Previše anti-bogataških satira ponavlja šprancu

Previše ljudi jede bogate i to postaje dosadno. Ne zato što antikapitalistička umjetnost nije potrebna, nego zato što je postala suviše utješna. Pođete li u kino pogledati recentne naslove – Trokut tuge, Meni, Stakleni luk – obećana vam je intelektualna večer u kojoj doslovno svaki naslov (izuzev Lil, Lil, krokodil) satirizira više klase. Razumljivo, tko može odoljeti ribanju bogataških elita u trenutku kada to najviše zaslužuju?

No, nedavno je kvaliteta antikapitalističke satire dosegla svoj vrhunac, a Hollywood ponovno ulazi u period kada performativno pogađa prave note, ali ne prikazuje ništa uistinu odvažno. Komičar Chris Morris jednom je ustvrdio da je satira bez točke gledišta naprosto ​„izvedba neke egzotične predstave pred sudom, kako bi nas sudac pogladio po glavi“. Upravo se u takvoj situaciji nalazimo danas.

Čak se i fraza „jedite bogate“ čini banalnom. Prikladno sažima period antikapitalizma u kulturi koji je bio baziran na sloganima po promo-cekerima i infantilnim doskočicama koje danas u potpunosti predstavljaju razvodnjen, bezazleni tip politike. Mogli bismo tvrditi da je satira koja je proizašla iz ove politike predvidljiva jer su njezine mete predvidljive: svi znamo da su bogataši užasni i da ne zaslužuju nužno nijansirani pristup. Međutim, vrijednost dobre satire leži u tome da se skalpelski rastrančira predmet analize, uz jasnu perspektivu i precizne poteze.

Umjesto toga, na filmu i na televiziji trenutno je u upotrebi lijeni, dobro poznati rječnik kojim se prikupljaju dodatni bodovi. Primjerice, podiglo se mnogo buke kada je u rujnu izašao Andor, najnovija Disneyjeva serija iz svijeta Ratova zvijezda. Serija je hvaljena zbog svojeg neočekivano ambicioznog pristupa politici, što dolazi na pozadini općeg šoka da Disney+ serija može postaviti čak i blago disruptivna pitanja. No, iako je Andor možda mrvicu iznad ostatka Disney+ rostera, činjenica da se kompanija vrijedna 203,63 milijarde dolara osjeća ugodno ponavljajući antikapitalistička opća mjesta pokazuje da je nešto ozbiljno pošlo po krivu. Antikapitalistička umjetnost sada je žanr, i to dovoljno bezopasan da ga mogu reproducirati upravo oni ljudi na koje bi ta kritika trebala biti upućena.

U čemu je onda poanta? Nema korisnog načina da se ovaj trend antikapitalističke satire upotrijebi politički, jer takvi filmovi i TV serije nemaju dovoljno nazubljenu oštricu da iznesu ozbiljnu provokaciju, a realno, ne bi bili ni proizvedeni da je drugačije. Još bitnije, svi su previše slični. Koliko god scenarij bio pametan, ako vam svaki film opetovano govori istu stvar – bogati ljudi loši! – u istim terminima, to naprosto postane monotono.

Dosad nije bilo previše otpora homogenosti antikapitalističke satire, jer uglavnom postoji konsenzus da je antikapitalizam (zamislite!) dobra stvar. Pretpostavlja se da kritika koja dovodi u pitanje integritet paragona menipske satire kao što je Meni jamačno dolazi iz konzervativne pozicije ili je plod odsutnosti radikalizma. No, ustvari je naprosto iscrpljujuće kada vam uvijek iznova naturaju istu adolescentsku satiru koja nikada nije toliko domišljata koliko misli da jest.

Ovaj pristup toliko je očit da mnogi filmovi sada namjerno skrivaju relevantne dijelove priče, prešućujući činjenicu da se radi o još jednoj anti-bogataškoj satiri, u nadi da će vam to biti iznenađujuće i zanimljivo jednom kada konačno pokažu što kriju u rukavu. Ako još niste pogledali Stakleni luk, mogli biste pomisliti da je riječ o domišljatoj priči o misterioznom ubojstvu, a ne još jednom dvoipolsatnom filmu o svemu što ne valja s Elonom Muskom (vidi također: Ne gledaj gore). Možda očekujete da će Meni biti još jedan urnebesan uradak predvođen Anyom Taylor Joy, no zapravo se radi o hipnotički nekoherentnom parodiranju gurmanske kulture. Zašto je foodie kultura na meti bijesa filma Meni, pitanje je na koje ni sam film ne uspijeva odgovoriti.

Mnoge blistave recenzije Menija napominju koliko je njegova poruka predvidljiva, te koliko prostodušno njome opetovano napada svoju publiku. Međutim, to se doima kao posve sporedna stvar, s obzirom na to da je satira u kojoj se „jedu bogati“ ono što Meni i namjerava biti, na svoj samodopadan način. Svaki segment večernjeg menija najavljuje se međunaslovima, koji su isprva autentični, da bi se postupno počelo otmjenim fontom ispisivati riječi kao što je „sranje“ – jer, naime, ovo je satira, ili nešto tomu slično. Ovo se uklapa u trend koji bismo mogli nazvati marvelizacijom satire, u sklopu kojega učiniti nešto, a potom naglas reći što ste upravo učinili, prolazi kao duhovitost.

Još uvijek je moguće raditi dobru anti-bogatašku satiru, ali je malo vjerojatno da ćete je pronaći u velikom studijskom blockbusteru. Ove godine nema previše filmskih scena koje su pamtljivije od središnjeg dijela Trokuta tuge, petnaestominutne poplave bljuvotine, otpadnih voda i žuči koju je regurgitirao brod pun bogatih ljudi. Olakotna je okolnost to što je redatelj Ruben Östlund jasno crpio inspiraciju iz opusa španjolsko-meksičkog filmaša Luisa Buñuela kada je pisao scenarij, umjesto da je potraži u kojem god već dežurnom liku koji harači Twitterom. Slično tome, Parazita je 2019. godine krasila aura odvažnosti jer se pojavio izvan holivudskog balona i balona društvenih medija. Znakovito je da zapadni mediji već nekoliko godina nakon Bong Joon-hoovog uspjeha na Oscaru, loše oponašaju njegovu pobjedničku formulu, ne uspijevajući zahvatiti previše njene oštroumnosti.

Stvari su puno lucidnije i u drugoj sezoni Bijelog lotusa, omiljene satire s malih ekrana, koja se puno bolje snalazi u svojoj koži otkako je pozornost preusmjerena s pitanja rase na pitanja seksualnih politika. Način na koji serija prikazuje površan liberalni par i njihovu ushićenost serijom Ted Lasso predstavlja britkiji društveni komentar od bilo kojeg kadra u Meniju. Iako bi mogla postati žrtvom scenarističkog pisanja kojem je predodređeno da potakne praksu dijeljenja zamrznutih kadrova preko društvenih mreža, Bijeli lotus je najpronicljiviji u svojim manjim trenucima. Uspijeva kao satira jer omogućava svojim gledateljima da provedu vrijeme s njezinim imućnim gostima i razviju senzibilitet za njihove idiosinkrazije, za razliku od karikatura prikazanih u Meniju i Staklenom luku​, koje su vam poznate samo ako ste većinu života proveli online.

Problem je u sljedećem: ako satira ubire univerzalne pohvale i ako je sud tapše po ramenu, postavlja se pitanje obavlja li ona svoj posao. Da parafraziramo Aristotela, satira za sve nije satira ni za koga, a satira bez svrhe ili ideološkog temelja postaje Rorschachov test mrljama za gledateljstvo. Veliki studiji sada su pronašli ugodan srednji teren, nešto kao filmski ekvivalent instagramske infografike; filmovi poput Staklenog luka i Menija izgledaju lijepo i aludiraju na legitimne kritike, ali su performativni i plitki u svojem kritiziranju. U konačnici svi naprosto izvode egzotični igrokaz za dvor. Postaje zamorno.