Čekaonica za detranziciju

Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.

George Tooker, „The Waiting Room“ („Čekaonica“), 1959, jajčana tempera na drvetu (izvor / data source: Smithsonian American Art Museum)
Jednoć sam četiri sata čamio čekajući jednoga od stručnjaka koji ima iskustva u radu s osobama poput mene, kako bih mjesecima kasnije, nakon mnogih višesatnih čamotinja, konačno dobio ono po što sam dolazio: dijagnozu F64.0, ne zato što mi je bilo potrebno dijagnosticirati neku bolest, već zato što mi je na taj način „u skladu s nalazima dijagnostičke obrade priznato pravo života u drugom rodnom identitetu“. Krenuo sam napisati da se radilo o iscrpnoj psihološkoj i psihijatrijskoj obradi, no točnije je reći da je bila iscrpljujuća. Nerijetko i zbunjujuća te ponižavajuća, primjerice kada bih satima ispunjavao upitnike i rješavao testove čija su pitanja bila formulirana u ženskome rodu – „da se disforija iskristalizira“ – ili kada je, valjda iz istoga razloga, bilo potrebno da se podrobno bavim pitanjima svoje seksualne funkcije. A koliko je vama tijekom protekla četiri tjedna bilo teško ovlažiti se tijekom seksualnog odnosa?

 

Za slučaj da želim promijeniti oznaku spola iz jedne potpuno neodgovarajuće u drugu ne baš puno više odgovarajuću (jer drugih mogućnosti za mene nema), za početak bi mi trebalo izvješće Centra za socijalnu skrb o osobnim i obiteljskim prilikama, što bih s gore opisanom medicinskom dokumentacijom priložio Nacionalnom zdravstvenom vijeću, koje bi potom donijelo mišljenje o životu u drugom rodnom identitetu i omogućilo mi navedenu promjenu. Od prijatelja_ica kojima službeni prelazak iz Ž u M i obratno ne samo da nešto znači, nego im olakšava i život (od toga da se svaka interakcija u banci, domu zdravlja ili studentskoj referadi ne pretvara u autanje i Tisuću zašto, tisuću zato transrodnosti, do toga da ih se manje sumnjičavo gleda na graničnim prijelazima), naslušao sam se svakakvih priča. Neki_e bi se obratili_e nadležnom centru za socijalnu skrb i dobili_e odgovor „mi vam se time tu ne bavimo“, pa bi morali_e socijalnu radnicu ili radnika voditi kroz proces (kao da se oni_e time tu bave), a neki su na mišljenje Nacionalnog vijeća čekali i preko godinu dana, iako je Pravilnikom o načinu prikupljanja medicinske dokumentacije te utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola ili o životu u drugom rodnom identitetu propisan rok od 30 dana (odnosno 60 dana u slučaju da je potrebna dodatna dokumentacija). Dodatna dokumentacija jest ili nije potrebna ovisno o tome kako se kome sprdne, pa ju je najpametnije priložiti unaprijed.

 

S obzirom na to da Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje pokriva troškove hormonske terapije samo u slučaju da osoba promijeni oznaku spola, u skladu s hodogramom medicinske tranzicije uputio sam se na endokrinološki pregled, unaprijed pomiren s činjenicom da ću testosteron, ako ga odlučim uzimati, plaćati dovijeka. Iz istog mi je razloga jeftinije samog sebe gaslightati da zapravo ne osjećam disforiju po pitanju svojih prsa, iako ne bih mogao biti siguran da bi mi trošak gornje operacije (donje se u nas ni ne izvode) bio pokriven dopunskim zdravstvenim osiguranjem čak i kada bih pristao na uguravanje u kućicu M. Naime, znalo se dogoditi da ljude usred zarastanja iznenadi račun, pa se umjesto oporavkom moraju baviti povlačenjem po sudu. Kao opcija mi je dostupna i terapija glasa, također o vlastitom trošku, no za išta drugo nema druge nego potegnuti van države i odriješiti kesu. U sličnom čamcu zibaju se i moje transfeminine drugarice, no bitna je razlika to da one ne trebaju nagađati hoće li im gornja operacija biti naplaćena ili ne (spoiler: hoće).

 

Meni je još i lako – osim što sam odrasla osoba koja za sva ova čekanja i hodanja po doktorima nije trebala suglasnost roditelja, imam hrvatski pasoš i nešto društvenog kapitala (koji prije svega omogućava lakši dotok informacija i promjena kojima su podložne), živim u glavnome gradu (u kojem su i sve relevantne čekaonice), te sam u vrijeme aktivnog bavljenja dosadašnjim tranzicijskim etapama radio za zapošljavatelje kojima em nisam morao objašnjavati zašto toliko redovito moram izbivati s radnog mjesta, em mi nisu na konto moje rodne inkongruencije prijetili otkazom, itd., itsl. Svakako mi je lakše nego mojoj prijateljici u Walesu, koja će prvi termin, koji sam ja ovdje čekao nekoliko mjeseci, tamo dočekati za četiri godine (a to nije ni rekord).

 

Povrh toga, imam i luksuz da sam se ovime odlučio baviti u zakonodavstvu koje, iako mi ne ostavlja mogućnost da na papiru budem išta osim muškarca ili žene, samo primorava ubračene trans osobe na razvod (da ne bismo slučajno prečicom do gej braka). Međutim, barem ne inzistira na tome da nas se kao preduvjet promjeni kategorije podvrgne prisilnoj sterilizaciji, kao što je to slučaj u npr. Češkoj i Turskoj, ili pak natjera da tužimo vlastite roditelje, na što su prisiljene trans osobe u Poljskoj. Naravno, nije riječ o urođenoj permisivnosti hrvatskih zakona, već je takav okvir rezultat ustrajnog aktivističkog djelovanja. Pa sam i dalje znao čekati, kloparati, čekati, kloparati i pitati se treba li meni to sve u životu, ne bih li trebao, kako mi se vječito sugerira, prihvatiti samu sebe kakva jes[am] i pristojno detranzicionirati. Žena, majka, kraljica da budem, a ne ovo.

 

Moja detranzicija, kao i mnoge druge, bila bi povratak u ormar. Hoće to tako, da čovjek pod pritiskom društva, obitelji, prijatelja, partnera, zapošljavatelja, učini što može da se zaštiti od nasilja i diskriminacije, pa kaže da se malko zabunio, omašio, ponio ga hir i trend. Međutim, ima i onih koji naprosto uvide da medicinska tranzicija nije za njih (jer se promijenio način na koji koncipiraju svoj rod, jer im ne odgovara način na koji hormonska terapija mijenja njihova tijela, jer…), kao i onih koji od iste moraju odustati zbog manjka resursa. Postoje i cis osobe koje su se od užasa traume rodno uvjetovanog (najčešće seksualnog) nasilja u očaju pokušale sakriti u drugi rod i potom shvatile da tek tamo nisu sigurne.

 

Kao i svaka tranzicija, svaka je detranzicija različita, no ovaj pluralitet iskustava ne može doći do izražaja kada nizovi anti-trans aktera pred kamere guraju otrovane (!) osakaćene (!!!) većma mlade žene, vodeći se vazda istim plošnim prikazom detrans osoba kao žrtava zlog farmaceutskog lobija koji nekontrolirano nutka hormonima svakoga tko to zabludjelo poželi, te isti koriste kako bi svima, počev od trans mladih, onemogućili pristup uslugama koje dokazano poboljšavaju kvalitetu života. Jer ako nije funkcioniralo za te hrabre djevojke, kojima je uznapredovala ideološka zadojenost oduzela mogućnost da se ikada ostvare kao majke, ne funkcionira uopće i sve nas čeka ista huda sudba.

 

Medicinska tranzicija, na koju se trans iskustvo senzacionalistički svodi, tako postaje tek detranzicija u nastajanju. Pitanje je vremena, kažu nam, prije negoli obrlaćena mladež uvidi da nije trans, jer nitko nije trans, jer trans ljudi ionako ne postoje. Jedan od razvikanijih takvih slučajeva onaj je Keire Bell iz Velike Britanije, čija je tužba protiv klinike Tavistock dovela do toga da se do trans-specifične skrbi nije moglo doći gotovo godinu dana. Stoga ne čudi doza podozrivosti s kojom se detrans osobe mogu susresti čak i u dotadašnjoj zajednici, dok im ni medicinski stručnjaci nerijetko ne znaju pružiti prijeko potrebnu potporu.

 

Ovakvi su spinovi posebno razočaravajući s obzirom na njihovu prozirnost. Kontinuitet borbe za trans prava vodi prema samoodređenju roda i informiranom pristanku na medicinske intervencije kao okosnicama koje imaju zamijeniti dotrajale tranzicijske modele. Ovo nisu novi koncepti, dapače, argentinski Zakon o rodnom identitetu iz 2012. godine prvi je na svijetu omogućio promjenu oznake spola bez preduvjeta dijagnoze, operativnih zahvata i/ili sudskog dopuštenja. Argentina nije jedina zemlja u kojoj je takvo što moguće, a istraživanja pokazuju da stvar radi. Bio bi red da prestanemo pristajati na uvlačenje u svagda iste rasprave kojima je cilj reormarizacija i retradicionalizacija društva.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve