Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije
Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.
Dijelovi lutaka Barbie u tvornici kojoj Mattel podugovara proizvodnju (najvjerojatnije u Hong Kongu), snimljeno tijekom službenog posjeta u organizaciji direktorove supruge, 12. svibnja 2009. godine (izvor: Anne Roberts @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Moram priznati da sam u velikoj meri uživala u gledanju Barbie.
Isprva sam očekivala da se radi o dečjem filmu u kojem je sve grozno orodnjeno rozo, tematski razvodnjeno, ušećereno i namenjeno daljnjoj opsesivnoj kupovini robe i još opsesivnijim zaradama korporacija (ovo poslednje jeste, jer to je srž proizvodnje blockbustera, ali ovde nije samo to). Onda sam saznala da je film prije svega za odrasle i da se ljudima dosta sviđa, što je privuklo moju pažnju. Potom su dopreli i neki feministički glasovi hvale, zbog čega sam bila još skeptičnija jer me dominantni feminizmi zabrinjavaju. Onda su usledile bučne desničarske reakcije, što me dodatno zainteresovalo[1].
I tako smo se drug Žare i ja našli u velikoj kino-sali.
Iznenadilo me to što je film zapravo dosta zanimljiv i potiče na razmišljanje. Nisam očekivala, jer nisam fan žanra filmova temeljenih na dečjim igračkama. Prije svega, filmsko-estetski, u Barbie Grete Gerwig (koja s partnerom Noahom Baumbachom potpisuje i scenario) sve je dobro osmišljeno, poprilično pametno i zabavno urađeno, a čak i roza boja u bezbroj nijansi je vrlo raskošna i nije namenjena samo femininim tijelima. U filmu ima elemenata mjuzikla, baleta, snovitih pejzaža, pop-nadrealizma, kempa, kiča, namernog prenaglašavanja i preterivanja, aluzija na 2001: Odiseju u svemiru i Matriks (odabir roze štikli ili smeđih birkica, tj. Birkenstock papuča evocira odabir crvene ili plave pilule), kao i na druge kultne filmove.[2]
Dakle, dva sata u kinu s drugom proletelo je u smijehu i uživanju.[3]
Feminizme se ne može strogo razgraničiti jer postoje uplivi, presecanja, mešanja, ali insistiranjem na tome da su oduvek postojali samo u pluralu, insistira se i na njihovim bitnim razlikama, pa i sukobima
U pogledu društveno-političkih komponenti filma, baš i nije sve bilo zabavno. Film jeste feministički. Veoma mi je čudno kada neko tvrdi da nije, jer ne samo da ga tako vide režiserka i drugi koji su radili na filmu, nego su i reference na feminizam u filmu očigledne. Radije valja postaviti pitanje: koji je feminizam u igri?
Naravno, feminizme se ne može strogo razgraničiti jer postoje uplivi, presecanja, mešanja, ali insistiranjem na tome da su oduvek postojali samo u pluralu, insistira se i na njihovim bitnim razlikama, pa i sukobima. Feminizam nije univerzalno polje u kojem bismo, bez obzira na razlike, mogli_e mirno graditi jedan pokret i jednu teoriju, kao što ni riječ „feminizam“ nije svetinja. Naprotiv, ne samo da su u ime pojedinih feminizama formulirane neke od najproblematičnijih (biologistički, esencijalistički, maternalistički ili konzervativno intoniranih) teorija, nego su i sprovođene neke od najstrašnijih (rasističkih, islamofobnih, elitističkih, imperijalističkih, transfobnih, ksenofobnih) praksi i politika.
Feminizama, dakle, ima raznih.
Najlakše je odmah uočiti da film Barbie ima liberalno-feminističku optiku, odnosno da ga prije svega prožima ideja rodne ravnopravnosti. No, stvar je nešto složenija. Čini se da ovde ipak ima nekih skromnih odmaka: uprošćenih i selektivnih intersekcionalno-feminističkih pomaka, usputnih lagano kritički intoniranih opaski o karakteru socijalno-reproduktivnog rada ili o korporacijama, kontrolirane kritike Mattelovog poslovanja i proizvodâ (koristeći se ironijskim i satiričnim postupcima)[4], te kodirane LGBTIQ+ simbolike. Dakle, kao blockbuster, koji računa na pluralnost publike, Barbie igra na kartu udovoljavanja različitoj publici i kompromisne pozicije u proizvodnji značenja.
Ipak, opšti utisak feminističke poruke ostaje: ovaj svijet je u suštini super, samo se treba izboriti za ravnopravnost, koja će nastupiti kada žene budu podjednako zastupljene u svim zanimanjima i karijerama kao i muškarci, kada im se prestanu nametati nemogući ideali ponašanja i izgleda, te kada afirmiramo sve oblike telesnosti. As simple as that.
Gde je onda zapelo? Zašto već nismo u takvom svijetu, u ostvarenom Barbielandu? I je li to uopšte krajnji cilj do kojeg želimo stići?
Barbieland na talasu osnaživanja žena
Lutke mogu biti igračke koje imaju formativnu ulogu u procesima identifikacije, o tome postoji obilje feminističke i druge literature. One razbuktavaju maštu, jer mogu biti podstrekač zamišljanja nečeg drugačijeg od ovoga šta (realno) jeste. Ali lutke oprimjeruju i norme koje već određuju kojim idealima se moguće približiti ili od kojih odmaknuti, te koje su granice naše telesnosti. Dakle, lutke i podstiču i sužavaju imaginaciju: utiču na to kako se oni koji se igraju projiciraju, o čemu maštaju i kako zamišljaju „nemoguće“ svjetove. Stoga nije nebitno kakve su lutke, kako izgledaju, kako su obučene, koga i šta predstavljaju, kojih su boja, kakve odnose među ljudima odražavaju itsl.[5] Svijet lutaka, na tom tragu, nije samo zamišljeni svijet onih koji se igraju s lutkama, već i učinak struktura i ideologema koji dobrim delom konstruišu želje i imaginaciju igrača.
Različiti nivoi realnosti i imaginiranja mizanscena su ovog filma, pa je Svijet Barbika (Barbieland) fantazmatski svijet naseljen lutkama iz dosadašnjeg asortimana tržišnih proizvoda korporacije Mattel. Ovaj imaginarni svijet odvojen je od tzv. Stvarnog svijeta (Real World) iako je njime uslovljen ‒ ljudski čin igre s lutkama u Stvarnom svijetu ono je što ih animira i pokreće zbivanja u Barbielandu. Povezanost dvaju svijetova se otkriva kada dođe do zapleta u kojem postaje moguće fizički preći iz Barbielanda u Stvarni svijet i obratno.
Izborom lutki koje u Barbie svijetu podražavaju ljudske figure nastoji se pokazati kako je Barbie više od prezrenog simbola objektifikacije žena i nemogućih zahteva da budu nalik lutkama savršenih proporcija (poput tzv. Stereotipne Barbie, protiv koje su neke feministkinje istorijski protestovale, a koju glumi Margot Robbie), već je Barbika i simbol maštanja šta sve žena može biti ako se osnaži. Ili šta kao lutka sve možeš biti. U Barbie svijetu, dakle, Barbie može imati bilo koju karijeru i zanimanje (akcentovana su zanimanja koja su se nekoć smatrala rezervisanim za muškarce), a imaju i vlastitu valutu i privatno vlasništvo (žive u luksuznim kućama) pod zaštitom Vrhovnog suda. Lutke se po cijeli dan zabavljaju, čak i kada rade sretne su i nasmejane,
Margot Robbie kao Stereotipna Barbika, ali s ravnim stopalima. Kadar iz foršpana za film Barbie, r: Greta Gerwig, 2023, 114’ (izvor)
jer u Barbielandu je sve smijeh, zabava, ples i svako veče je girls night. Diverzitet Barbi svijeta je srž ove fantazije, pa lutke mogu biti različitih boja kože, oblika tela, boje kose, mogu biti žene s invaliditetom, trudne žene, pa i bića iz mitologije kao što su sirene, a tu je i Barbikina mlađa sestra Skipper. Barbike čak mogu biti iščašene, odnosno nenormativne, poput Čudne Barbie (Weird Barbie[6]), jer postoje deca koja će se lutkama igrati grubo, paliti im kosu i lomiti ih, ili ih drugačije oblačiti i stilizirati.
Poenta je: Barbie može biti sve, jer devojčice i žene mogu biti sve.
Dobro, ne baš sve. Nečega ipak nema u Barbie svijetu: nema celulita (koliko god sranja da jedeš, jer zapravo i ne jedeš, hrana nije prava, tekućine nema u čaši), nema lošeg zadaha, nema loše frizure, a nema ni suza. Ključno: nema smrti niti misli o umiranju. Jer, hej, ovo je svijet lutaka, a ne stvarnih, tjelesnih, neurednih, utučenih, punih znoja, suza, krvi i drugih izlučevina ljudskih bića. I kada se to nagovesti, kreće centralni zaplet.
Barbie svijet je nominalno prikazan kao rodno binarni i heteronormativni svijet,[7] pa tako u njemu žive i Kenovi, lutke koje predstavljaju muškarce različitih boja kože i etniciteta. Ali, kako je Barbieland fantazija o „matrijarhatu”, naravno matrijarhatu prikazanom kao površna idealizacija, Kenovi su u ovom svijetu manje bitni i imaju zanemarivu kulturnu, društvenu, ekonomsku i političku moć. Baš kao što je to slučaj s lutkom Kena u realnoj proizvodnji i prodaji: Ken je napravljen kao dodatak uz Barbiku, prodaje se mnogo manje, devojčice se izgleda više igraju s Barbie a manje s Kenom. Međutim, Barbie svijet nije u potpunosti obrnuta fantazija od realnog svijeta koji je patrijarhalan i brutalno opresivan. Ovde Kenovi samo nisu toliko bitni, ali ih niko ne opresira, ni blizu onome kako rodna opresija i orodnjeno nasilje funkcioniraju u vanfilmskom svijetu, Stvarnom svetu ili, kasnije, u Kendomu. Bitna je Barbie, šta sve ona može da bude i da poseduje.
Barbie svijet je, dakle, svijet ideja, onih ideja koje potiču iz poduhvata osnaživanja žena. Barbike koje žive u Barbielandu i misle da su se u realnom svijetu žene dovoljno osnažile upravo pomoću ovakvih i sličnih fikcija – da možeš biti sve, samo ako to želiš. I tako ovde bujaju razlike i multi-kulti cvjetovi, sve dok fantazija o osnaživanju žena ne pokaže svoje granice, pukotine, slepe mrlje, naprsline, krize, ćorsokake.
Konji, gitare, pivo: šta muškarac želi?
Uloga Kenova u Barbie filmu složenija je od uloga Barbika. Psihoanalitičko pitanje šta žena želi? i fomulaciju kako žena ne postoji ovde bi se moglo obrnuti. Naime, Ken nije lutka sama po sebi. Ideja Kena u Barbie svijetu na neki način je inverzija patrijarhalnih tropa: Ken suštinski ne postoji kao samostalno biće, on je dodatak Barbie, on zavisi od njezine pažnje i ne postoji bez njenog pogleda, cijelo njegovo biće je prije svega usmereno na zadobijanje naklonosti Barbie, a sve drugo je manje bitno. Ken je ono što se u žargonu zove simp, neko ko bi sve učinio samo da Barbie obrati pažnju na njega. On ne samo da je nesamostalan u identitetskom smislu, on nema ni svoju kuću (u jednom momentu postavi se pitanje gde Kenovi uopšte spavaju), a nema ni neki distinktivni posao i karijeru, njegovo mesto je uglavnom na plaži. To je veoma neodređeno, jer Ken nije ni čuvar plaže, ni spasilac potencijalno ugroženih na plaži, on samo obitava na plaži, ponekad igra odbojku ili drži pod rukom surf dasku (iako ne surfuje, jer voda naravno nije prava). Plaža je do te mjere njegova stvar da je njegov „posao” plaža (my job is just beach[8]).
Plastičnost ovih konstrukta feminititeta i maskuliniteta u Barbie svijetu je još više karikirana kada se događa obrat, odnosno kada Ken uvodi „patrijarhat”. Naravno, ni u Carstvu Kenova (Kendom Land) se ne radi o patrijarhalnim odnosima realnog svijeta, valja stalno imati u vidu da je svijet lutaka svijet ideja gde je sve ne samo površno i hiperbolično prikazano, već se od svega pravi dobra filmska šala. Dakle, ono što Ken uvodi je jedan plošni sistem „muške moći”, patrijarhat kako ga on zamišlja nakon posete Stvarnom svijetu, inverziju omni-ružičastog matrijarhata Barbielanda. Stoga uopšte nije čudno što su konji jedan od ključnih simbola: Ken je u realnom svijetu video ne samo mišićave, uspešne, bogate, samopouzdane muškarce, već i pandure na konjima, kao i još neke slike reklama i istorijskih simbola „muškosti”, pa mu je izgledalo da su konji nekakva ekstenzija muške moći. I silno mu se svidelo.[9]
Karikaturalan prikaz „matrijarhata” i „patrijarhata” u svijetu ideja mogao bi, dakle, imati i funkciju labavljenja određenih tropa, baš kao što je to recimo slučaj sa satiričnim prikazom rodnih očekivanja na popularnoj Facebook i Instagram stranici Muškarac, otac, kralj na kojoj se kroz inverziju rodnih stereotipa ukazuje na njihovu nedostatnost. Tako i komički prikaz uspostavljanja „patrijarhata” u Barbie svijetu, te u konačnici misija depatrijarhalizacije odnosno svrgavanja Ken Carstva, barem nekim dijelom signaliziraju nedostatnost liberalnih viđenja orodnjenih odnosa. Možda bi se ovaj karikirani prikaz Barbie svijeta kao i Ken Carstva ‒ u kojem su stilizirana „ženstvenost” i „muškost” prenaglašene i u svrhe komičnosti ‒ mogao čitati i kao svijet u kojem je performativnost roda nategnuta do krajnjih granica upravo s ciljem pokazivanja nekih od temeljnih kontradikcija. Ovo bi se dakle moglo čitati kao pokazivanje granica feminističkih perspektiva
Ryan Gosling kao Stereotipni Ken za vrijeme preuzimanja kontrole nad Barbielandom. Kadar iz foršpana za film Barbie, r: Greta Gerwig, 2023, 114’ (izvor)
koje opresije na temelju roda zamišljaju prije svega kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, kao stvar ideja, vrijednosti, psiha, psihologija, identifikacijkih dinamika, predstava, slika, izgleda, očekivanja, stavova… bez strukturne usidrenosti u društveni sistem. Pa je tako granica poduhvata osnaživanja žena kroz „borbu” protiv opresije ovde konsekventno i prikazana kao bitka protiv ispiranja mozga (brainwashing).
Kulminacija osvešćivanja Barbika u filmu zgrušana je retorički u dojmljivi i patetični govor žene iz Stvarnog svijeta, kroz koji se orodnjena opresija svodi na osećanja da žena uvijek nekako sve radi pogrešno. Ovaj govor jasno pokazuje kako je feministička optika filma prije svega psihologizirana. Suštinsko određenje toga „biti žena”, prema riječima Glorije, temelji se na nemogućim zahtevima i idealima: pa se od žene očekuje izvrsnost i izvanrednost, da bude mršava ali ne premršava, i da nikada ne izgovori da želi da bude mršava već da želi biti zdrava, da ima novac ali da ga ne traži, da bude šefica ali da ne bude zla, da bude ona koja vodi ali koja ne potiskuje tuđe ideje, da voli da bude majka ali da ne priča stalno o deci, da ima i karijeru i da vodi brigu o drugima, da odgovara za loše ponašanje muškaraca, ali da ne ukazuje na to, jer će biti optužena kako non-stop kuka i žali se, da neguje svoju lepotu zbog muškarca ali da ne bude previše lijepa jer onda ih dovodi u iskušenje a istovremeno je pretnja drugim ženama, da se ističe i da uvijek bude zahvalna, nikada nepristojna ni sebična, da ne stari, da se ne pravi važna, da ne pokazuje strah i ne doživljava neuspehe…
Iako u ovim tropima o tome šta se očekuje od toga „biti žena” i igrati ulogu „ženskosti” ima zrna istine, primetimo da se prije svega radi o očekivanjima, ponašanjima, idejama, predstavama. Radi se o idealističkom i psihološkom pristupu feminizmu. Radi se i o tjelesnosti, ali ne o historijskoj materijalnosti procesa otjelovljavanja unutar složenog društvenog sistema u kojem su orodnjeni odnosi nerazmrsivo isprepleteni s drugim odnosima opresije i eksploatacije. Film zapravo tzv. žensko iskustvo univerzalizira, svodeći ga na ono što se uklapa u iskustvo bijele cisheteronormativne srednjoklasne radno sposobne žene sa poslovnom karijerom.
Prema taktici osvešćivanja iliti osnaživanja žena iliti, kako to kaže stereotipna Barbie, „davanja glasa kognitivnoj disonanci toga šta znači biti žena u patrijarhatu”, ključno je da se promene stavovi i iskorene predrasude, a potom spreči ustavnopravna kodifikacija muške suprematije, i moć će tobože biti oduzeta „patrijarhatu“, odnosno pravno verifikovanom sistemu ispiranja mozga, kako ga koncipiraju u filmu. I to je sve. Ne vidimo neku produbljeniju kritiku niti naziranje drugačijeg pravca kojim bi se postojeće opresije ne samo usputno karikirale nego filmskim sredstvima propitale i kontekstualizirale, te u kojem bismo zamišljali i neki bolji svijet.
Bio jednom jedan stvarni svijet
A onda, moglo bi se zamišljati i nešto drugo, mogla bi se recimo zamišljati stvarnost. Mogli bismo se pitati i o tome kako prikazati stvarni svijet u filmu. Ova imaginacija je izgleda najteža: jer, kako zamišljati ono što već jeste? Pa, za Barbie feminizam to je barem jednostavno, stvarnost valja zamišljati prevashodno kao problem roda, rod valja shvatiti kao nekakvu idejnu dinamiku tobože univerzalnog i aistorijskog iskustva „bivanja ženom”, dinamiku oljuštenu od svih drugih društvenih odnosa, a kao glavnu stvar borbe protiv patrijahata valja afirmisati tjelesnost (ovde razumljenu kao datost).
Kao kontrapunkt ovakvoj feminističkoj optici, mogli bismo se setiti tvrdnje Angele Davis da je feminizam mnogo više od roda, te pokušati ocrtati zašto je Barbie filmski prikaz ostao nedostatan ‒ iz ugla istorijsko-materijalističkih perspektiva.
To da je većina filmskih (i drugih umjetničkih) reprezentacija prije svega oljuštena od klase, odnosno od prikaza klasnih odnosa, nije ništa novo. Što se tiče Barbielanda, nekako je za očekivati da u imaginarnom svijetu barem možemo zamišljati kako klase ne postoje (nema siromašnih Barbika, niti Barbie radnica – iako neke od njih pomeraju roze kontejnere za smeće, a druge „izvode” popravke na cesti, to su potezi igrački, to je ovde slika kako deci izgledaju neka zanimanja, ali rad koji stvara višak vrijednosti ne vidimo). Dakle, u fantaziranom svijetu lutaka postoje neka zanimanja, identifikacije s tim zanimanjima, ali se ne vidi svijet rada i odnosa koje rad konstituira. Jer, hej, ovo je svijet ideja a ne realni svijet.[10]Rad na sastavljanju lutaka Barbie u tvornici kojoj Mattel podugovara proizvodnju (najvjerojatnije u Hong Kongu), snimljeno tijekom službenog posjeta u organizaciji direktorove supruge, 12. svibnja 2009. godine (izvor: Anne Roberts @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
To da Kenovi „rade plažu” upravo znači da ne rade ništa, isto kao što zapravo ni Predsednica Barbie, Advokatica Barbie, Građevinska Radnica Barbie… ne rade ništa. Deca se igraju rada.[11] U Barbielandu nema siromaštva, dok isključivo rodna koncepcija osnaživanja previđa da su zanimanja socioekonomski stratifikovana – primjerice, dostavljačice paketa i novinarke, neretko i pilotkinje (ali i piloti), znatno su slabije plaćene od advokatkinja, sudinica i hirurškinja.
U Stvarnom svijetu Barbie filma, međutim, stvari su također prikazane reduktivno. Ni ovde se orodnjeni odnosi zapravo ne vezuju uz klasne odnose, onkraj pitanja rodne konstitucije viših ešalona korporativne hijerarhije, pa se čini da su ključni problemi seksistička ponašanja i nemogućnost da žene probiju „stakleni plafon”, odnosno njihova slaba zastupljenost u vrhovima poslovnog (i drugog privilegiranog) svijeta. Ne prikazuje se niti tematizira čiji i kakav rad omogućava taj elitni svijet. Tako u filmu vidimo veoma karikirani prikaz „muškog” odbora Mattela – kao da je jedini cilj da on bude više ženski a ne da srušimo sistem u kojem uopšte postoje poslovni odbori, korporacije i preduzeća na temelju eksploatacije rada ‒ ali ne vidimo, primjerice, ko čisti tu zgradu? Koja radna snaga (najverovatnije: ženska, rasijalizirana, imigrantska) omogućava da poslovna zgrada bude pripremljena za radni dan svih tih poslovnih ljudi? Niti vidimo kako uopšte nastaju igračke, ko ih zapravo proizvodi, u kojim uslovima, u kojim fabrikama Globalnog Juga. Vidimo vrh korporacije. Ne vidimo kako radnici_e koji_e prave Barbike ili materijale za Barbike žive, koliko su plaćeni_e, ne vidimo tijela kojima je namenjeno da umiru prerano i žive bijedno, u okolišu onečišćenom plastikom i drugim zagađivačima, u bolestima i neimaštini. Ne vidimo da upravo ta radna tijela proizvode igračke, a ne „idejna kreatorka” lutke Barbie. Ne vidimo ni kako funkcionišu mehanizmi krivičnih, pravnih, sudskih, zakonskih, intelektulno-vlasničkih, policijskih i državnih institucija koje podupiru i učvršćuju klasno utemljenu podelu rada u kojoj se odvija proizvodnja igračaka.
Jedan drugačiji feministički prikaz, koji bi se više usmeravao na strukturnu usidrenost rodne problematike, polazio bi od predstavljanja odnosa na temelju roda kao neodvojivih od klase, rase, seksualnosti, psiho-fizičkih sposobnosti i složenih dinamika na kojima počiva ovaj sistem proizvodnje. Jedan takav prikaz bi, umjetničkim sredstvima, makar ukazao da ne postoji „patrijarhat” kao apstraktni rodni sistem odnosa, već bi se dotakao složenog prepleta odnosa koji su suštinski za postojanje patrijarhalnog kapitalizma. Ne bi samo pominjao riječi „kapitalizam” i „korporacija”.
Šta je nama naša Barbie dala: gde su emancipatorne utopije?
Barbieland je prikazan kao svijet ideja u kojem nema promena, a kada se promene dogode onda se otvara procep između dvaju svetova i dovedu ih u pitanje. Spašavanje Barbielanda ovde je heroizirani projekat: jedna Barbie odlazi (s jednim Kenom, koji se ušunjao u kola) da otkrije kako da pokrpi svijet koji je do tada smatrala savršenim. Kada se obogaćena novim iskustvima vrati u Barbieland, nalazi ga u naopakom stanju, a sebe i ostale Barbike u podređenoj ulozi – iako se njegova temeljna konstitucija kao svijeta ideja, kao i mehanike koja ga pokreće te logike prema kojoj funkcionira, nisu promenile. Stvarni, materijalni, vanfilmski svijet je, pak, svijet promjena ili barem mogućnosti promjena. Međutim, u Stvarnom svijetu filma Barbie ne naziremo radikalnije ili progresivnije promjene od ponuđenih, niti njihov utopijski horizont.
Kao da je ključna poenta filma: treba sačuvati Barbie svijet kao iluziju orodnjene moći žena, i u njemu raditi na rodnoj ravnopravnosti, a u Stvarnom svijetu uglavnom menjati ideje, stavove i vrijednosti, eventualno zakone. Ne i sistem proizvodnje. I ne kroz organiziranu kolektivnu borbu, već kroz girl power narative u kojima se ipak održava privid da su za promene dovoljne želje i herojska suprotstavljanja određenim stavovima, ubeđenjima, stereotipima, normama, normalizacijskim praksama, idealima savršenstva. Opresije na temelju roda ovde ostaju psihologizirane. Dekolonijalna feministkinja Françoise Vergès piše:
„Neke od tih serija, filmova ili članaka nisu loši (neke se i meni sviđaju) i ne osporavam da mogu predstavljati značajne protumodele za djevojčice, djevojke i žene, ali masovno širenje individualnih priča putem novih medija održava iluziju da svaka može ostvariti svoj san ako se ne plaši suprotstaviti se određenim normama. Te se priče često temelje na psihologizaciji diskriminacije. Borba je rijetko predstavljena kao kolektivna, a strukturna okrutnost i brutalnost moći rijetko se prikazuju eksplicitno. Junakinje imaju posla s pojedincima koji zloupotrebljavaju svoju moć, ali priče se uglavnom ne dotiču onoga što čini strukturu ‒ što počiva na davno uspostavljenim i duboko usađenim mehanizmima dominacije i izrabljivanja kojima raspolažu policija, vojska, sud, država. Nikad se ne iznosi na vidjelo koliko je hrabrosti, svakodnevnog napora i kolektivnog organiziranja potrebno da se izmijene te strukture.”[12]
U Barbie feminizmu je, čini se, krajnje subverzivno težiti tome da budeš čovjek sa svim ljudskim vrlinama i manama, i da ljudski, isuviše ljudski, nosiš i ravne cipele – koje i dalje, naravno, proizvode radnice i radnici koji žive u bedi i jedva da si mogu priuštiti cipele. Stvarni vanfilmski svijet, dakle, nastavlja da se proizvodi i reproducira kroz eksploataciju i opresije, da bi se nekim ženama, muškarcima i drukčije orodnjenim osobama omogućili njihovi udobni životi,
Kraj smjene u tvornici u kojoj Mattel podugovara proizvodnju lutaka Barbie (najvjerojatnije u Hong Kongu), snimljeno tijekom službenog posjeta u organizaciji direktorove supruge, 12. svibnja 2009. godine (izvor: Anne Roberts @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
dok kao krajnji cilj psihologiziranog feminizma ostaje afirmacija tjelesnosti (sa svim psiho-fizičko-emocionalnim stanjima koje ono nosi). Ovakva optika ostaje kratkovidna i po pitanju toga ko ima mogućnosti i pozicije da se prije svega bavi svojim psihičkim stanjima, afektivnostima i tjelesnostima a ko ne.
Tendencija ka psihologizaciji je sveprisutna i u polju imaginiranja. U filmskoj industriji kao i umjetnosti uopšte zapravo dominiraju fantazije, pa se o Barbielandu ne može govoriti kao o utopiji. Jer: dobra utopija (eutopija) i loša utopija (distopija) imaju kritičke komponente, dok se antiutopija pojavljuje isključivo kao pristajanje na datost, na ograničene mogućnosti koje su već zadate – na svijet kompanija, vrhovnih sudova, doktora, advokatura, akademija, Nobelovih nagrada, „kreatora” ušuškanih pravima intelektualnog vlasništva… Kapitalistički svijet se u anti-utopijama ne dovodi u pitanje. Dok eutopija i distopija mogu biti revolucionarne i emancipatorne, antiutopija je kontrarevolucionarna. U njoj zapravo i nema zamišljanja (nečeg stvarno drugačijeg) a još manje promišljanja (teorija je uvijek označena kao nešto teško, nerazumljivo, nepristupačno „širokim narodnim masama”). Antiutopija je podebljavanje i potcrtavanje kapitalističkog realizma.
„Pozitivno značenje ili eutopizam je predstavljanje, orijentacija i težnja ka horizontu radikalno boljih oblika ljudskih odnosa, afirmacija i najava. Negativno značenje ili distopizam smešta se unutar horizonta radikalnog pogoršanja oblika ljudskih odnosa; međutim, distopije su i upozorenja protiv predstavljenog, osuda i negacija negiranja utopije (…) Antiutopija je ratoborno usvajanje gledišta i vrednosnog sistema globalno vladajućeg kapitalizma i klase – ili mešavine klasa – koja ga podržava. Antiutopija je ciljana i otvoreno politička upotreba pripovedanja sa zatvorenim horizontom, kako bi se odbile, ismejale i učinile nezamislivima kako eutopija mogućeg boljeg sveta tako i distopija kao strašno upozorenje na sadašnju situaciju pisaca i čitalaca, ne bi li se ugušilo pravo na san i pravo na neslaganje, kako bi se ukinula svaka mogućnost plebejske demokratije. (…) Antiutopija nije nešto „čime je dobro misliti” poput drugih vrsta utopija, to je prinudna propoved za voljno-nevoljno preobraćene. Ona predstavlja svet u kojem svi, a pre svega ljudi i ljudske mogućnosti, postoje samo kao kapital za profit. (…) U antiutopiji, imaginativno razumevanje odgurnuto je slepom delatnošću.”[13]
U poprilično anti-teorijski orijentiranoj antiutopiji ima mjesta samo za delovanje u već datim okvirima. Eutopija baš kao i distopija imaju progresivne potencijale, razbuktavaju imaginaciju o nekom boljem svijetu ili oštro kritikuju postojeći svijet, pokazujući kako je njegova totalna promjena zadatak. U anti-utopijama i pukim fantazijama, pak, nema ni naznaka radikalnih promena koje bi se odnosile na transformaciju sistema proizvodnje. Nema traženja „nemogućeg”, dela se i misli se u okvirima koji su nametnuti kao mogući.
Barbieland, stoga, nije utopija. Film Barbie – prije svega kao šibica za potpaljivanje prodaje Mattel proizvoda i pokretanje njihovog kinematografskog univerzuma, te daljnjeg potpirivanja culture wars – nastoji prikazati Barbie kao prekrasnu, magičnu lutku koja emanira tobože progresivne ideje i značenja. Ipak, usputno aludiranje na granice projekta osnaživanja žena nije dovoljno kritičko da bi odškrinulo emancipatorni feministički horizont imaginacije. Iako se Stereotipna Barbie na kraju filma odlučuje za to da bude stvarna osoba, a ne lutka, da bude tjelesna, a ne plastična, da može imaginirati i birati, a ne da ostane na razini puke ideje – tragove utopija ni u Stvarnom svijetu ne nalazimo.
Koga zanima kako izgleda mansplaining, ili kako su konstrukti feminiteta i maskuliniteta u društvu premreženom patrijarhalnim odnosima prezahtevni i kontradiktorni, to će u ovom filmu i pronaći. Iako lutke, roze boje i afirmiranje tjelesnih različitosti samo po sebi neće promijeniti ovaj svijet, bolja reprezentacija lutaka jeste barem nekakav način normalizacije razlika. Film, dakle, nudi i veći opseg afirmacije razlika. Za ozbiljnije promjene, međutim, treba mnogo više, šire i dublje: kolektivno organizovanje. A potrebne su nam i sasvim drugačije imaginacije, one koje jesu utopij(sk)e.
Bilješke:
[1] Pored desničarskih osuda i napada na film, u nekim je državama njegova projekcija zabranjena (u Kuvajtu zbog „neadekvatnih kulturoloških reprezentacija“; u Vijetnamu zbog pojavljivanja mape koja prikazuje pretenzije Kine na njegovu teritorijalnost, dok je u Filipinima iz istog razloga sporna mapa cenzurisana), u nekima odgođena (Saudijskoj Arabiji i Arapskim Emiratima, navodno zbog uključenosti transrodne glumice i sumnje na LGBTIQ+ narative i dijaloge), u nekima privremeno obustavljena (npr. u pakistanskoj pokrajini Punjab zbog sumnji da „prikazuje homoseksualnost“), a u nekima permanentno (u Alžiru, zbog „promovisanja homoseksualnosti i drugih devijacija sa Zapada“). U Rusiji je distributer filma Warner Bros Pictures početkom marta 2022. godine zbog invazije na Ukrajinu u celosti obustavio poslovanje, tako da Barbie nije u službenoj distribuciji, ali zabeleženo je više slučajeva prikazivanja piratskih verzija u manjim bioskopima. Proputinovski članovi Dume zahtevaju pak regulativu kojom bi se uvoz Barbika, kao i drugih zapadnjačkih lutki u Rusiju regulisao u skladu s anti-LGBTIQ+ klimom. U Ukrajini je Barbie prvi po gledanosti među filmovima Warner Brosa. Što se tiče kritike ultrakonzervativnih interpretacija filma, zanimljiva je Vaushova kritika recenzije Bena Shapira, iako film čitam drugačije: Ben Shapiro’s Barbie Review FAILS MISERABLY On Every Level
[2] Kao bitno uticajne na film Barbie, režiserka Greta Gerwig istakla je: The Wizard of Oz, The Umbrellas of Cherbourg, The Young Girls of Rochefort, Model Shop, An American in Paris, Singin’ in the Rain, The Red Shoes, A Matter of Life and Death, All That Jazz, Heaven Can Wait, Oklahoma!, Women on the Verge of a Nervous Breakdown, 2001: A Space Odyssey, His Girl Friday, The Philadelphia Story, Gold Diggers of 1935, Twentieth Century, The Ladies Man, Rear Window, And the Ship Sails On, Wings of Desire, The Earrings of Madame de…, Close Encounters of the Third Kind, Modern Times, Pee-wee’s Big Adventure, Grease, The Truman Show, Mon Oncle, PlayTime, Splash, Saturday Night Fever, The Bee Gees: How Can You Mend a Broken Heart, The Godfather. Rediteljkina kratka pojašnjenja videti ovde.
[3] Napomena na konto popularnih savjeta da se Barbie gleda s drugaricama: ne, ne morate biti žena da biste razumijeli film i ne morate gledati film samo s drugaricama, to je potpuno svejedno. Film je za odrasle bilo kog roda (u SAD-u nosi oznaku PG-13 – mlađi od trinaest godina moraju biti u pratnji roditelja), a moj drug feminista je bio sjajno društvo, lucidni sagovornik i pretresač svih važnih i nevažnih tema u filmu.
[4] Uz riječi hvale za poverenje i autonomiju koju su joj dali u Mattelu, Gerwig napominje da se za određene scene morala boriti sa direktorima korporacije u paralelnoj ulozi filmskih producenata, te da je svjesna kako „ovakvi filmovi ponekad znaju biti prožeti kapitalističkom hegemonijom“.
[6] Postoji i izvesno rangiranje među Barbikama, jer Čudna Barbie jeste izopštena i živi na rubu Barbie svijeta. Ali ona ipak ima svoju (ogromnu) kuću i nezanemarivu ulogu u tom svijetu: kada se druge Barbike pokvare, ona je ta koja pomaže u njihovom popravljanju. Također, sasvim usputno pojavljivanje trudne Barbike Midge ne nagoveštava nekakav prezir majčinstva i aboliciju obitelji, kako konzervativci_ke to vole da prikazuju, već se radi o lutki koja se očito nije baš najbolje prodavala i čija je proizvodnja obustavljena. I radi se o tome da se oni koji se igraju možda žele igrati i nečeg drugačijeg, a ne samo igranja roditelja. Barbika je, na kraju krajeva, i osmišljena kao lutka koja prevashodno neće biti lutka-beba namenjena igri majčinstva. U filmu se više ide u pravcu ukazivanja da je biti majka i zamorno, to već u samom uvodu kaže i naratorka, a ne da je to samo po sebi loše. Afirmaciju majčinstva pokazuje daljni narativ kroz pojavu majke i ćerke iz Stvarnog svijeta, te njihovog složenog odnosa koji je ipak i pun ljubavi. Zapravo, linija naracije o Gloriji (majci) i Saši (ćerki) je veoma naglašena, a pred kraj filma, u završnom razgovoru Stereotipne Barbie i kreatorke lutke, Ruth Handler, pojavljuju se i konzervativni tropi o majkama koje stoje na mestu da bi ćerke videle koliko su daleko stigle itsl.
[7] U filmu se pojavljuje i Alen (Kenov prijatelj, lutka koja je također povučena iz prodaje), figura koja pored još nekoliko lutaka kodirano nagoveštava kvir (queer-coding), ali to nije jasno čitljivo. Doktorku Barbie glumi transrodna glumica (Hari Nef), ali njezin lik ne ide u pravcu artikulisanja svog identiteta kao transfemininog. Isto tako, jednog Kena glumi gej glumac Scott Evans, Spisateljicu Barbie glumi Alexandra Shipp, članica LGBT zajednice, Čudnu Barbie glumi Kate McKinnon koja se identifikuje kao lezbejka… Odnosi u Barbielandu su zapravo prikazani kao vrlo površni, jer to su lutke: isprva su istaknuti individualistički tonovi, niko nije u ozbiljnijoj vezi, nije u braku, nema obitelji, svaka Barbie živi sama u svojoj kući, a nema ni seksa. Ipak, nekakve naklonosti i afekcije između pojedinih Barbika i Kenova postoje, pred kraj je jasno i da su neki među njima parovi, ali ne vide se lezbejski ili gej parovi. Kao da se pretpostavlja da se deca ne igraju seksa s lutkama, ili da su za seks nužno potrebne genitalije, te da se devojčice ne igraju Barbie-Barbie ili Ken-Ken ljubavnog para. Norma „Barbie-Ken par” kao podrazumevajuća orijentacija funkcionira kao aspekt prisilne heteroseksualnosti i u ovom se filmu ne dovodi u pitanje otvoreno.
[8] Odličan je i mim koji se na konto ovoga pojavio na stranici Karl Marks verovatno, a kojim se ukazuje na povlačenje proizvodnje i dominaciju turizma: „My job is just beach – Republika Hrvatska, vjerovatno”.
[9] Baš kao što je lutka uobičajeno bila vezana za konstrukciju ženskosti, i konji su kroz istoriju više bili vezani uz konstrukciju muškosti. Sjetimo se i da je liberalno-feministička sociološkinja i etnološkinja Lydia Sklevicky u svojoj knjizi „Konji, žene, ratovi” tvrdila da se u udžbenicima istorije, u našoj regiji, više pominju konji nego žene.
[10] Zbog toga bi valjalo obazrivo govoriti o Kenovima kao beskućnicima, jer oni nisu osobe u situaciji beskućništva primarnog tipa. Oni nisu gladni i prinuđeni da budu na ulici, niti je ijedna lutka ovde prikazana kao siromašna.
[11] Naravno, možemo dovesti u pitanje tezu da je deci zbilja toliko nemoguće zamišljati svijet rada kao i realnost klasa. O tome kako je jedno takvo (paternalističko) podcenjivanje dece i njihovih sposobnosti razumijevanja nejednakosti pogrešno, kao i o prikazu klase u crtanim filmovima, videti tekst Eve Marije Jurešić, „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima.
[12] Françoise Vergès, Dekolonijalni feminizam. MaMa, Zagreb 2023, str. 73. S francuskog prevela Milena Ostojić.
[13] Darko Suvin, „Dobra nasuprot lošoj utopiji”. U: Le monde diplomatique, srpsko izdanje, april 2019. Jedan zanimljiv tekst o tome kako bi utopija o slobodnom svijetu mogla izgledati je tekst marksističkog filozofa Søren Maua „Komunizam je sloboda”.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.
16. prosinca 2022.Feminizam, da, ali koji? Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.
30. svibnja 2022.Proglas Kolektiva rijeke Combahee
Combahee River Collective sačinjavale su Crne lezbijske feministkinje i socijalistkinje koje su tijekom druge polovine 1970-ih prokrčile put važnim borbenim konceptima, političkim artikulacijama i antikapitalističkim praksama. Smatra ih se pretečom lijevih struja intersekcionalnog feminizma, jer su promišljanje oslobođenja Crnih žena utemeljivale kao oslobođenje svih potlačenih od isprepletenih vrsta opresije i eksploatacije koje kapitalistički sistem strukturno proizvodi i reproducira.
8. prosinca 2022.Radikalno-feministička moraliziranja i psihologiziranja: povodom (jedne) scene iz The Deuce
U četvrtoj epizodi treće sezone serije The Deuce pojavljuje se i lik Andree Dworkin, historijski postojeće radikalno-feminističke figure. Scena upečatljivo prikazuje veliki spor između antipornografskih i seks-pozitivnih feminizama. S obzirom na određenu renesansu Andree Dworkin u suvremenim feminističkim krugovima, nije naodmet ponovo pročitati njezinu seminalnu knjigu o pornografiji, što bi moglo pokazati kako je Dworkinino stajalište i politički i teorijski nedostatno, te vrlo konzervativno (od čega, uostalom, pati radikalni feminizam uopće). Međutim, i sama alternativa antipornografski versus seks-pozitivni feminizam je vrlo sužena i nedostatna za kvir-marksistički feminizam, koji raspravu pomjera u sferu rada i promišljanja organizacija te otpora kapitalističkim strukturama radnih odnosa. Serija The Deuce ipak ostaje inspirativnija za te drugačije analize, jer usprkos ovoj sceni izlazi iz uskog (rad-fem vs. lib-fem) okvira.
29. studenoga 2022.Dekolonijalna feministička teorija nasilja
Dok su civilizatorski feminizmi usredotočeni na ispravljanje neravnopravnosti u pozicijama muškaraca i žena, dodatno naturalizirajući ove konstrukte, dekolonijalni feminizam propituje društvenu proizvodnju i povijest ovih kategorija, nastalih na temelju kriminalizacije rasijaliziranih i kvir tijela, analizirajući orodnjenu opresiju kao strukturnu. Nasilje se ne misli kao muško, već kao orodnjeno, te kao integralni dio cjelokupne strukture nasilja, potčinjavanja, discipliniranja i eksploatacije. Tako i pristup nasilju nije karceralni, već gradi antikapitalističke analize i prakse zaštite, otvarajući time prostor za drugačije koncepte pravde, samoobranu zajednica, kontinuiranu edukaciju, ali i imaginaciju.
27. prosinca 2017.Pet funti godišnje
Povijesna aproprijacija borbe za žensko pravo glasa od strane buržoaskih feminističkih pokreta, do danas uspješno marginalizira doprinose lijevih feministkinja sufražetskom pokretu, a pritom i dimenziju egalitarnosti u kojoj se ogledaju ograničenja liberalne pozicije, koja uspjehom naziva činjenicu da je aktivno i pasivno pravo glasa bilo izboreno za ograničen broj privilegiranih žena. Andreja Gregorina, voditeljica marksističko-feminističkog kružoka FEMATIK, u okviru kojega se promišljala ova tema, ukazuje na demarkacije u polju političke participacije i subjektivacije žena te na važnost socijalističke agende kao zaloga radikalizaciji feminističke borbe.
29. lipnja 2023.Politički dosezi serijala RuPaul’s Drag Race
U kritičkom osvrtu na popularni američki reality show RuPaul's Drag Race, autorica teksta preispituje njegove komodifikacijske okvire i ukalupljenost u kapitalistički realizam odnosno suženu reprezentaciju draga, te historizira moderni drag: od ballroom scene Crnih kvir osoba iz Harlema tijekom 1920-ih, preko paralelnih struktura i jačanja Pokreta za oslobođenje gejeva i lezbijki tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, sve do recentnih aproprijacija drag i kvir kulture. Oštrica kritike cisheteronormativnog društva i njegovih artificijelnih patrijarhalnih rodnih uloga – opresivnih kako za žene, tako i za kvir ljude, ali i same muškarce – u popularnim je reprezentacijama vidno oslabjela. Primjer toga je i Drag Race, koji drag, ali i kvir, svodi na performativnu zabavu za široku publiku. Namjesto kritike, horizontalnosti i solidarnosti, show promiče agresivnu kompeticiju i snažni individualizam, koji tobože nadilazi sve strukturne opresije.
15. studenoga 2021.Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (1. dio)
Biti Romkinja, identificirati se kao romska feministkinja i baviti se romskim feminizmom nisu iste stvari. Usto, romski feminizam nije unison. I dok koncepti bjelačkosti i gadžo-centrizma donekle opisuju specifičnu opresiju Romkinja, feminističke se optike logički i politički razlikuju i prema tome kako se misli kategoriju roda. U vizuri koja je u prvom dijelu ovog triptiha označena kao „rodno-ravnopravni pogled“, rodno uvjetovana opresija naddeterminira sve druge društvene odnose i sukobe: rod kao analitičko-politička kategorija se privilegira, a ako se misli u relacijama s drugim kategorijama kojima se imenuju društvene opresije i eksploatacija, onda je to prema aditivnom metodološkom modelu. Konačni cilj borbi koje se nastavljaju na ovu optiku je ravnopravnost (uz naglasak na normativnoj dimenziji), a ne postklasna jednakost, koja bi pretpostavljala potpunu transformaciju sistema.
31. kolovoza 2021.Šta je sve od crno-feminističkog značaja?
Ako se Crni feminizam ne misli iz perspektive zasebnih opresija, isključivo kao feminizam za Crne žene, već iz emancipatorne perspektive univerzalnosti u kojoj se različite osi dominacije i eksploatacije promišljaju kao čvrsto uvezane u sistem kapitalizma, onda Crni feminizam postaje označitelj za ujedinjene antikapitalističke borbe. Na taj način i okupacija Palestine i diskriminacija trans osoba i ukidanje policije te drugih kapitalističkih institucija, kao i kolektivna briga itsl., čine polje crno-feminističke borbe, o čemu na panelu o paralelama između Crnog feminizma i pokreta Black Lives Matter govore Charlene Carruthers, Reina Gossett i Barbara Smith.
31. prosinca 2020.Klasa i identitet: ljubomržnja ili sukonstitucija?
U osvrtu na nedavnu polemiku na književnoj sceni o klasi i autanju, autorica ukazuje na važnost daljnjeg razmatranja kompleksne uloge klasnog položaja u životnim odlukama. Strukturno određenje klase govori o tupoj, nepersonalnoj ekonomskoj prinudi ugrađenoj u kapitalističko društvo, ali ne objašnjava jednoznačno karakter pojedinke_ca. Iako povezana s identitetom, klasa se ne može mehanički derivirati iz identiteta, kao ni obratno.
25. prosinca 2022.„Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima
U dječjim animiranim filmovima, a osobito u individualističkim reprezentacijama dispozicija i postignuća likova, zanemaruju se prikazi socioekonomske stratifikacije i klasnih podjela, a djeca i njihovi kapaciteti za razumijevanje sadržaja (pa i korijena nejednakosti) uporno podcjenjuju. Prema još uvijek prevladavajućoj viktorijanskoj optici, djeca su nevina i krhka bića koja treba štititi od svijeta, dok djeca u realnom svijetu vrlo brzo uviđaju pravila i implikacije klasnih pozicija, a rano dožive i vršnjačko nasilje upravo na tim osnovama. Klasa je, za razliku od orodnjenog, rasiziranog i seksualnog identiteta, u animiranim filmovima prikazana sporedno, uglavnom kroz nekoliko okvira: dobroćudni (narativi u kojima se siromaštvo i klasna nejednakost ili ne prikazuju ili se radnička klasa prikazuje kao da nikada nije prijetnja višoj, već s njom dijeli interese), zloćudni (klasna mobilnost je određena moralnim zaslugama protagonista), konsenzualni (bogati se prikazuju kao obični ljudi s kojima je moguće suosjećati), okvir divljenja (bogati su divni jer nesebično pomažu svijetu) i oponašanja (svi bi trebali imitirati stil i oznake bogatstva). Izbjegavajući nagovore na programatsko usmjerenje animiranog filma u buđenje klasne svijesti djece, autorica ističe značaj fiktivnog u senzibiliziranju za drugačije klasne pozicije, kao i revolucionarni potencijal dječje mašte.
20. prosinca 2022.Gerilske metode Treće kinematografije
Uobičajeni načini proizvodnje i distribucije filma grade se oko aure autorstva (posebice redatelja i producenta), osobnog izražavanja i krute hijerarhije u filmskoj industriji, prema kojoj se određuju i razlike u honorarima i plaćama. Ova „holivudska“ kinematografija se u manifestu argentinskih autora Getina i Solanasa označava Prvom, dok se Drugom kinematografijom („europskom“ ili „autorskim kinom“) imenuje ona koja je više orijentirana ka inovacijama, ali i dalje privilegira autorstvo i redatelja kao glavnu figuru, buni se protiv sistema, ali ga ne potkopava („komodificirana pobuna“), zaviseći od postojećih načina financiranja i distribucije. Treća kinematografija se, pak, obraća masama i nastoji graditi film kao sredstvo političke borbe. U njoj se redatelj pojavljuje kao dio kolektiva, jer filmski_e radnici_e zajednički stvaraju sve aspekte filmske proizvodnje, autorstvo je često anonimno, kino-događaji su praćeni raspravama, a dokumentarizam se razvija kao revolucionarni žanr. U Trećoj kinematografiji je od ključnog značaja i participacija „gledatelja_ica“, a kino se pretvara u gerilsku aktivnost.
11. prosinca 2021.MeToo u popkulturnim reprezentacijama: lično bez politike
Komparativna analiza prikaza seksualnog i orodnjenog nasilja u filmu Promising Young Woman i mini-seriji I May Destroy You nastoji ukazati na srodnost prve reprezentacije radikalnom feminizmu i na srodnost druge interpretacije intersekcionalnom feminizmu. Pretresajući neke od elemenata kulture silovanja i dotičući momente pristanka, prinude, seksualnog napada uz pomoć narkotika, bola, traume i drugih aspekata osjećajnosti, osvete zbog silovanja, retributivne, restorativne i transformativne pravde, te ukazujući na neraskidive veze orodnjene, rasijalizirane i drugih opresija s klasnom eksploatacijom, tekst zaključuje ukazivanjem na nedostatnost psihologiziranih popkulturnih reprezentacija nasilja. Za progresivnije prikaze potrebna je politika.
29. studenoga 2021.Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (2. dio)
Za razliku od rodno-ravnopravnih pristupa koji prioritiziraju, a često i singulariziraju kategoriju roda (ili, u goroj varijanti kategoriju spola), intersekcionalni pristupi položaj Romkinja nastoje razumjeti složenije, uzimajući u obzir ne tako lako razlučive intersekcije identitetskih i diskriminacijskih osnova, kao i iskustava koja dovode u pitanje identitet. Na temelju takve metodologije dobivaju se i drugačije statistike, a komparabilni disagregirani podaci daju i drugačiju sliku društvenih odnosa. Razumijevanje romskog feminizma iz ove vizure je istorijski i geopolitički kontekstualiziranije, a paternalističke, spasilačke i rasističke nijanse u pristupu romsko-feminističkim temama nestaju. Međutim, i ova optika ima svoje manjkavosti: gubi iz vida, ili nema dostatna objašnjenja za sistemski okvir, te pretumačenje koncepta klase iz perspektive klasizma u eksplanatorni okvir strukturne i političke analize. O temeljnim razlikama spram rodno-ravnopravne optike, ali i o drugim teškoćama intersekcionalne, govori se u drugom dijelu triptiha o romskom feminizmu.
16. prosinca 2021.Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio)
Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: kako proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada), tako i reproduktivnog (kroz marginalizirana kućanstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
1. ožujka 2018.Dok se svaka kuharica ne politizuje
Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
31. prosinca 2019.Seksualni rad nasuprot rada
"Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
31. prosinca 2018.Zamke radikalnog feminizma
Zbog sve brojnijih netrpeljivih istupa pobornica trans-isključujućeg radikalnog feminizma (TERF), već se neko vrijeme preispituje pozicija radikalnog feminizma na lijevom dijelu političkog spektra. Netrpeljivost prema trans osobama, posebice ženama, ponovo je vidljivim učinila njegove teorijske manjkavosti, poput transhistorijske definicije uzroka opresije žena, kao i izostanka klasne analize. Pročitajte prijevod teksta Erice West o razlikama između radikalnog i crvenog feminizma, te političkoj promašenosti separatističke strategije radikalnog feminizma koja iz progresivnih borbi isključuje klasno deprivilegirane muškarce i trans osobe.
20. rujna 2017.Politička dimenzija reproduktivne sfere
Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socioekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
31. prosinca 2019.Rodno, seksualno i ekonomsko nasilje u neoliberalizmu
Iako se rodno uvjetovano nasilje pri tumačenju često svodi na interpersonalno nasilje, marksistička feministkinja Tithi Bhattacharya pokušava utvrditi kakve socioekonomske okolnosti pogoduju njegovoj proizvodnji. Eskalaciju nasilja razmatra u kontekstu četrdesetogodišnjeg pogubnog utjecaja neoliberalnih politika na polje socijalne reprodukcije i tržište rada. Pogledajte snimku i pročitajte pregled predavanja održanog u sklopu 12. Subversive festivala u suradnji s Centrom za ženske studije, a snimke s proteklih festivala potražite na plejlisti.
27. listopada 2022.Opasne obmane „dokumentarca“ Što je žena?
"Za one koji uzimaju ovaj film zdravo za gotovo, Walsh prikazuje zastrašujuću sliku osakaćene djece i zbunjenih profesionalaca – nemoralne ideologije koja prijeti zapadnokršćanskom načinu života – a sve pod krinkom ozbiljnog dokumentarca. Posljedično, film pruža streljivo onima koji žele lišiti transrodne osobe pristupa afirmirajućoj zdravstvenoj skrbi koja spašava život."
31. prosinca 2019.U ime ženskih prava: uspon femonacionalizma
"U predavanju ću se baviti nekima od tema koje sam obrađivala u knjizi In the Name of Women’s Rights. The Rise of Femonationalism (Duke, 2017). U tom djelu istražujem nerijetku praksu da anti-islamističke i ksenofobne inicijative iskorištavaju feminističke ideje, kao i načine na koje se to događa. Uvodim termin „femonacionalizam“, kako bih njime opisala prakse i zagovaračke kampanje u sklopu kojih se, prikazivanjem muslimanskih muškaraca kao ugnjetavača, te naglašavanjem potrebe za spašavanjem muslimanskih žena, ove anti-islamističke skupine koriste rodnom jednakošću ne bi li opravdale svoje predrasude."
4. svibnja 2019.Neoliberalizam, migrantkinje i komodifikacija brige
Statistički podaci jasno ukazuju da je europsko tržište rada strogo rodno i rasno uvjetovano. Istovremeno s rastom nezaposlenosti među muškarcima, ona je među ženama u padu. Međutim, ovi naizgled suprotni učinci krize ne ukazuju na privilegirani položaj radnica, već na proces ubrzane feminizacije migracija, kao rezultat porasta potražnje za radnom snagom u tradicionalno „ženskim“ poljima kućanskog rada i rada brige. Autorica objašnjava što nam sudbina migrantkinja može reći o sve lošijem položaju radništva u cjelini. Sara R. Farris održat će 7. svibnja u 19h u kinu Europa predavanje pod naslovom „U ime ženskih prava: uspon femonacionalizma“, u sklopu ovogodišnjeg 12. Subversive festivala.
31. prosinca 2016.Feminizam nije moralna policija
U koautorstvu s Nicole Cox, Silvia Federici je prije četiri desetljeća pokrenula „kuhinjsku kontraofanzivu“ na patrijarhat i njegova kapitalistička uporišta. Tadašnje isticanje problema neplaćenog kućanskog rada otvorilo je novu perspektivu kritike te neizmjerno obogatilo repertoar teorijske i praktične ljevice. Danas, kada se žene nalaze na udaru autoritarnih kapitalističkih režima i dok društvo prolazi snažnu repatrijarhalizaciju, važno je ponovo eksplicirati kako se kapitalizam i patrijarhat uzajamno konstituiraju. Takva perspektiva, koja objedinjuje historije eksploatacije i opresije otvara priliku za artikuliranje novih emancipatornih politika. Zato smo s ovom feminističkom historičarkom i teoretičarkom razgovarali o feminističkoj teoriji te njezinoj društvenoj i političkoj ulozi.
31. prosinca 2019.Mariti dovoljno da se pobunimo: Feminizam za 99 posto i feminizam nove klasne borbe
"Od ženskih štrajkova u Argentini i Španjolskoj do učiteljskih štrajkova u SAD-u i Alžiru, trenutno svjedočimo globalnom valu pokreta i štrajkova predvođenih ženama. Ovaj je popis pobuna zapravo GPS uređaj za mapiranje neoliberalizma. Svaka točka na karti pojavljuje se zbog zapanjujuće identičnog niza pitanja: manjka resursa zbog rezova u javnim servisima ili izostanka socijalnih usluga. U kontekstu aktualne krize, feministkinje moraju moći objasniti zašto su se navedeni pokreti pojavili u ovome trenutku, kao i osmisliti načine da ih se proširi. Ovo je moguće učiniti jedino ako je naš feminizam antikapitalistički. Feminizam za 99 posto odnosi se na sposobnost radničke klase, prevođene potlačenima, da utaba novi smjer za različite živote na ovoj planeti, kao i za nju samu."
20. prosinca 2021.Holivudski filmovi danas su lošiji jer investitori igraju na sigurno
"U zlatno doba Novog Hollywooda, filmašima su povjeravane ogromne svote novca kako bi se upuštali u ogromne rizike, što se pokazalo kao isplativo ulaganje. Međutim, filmska je industrija danas pod kontrolom investicijskih fondova specijaliziranih za upravljanje rizikom. Rezultat je dosadna, predvidljiva kinematografija."
11. studenoga 2022.Marksizam na velikom platnu
"Perspektiva u kojoj bi film mogao pomoći proletarijatu da postigne takav stupanj klasne svijesti i samosvijesti nije bila bizarna u američkoj kinematografiji prije Hollywooda. Filmski medij tada još nije postao snažni promotor američkog nacionalnog identiteta ili mitologije. Umjesto toga, veliko platno vrvjelo je običnim ljudima u ozbiljnim problemima. Ovaj tipično proleterski milje često je uključivao proširene kritičke komentare o dominantnim institucijama etabliranog društva koje su toliko otežavale život običnim Amerikancima. Šefovi, općenito bogataši, policajci, političari, sudovi, najmodavci, državni službenici i slični, često su prikazivani kao pohlepni, sitničavi, korumpirani, tašti i osvetoljubivi."
14. travnja 2018.Kapital je društveni odnos
Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
25. srpnja 2021.Nema prava na život bez pristojne nadnice
"Valja obratiti pozornost na temeljne radne standarde Međunarodne organizacije rada (International Labour Organization, ILO), sastavljene od osam konvencija, među kojima nije i ona o minimalnoj nadnici niti išta vezano uz minimalne nadnice. To je naprosto zapanjujuće. Konvencije jamče slobodu udruživanja i pravo na kolektivno pregovaranje, zabranjuju dječji rad, diskriminaciju, prisilni rad, itd. Međutim, izostaje konvencija o nadnicama, i to nije slučajno, jer je nadnica mjesto na kojem se kapital i rad frontalno sukobljavaju. Ova konvencija očito nije ušla u temeljne radne standarde tripartitnog sustava ILO-a iz političkih razloga."
9. prosinca 2022.Struje li struje kvira na ljevici
Prepleti socijalističkih pokreta i marksističkih teorija s kvirom i feminizmom, historijski su bili složeni i odvijali su se u revolucionarnim usponima, ali i iznevjeravanjima. Iako se kvir teorija na Zapadu pretežno usidrila u akademsko polje, radikalni kvir (kvir marksizam, kvir anarhizam, dekolonijalni kvir...) nije nastao u akademiji već u aktivističkim borbama i pokretima tijekom druge polovine 20. stoljeća. Valjalo bi dublje istražiti historiju, politiku i teoriju marksizma te kvira i na (post)jugoslavenskim prostorima i otuda reflektirati što je kvir marksizam na (post)jugoslavenskoj ljevici danas, te kako bi se njegove klice mogle razgranavati u zajedničkoj antikapitalističkoj borbi i mišljenju.
31. prosinca 2018.Transfobija i ljevica
Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
28. lipnja 2020.Onkraj logike paralelnih pokreta: treći feministički val kao klasna formacija
Oslanjajući se na kritiku „logike paralelnih pokreta“ Lise Vogel, Cinzia Arruzza nadopunjuje teoriju socijalne reprodukcije klasnom analizom. Međutim, pojam klase kod Marxa je ambivalentan, a u marksističkoj tradiciji najčešće gravitira između objektivističkih i političkih interpretacija. Nastojeći da uobliči dinamičniji koncept klase, Arruzza se posebice nadovezuje na distinkciju Meiksins Wood, koja razumije klasu kao rezultat neurednog i složenog historijskog procesa klasne formacije, odnosno samokonstitucije, koji iziskuje i iskustvo borbe, a baziran je i na klasnoj situaciji, odnosno pozicioniranosti pojedinki i pojedinaca unutar društvenih hijerarhija sukladno objektivnim kriterijima. Ovakvo tumačenje omogućava da se uvidi kako i novi val feminističkih borbi – u čijem je središtu štrajk kao pokretačka snaga procesa feminističke antikapitalističke subjektivacije – ima klasni karakter. Donosimo snimku i tekstualni pregled predavanja.
27. rujna 2020.Beyoncéin Black Is King i zamke afričke svijesti
Filmski i ideološki pastiš Black is King, pod redateljskom palicom Beyoncé i još petero suredatelja_ica (Emmanuel Adjei, Ibra Ake, Blitz Bazawule, Jenn Nkiru i Kwasi Fordjour) izlazi nakon višemjesečnih ustanaka Crnih ljudi diljem Amerike, potaknutih umorstvom Georgea Floyda, a na pozadini godina kontinuirane strukturne rasne opresije, diskriminacije i policijskog nasilja. Međutim, iako adresira općepoznate kolonijalističke trope, film glorificira privatnu akumulaciju, zazivajući panafričko jedinstvo utemeljeno na sentimentalizaciji aristokratskih i oligarhijskih impulsa. Umjesto poticaja izgradnji transnacionalne solidarnosti između Crnih populacija u SAD-u i Africi na temelju prepoznavanja zajedničkih uvjeta izvlaštenja, Black is King je još jedan proizvod koji zakriva stvarnost klasnih odnosa.
21. prosinca 2019.Onkraj tradicije liberalnog feminizma
Konferencija “Gender Struggle in Eastern Europe. Legacy of the Socialist Past and Contemporary Issues”, održana u Litvi sredinom listopada, otvorila je prostor da se kroz rodnu i klasnu analizu društvenih i ekonomskih prilika u zemljama Istočne Europe te detektiranje aktera koji ugrožavaju društvene slobode i ekonomsku egalitarnost nastavi rad na izgradnji zajedničkih strategija borbe protiv nacionalističkih tendencija i neoliberalnih politika.
19. studenoga 2022.Vječni trokut tuge
Spoznajni cinizam koji s podsmjehom gleda na imaginacije o suštinski drugačijim društvenim i proizvodnim odnosima može doprinijeti tek dodatnom osiromašenju teorijskih i umjetničkih artikulacija alternativa. Primjer toga je i estetski solidno upakirana politička satira Trokut tuge švedskog redatelja Rubena Östlunda. Potencijali za alternativne svjetove i nove društvene aranžmane gase se pod naslagama antropološkog pesimizma, koji postaje jači od svake, pa i umjetničke imaginacije, čiji horizonti u ovom filmu dosežu tek trop o nepromjenjivosti ljudske prirode, te najtvrđe kapitalističke metafizike.
29. listopada 2022.Ljudi svakodnevno proizvode teoriju
"Jedan od načina na koje pokreti mogu raditi prema integraciji s pojačanim naglaskom na međugeneracijskoj dimenziji, jest da respektiraju povijest borbe i uvide proizašle iz nje, čineći si pritom uslugu što neće morati otkrivati toplu vodu svaki put kada nastupi ogroman rast političke svijesti i borbenosti. Imamo mnogo toga za naučiti jedni od drugih u konkretnoj praksi borbe i solidarnosti."
31. prosinca 2020.Feminizam i transfobija
Recentno jačanje transfobije u feminističkim i kvir prostorima očituje se u osnivanju trans-isključujućih organizacija ili preokretanjem politika postojećih u tom smjeru, kako bi se ucrtale granice između feminizma i LGB aktivizma u odnosu na trans organiziranje na međunarodnoj (LGB Alliance u Velikoj Britaniji s ograncima u Brazilu, Australiji, SAD-u...) i regionalnoj razini (Marks21, Lezbejska i gej solidarna mreža...). Transfobne politike nedavno je javno prigrlio i Centar za ženske studije u Zagrebu. Te se politike nastoje racionalizirati nizom pojednostavljenih tvrdnji koje apeliraju na „zdravi razum“ i opća uvjerenja, onkraj teorijskih i empirijskih uvida. Ovaj tekst nas u formi FAQ-a, s uvodnim osvrtom, vodi kroz diskurs i logiku kojima se ta racionalizacija odvija, a nastao je u kontekstu ad hoc antikapitalističke kvir inicijative feministkinja i feminista protiv transfobije.
26. siječnja 2017.Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx)
Autorica donosi neke od važnih teorijskih i analitičkih uvida za razumijevanje rodne i spolne opresije, ukazujući na vezu između temporalnosti i kapitalističke eksploatacije. Na primjeru analize performativnosti roda (Judith Butler), Arruzza ukazuje i na njezin temeljni propust. Butler temporalnosti pristupa na ahistorijskoj, apstraktnoj razini, oslanjajući se primarno na lingvistički pristup društvenim praksama, zanemarujući pritom materijalne i ekonomske aspekte potonjih. Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Jane Pamuković u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo dr. sc. Ankice Čakardić.
31. prosinca 2018.Socijalna reprodukcija: izvor života u kapitalizmu
Kapitalistički status quo, odnosno mogućnost nastavka globalne proizvodnje i akumulacije kapitala inherentno je vezana uz oblike discipliniranja reproduktivne sfere. U periodima ekonomskih kriza kapital pojačano spušta cijenu nadnice te prebacuje troškove egzistencije na produktivni, a osobito reproduktivni rad, temeljni resurs te „historijski i analitički preduvjet kapitalističkog načina proizvodnje“.
16. kolovoza 2020.J.K. Rowling i bjelačka supremacistička historija „biološkog spola“
Slavna spisateljica J.K. Rowling već godinama koristi svoju platformu u svrhu transfobne agitacije, a sve pod krinkom tobožnjeg feminizma i znanstvene utemeljenosti „biološkog spola“. Iako se rasprava o njezinoj hobističkoj netrpeljivosti može činiti irelevantnom, riječ je o idejama koje, osim što imaju dalekosežne posljedice po sigurnost, kvalitetu života i dostojanstvo transrodnih osoba, svoje korijene vuku iz viktorijanskog znanstvenog rasizma, seksizma i homofobije. U tekstu se ukazuje na isprepletenost evolucionističke i eugeničke misli 19. stoljeća sa suvremenim „rodno kritičkim feminizmom“.
31. prosinca 2019.Spašavanje klase od kulturnog zaokreta
"Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."
19. travnja 2022.Rod i rad u kvir teoriji
Kvir nije eksces u smislu teatra, kiča, performansa, odjeće koju po potrebi presvlačimo – prepoznaje da su rad, rod, obitelj, država i kapital u neraskidivom pletivu i kritički propituje kako se sistem okorištava osobama čije su egzistencije označene kao nenormativne i čije ih patologiziranje ostavlja na marginama. Budući da je ukorijenjena u otporu i historijskom organiziranju višestruko potlačenih i eksploatiranih, kolektivna proizvodnja kvir znanja opire se institucionalizaciji, a politička subjektivacija trans_interspolnog_kvir radništva neprekidno je u raskoraku s kapitalističkim imperativima, nastojeći iznaći nove oblike kolektiviteta i solidarnosti onkraj obitelji, civilnog sektora i države, nikada ne gubeći iz vida utopijski horizont suštinske strukturne transformacije. Pogledajte snimku predavanja Nine Čolović, održanog u sklopu prošlogodišnjeg Antikapitalističkog seminara (plejlista).
31. siječnja 2021.Je li vrijeme za klasni coming out? Rasprava o knjizi Povratak u Reims
Promišljanje spona klase i identiteta, osobito gej identiteta, jedna je od ključnih tema knjige Povratak u Reims. Didier Eribon pokazuje kako se u političkoj kulturi radničke klase u Francuskoj dogodio značajan pomak: ranije je glasanje za Komunističku partiju bilo od presudne važnosti za prepoznavanje radničkog identiteta, a glasači ljevice su se time ponosili, dok radnici_e nekoliko desetljeća unazad sve više glasaju za krajnju desnicu i toga se srame. Mlađe generacije, koje pak glasaju za desnicu, čine to ponosno, jer nisu odrastale u miljeu snažne ljevice s kojom bi se mogli identificirati. Sram i ponos figuriraju kao potencijalne transformativne strategije koje se mogu politizirati. U današnjem Macronovom ambijentu brutalnog državnog i policijskog nasilja te kontekstu u kojem je klasa izbrisana kao politički koncept, ljevica bi morala redefinirati klasu kako bi njome obuhvatila i one koji su inferiorizirani na osnovu različitih identiteta. Umjesto demoniziranja ili heroiziranja radništva, jedan od orijentira u izgradnji novih pokreta mogao bi proizlaziti iz Sartreove primjedbe o tome kako nitko tko ulazi u pokret nije isti na početku i kraju, jer ga iskustvo solidarnosti mijenja. Pogledajte snimku razgovora održanog u sklopu 12. Subversive festivala, a snimke s proteklih festivala potražite na plejlisti.
