Noćni marš – 8. mart

Prvi po redu, "Noćni marš - 8. mart" održan je u Zagrebu u večernjem terminu orijentiranom prema mobilizaciji šire populacije, a u solidarnoj se atmosferi organizatoricama marša pridružilo petstotinjak feministkinja i feminista u simboličkom zauzimanju javnog prostora te zahtjevima za uvažavanjem ženskih prava na svim razinama, kao i hitnom društvenom promjenom. Velik broj inicijativa i udruga civilnog društva naznačenih na popisu organizatorica i podržavateljica Marša budi nadu u dugoočekivano buđenje ženske antifašističke fronte. Marš smo popratili video prilogom, prenosimo priopćenje za medije, kao i tekstove održanih govora te se pridružujemo podršci.

Featured Video Play Icon


Priopćenje za medije
 
Organizacijski odbor Noćnog marša – 8. mart
Utorak, 8.3.2016.
Zagreb, Park kralja Petra Krešimira IV do Zrinjevca
 
„Feministička borba za prava žena ne dopušta predah, pogotovo ne sad kad su ponovno na meti sve otvorenijih napada seksualna i reproduktivna, radnička prava žena, a nasilje nad ženama i dalje je sveprisutno, prešutno odobravano te u porastu“, poručile su organizatorice Noćnog marša – 8. mart, prosvjednog marša koji je večeras u Zagrebu okupio preko 500 feministkinja i njihovih podržavateljica i podržavatelja u borbi za prava žena. Marširalo se od Parka kralja Petra Krešimira IV do Zrinjevca s nekoliko zaustavljanja i upozoravanja na katastrofalno stanje i ugrožavanje svih aspekata prava žena u Hrvatskoj.
 
„Borimo se svakog dana, cijele godine, a ne samo osmog marta. Borimo se da nam ne oduzmu stečena prava, borimo se da ostvarimo i ona prava koja nam pripadaju, a koja nam se svakodnevno uskraćuju. Borimo se za sebe, borimo se za sve one koje se želi zatočiti na marginama ovog društva“, objasnile su organizatorice u proglasu.
 
Na maršu je poručeno kako je večernji termin odabran namjerno i sa svrhom privlačenja na prosvjed i onih koji u ranijim terminima ne mogu doći jer rade. „Drugo, smatramo kako žene imaju pravo na svaki javni prostor i u svako doba dana ili noći bez da strahuju za svoju sigurnost. Želimo pokazati da se ne bojimo, ali da razumijemo strah onih žena koje ga osjećaju zbog upornog marginaliziranja njihovih problema, zbog upornog institucionalnog ignoriranja i prešutnog društvenog opravdavanja nasilja koje na tim ulicama, no najčešće u svojim domovima, među prijateljima i poznanicima, doživljavaju svakodnevno“, poručile su organizatorice.
 
Prosvjednu akciju Noćni marš – 8. mart organizirao je cijeli niz inicijativa i relevantnih organizacija civilnog društva: Inicijativa Preuzmite odgovornost za ubojstva žena, CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, HollaBack! Hrvatska, Ženska soba – Centar za seksualna prava, a akciju podržavaju: Centar za mirovne studije, BRID – Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, MAZ – Mreža antifašistkinja Zagreba, LGBTIQ inicijativa Filozofskog fakulteta ‘AUT’, Centar za ženske studije, K-zona, Mreža mladih Hrvatske, Zelena akcija, Trans Aid, SOIH – Zajednica saveza osoba s invaliditetom Hrvatske, B.a.B.e., Direktna demokracija u školi, Zagreb Pride, [BLOK], Udruga za zaštitu prava zrelih žena, GONG, Udruga žena Romkinja Hrvatske ‘Bolja budućnost’, Centar za građanske inicijative Poreč, Autonomni kulturni centar Attack, Inicijativa za podršku izbjeglicama “Dobrodošli”, Inicijativa Are You Syrious?
 
* * *
DRAGE I DRAGI
 
DOBRODOŠLE NA OSMOMARTOVSKI NOĆNI MARŠ!
 
Okupile smo se kako bismo marširale ovog 8. marta i pridružile se globalnoj i stoljetnoj borbi žena za svoja prava i za sva ljudska prava. Žene više od jednog stoljeća na ovaj dan diljem svijeta solidarno i borbeno marširaju protiv nasilja, ratova, siromaštva i svih oblika društvenih nepravdi.
 
Ovdje, s ovog mjesta, a u blizini zdanja MORH-a, želimo podsjetiti i poručiti kako su ženski pokreti diljem svijeta, i na ovim prostorima, uvijek iskazivali snažan otpor militarizmu, nacionalizmu i fašizmu.
 
Taj je otpor uvijek bio nenasilan i javan. Taj je otpor bio feministički jer nije dopuštao reduciranje žena na propisane uloge, već nas je izveo izvan naših zidova i obitelji, na ulicu, u javni prostor, u društvo i omogućio nam da postanemo vidljive i da se s te pozicije aktivno borimo za društvene promjene i pravednije društvo. Za to su se generacije žena prije nas borile i izborile. Feministički otpor, otpor je ubijanju ljudi, gradova, nasilju u svakodnevnom životu. To je pobuna protiv svih militarističkih režima – otvorenih i prikrivenih – koji proizvode nesreću, razaranje i smrt.
 
Našu suvremenu povijest pisale su žene koje su se hrabro borile protiv fašističkih tendencija u društvu. Od Antifašističkog fronta žena koji je niknuo u Drugom svjetskom ratu i od samog početka igrao važnu ulogu u borbi protiv fašizma i Narodnooslobodilačkoj borbi, a potom imao i snažnu ulogu u emancipiranju i obrazovanju žena, do Antiratne kampanje u vrijeme rata 90-ih na ovim prostorima, kada dolazi do stapanja feminističkog i antiratnog pokreta, koji su feminističke organizacije dobrim dijelom i inicirale, žene su zauzele stav i pokazale smjer koji nas i danas vodi – smjer antiratnog djelovanja, mirotvorstva i odbijanja etničkih i nacionalnih homogenizacija i konflikata. To je smjer inzistiranja na poštivanju univerzalnih ljudskih vrijednosti te kritika svih politika i režima koji izazivaju konflikte i ratove.
 
Prepoznajemo da se u ovome trenutku odigrava scenarij po kojemu se brišu doprinosi antifašističke borbe u ovome društvu, kojim se pripadnici i pripadnice manjina demoniziraju i stigmatiziraju i proglašava ih se agresorima na prava većine.
 
To je scenarij koji je uglavnom usmjeren na uništavanje, na sijanje straha, kao sjemena netolerancije i mržnje. To je poznati scenarij, koji je toliko puta proizveo patnju i najgore nasilje.
 
Prepoznajemo i cementiranje rodnih uloga čiji je cilj još veće potlačivanje i oduzimanje moći… Nakon stoljetne borbe, žene se želi vratiti u uloge čuvarica ognjišta i majki nacije, oduzimajući nam svaku slobodu i pravo na vlastito odlučivanje. Poručuju nam da je nasilje kojemu su žene često izložene u svome domu i na svome „ognjištu“, ali i u institucijama čiji je posao da štite i osiguraju i jamče naša prava, prihvatljivo i legitimno. Marširamo stoga i protiv svih institucionalnih manifestacija moći koje podržavaju i afirmiraju nasilje nad ženama u svim njegovim oblicima.
 
Danas se borimo i za izbjeglice koje su imperijalistički režimi i ratovi istjerali iz domova, kako bi ih na granicama Europe dočekala žica i novo nasilje. Humanitarna kriza se militarizira, ovoga puta i konkretnim neustavnim požurivanjem izmjena zakona koji vode k rasplamsavanju sukoba.
 
Kao feministkinje dobro znamo kako se nacionalističke i imperijalističke bitke neizostavno vode na tijelima žena. Zato se danas borimo i marširamo i za žene izbjeglice koje su izložene fizičkom i seksualnom nasilju, financijskom izrabljivanju krijumčara, ali i osoba koje bi se trebale brinuti za njihovu sigurnost.
 
Poručujemo Vladi koja kreira atmosferu straha:
 
Izbjeglice nisu ratna prijetnja i Hrvatska nije u ratnom stanju, nego je zemlja koja može i mora raditi na njihovoj integraciji i zbrinjavanju.
 
Građani i građanke nisu izdajnici i vragovi, već ljudi koji imaju pravo na slobodan i dostojanstven život bez mržnje i nasilja – bez fašizma!
 
Žene nisu inkubatorice nacije niti žele biti čuvarice ognjišta, već sila koja će se uvijek i do kraja boriti protiv svih politika proizvodnje straha i nehumanosti.
 
Pozivamo vas da marširate s nama i ovoga 8. marta imajući na umu povijest borbe iza nas, svijest o sadašnjosti u kojoj se nalazimo i neminovnu potrebu za udruživanjem u nastavku borbe za prava žena, za sva ljudska prava i protiv svih oblika nasilja i nepravde!
 
ŽELIMO VAM SOLIDARAN, BORBEN I SRETAN 8. MART!
 
* * *
REPRODUKTIVNA I SEKSUALNA PRAVA
 
Reproduktivna i seksualna prava su univerzalna ljudska prava temeljena na slobodi, dostojanstvu i jednakosti svih ljudskih bića. Prema Povelji o seksualnim i reproduktivnim pravima ova prava podrazumijevaju da svi ljudi imaju slobodu uživanja u međusobnoj i zadovoljavajućoj vezi, slobodnoj od prisile ili nasilja, bez straha od bolesti ili trudnoće, kao i mogućnost da reguliraju svoju plodnost bez negativnih i opasnih posljedica.
 
Zašto je važno pričati o seksualnosti žena?
 
Zato što seksualna aktivnost žena ne opada s dobi; Zato što su žene sposobne za višestruke orgazme; Zato što seks služi i užitku, a ne samo rađanju; Zato što je sramota biti „kurva“, ali nije sramota ići „kurvi“; Zato što se žene s više partnera naziva „kurve“, a muškarcima je to „u prirodi“; Zato što su žrtve seksualnog nasilja u pravilu žene i djevojčice, a muškarci počinitelji; Zato što žene žele rađati u položajima koji odgovaraju našem tijelu, a ne našim doktorima; Zato što se od žena traži da izgledaju seksi, ali je nepoželjno otvoreno pričati o seksu.
 
Zašto je važno pričati o reproduktivnim pravima žena?
 
Zato što i žene s invaliditetom žele i mogu rađati; Zato što nasilje na porodu nije iznimka već postaje pravilo; Zato što nam se ograničavaju naša prava na dostupan i besplatan pobačaj u svakom gradu i svakom dijelu Hrvatske; Zato što seksualne edukacije i edukacije o reproduktivnim pravima nema u školama; Zato što sve i svi imamo pravo na slobodnu i odgovornu odluku želimo li imati djecu ili ne; Zato što sve imamo pravo na najviše moguće standarde zdravstvene zaštite i njege.
 
Naša reproduktivna i seksualna prava su u Hrvatskoj narušena i zanemarena. Svakog dana se susrećemo s nasiljem koje se ženama čini, a na koje naša država okreće glavu. Nasilje nad rodiljama nije mit nego stvarnost: kod 7 od 10 žena se trudovi simuliraju dripom, kod više od polovice žena se izvod zahvat nalijeganja na trbuh i kod više od polovice žena koje rađaju vaginalno je učinjena epiziotomija, a sve s ciljem kako bi se porod čim prije završio. Ženama s invaliditetom gotovo je nemoguće pristupiti ginekološkom pregledu ili porodu. Porod postaje nasilje, a ne sreća što izaziva strah i traumu kod žena.
 
U nekim dijelovima Hrvatske postaje nemoguće ostvariti pobačaj. Iako nam je ovo pravo zajamčeno zakonom, žene su prisiljene putovati izvan mjesta stanovanja u druge bolnice zbog priziva savjesti doktora, zbog previsokih cijena ove medicinske usluge. Iako službeni podaci HZJZ-a već godinama izvještavaju o smanjenju broja pobačaja, paralelno sa smanjenjem korištena kontracepcijskih sredstava, nemoguće je vjerovati da se broj izvršenih prekida trudnoća smanjuje. Brojkama se manipulira i laže, te se žene tjera u sivu zonu ilegalnih pobačaja.
 
Naše tijelo je područje borbe i želimo da se preko njega prestanu lomiti koplja.
 
Niti smo sluge države niti crkve!
 
Želimo da se prestanu kršiti naša reproduktivna i seksualna prava!
 
Imamo pravo na nenasilje i nediskriminaciju bez obzira na našu dob, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, društveni položaj ili rodni identitet!
 
Imamo pravo na svoje tijelo!
 
* * *
Cilj je kapitalizma uvjeriti nas kako je solidarnost stvar nekog prošlog vremena, kako smo same i sami na ovom svijetu i kako su naši neuspjesi rezultat samo i isključivo naše nedostatnosti i nesposobnosti.
 
Cilj je nekritički i pod svaku cijenu gurati slobodno tržište, koje je slobodno i demokratsko samo na papiru, jer stvarnost nas svakodnevno podsjeća kako nemamo sve i svi jednake šanse, jednak pristup, niti jednake startne pozicije. Ne samo da nemamo jednake šanse za uspjeh, već nemamo niti jednake šanse da svojim radom osiguramo minimum – zadovoljenje osnovnih egzistencijalnih potreba.
 
Cilj je kapitalizma uvjeriti nas kako nema potrebe da preispitujemo društveni ugovor prema kojem svoje vrijeme i rad prodajemo poslodavcu koji naše vrijeme i rad ne cijeni, sve za plaću koja nam ne osigurava dostojan život.
 
Ekonomska kriza do koje nas je upravo taj kapitalizam doveo, dodatno širi prostor za ucjene. Jer, odbijemo li smiješno nisku plaću, na to radno mjesto čeka mnoštvo koje će iste uvjete prihvatiti – ne zato što plaću smatraju dostojnom, već zato što moraju jesti.
 
Cilj je kapitalizma uvjeriti nas kako je nezasitan i beskonačan rast, koji je planet doveo do točke klimatskog ključanja, jedini način, a kako je profit mjerilo svega. Cilj je uvjeriti nas kako smo resursi koje treba fleksibilizirati, a ne ljudska bića svjesna vlastite vrijednosti.
 
Kapitalizam i patrijarhat ne mogu jedni bez drugog. Kao žene, doživljavamo nepravdu ne samo na tržištu rada, već i u kućanskoj sferi neplaćenog rada. Žene oduvijek rade slabije plaćene poslove, u nesigurnijim uvjetima rada. Žene čine većinu radne snage zaposlene u industrijama pred nestankom, kao što je tekstilna. Radnice Kamenskog tako, po jedinstvenoj recepturi našeg društva, umjesto preustroja pogona ili barem isplate zaostalih plaća i dugovanja, služe političarima i političarkama za osvajanje jeftinih političkih bodova. Položaj žena je toliko loš da govorimo o feminizaciji siromaštva.
 
Mlade žene nemaju priliku zaraditi plaću od koje mogu samostalno živjeti, trudnice dobivaju otkaze, umirovljenice pokušavaju dokučiti kako preživjeti s 1200 kuna mjesečno, a diskriminacija se nastavlja. Prilikom razgovora za posao, na radnom mjestu, zbog životnih odabira.
 
Prepoznajmo kao društvo da homofobija, transfobija i mnoge druge fobije onemogućavaju našim sugrađankama i sugrađanima ostvarenje svog ljudskog i radničkog potencijala. Prepoznajmo da ih tjeramo na skrivanje vlastitog identiteta.
 
Prepoznajmo i marširajmo! Za vlastita prava i za prava svih članica i članova našeg društva. Marširajmo protiv mizoginije, protiv neplaćenog kućanskog rada, protiv diskriminacije svih koje/i se ne uklapaju u heteropatrijarhalnu matricu, marširajmo za dostojan život u zajednici koje prepoznaje sve naše boje i različitosti. Marširajmo za društvene promjene!
 
* * *
Noćni marš – 8. mart
 
Ovo je takav moment, ovo je takav dan, zauzmimo ulice
 
Pozvale smo sve vas, žene, radnice, sestre, majke, bake, lezbijke, aktivistkinje, vas koje ste preživjele nasilje, sve vas koji se protiv nasilja borite, sve koji prepoznajete da je ovo trenutak u kojemu se treba reći dosta prije nego bude prekasno, da nam se pridružite u noćnom maršu i pozivamo vas da u toj borbi ustrajemo cijelu godinu.
 
Termin ovoga marša odabran je namjerno i njime poručujemo da nam je bitno da nam se pridruže i oni koji u ranijim terminima na prosvjede ne mogu doći jer rade. Drugo, smatramo kako žene imaju pravo na svaki javni prostor i u svako doba dana ili noći bez da strahuju za svoju sigurnost.
 
Želimo zahvaliti svima koje ste sudjelovale u organizaciji, svima koji ste nas podržali i odazvale se, prije svega volonterkama i bubnjarima i bubnjarkama. Za kraj našeg marša još jednom želimo pročitati proglas i naglasiti ono zbog čega smo večeras tu, ono protiv čega se borimo, a još važnije, ono što je to i za kakvo se društvo zalažemo.
 
Borimo se svakog dana, cijele godine, a ne samo osmog marta. Borimo se da nam ne oduzmu stečena prava, borimo se da ostvarimo i ona prava koja nam pripadaju, a koja nam se svakodnevno uskraćuju. Borimo se za sebe, borimo se za sve one koje se želi zatočiti na marginama ovog društva. Žene više od jednog stoljeća na ovaj dan diljem svijeta solidarno i borbeno marširaju protiv nasilja, ratova, siromaštva i svih oblika društvenih nepravdi.
 
Feministička borba za prava žena ne dopušta predah, pogotovo ne sad kad su ponovno na meti sve otvorenijih napada seksualna i reproduktivna, radnička prava žena, a nasilje nad ženama i dalje je sveprisutno, prešutno odobravano te u porastu. Feministički je prepoznati da se u ovome trenutku stvara novi mit. Mit kojim se brišu doprinosi antifašističke borbe u ovome društvu, kojim se pokušavaju ugasiti i zadnji tračci nade da će u ovome društvu pravo na korištenje institucija zdravstva ili obrazovanja imati svi i sve, mit kojim se pripadnici i pripadnice manjina pokušavaju opisati kao kakvi bijesni agresori na prava većine.
 
Mit je to koji je uglavnom usmjeren na uništavanje, na sijanje straha, a oni koji to čine nadaju se da će u konačnici uroditi plodom mržnje. Ženski pokreti diljem svijeta i na ovim prostorima uvijek su iskazivali snažan otpor militarizmu, nacionalizmu i fašizmu. Poručujemo da se nećemo dati zastrašiti i da ćemo nastaviti glasno pružati otpor fašizaciji i militarizaciji, ali i nasilju nad ženama, koje je, između ostalog, i direktna posljedica ovih procesa. Želimo pokazati da se ne bojimo, ali da razumijemo strah onih žena koje ga osjećaju zbog upornog marginaliziranja njihovih problema, zbog upornog institucionalnog ignoriranja i prešutnog društvenog opravdavanja nasilja koje na ulicama, no najčešće u svojim domovima, među prijateljima i poznanicima, doživljavaju svakodnevno.
 
Katolička crkva misli da ima pravo formiranja odgovora na pitanja tko ima pravo pristupa medicinski potpomognutoj oplodnji ili sigurnom i legalnom pobačaju, a predvodnici i predvodnice neokonzervativnog pokreta uspješno lobiraju pri kreiranju javnih politika koje utječu na sve nas. Naša reproduktivna i seksualna prava u Hrvatskoj su narušena i zanemarena. Svakog dana susrećemo se s nasiljem koje se ženama čini, a na koje naša država okreće glavu, a Katolička crkva potiče.
 
Nasilje nad rodiljama nije mit nego stvarnost. U nekim dijelovima Hrvatske postaje nemoguće ostvariti pravo na pobačaj. Iako nam je ovo pravo zajamčeno zakonom, žene su prisiljene putovati izvan mjesta stanovanja u druge bolnice zbog priziva savjesti doktora, zbog previsokih cijena ove medicinske usluge. Naše tijelo je područje borbe i želimo da se preko njega prestanu lomiti koplja! Niti smo sluge države niti crkve! Nismo sluge kapitalizmu ni inkubatorice nacije i suprotstavljamo se takvom pokušaju instrumentaliziranja naših života i naših tijela.
 
Kapitalizam i patrijarhat ne mogu jedno bez drugog. Kao žene, doživljavamo nepravdu ne samo na tržištu rada, već i u kućanskoj sferi neplaćenog rada. Žene oduvijek rade slabije plaćene poslove, u nesigurnijim uvjetima rada. Žene čine većinu radne snage zaposlene u industrijama pred nestankom, kao što je tekstilna. Nastavljamo se boriti za naša radnička prava i vičemo glasno ne eksploataciji, dvostrukom teretu žena i feminizaciji siromaštva.
 
Povijest je, koliko god to udžbenici iz kojih se u našim školama uči zanemarivali, ispunjena momentima u kojima su žene jasno i glasno, solidarno i hrabro, odlučno i beskompromisno rekle – dosta. Ovo je takav moment, ovo je takav dan, ovo je vrijeme kada moramo reći dosta – dosta fašizaciji, dosta militarizaciji, dosta seksizmu i mizoginiji, dosta patrijarhatu, dosta klerikalizaciji, dosta kontrole nad našim, i samo našim, maternicama i jajnicima.
 
Pozvale smo vas da zauzmemo ulice, da pokažemo našu snagu i hrabrost, pozivamo vas da se solidarizirate, da se borite same za sebe, pozivamo vas da s nama marširate dogodine i pokažete da je 8. mart uistinu naš dan otpora!
Snimka: SkriptaTV
 

Dijelovi priloga prikazani su u mozaičnom pregledu programa vaninstitucionalnog političkog obrazovanja prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 29.4.2016. na TV Istra te dostupne na SkriptaTV:

Vezani članci

  • 22. listopada 2017. Izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci) 11 HM teza Feministička borba za reproduktivna prava na području bivše Jugoslavije već više od dva desetljeća svoje argumente promišlja primarno u okvirima liberalnog koncepta ljudskih prava, strateški odvojena od socioekonomskog konteksta i vlastitog socijalističkog nasljeđa. Ponuđenih jedanaest historijsko-materijalističkih teza dio su nastojanja da se borbu za pravo na abortus ponovno pozicionira u kontekst klasne borbe, a feminističku teoriju i praksu u kontekst šireg antikapitalističkog projekta, što je i jedini način da legalni pobačaj postane i egalitaran, odnosno dostupan svim ženama. Tekst je korišten kao argumentacijska podloga prosvjedne akcije koju je u rujnu ove godine u Zagrebu organizirala Platforma za obranu reproduktivnih prava žena.
  • 22. listopada 2017. „Vive la Commune“, kadar iz filma „Novi Babilon“ (Novyy Vavilon), 1929, r: Grigori Kozintsev & Leonid Trauberg (izvor: Faces of Classical Music – 1) 1917. i 1871: uz obljetnicu lomljenja Pariške komune Kanal Oktobarika [100.1917] je web-platforma, pokrenuta povodom obilježavanja stogodišnjice Ruske revolucije, koja kroz vijesti, materijale, komentare i refleksije pretresa uobičajene ikonografske i interpretacijske motive, s naglaskom na uvezivanju hrvatske i jugoistočnoeuropske povijesti u globalnu povijest Ruske revolucije. Prenosimo prilog Branimira Jankovića i Stefana Treskanice u kojem nude izbor iz povijesnih komparacija (dis)kontinuiteta Pariške komune i Ruske revolucije.
  • 20. rujna 2017. Manuel Rivero, Ado-Nay, „Grave impedimento de existencia o desarrollo III“, ulje na drvu, 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socio-ekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 30. srpnja 2017. Istok Hrvatske, septembar, 2015 (foto: LM; obrada: PB) Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.
  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve