Ekonomska kriza – tri alternativna pogleda

Donosimo snimku i izvještaj s panela o ekonomskoj krizi na kojem se razgovaralo o trenutnim ekonomskim odnosima snaga u Europi i njihovim političkim dimenzijama, različitim odgovorima na krizu i mogućnostima koje se u takvoj situaciji nadaju za ljevicu. Kroz raspravu je dominiralo suprotstavljanje dviju teza o uzrocima krize: radi li se o krizi profitabilnosti ili financijskoj krizi. Panel je održan 16. svibnja 2017. godine u sklopu Subversive Foruma 10. Subversive festivala, a na njemu su, uz moderaturu Domagoja Mihaljevića, sudjelovali Joachim Becker, Zoltán Pogátsa i Costas Lapavitsas.

Featured Video Play Icon


Prvo izlaganje na panelu održao je Joachim Becker koji je sustavno razložio stanje na europskoj periferiji i njezin odnos sa zemljama centra. Smatra kako nam je kriza omogućila da jasno uočimo odnose nejednakosti unutar Europske unije. Već prije krize postojala je izvozno orijentirana jezgra predvođena Njemačkom, koja je outsourceala proizvodnju na srednjoeuropske i istočnoeuropske zemlje, te dijelom u Sloveniju i Rumunjsku. Također, već tada je postojala i deindustrijalizirana periferija (ili poluperiferija, u međunarodnoj podjeli rada), koja je obuhvaćala zemlje južne i jugoistočne Europe. Kriza je započela u financijskom sektoru, a zemlje periferije, koje su uvelike za rast i potrošnju ovisne o dotoku stranog kapitala i kredita, i čiji su glavni sektori rasta u nekretninama, građevinstvu i turizmu, bile su snažno pogođene, dok su u drugoj fazi krize stradale i zemlje centra. Izvozno orijentirana jezgra uspješno se oporavila, posebno Njemačka kojoj je to pošlo za rukom jer je svoj izvoz preorijentirala na izvaneuropska područja, naročito Aziju. S obzirom na povratak sposobnosti za izvoz, oporavak Njemačke ubrzo se djelomice prelio i na periferiju koja je usko vezana uz njemačku proizvodnju. Tako, primjerice, u dijelovima Češke i Slovačke trenutno imamo gotovo punu zaposlenost.
 
Nadalje, Becker napominje da, iako je u jugoistočnoj Europi kriza bila ozbiljnija nego u ostatku periferije, agroindustrija ostaje jedan od sektora koji je unatoč krizi bio relativno uspješan, dijelom i zbog oslanjanja na određene državne protekcije (primjerice, diferenciranu zemljišnu rentu), ali i masivne kredite. Međutim, nedavan pad Agrokora pokazuje da se i to mijenja. Problem je, smatra Becker, što se teret krize i u slučaju Agrokora pokušava prebaciti na male proizvođače i porezne obveznike, a logično bi bilo da država za pomoć koju pruža Agrokoru zauzvrat dobije udio vlasništva u ovoj, za hrvatsku privredu, važnoj kompaniji.
 
Na kraju svog izlaganja Becker ističe da, kao posljedica ekonomskih politika koje reflektiraju interese buržoazije i više srednje klase, dolazi do krize političkog predstavljanja, te se u Europi sve više javljaju oligarhijske desno orijentirane političke formacije, koje odvraćaju pozornost s klasnog karaktera društvenih promjena, naglašavajući drukčije, nacionalne i antikorupcijske linije konflikta. Ljevica se, smatra Becker, u većoj mjeri nije snašla u ovakvoj situaciji te se može reći da je u Europi osim ekonomske krize posrijedi i politička kriza. Naravno, zaključuje Becker, stanje u Europi rezultat je općeg internacionalnog neomerkantilističkog trenda koji je sve bliže vrhuncu – situacija u kojoj svi samo žele širiti svoja tržišta i izvoziti, dugoročno ne može biti održiva.
 
Na početku svojeg izlaganja, drugi panelist Zoltán Pogátsa osvrnuo se na tri ekonomske škole, načine na koje one objašnjavaju razloge zbog kojih se nalazimo u krizi, te kako su lijeve snage povezane s ovim ekonomskim narativima o krizi. Smatra kako za adekvatnu procjenu nije dovoljno razmotriti situaciju u eurozoni tijekom zadnjih 7-8 godina, već da je potrebno sagledati duži period od 1970-ih i 1980-ih naovamo.
 
Prva škola koju Pogátsa spominje je neoklasična škola koju u mainstream medijima zastupaju srednjostrujaške političke snage. Prema neoklasičarima, kriza je za nama jer privreda ponovno raste, dok se stopa nezaposlenosti smanjuje, uz iznimke poput Grčke koja je, prema toj teoriji, sama kriva za svoj neuspjeh. Pogátsa smatra kako je glavni problem u tome što dobar dio ljevice (pobornici tzv. blerističkog, Trećeg puta – liberalni socijaldemokrati) pripada ovoj neoklasičnoj struji.
 
Druga, kejnzijanska škola, pruža nešto drugačiji pristup pitanju krize, tvrdeći kako kriza može biti riješena osiguravanjem veće potražnje kod nižih klasa. Problem je u tome, smatraju kejnzijanci poput Pikettyja, što smo posljednjih nekoliko desetljeća svjedočili redistribuciji od siromašnih prema bogatima, a to je rezultiralo situacijom u kojoj su niže klase gubile kupovnu moć, dok su bogati samo gomilali novac, zbog čega je došlo do zaustavljanja protoka kapitala, odnosno do ekonomske krize. Prema ovoj školi, potrebno je pojačati oporezivanje bogatih i redistribuirati bogatstvo prema nižim klasama, koje će zbog povećanja vlastite kupovne moći izdići ekonomiju iz krize. Ovaj smjer razvoja, smatra Pogátsa, na ljevici zagovaraju oni koji su se razočarali periodom trećeputaške socijaldemokracije.
 
Treća škola ekonomske misli koju Pogátsa opisuje govori da postoji sistemski problem kapitalističke neodrživosti koji ne može biti naprosto razriješen redistribucijom bogatstva. Glavni problem kojeg ova škola naglašava može se od kraja Drugog svjetskog rata do 1980-ih pratiti kao problem opadajuće stope profita. Pogátsa tvrdi da je pojava neoliberalizma reakcija na krizu kapitala, tj. upravo reakcija na ovaj pad stope profita, navodeći kako se razilazi u mišljenju s Lapavitsasom po tom pitanju, iako uvažava da financijalizacija, koju kao bitan faktor naglašava Lapavitsas, ima svoju ulogu u cijeloj priči. Do 1980-ih, ističe Pogátsa (pozivajući se na rad Wolfganga Streecka), socijalna država namirivala se iz poreza, a dug država i kućanstava bio je na niskoj razini. Neoliberalizam rješava problem pada stope profita smanjivanjem oporezivanja viših dohodovnih skupina i poduzeća, zbog čega dolazi do neminovnog slabljenja socijalne države. Teret održavanja ekonomske stabilnosti prebacuje se na individualne porezne obveznike čija se radna prava dereguliraju (što dovodi i do slabljenja sindikata) i koji sve više ulaze u dugove kako bi to kompenzirali. Državni se dug također povećava, kako bi se u sklopu fiskalne politike namirili proračunski deficiti, nastali kao posljedica smanjenja poreznih prihoda. U tu svrhu, poseže se i za prilagodbama monetarne politike, kroz povećanje količine novca koji cirkulira u ekonomiji. Fiskalni i monetarni stimulusi prikrivaju duboki strukturni problem opadanja kapitalističke profitabilnosti, pa zato danas ne svjedočimo tako velikoj recesiji kao 1930-ih.
 
Pogátsa je naglasio izostanak ovakvih rasprava u mainstreamu i socijaldemokratskim krugovima, odnosno zarobljenost javne rasprave između neoklasičnih i kejnzijanskih pozicija (od kojih se u praksi implementiraju pretežno neoklasična rješenja). U kontekstu pritiska na nadnice i života na dug većine stanovništva, komentirao je uspon desničarskih stranaka koje retorički koriste ljevičarski ekonomski narativ i spajaju ga s etniciziranim pogledom na svijet. Smatra kako se ljevica ne obraća dovoljno širokom izbornom tijelu da bi bila realan izbor za većinu i da u tom smislu postoji upražnjeno mjesto u političkom krajoliku, jer su socijaldemokrati skrenuli udesno prema liberalizmu, dok se radikalnije opcije na margini odaju nostalgiji za čavizmom.
 
Zadnji panelist, Costas Lapavitsas, započeo je svoje izlaganje napominjući kako veći dio ljevice nije predvidio snažnu krizu koja je započela 2007. godine, te da ljevica nije iskoristila politički trenutak za progresivne društvene promjene. Kriza je bila iznimno oštra do 2009. godine, da bi potom u većini država svijeta jenjala, dok se u Europi vratila 2010. i nastavila kao kriza eurozone sve do 2012. godine. Lapavitsas smatra da se radi o dubokoj, prije svega strukturnoj krizi, no kako ustvrditi tek da je riječ o kapitalističkoj krizi nije dovoljno, jer je kapitalizam poprimio drugačiji oblik od onoga kako je funkcionirao u prijašnjim povijesnim periodima, te je samim time i kriza drukčija. Kriza je izbila u financijskim tržištima SAD-a, i to u sektoru drugorazrednih hipotekarnih kredita nekretninskog tržišta, pomoću kojih je najsiromašniji i često rasno segregirani dio populacije SAD-a pokušavao riješiti stambeno pitanje. Lapavitsas tvrdi da bi ovakva analiza razvoja krize bila besmislena povijesnim marksističkim analitičarima kriza, što pokazuje do koje se mjere kapitalizam promijenio.
 
Lapavitsas se osvrnuo na treću, marksističku ekonomsku školu, koju je Pogátsa razmotrio u svom izlaganju, napominjući da u ovoj školi nailazimo na dvije struje mišljenja. Prvi pristup je onaj koji je još uvijek dominantan i o kojem je Pogátsa govorio s odobravanjem, a njegov je fokus na tendenciji pada profitne stope. Premda isti pristup navodi i kao vlastiti formativni okvir te dugogodišnji predmet istraživanja, Lapavitsas smatra da pad stope profita ipak ne zauzima centralno mjesto u objašnjenju uzroka krize jer je moguće empirijski dokazati da stopa profita u razvijenim kapitalističkim ekonomijama nije pala još od 1981-2. Istaknuo da kod klasičnih marksista tendencija pada profitne stope ne zauzima centralno mjesto, već je u fokusu tek zadnjih nekoliko desetljeća kao pokušaj da se totalitet kapitalističkih odnosa objasni preko jedne varijable, što signalizira slabljenje utjecaja marksizma u ekonomskoj teoriji. Krize su složene i da bismo ih objasnili, potreban nam je složenija, sofisticiranija, multidimenzionalnija analiza.
 
Prema takvom, drugom pristupu marksističke škole, problem suvremenog kapitalizma leži u prodiranju financijalizacije u sve pore života i to je, naglašava, činjenica na koju treba obratiti pozornost kada se govori o strukturnom uzorku krize. Promatranje suvremenog kapitalizma iz očišta financijalizacije govori nam puno više o izvorima profita velikih kompanija, ulozi kućanstava, funkciji banaka i rastućoj zaduženosti u društvu. Financijska profitabilnost počela je naglo rasti u trenutku kada je došlo do stagnacije agregatne profitabilnosti, što je kulminiralo u krizi iz 2007-9. Nakon toga, u SAD-u je krenuo pokušaj stabilizacije procesa financijalizacije državnom intervencijom, koja je unatoč tome još uvijek nestabilan faktor. Kapitalizam u razvijenom svijetu trenutno je u stagnaciji, a daljnji razvoj događaja u velikoj mjeri ovisi o tome kako će reagirati države.
 
U zadnjeg dijelu svog izlaganja Lapavitsas se osvrnuo na stanje u Europskoj uniji. S obzirom na centralno mjesto financijalizacije kapitalizma tijekom zadnja 3-4 desetljeća, Lapavitsas smatra da je monetarna unija u samoj srži financijalizacije u Europi. Sentiment europejstva, zajedničke budućnosti i solidarnosti koji je bio prisutan tijekom uspostavljanja monetarne unije u kasnim devedesetima, da bi nakon 6-7 godina krize, umjesto konvergencije, došlo do obnavljanja i utvrđivanja razlika i nejednakosti između europskog centra i periferije. U središtu ove dinamike nalazi se Njemačka sa svojim jakim proizvodnim sektorom, primarno u automobilskoj i kemijskoj industriji, te industriji strojeva. Njemačka je u Europi stvorila više periferija, koje Lapavitsas dijeli na tri podskupine i objašnjava osnovne karakteristike svake od njih. Lapavitsas poziva na prestanak perpetuiranja teutonskog mita o inherentnosti njemačke ekonomske nadmoći. U slučaju Njemačke, jasno se ocrtava primarnost financijalizacije u objašnjavanju ekonomskih odnosa snaga – Njemačka ne dominira u Europi zbog kompetitivnih prednosti njemačkog kapitala i tehnologije, zbog veće učinkovitosti ili velikih ulaganja njemačke države i poduzeća. Njemačka infrastruktura propada, domaća ulaganja su slaba i u opadanju, dok je njemački kapital usmjeren na financijske špekulacije. Ključni za razumijevanje njemačke ekonomske stvarnosti, odnos je između njemačkog kapitala i radništva, i činjenica da rad u Njemačkoj već neko vrijeme izvlači deblji kraj. Domaća potražnja se potiskuje, uvode se mjere štednje, a kompetitivna prednost traži se u izvozu utemeljenom na niskoj cijeni rada u Njemačkoj ili na iskorištavanju kompetitivnog deviznog tečaja zbog slabog eura. Osim što dominira tržištem u Europi, Njemačka trenutno izvozi i u Kinu te SAD. U ovakvom kontekstu, odnos njemačkog izvoznog kapitala s ostatkom jezgre (npr. Francuskom), i s Italijom, predstavlja puno veći faktor nestabilnosti i bremenitiji je od onoga s pasivnom/integriranom periferijom.
 
Lapavitsas smatra da bi ljevica na periferiji Europe trebala zagovarati jačanje domaće potrošnje i proizvodnog sektora pomoću fiskalnih metoda ulaganja, zbog čega je potrebno uspostaviti kontrolu na bankarskim sektorom kako bi se osigurale financije za strateški osmišljen oporavak industrija, a početak takvog razvoja podrazumijeva napuštanje projekta monetarne unije i pogubnih europskih politika o kompeticiji i industriji, te uspostavljenje kapitalnih kontrola. Preduvjet za ovakve poteze, smatra Lapavitsas, leži u inzistiranju ljevice na narodnoj suverenosti, državnoj suverenosti i internacionalizmu te prihvaćanju činjenice da demokracija bez suverenosti ne znači ništa. Državna suverenost, zaključuje Lapavitsas, temelj je za razvoj internacionalizma i održavanja progresivnih lijevih ideja i praksi.
 
U nastavku panela raspravljalo se o opasnostima koje bi mogle uzdrmati trenutnu stabilnost Europe i potencijalnim prilikama koje se u nadolazećem razdoblju otvaraju za ljevicu. Becker je ustvrdio kako trend napuštanja eurozone trenutno ne odgovara kapitalističkoj klasi u Francuskoj, ali da je u Italiji, s obzirom na drugačiju proizvodnu strukturu, izlazak iz eurozone politički oportuniji, no takav projekt pogone desni politički elementi. Becker naglašava da je struktura proizvodnog sektora u zemljama periferije velik izazov za ljevicu, koja postavlja preveliki naglasak na pitanja države blagostanja. Rješenje koje predlaže, moglo bi se tražiti u usmjeravanju prema regionalnom razvijanju proizvodnog sektora, koji bi zadovoljavao potrebe regionalnih tržišta osiguravajući time uvjete za političku stabilnost, ali značio i razvijanje ekološki održivijeg sustava. Pogátsa se složio s Lapavitsasom da su trenutni problemi u Europi političke prirode, odnosno kako njihov uzrok leži u činjenici da je viša srednja klasa preuzela socijaldemokratske stranke koje su počele implementirati liberalne ekonomske politike, pri čemu se većina populacije koja pripada nižim socioekonomskim slojevima društva uopće ne osjeća politički reprezentirano, a zbog čega na izborima neki od njih nasjedaju na obećanja ekstremne desnice ili uopće ne glasaju. U ovakvom ozračju, napominje Pogátsa, krivnja za nestabilnost obično se prvoloptaški svaljuje na migrante i druge manjinske skupine.
 
U kratkoj raspravi koja je uslijedila nakon pitanja iz publike pričalo se o poukama koje možemo izvući iz jugoslavenskog iskustva. Lapavitsas je ustvrdio kako nam povijest jasno pokazuje da za razvoj stabilnih i progresivnih društvenih formacija nije dovoljno osigurati materijalne uvjete za život populacije, a za koje se pretpostavlja da su osnova za jednakost u društvu, nego da je važno uspostaviti uvjete za razvoj sistema u kojem je radništvo osigurano. U tom smislu pred ljevicu se primarno postavlja pitanje upravljanja, odnosno odabira najprikladnijih struktura poduzeća koje bi osigurale rast zaposlenosti, produktivnosti i prihoda. Na samom kraju panela Lapavitsas je naznačio kako ljevica i povijesno ima svoje korijene u potlačenim društvenim slojevima i ideji promjene društvenih institucija. Također je uputio kritiku socijaldemokratima, ustvrdivši da su nakon urušavanja Istočnog bloka i slabljenja komunizma socijaldemokrati propustili priliku za povratak istinskoj ljevici, priklonivši se umjesto toga neoliberalizmu, zbog čega danas nemamo širi lijevi front, a progresivne ideje više nemaju podršku šire populacije, dok je Becker još jednom naglasio nužnost premještanja rasprave s priče o redistributivnim mehanizmima i socijalnoj državi – na pitanja proizvodnje.




Dijelovi predavanja prikazani su u mozaičnom pregledu programa vaninstitucionalnog političkog obrazovanja trinaeste epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 26.5.2017. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Vezani članci

  • 28. listopada 2011. Arjan Vliegenthart i Henk Overbeek: Reforma poreza na dobit korporacija u neoliberalnoj Europi

    Arjan Vliegenthart i Henk Overbeek istražuju posljedice velikog proširenja EU 2004. godine na poreznu reformu unutar EU uzimajući za primjer poreze na dobit korporacija zbog kojih su se stvorila dva bloka: jedan za harmonizaciju poreza zbog “štetnih” praksi u zemljama-kandidatkinjama (flat porezne stope) i drugi koji se protivio promjeni statusa quo. Neki su promatrači iz […]

  • 3. rujna 2012. Bellofiore, Garibaldo, Halevi: Globalna kriza i kriza europskog neomerkantilizma (I.)

    Važan tekst trojice heterodoksnih ekonomista u kojem objašnjavaju razvoj i institucionalnu podlogu europskog neomerkantilizma pod kojim misle na “provedbu ekonomskih politika i institucionalnih aranžmana koji kao ključni izvor profita vide vanjsko-trgovinski neto suficit.” O posljedicama takve politike te ulozi EU, eurozone, ECB itd., pročitajte u studiji izvorno objavljenoj u časopisu Socialist Register čiji prijevod prenosimo […]

  • 9. prosinca 2010. Christakis Georgiou: Eurokriza i budućnost europske integracije (I)

    Objavljujemo prijevod teksta Christakisa Georgioua iz časopisa International Socialism (br. 128) u dva dijela, u kojem se daje povijesni pregled procesa europske integracije od početka pa sve do današnje krize, a s posebnim osvrtom na monetarnu politiku i opće tendencije i interese gospodarskih elita unutar EU.“Jasno je da se od rujna 2008. suočavamo s najtežom […]

  • 14. listopada 2014. CRS: Seminar “Capital, the State and European Integration”, 17-18.10.2014.

    U sklopu programa posvećenog teoriji kapitalističke države, Centar za radničke studije poziva u net.culture club MaMa (17-18. listopada 2014.) na seminar tijekom kojeg će Jens Wissel, John Kannankulam, Werner Bonefeld i Bob Jessop adresirati fundamentalna pitanja o prirodi kapitalističke države, stupnju transfera njenih prerogativa na EU i transnacionalne institucije, “podjelu rada” između nacionalnih i transnacionalnih […]

  • 17. svibnja 2011. Dean Baker: Tiranija Europske centralne banke

    Dean Baker je američki makroekonomist i suosnivač Center for economic and policy research zajedno s Markom Weisbrotom. Tekst “Strahovlada Europske centralne banke” je objavljen na International relations and security network u sklopu Bakerove kolumne.Europska centralna banka (ECB) izvijestila je ovaj mjesec da će podignuti kamatu na kratkoročne kredite za jednu četvrtinu, na 1,25%. To je […]

  • 7. svibnja 2012. Éric Toussaint: Programi strukturne prilagodbe I.

    Francuski politolog i član CADTM-a Éric Toussaint dva poglavlja svoje knjige Your Money or Your Life posvetio je kritici programa strukturne prilagodbi, politikama koje su MMF i Svjetska banka provodili u zemljama u razvoju, a koje su bile preduvjet za dobivanje novih zajmova od bretonvudskih institucija. „Fleksibilnost“ Dobro je poznato da se jedna te ista […]

  • 7. prosinca 2011. Ernest Mandel: Jugoslavenska ekonomska teorija

    Prenosimo tekst Ernesta Mandela, poznatog marksističkog teoretičara, aktivista i člana vodstva trockističke Četvrte internacionale, u kojem on kritizira jugoslavensko radničko samoupravljanje, odnosno “tržišni socijalizam”. Mandel svoju kritiku zasniva na tekstu poznatog jugoslavenskog ekonomista Branka Horvata. U tekstu čiji prijevod prvi put donosimo na našem jeziku jedan od najznačajnijih marksista druge polovice 20. st. donosi analizu […]

  • 7. lipnja 2011. Hugo Radice: Njemačka i dužnička kriza u eurozoni: lekcije iz povijesti

    Hugo Radice je politički ekonomist koji se bavi multinacionalnim korporacijama i razvojem, marksističkom teorijom i Istočnom i Srednjom Europom. Trenutno radi na School of Politics and International Studies na Sveučilištu u Leedsu.Države eurozone odlučile su da bi gubitke u privatnom sektoru trebala preuzeti država, a krajnji bi teret otplate trebao pasti na leđa poreznih obveznika […]

  • 24. prosinca 2010. Jane Hardy: Kriza i recesija u Srednjoj i Istočnoj Europi (I)

    Jane Hardy je profesorica političke ekonomije na Sveučilištu u Hertfordshireu. Tekst Kriza i recesija u Srednjoj i Istočnoj Europi koji objavljujemo u dva dijela, objavljen je u International Socialism Journal br. 128. U prvom dijelu autorica piše o širenju europskog projekta te njegovim posljedicama na postkomunističke zemlje koje su ušle u EU 2004. godine. Unatoč […]

  • 20. prosinca 2011. Joachim Becker: Financijalizacija i kriza u Istočnoj Europi

    Sa stranice Mi smo univerza prenosimo snimku predavanja Joachima Beckera, profesora ekonomije na Sveučilištu u Beču, o financijalizaciji u istočnoeuropskim zemljama prije krize s osvrtom na zemlje-članice koje su Europskoj uniji pristupile 2004. godine. Predavanje je na engleskom jeziku. U pretkrizno vrijeme glavna karakteristika istočnoeuropskih modela akumulacije bila je financijalizacija. Potrošnja bazirana na zaduživanju, nekretninski […]

  • 8. kolovoza 2014. John Bellamy Foster: Kapitalizam i negativni rast: teorem nemogućnosti + snimka tribine: “Dosta?: prirodna ograničenja ekonomskog rasta”

    Uz snimku tribine “Dosta?: prirodna ograničenja ekonomskog rasta” u organizaciji Grupe22, na kojoj su govorili Igor Matutinović i Brian Davey, sa stranice Prava na Grad prenosimo prijevod teksta Johna Bellamyja Fostera Kapitalizam i negativni rast: teorem nemogućnosti: “S obzirom na to da je njezina meta apstraktni koncept ekonomskog rasta, a ne konkretna stvarnost akumulacije kapitala, […]

  • 24. prosinca 2012. John Weeks: Javne financije u Francuskoj – postoje alternative

    John Weeks je u svojoj kolumni na stranici Social Europe Journal raskrinkao ideologiju financijskih tržišta i politike štednje ističući da su porast poreza i rast rashoda, što je kao svoj program najavio François Hollande, racionalna ekonomska politika jer se sredstva planiraju uložiti u povećanje proizvodnih mogućnosti i smanjenje troškova proizvodnje kroz poboljšanu infrastrukturu. U gotovo […]

  • 9. siječnja 2010. Joseph Choonara: Razotkrivanje kapitalizma (poglavlja 3, 4 i 5)

    Nakon drugog poglavlja “Vrijednost kod Marxa” iz knjige Josepha Choonare “Razotkrivanje kapitalizma” pročitajte naredna poglavlja iz iste knjige o kojima će se u srijedu, 13. siječnja u 20 h u A-001 diskutirati na kružoku “Osnove političke ekonomije”. Da biste sudjelovali na kružoku, nije potrebno imati ikakvo predznanje, dovoljno je tek pročitati tekst kojeg se treba […]

  • 9. veljače 2016.
    Featured Video Play Icon
    Makroekonomske politike u klasnom kontekstu

    Lokacija: Mreža antifašistkinja Zagreba, Pavla Hatza 16, Zagreb, 21.12.2015., 18h U posljednjih nekoliko mjeseci doživjeli smo uspone i padove socijalističkih parlamentarnih političkih grupacija. S jedne strane uspjesi na izborima u Španjolskoj, Sloveniji i Grčkoj, a s druge kapitulacija Sirize u borbi s Trojkom, kao i izborne poraze ljevice u Brazilu, Argentini i Venezueli.   Ti […]

  • 28. siječnja 2011. Michael Heinrich: Poslije krize je prije krize

    Programi štednje koji su na snazi odraz su krizne politike koja bi trebala jamčiti profite bankama i Njemačku izvesti iz krize “osnaženu”. O povezanosti krize na tržištima nekretnina i krize državnih financija, strukturnim uzrocima krize, raspodjeli bogatstva i mogućim pomjeravanjima u globalnim odnosima moći, u razgovoru za njemački časopis ak govori Michael Heinrich, profesor političkih […]

  • 15. studenoga 2012. Peter Hudis: Od globalne krize do prevladavanja kapitala

    Peter Hudis piše o tome kako mnogi ljevičari ne vide trenutnu krizu kao strukturalnu krizu kapitalizma u kojoj se kapital bori za preraspodjelu vrijednosti od rada na kapital kako bi preživio. Bez priznavanja strukturalne krize kapitalizma, nemoguće je postaviti pitanja alternative kapitalizmu. Ovaj rad se temelji na prezentaciji održanoj na srpanjskoj konvenciji Međunarodne marksističko-humanističke organizacije […]

  • 21. srpnja 2013. Philip Mirowski: Neoliberalna početnica

    Philip Mirowski nastoji pružiti definiciju neoliberalizma shvaćajući ga kao politički pokret čiju srž čini specifično razumijevanje prirode ljudskog znanja i njegove uloge u društvu. Tekst donosi britku analizu epistemoloških temelja neoliberalne ideologije te raskida s nekim popularnim pogrešnim prikazima neoliberalizma koji ga opisuju kao puki produžetak klasičnog liberalizma ili ga na druge načine mistificiraju i […]

  • 12. veljače 2017. Plenarna dvorana konvencijskog centra kralja Husseina na Mrtvom moru u Jordanu, gdje je od 21-23. listopada 2011. održan izvanredni sastanak Svjetskog ekonomskog foruma o ekonomskom rastu i stvaranju radnih mjesta u arapskom svijetu (foto: Nader Daoud, izvor: World Economic Forum @ Flickr prema Creative Commons licenci). Pojmovnik: Ekonomski rast Ekonomski rast izražen rastom bruto domaćeg proizvoda (BDP) često zauzima središnje mjesto političkih rasprava. No prihvaćanje tih dvaju koncepata kao središnjih mjesta političke diskusije na (polu)periferiji ignorira činjenicu da je riječ o konceptima skrojenima po mjeri razvijenih zemalja Zapada čija se ekonomija bazira na kapitalističkoj proizvodnji te koji zanemaruju onu ekonomsku aktivnost koja ne rezultira viškom vrijednosti, prije svega rad u javnom sektoru i kućanstvima. Kao doprinos diskusiji o njihovoj primjenjivosti, iz rubrike „Pojmovnik“ sedmog broja časopisa RAD. prenosimo tekst Tonija Pruga, u kojem autor analizira što zapravo jesu te kako su nastali koncepti ekonomskog rasta i BDP-a.
  • 14. travnja 2013. Snimke izlaganjâ: Lilijana Burcar i Toni Prug

    Pogledajte snimke izlaganjâ Lilijane Burcar i Tonija Pruga s konferencije CRS-a “Dva desetljeća poslije kraja socijalizma” (Radnički dom, 19-20. 10. 2012.). Burcar je o transferu troškova i odgovornosti za društvenu i biološku reprodukciju radne snage od vlasnika kapitala ka ženama pod utjecajem ponovne uspostave kapitalističkih odnosa govorila u izlaganju After socialism “only darkness of democracy […]

  • 25. siječnja 2013. Ursula Huws: Kriza kao kapitalistička prilika I.

    Centar za politike emancipacije objavio je zbornik U borbi za javno dobro: analize, strategije i perspektive u kojemu se nalazi i tekst Ursule Huws, predavačice na Sveučilištu u Hertfordshireu i urednice časopisa Work organisation, Labour and Globalisation, “Kriza kao kapitalistička prilika: Nova akumulacija kroz komodifikaciju javnih usluga”. Prvi dio teksta možete pročitati u nastavku, a […]

  • 22. ožujka 2015. Yanis Varoufakis: O Grcima i Nijemcima: zamišljati zajedničku budućnost iznova

    Nakon tjedna punog senzacionalizma, kontroverzi, krivih kontekstualizacija i višestrukih simulakrumâ vezanih uz snimku predstavljanja knjige Global Minotaur Yanisa Varoufakisa iz 2013. godine na 6. Subversive festivalu (kada isti još nije obnašao dužnost grčkog ministra financija), autor na svome blogu objašnjava kontekst “kontroverznog” odgovora na pitanje iz publike i vraća lopticu na polje rasprave o budućnosti […]

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve