Previše anti-bogataških satira ponavlja šprancu

"Problem je u sljedećem: ako satira ubire univerzalne pohvale i ako je sud tapše po ramenu, postavlja se pitanje obavlja li ona svoj posao. Da parafraziramo Aristotela, satira za sve nije satira ni za koga, a satira bez svrhe ili ideološkog temelja postaje Rorschachov test mrljama za gledateljstvo. Veliki studiji sada su pronašli ugodan srednji teren, nešto kao filmski ekvivalent instagramske infografike; filmovi poput Staklenog luka i Menija izgledaju lijepo i aludiraju na legitimne kritike, ali su performativni i plitki u svojem kritiziranju."

Kadar iz foršpana za film Meni, r: Mark Mylod, 2022, 107’ (izvor)
Ironično je kako iz Hollywooda – od Staklenog luka do Menija i Trokuta tuge – trenutno stiže samo jedna poruka: bogataši su loši.



Previše ljudi jede bogate i to postaje dosadno. Ne zato što antikapitalistička umjetnost nije potrebna, nego zato što je postala suviše utješna. Pođete li u kino pogledati recentne naslove – Trokut tuge, Meni, Stakleni luk – obećana vam je intelektualna večer u kojoj doslovno svaki naslov (izuzev Lil, Lil, krokodil) satirizira više klase. Razumljivo, tko može odoljeti ribanju bogataških elita u trenutku kada to najviše zaslužuju?
 
No, nedavno je kvaliteta antikapitalističke satire dosegla svoj vrhunac, a Hollywood ponovno ulazi u period kada performativno pogađa prave note, ali ne prikazuje ništa uistinu odvažno. Komičar Chris Morris jednom je ustvrdio da je satira bez točke gledišta naprosto ​„izvedba neke egzotične predstave pred sudom, kako bi nas sudac pogladio po glavi“. Upravo se u takvoj situaciji nalazimo danas.
 
Čak se i fraza „jedite bogate“ čini banalnom. Prikladno sažima period antikapitalizma u kulturi koji je bio baziran na sloganima po promo-cekerima i infantilnim doskočicama koje danas u potpunosti predstavljaju razvodnjen, bezazleni tip politike. Mogli bismo tvrditi da je satira koja je proizašla iz ove politike predvidljiva jer su njezine mete predvidljive: svi znamo da su bogataši užasni i da ne zaslužuju nužno nijansirani pristup. Međutim, vrijednost dobre satire leži u tome da se skalpelski rastrančira predmet analize, uz jasnu perspektivu i precizne poteze.
 
Umjesto toga, na filmu i na televiziji trenutno je u upotrebi lijeni, dobro poznati rječnik kojim se prikupljaju dodatni bodovi. Primjerice, podiglo se mnogo buke kada je u rujnu izašao Andor, najnovija Disneyjeva serija iz svijeta Ratova zvijezda. Serija je hvaljena zbog svojeg neočekivano ambicioznog pristupa politici, što dolazi na pozadini općeg šoka da Disney+ serija može postaviti čak i blago disruptivna pitanja. No, iako je Andor možda mrvicu iznad ostatka Disney+ rostera, činjenica da se kompanija vrijedna 203,63 milijarde dolara osjeća ugodno ponavljajući antikapitalistička opća mjesta pokazuje da je nešto ozbiljno pošlo po krivu. Antikapitalistička umjetnost sada je žanr, i to dovoljno bezopasan da ga mogu reproducirati upravo oni ljudi na koje bi ta kritika trebala biti upućena.
 
U čemu je onda poanta? Nema korisnog načina da se ovaj trend antikapitalističke satire upotrijebi politički, jer takvi filmovi i TV serije nemaju dovoljno nazubljenu oštricu da iznesu ozbiljnu provokaciju, a realno, ne bi bili ni proizvedeni da je drugačije. Još bitnije, svi su previše slični. Koliko god scenarij bio pametan, ako vam svaki film opetovano govori istu stvar – bogati ljudi loši! – u istim terminima, to naprosto postane monotono.
 
Dosad nije bilo previše otpora homogenosti antikapitalističke satire, jer uglavnom postoji konsenzus da je antikapitalizam (zamislite!) dobra stvar. Pretpostavlja se da kritika koja dovodi u pitanje integritet paragona menipske satire kao što je Meni jamačno dolazi iz konzervativne pozicije ili je plod odsutnosti radikalizma. No, ustvari je naprosto iscrpljujuće kada vam uvijek iznova naturaju istu adolescentsku satiru koja nikada nije toliko domišljata koliko misli da jest.
 
Ovaj pristup toliko je očit da mnogi filmovi sada namjerno skrivaju relevantne dijelove priče, prešućujući činjenicu da se radi o još jednoj anti-bogataškoj satiri, u nadi da će vam to biti iznenađujuće i zanimljivo jednom kada konačno pokažu što kriju u rukavu. Ako još niste pogledali Stakleni luk, mogli biste pomisliti da je riječ o domišljatoj priči o misterioznom ubojstvu, a ne još jednom dvoipolsatnom filmu o svemu što ne valja s Elonom Muskom (vidi također: Ne gledaj gore). Možda očekujete da će Meni biti još jedan urnebesan uradak predvođen Anyom Taylor Joy, no zapravo se radi o hipnotički nekoherentnom parodiranju gurmanske kulture. Zašto je foodie kultura na meti bijesa filma Meni, pitanje je na koje ni sam film ne uspijeva odgovoriti.
 
Mnoge blistave recenzije Menija napominju koliko je njegova poruka predvidljiva, te koliko prostodušno njome opetovano napada svoju publiku. Međutim, to se doima kao posve sporedna stvar, s obzirom na to da je satira u kojoj se „jedu bogati“ ono što Meni i namjerava biti, na svoj samodopadan način. Svaki segment večernjeg menija najavljuje se međunaslovima, koji su isprva autentični, da bi se postupno počelo otmjenim fontom ispisivati riječi kao što je „sranje“ – jer, naime, ovo je satira, ili nešto tomu slično. Ovo se uklapa u trend koji bismo mogli nazvati marvelizacijom satire, u sklopu kojega učiniti nešto, a potom naglas reći što ste upravo učinili, prolazi kao duhovitost.
 
Još uvijek je moguće raditi dobru anti-bogatašku satiru, ali je malo vjerojatno da ćete je pronaći u velikom studijskom blockbusteru. Ove godine nema previše filmskih scena koje su pamtljivije od središnjeg dijela Trokuta tuge, petnaestominutne poplave bljuvotine, otpadnih voda i žuči koju je regurgitirao brod pun bogatih ljudi. Olakotna je okolnost to što je redatelj Ruben Östlund jasno crpio inspiraciju iz opusa španjolsko-meksičkog filmaša Luisa Buñuela kada je pisao scenarij, umjesto da je potraži u kojem god već dežurnom liku koji harači Twitterom. Slično tome, Parazita je 2019. godine krasila aura odvažnosti jer se pojavio izvan holivudskog balona i balona društvenih medija. Znakovito je da zapadni mediji već nekoliko godina nakon Bong Joon-hoovog uspjeha na Oscaru, loše oponašaju njegovu pobjedničku formulu, ne uspijevajući zahvatiti previše njene oštroumnosti.
 
Stvari su puno lucidnije i u drugoj sezoni Bijelog lotusa, omiljene satire s malih ekrana, koja se puno bolje snalazi u svojoj koži otkako je pozornost preusmjerena s pitanja rase na pitanja seksualnih politika. Način na koji serija prikazuje površan liberalni par i njihovu ushićenost serijom Ted Lasso predstavlja britkiji društveni komentar od bilo kojeg kadra u Meniju. Iako bi mogla postati žrtvom scenarističkog pisanja kojem je predodređeno da potakne praksu dijeljenja zamrznutih kadrova preko društvenih mreža, Bijeli lotus je najpronicljiviji u svojim manjim trenucima. Uspijeva kao satira jer omogućava svojim gledateljima da provedu vrijeme s njezinim imućnim gostima i razviju senzibilitet za njihove idiosinkrazije, za razliku od karikatura prikazanih u Meniju i Staklenom luku​, koje su vam poznate samo ako ste većinu života proveli online.
 
Problem je u sljedećem: ako satira ubire univerzalne pohvale i ako je sud tapše po ramenu, postavlja se pitanje obavlja li ona svoj posao. Da parafraziramo Aristotela, satira za sve nije satira ni za koga, a satira bez svrhe ili ideološkog temelja postaje Rorschachov test mrljama za gledateljstvo. Veliki studiji sada su pronašli ugodan srednji teren, nešto kao filmski ekvivalent instagramske infografike; filmovi poput Staklenog luka i Menija izgledaju lijepo i aludiraju na legitimne kritike, ali su performativni i plitki u svojem kritiziranju. U konačnici svi naprosto izvode egzotični igrokaz za dvor. Postaje zamorno.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.






Vezani članci

  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.
  • 9. rujna 2023. Transfobija: reciklirana moralna panika u službi kapitalizma Bujajuća anti-trans propaganda sve glasnije i opasnije prijeti životima trans osoba. Ekstremno desne političke elite, kojima sekundiraju trans-isključujuće radikalne feministkinje, LGB savezi i drugi samoprozvani eksperti za „rodnu ideologiju“ ne prestaju ispunjavati javni prostor dezinformacijama i senzacionalizmom u svrhe širenja moralne panike. Normalizacija transfobije oslanja se na motive koji se osvjedočeno ciklički uprežu u intenziviranje i mejnstrimizaciju diskriminacije i opresije po različitim osnovama. Sistemski situirani konzervativizam u jeku socioekonomske krize ponovno zaoštrava rodne režime i podiže bedeme cisheteronormativne obitelji uime kapitala.
  • 29. lipnja 2023. Politički dosezi serijala RuPaul’s Drag Race U kritičkom osvrtu na popularni američki reality show RuPaul's Drag Race, autorica teksta preispituje njegove komodifikacijske okvire i ukalupljenost u kapitalistički realizam odnosno suženu reprezentaciju draga, te historizira moderni drag: od ballroom scene Crnih kvir osoba iz Harlema tijekom 1920-ih, preko paralelnih struktura i jačanja Pokreta za oslobođenje gejeva i lezbijki tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, sve do recentnih aproprijacija drag i kvir kulture. Oštrica kritike cisheteronormativnog društva i njegovih artificijelnih patrijarhalnih rodnih uloga – opresivnih kako za žene, tako i za kvir ljude, ali i same muškarce – u popularnim je reprezentacijama vidno oslabjela. Primjer toga je i Drag Race, koji drag, ali i kvir, svodi na performativnu zabavu za široku publiku. Namjesto kritike, horizontalnosti i solidarnosti, show promiče agresivnu kompeticiju i snažni individualizam, koji tobože nadilazi sve strukturne opresije.
  • 27. lipnja 2023. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (drugi dio) Osim što je ostavila traga na mnogobrojnim ljudskim životima, pandemija AIDS-a je krajem 20. stoljeća utjecala i na razvoj LGBT pokreta, kako u Sjedinjenim Državama, tako i globalno. Nekadašnji radikalni Pokret za oslobođenje gejeva i lezbijki napravio je zaokret prema bračnoj jednakosti kao osnovnom cilju, koji se zahvaljujući američkoj kulturnoj dominaciji i dalje nameće kao jedno od glavnih obilježja borbe za prava LGBT osoba. Dalekosežne posljedice ovakvog liberalnog razvodnjavanja i konzervativnog kooptiranja LGBT pokreta u kontekstu rješavanja AIDS krize konzervativnim biopolitikama braka i obitelji, ogledaju se i u današnjim borbama protiv (ultra)konzervativnih politika i praksi, koje u SAD-u i drugdje u svijetu izravno i neizravno ugrožavaju živote transrodne populacije.
  • 20. lipnja 2023. Materijalistička kritika građanske jugonostalgije Postoje različite jugonostalgije, među kojima je i ona (malo)građanskog ili liberalnog tipa. Osim fokusa na određeni (uži) period Jugoslavije, ideju socijalizma razmatra kroz pojednostavljenu predstavu povijesti kao sukoba „modernizma“ i „antimodernizma“, te „individualizma“ i „kolektivizma“. Socijalizam se zamišlja više kao „životni stil“, ispražnjen od emancipatornog političkog sadržaja, a nit vodilja zapravo je uklapanje u svjetski poredak slobodnog tržišta – ova kulturna imaginacija prije svega žali što je propuštena karta za „pravi“ kapitalizam. Za razliku od idealističkog historijskog pristupa, materijalistička analiza Jugoslaviji pristupa kroz analizu klasnih odnosa, a umjesto na potrošačke standarde, usredotočuje se na radničku participaciju u proizvodnji (samoupravne ekonomije, politike, tendencije, krize i neuspjehe). Materijalistička analiza državnog socijalizma utoliko nije nostalgična, nego kritička.
  • 15. lipnja 2023. Iz istorije borbe za socijalno stanovanje u Srbiji Neposredno nakon Prvog svjetskog rata, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca uvedene su regulativne mjere kojima je država ozbiljnije intervenirala u odnose zajmodavaca i podstanara: rekvizicija stanova, moratorij na iseljenje i ograničenja cijena najamnina. Iako je stambena bijeda nakon rata dosegla ogromne razmjere, državne politike kao pomoć najsiromašnijima bile su isključivo ustupak borbi i otporu, kojima je ritam udarala snažna Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). Partija je kreirala progresivni stambeni program, pozivala na bojkot, predvodila prosvjede i organizirala štrajkove protiv stambene oskudice i drugih pitanja, te aktivno pratila provođenje zakona i situaciju na terenu – osobito u Srbiji, najpogođenijoj ratnim razaranjima i stoga s najviše problema u polju stanovanja. Gotovo nepostojeća regulacija podstanarstva i neoliberalno socijalno stanovanje koje ne zadovoljava potrebe najugroženijih u našim današnjim državama, daju nam povoda da uzmemo ovakve historijske primjere i periode u kojima je izborena barem minimalna reforma stanovanja kao smjerokaz za aktualne i buduće borbe.
  • 29. svibnja 2023. Vampiri, zombiji i druga čudovišta kapitalizma Različite su paradigme strahova (strepnja, izgubljenost, otuđenost, jeza, tjelesna panika, apokaliptičnost) reflektirane u žanru horora tijekom povijesnog razvoja kapitalizma, kroz figure čudovišta koja odražavaju suštinske bojazni vezane uz reprodukciju života u tom sistemu. Komparativno se koristeći analizom popkulturne imaginacije u ovom žanru, te historijsko-materijalističkim pristupom, autor trasira genealogiju suvremenih čudovišta (zombija, vukodlaka, vještica, vampira, kanibala) i afektivnih struktura straha u period prvobitne akumulacije i uspostavljanja kapitalističkog društvenog okvira, izvlačeći na vidjelo neskriveno nasilje i monstruoznost sâmog kapitalizma, čija je eksploativna struktura danas umnogome normalizirana kao fetišizirana apstrakcija.
  • 29. travnja 2023. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju treći po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Bavit ćemo se kapitalističkim obrazovanjem, odnosom eksploatacije i opresivnih ejblističkih režima, orodnjenim nasiljem, pitanjem nacionalizma, slijepim pjegama u primjenama pojmova roda, spola i klase, političkom ofenzivom na transrodnu zajednicu, umjetničkim radom te kritičkim čitanjem popularne kulture. Prijave traju do 10. svibnja 2023. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 15. do 20. svibnja. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve