenzije Menija napominju koliko je njegova poruka predvidljiva, te koliko prostodušno njome opetovano napada svoju publiku. Međutim, to se doima kao posve sporedna stvar, s obzirom na to da je satira u kojoj se „jedu bogati“ ono što Meni i namjerava biti, na svoj samodopadan način. Svaki segment večernjeg menija najavljuje se međunaslovima, koji su isprva autentični, da bi se postupno počelo otmjenim fontom ispisivati riječi kao što je „sranje“ – jer, naime, ovo je satira, ili nešto tomu slično. Ovo se uklapa u trend koji bismo mogli nazvati marvelizacijom satire, u sklopu kojega učiniti nešto, a potom naglas reći što ste upravo učinili, prolazi kao duhovitost.
 
Još uvijek je moguće raditi dobru anti-bogatašku satiru, ali je malo vjerojatno da ćete je pronaći u velikom studijskom blockbusteru. Ove godine nema previše filmskih scena koje su pamtljivije od središnjeg dijela Trokuta tuge, petnaestominutne poplave bljuvotine, otpadnih voda i žuči koju je regurgitirao brod pun bogatih ljudi. Olakotna je okolnost to što je redatelj Ruben Östlund jasno crpio inspiraciju iz opusa španjolsko-meksičkog filmaša Luisa Buñuela kada je pisao scenarij, umjesto da je potraži u kojem god već dežurnom liku koji harači Twitterom. Slično tome, Parazita je 2019. godine krasila aura odvažnosti jer se pojavio izvan holivudskog balona i balona društvenih medija. Znakovito je da zapadni mediji već nekoliko godina nakon Bong Joon-hoovog uspjeha na Oscaru, loše oponašaju njegovu pobjedničku formulu, ne uspijevajući zahvatiti previše njene oštroumnosti.
 
Stvari su puno lucidnije i u drugoj sezoni Bijelog lotusa, omiljene satire s malih ekrana, koja se puno bolje snalazi u svojoj koži otkako je pozornost preusmjerena s pitanja rase na pitanja seksualnih politika. Način na koji serija prikazuje površan liberalni par i njihovu ushićenost serijom Ted Lasso predstavlja britkiji društveni komentar od bilo kojeg kadra u Meniju. Iako bi mogla postati žrtvom scenarističkog pisanja kojem je predodređeno da potakne praksu dijeljenja zamrznutih kadrova preko društvenih mreža, Bijeli lotus je najpronicljiviji u svojim manjim trenucima. Uspijeva kao satira jer omogućava svojim gledateljima da provedu vrijeme s njezinim imućnim gostima i razviju senzibilitet za njihove idiosinkrazije, za razliku od karikatura prikazanih u Meniju i Staklenom luku​, koje su vam poznate samo ako ste većinu života proveli online.
 
Problem je u sljedećem: ako satira ubire univerzalne pohvale i ako je sud tapše po ramenu, postavlja se pitanje obavlja li ona svoj posao. Da parafraziramo Aristotela, satira za sve nije satira ni za koga, a satira bez svrhe ili ideološkog temelja postaje Rorschachov test mrljama za gledateljstvo. Veliki studiji sada su pronašli ugodan srednji teren, nešto kao filmski ekvivalent instagramske infografike; filmovi poput Staklenog luka i Menija izgledaju lijepo i aludiraju na legitimne kritike, ali su performativni i plitki u svojem kritiziranju. U konačnici svi naprosto izvode egzotični igrokaz za dvor. Postaje zamorno.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.






Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve