Previše anti-bogataških satira ponavlja šprancu

"Problem je u sljedećem: ako satira ubire univerzalne pohvale i ako je sud tapše po ramenu, postavlja se pitanje obavlja li ona svoj posao. Da parafraziramo Aristotela, satira za sve nije satira ni za koga, a satira bez svrhe ili ideološkog temelja postaje Rorschachov test mrljama za gledateljstvo. Veliki studiji sada su pronašli ugodan srednji teren, nešto kao filmski ekvivalent instagramske infografike; filmovi poput Staklenog luka i Menija izgledaju lijepo i aludiraju na legitimne kritike, ali su performativni i plitki u svojem kritiziranju."

Kadar iz foršpana za film Meni, r: Mark Mylod, 2022, 107’ (izvor)
Ironično je kako iz Hollywooda – od Staklenog luka do Menija i Trokuta tuge – trenutno stiže samo jedna poruka: bogataši su loši.

Previše ljudi jede bogate i to postaje dosadno. Ne zato što antikapitalistička umjetnost nije potrebna, nego zato što je postala suviše utješna. Pođete li u kino pogledati recentne naslove – Trokut tuge, Meni, Stakleni luk – obećana vam je intelektualna večer u kojoj doslovno svaki naslov (izuzev Lil, Lil, krokodil) satirizira više klase. Razumljivo, tko može odoljeti ribanju bogataških elita u trenutku kada to najviše zaslužuju?

 

No, nedavno je kvaliteta antikapitalističke satire dosegla svoj vrhunac, a Hollywood ponovno ulazi u period kada performativno pogađa prave note, ali ne prikazuje ništa uistinu odvažno. Komičar Chris Morris jednom je ustvrdio da je satira bez točke gledišta naprosto ​„izvedba neke egzotične predstave pred sudom, kako bi nas sudac pogladio po glavi“. Upravo se u takvoj situaciji nalazimo danas.

 

Čak se i fraza „jedite bogate“ čini banalnom. Prikladno sažima period antikapitalizma u kulturi koji je bio baziran na sloganima po promo-cekerima i infantilnim doskočicama koje danas u potpunosti predstavljaju razvodnjen, bezazleni tip politike. Mogli bismo tvrditi da je satira koja je proizašla iz ove politike predvidljiva jer su njezine mete predvidljive: svi znamo da su bogataši užasni i da ne zaslužuju nužno nijansirani pristup. Međutim, vrijednost dobre satire leži u tome da se skalpelski rastrančira predmet analize, uz jasnu perspektivu i precizne poteze.

 

Umjesto toga, na filmu i na televiziji trenutno je u upotrebi lijeni, dobro poznati rječnik kojim se prikupljaju dodatni bodovi. Primjerice, podiglo se mnogo buke kada je u rujnu izašao Andor, najnovija Disneyjeva serija iz svijeta Ratova zvijezda. Serija je hvaljena zbog svojeg neočekivano ambicioznog pristupa politici, što dolazi na pozadini općeg šoka da Disney+ serija može postaviti čak i blago disruptivna pitanja. No, iako je Andor možda mrvicu iznad ostatka Disney+ rostera, činjenica da se kompanija vrijedna 203,63 milijarde dolara osjeća ugodno ponavljajući antikapitalistička opća mjesta pokazuje da je nešto ozbiljno pošlo po krivu. Antikapitalistička umjetnost sada je žanr, i to dovoljno bezopasan da ga mogu reproducirati upravo oni ljudi na koje bi ta kritika trebala biti upućena.

 

U čemu je onda poanta? Nema korisnog načina da se ovaj trend antikapitalističke satire upotrijebi politički, jer takvi filmovi i TV serije nemaju dovoljno nazubljenu oštricu da iznesu ozbiljnu provokaciju, a realno, ne bi bili ni proizvedeni da je drugačije. Još bitnije, svi su previše slični. Koliko god scenarij bio pametan, ako vam svaki film opetovano govori istu stvar – bogati ljudi loši! – u istim terminima, to naprosto postane monotono.

 

Dosad nije bilo previše otpora homogenosti antikapitalističke satire, jer uglavnom postoji konsenzus da je antikapitalizam (zamislite!) dobra stvar. Pretpostavlja se da kritika koja dovodi u pitanje integritet paragona menipske satire kao što je Meni jamačno dolazi iz konzervativne pozicije ili je plod odsutnosti radikalizma. No, ustvari je naprosto iscrpljujuće kada vam uvijek iznova naturaju istu adolescentsku satiru koja nikada nije toliko domišljata koliko misli da jest.

 

Ovaj pristup toliko je očit da mnogi filmovi sada namjerno skrivaju relevantne dijelove priče, prešućujući činjenicu da se radi o još jednoj anti-bogataškoj satiri, u nadi da će vam to biti iznenađujuće i zanimljivo jednom kada konačno pokažu što kriju u rukavu. Ako još niste pogledali Stakleni luk, mogli biste pomisliti da je riječ o domišljatoj priči o misterioznom ubojstvu, a ne još jednom dvoipolsatnom filmu o svemu što ne valja s Elonom Muskom (vidi također: Ne gledaj gore). Možda očekujete da će Meni biti još jedan urnebesan uradak predvođen Anyom Taylor Joy, no zapravo se radi o hipnotički nekoherentnom parodiranju gurmanske kulture. Zašto je foodie kultura na meti bijesa filma Meni, pitanje je na koje ni sam film ne uspijeva odgovoriti.

 

Mnoge blistave recenzije Menija napominju koliko je njegova poruka predvidljiva, te koliko prostodušno njome opetovano napada svoju publiku. Međutim, to se doima kao posve sporedna stvar, s obzirom na to da je satira u kojoj se „jedu bogati“ ono što Meni i namjerava biti, na svoj samodopadan način. Svaki segment večernjeg menija najavljuje se međunaslovima, koji su isprva autentični, da bi se postupno počelo otmjenim fontom ispisivati riječi kao što je „sranje“ – jer, naime, ovo je satira, ili nešto tomu slično. Ovo se uklapa u trend koji bismo mogli nazvati marvelizacijom satire, u sklopu kojega učiniti nešto, a potom naglas reći što ste upravo učinili, prolazi kao duhovitost.

 

Još uvijek je moguće raditi dobru anti-bogatašku satiru, ali je malo vjerojatno da ćete je pronaći u velikom studijskom blockbusteru. Ove godine nema previše filmskih scena koje su pamtljivije od središnjeg dijela Trokuta tuge, petnaestominutne poplave bljuvotine, otpadnih voda i žuči koju je regurgitirao brod pun bogatih ljudi. Olakotna je okolnost to što je redatelj Ruben Östlund jasno crpio inspiraciju iz opusa španjolsko-meksičkog filmaša Luisa Buñuela kada je pisao scenarij, umjesto da je potraži u kojem god već dežurnom liku koji harači Twitterom. Slično tome, Parazita je 2019. godine krasila aura odvažnosti jer se pojavio izvan holivudskog balona i balona društvenih medija. Znakovito je da zapadni mediji već nekoliko godina nakon Bong Joon-hoovog uspjeha na Oscaru, loše oponašaju njegovu pobjedničku formulu, ne uspijevajući zahvatiti previše njene oštroumnosti.

 

Stvari su puno lucidnije i u drugoj sezoni Bijelog lotusa, omiljene satire s malih ekrana, koja se puno bolje snalazi u svojoj koži otkako je pozornost preusmjerena s pitanja rase na pitanja seksualnih politika. Način na koji serija prikazuje površan liberalni par i njihovu ushićenost serijom Ted Lasso predstavlja britkiji društveni komentar od bilo kojeg kadra u Meniju. Iako bi mogla postati žrtvom scenarističkog pisanja kojem je predodređeno da potakne praksu dijeljenja zamrznutih kadrova preko društvenih mreža, Bijeli lotus je najpronicljiviji u svojim manjim trenucima. Uspijeva kao satira jer omogućava svojim gledateljima da provedu vrijeme s njezinim imućnim gostima i razviju senzibilitet za njihove idiosinkrazije, za razliku od karikatura prikazanih u Meniju i Staklenom luku​, koje su vam poznate samo ako ste većinu života proveli online.

 

Problem je u sljedećem: ako satira ubire univerzalne pohvale i ako je sud tapše po ramenu, postavlja se pitanje obavlja li ona svoj posao. Da parafraziramo Aristotela, satira za sve nije satira ni za koga, a satira bez svrhe ili ideološkog temelja postaje Rorschachov test mrljama za gledateljstvo. Veliki studiji sada su pronašli ugodan srednji teren, nešto kao filmski ekvivalent instagramske infografike; filmovi poput Staklenog luka i Menija izgledaju lijepo i aludiraju na legitimne kritike, ali su performativni i plitki u svojem kritiziranju. U konačnici svi naprosto izvode egzotični igrokaz za dvor. Postaje zamorno.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.

Vezani članci

  • 27. rujna 2024. Solidarnost kao uzajamna pomoć Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
  • 23. rujna 2024. Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
  • 10. rujna 2024. Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
  • 5. rujna 2024. Nema većeg Nijemca od Antinijemca Autor analizira tzv. “antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
  • 25. kolovoza 2024. Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donisi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
  • 23. kolovoza 2024. Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
  • 21. kolovoza 2024. Novi iracionalizam Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanju prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve