Pripremite se za kraj svijeta na racionalni način

"Uzajamna pomoć jest i uvijek je bila bolja strategija u kriznim vremenima od bilo kakvog organiziranja odozgo prema dolje ili izolacionizma. U vrijeme krize ruše se društvene barijere među ljudima, kao i zakoni. Umjesto da se natječu za oskudne resurse, istraživanje za istraživanjem pokazuje da, kada su ljudi suočeni s krizom, pobjeđuje njihova prirodna sklonost da zajedno rade na rješavanju zajedničkih problema."

Mala smočnica hrane i zajednički frižider inicijative RVA Community Fridges, s povrćem, morskom hranom i konzerviranom hranom, Richmond, SAD, 6. travnja 2022. godine (fotografija: Grace Bost; izvor: VCU Capital News Service @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Ako vaši planovi za kraj svijeta ne uključuju vaše susjede, loši su to planovi, piše Margaret Killjoy

Pripravnost, pogotovo kada se naziva „prepping”, bije loš glas, i to s razlogom. Preppere se uglavnom percipira kao desničarske bijele cis muškarce iz srednje klase u svojim četrdesetima ili pedesetima, koji gomilaju oružje, hranu i streljivo, otprilike tim redom prioriteta. Možete gledati reality TV emisije o ovakvim tipovima ili njihove YouTube kanale, koji bi se komotno mogli zvati i Kako preživjeti apokalipsu sam u šumi sa sjekirom, hraneći se vjevericama koje lovite spomenutom sjekirom.

 

Da budem iskrena, ovo se čini kao zanimljiva stvar za pogledati na YouTubeu, ali naprosto nije primjer dobre pripravnosti. Preciznije rečeno, ne predstavlja odviše preciznu sliku toga kako pripravnost zapravo izgleda za većinu ljudi na planetu.

 

Naime, većina ljudi, na većini mjesta i u većini vremenskih perioda u povijesti, brine o pripravnosti kad god to uspije. Desničarski prepper za sudnji dan ne predstavlja čak ni veliku većinu preppera, čak ni kada se tako nazivaju.

 

Bila bih licemjerna i ignorantna kada bih se izrugivala ljudima iz ruralnih dijelova SAD-a koji sami suše svoju hranu, drže svoju smočnicu opskrbljenom koliko god si to mogu priuštiti, imaju u pripravi dodatnih pet galona goriva u kanistru u garaži, sakupljaju kišnicu za svoj vrt, posjeduju i rukuju vatrenim oružjem te ga održavaju, i obraćaju pozornost na potencijalne infrastrukturne teškoće. Ja sam jedna od njih. Činim sve navedeno. Većina ljudi koji čine te stvari ne žive u nekoj desničarskoj fantaziji – primjenjuju vrijednosti koje se prenose s koljena na koljeno.

 

Prepping zdesna

Zapadna društva svojim stanovnicima predstavljaju iluziju stabilnosti, pa ljudi kojima je pripravnost na prvome mjestu odudaraju od drugih, doimaju se drugačijima i zbog toga ih se ismijava. No, redoviti prekidi u uslugama – električnoj mreži, lancima opskrbe namirnicama, infrastrukturi za pitku vodu, pristupu benzinu, svemu – već su stvarnost. Usto, u većem dijelu svijeta stabilnost infrastrukture nije uzeta zdravo za gotovo. Dakle, svakakvi su ljudi bili i ostaju prepperi, nazivali se tako ili ne.

 

Ekstremna desnica predstavlja marginalan, ali prominentan primjer kulture pripravnosti. Nitko razuman nije oduševljen idejom da bude u društvu ljudi s tetovažama svastika i konfederacijskim zastavama, a mnogi od nas nisu ni sigurni u blizini takvih ljudi.

 

Fokus eksponiranih desničarskih metoda pripravnosti je prije svega na pripravnosti pojedinca i obitelji. Imaju jednake „ja svoje imam, ti se jebi” tendencije kao i desničarska politika. Ovaj čin isključivanja drugih po svoj prilici je i srž desničarske ideologije, a razlike koje unutar nje postoje možda bi se mogle shvatiti kao razlike u razmjerima ovog isključivanja. Desničarski libertarijanac možda će se usredotočiti na individualnu i obiteljsku razinu koncepta „ja svoje imam, ti se jebi”, dok desničarski nacionalist proširuje svoje isključivanje na nacionalnu razinu: „mi svoje imamo, vi se jebite”. Naoružano, fortificirano i bijesno imánje nasuprot naoružanoj, fortificiranoj i bijesnoj naciji – pretpostavljam da je potonje poznato čitateljima_cama iz SAD-a i UK-a.

 

Nijedna od ovih strategija isključivanja, kako na osobnoj tako i na nacionalnoj razini, nije etički ili strateški način rješavanja krize. Uzajamna pomoć jest i uvijek je bila bolja strategija u kriznim vremenima od bilo kakvog organiziranja odozgo prema dolje ili izolacionizma. U vrijeme krize ruše se društvene barijere među ljudima, kao i zakoni. Umjesto da se natječu za oskudne resurse, istraživanje za istraživanjem pokazuje da, kada su ljudi suočeni s krizom, pobjeđuje njihova prirodna sklonost da zajedno rade na rješavanju zajedničkih problema.

 

Anarhistički prepping

Anarhistički ili ljevičarski pristup, ili, usudila bih se reći, pristup pripremama za krizu koji je naprosto racionalan, podrazumijeva uključivanje drugih ljudi – kako prijatelja, članova obitelji i susjeda, tako i stranaca – u vaš primarni plan i vaše planove za nepredviđene situacije.

 

Zamislite dva grada tijekom apokalipse. Jedan gradi zidove kako bi zadržao ljude podalje od sebe te gomilao i branio svoje resurse, dok drugi prima izbjeglice. Grad okružen zidinama imao bi kratkoročnu korist jer bi ograničenim zalihama morao hraniti manje usta. Otvoreni grad bi, međutim, imao daleko vredniji resurs – ljude. Kada su ljudi organizirani (osobito horizontalno), u biti su sposobni su za bilo što. Više ljudi znači više poljoprivredinka, više inženjera, više organizatora, više medicinara, čak i više vojne moći ako zatreba.

 

Isto vrijedi i za manje razmjere. Ako vi i vaših pet najboljih prijatelja imate svoje zasebne planove u kaotičnoj situaciji, najrazumniji plan će imati nesrazmjeran utjecaj na to kako će se ta kaotična situacija riješiti. Dakle, prvo i najvažnije, ono što anarhističkome prepperu valja učiniti jest naučiti se organiziranju, ili raditi s onima koji to čine. Naučite kako u kaotične situacije ubaciti ideje horizontalne organizacije, poput donošenja odluka konsenzusom, posredovanja u sukobima, plenumskih skupova i saveza.

 

Naravno, dio tog posla može se obaviti unaprijed, bilo formalno, osnivanjem organizacija za uzajamnu pomoć ili saveza aktivističkih skupina, ili neformalno, naprosto upoznavanjem vlastitih susjeda. Ovakav rad se isplati čak i ako nema drastične krize – uzajamna pomoć i zajedništvo obogaćuju svačiji život.

 

To ne znači da individualna pripravnost – pohranjene zalihe i alati, naučene vještine preživljavanja i slično – nisu korisne. Jesu. Preživjeti kao pojedinac ili obitelj dobar je cilj sam po sebi (iako ga je jednostavnije provesti u kontekstu otporne zajednice), a pripravljeni pojedinac svakako je u boljoj poziciji da bude od pomoći svojoj zajednici i zahtijeva manje zauzvrat.

 

Anarhistička pripravnost također se razlikuje od pristupa na državnoj razini, koji u svojoj srži ima prioritet nastavka svoje vladavine, a ne nastavka ljudskoga života. Policija štiti imovinu od onih koji bi tu imovinu preraspodijelili potrebitima. Kompleksne birokracije donose odluke od vrha prema dolje, što usporava donošenje odluka (jer se naredbe moraju kretati kroz zapovjedni lanac) i prepušta odlučivanje onima s manje iskustva na terenu. Anarhistička pripravnost i pružanje pomoći u katastrofama su organski i temeljeni su na solidarnosti te uzajamnoj pomoći kao temeljnim načelima.

 

Ne možemo dopustiti da desnica ili država kontroliraju razgovor o pripravnosti. Pripravnost je razumna stvar kojom bismo se svi trebali baviti u skladu sa svojim vještinama i pristupu resursima. Naime, kriza je već tu, radi se samo o tome gdje i kada je više ili manje žestoka.

Margaret Killjoy je anarhistička autorica, glazbenica i voditeljica podcasta Cool People Who Did Cool Stuff.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve