Ekonomska kriza – tri alternativna pogleda

Donosimo snimku i izvještaj s panela o ekonomskoj krizi na kojem se razgovaralo o trenutnim ekonomskim odnosima snaga u Europi i njihovim političkim dimenzijama, različitim odgovorima na krizu i mogućnostima koje se u takvoj situaciji nadaju za ljevicu. Kroz raspravu je dominiralo suprotstavljanje dviju teza o uzrocima krize: radi li se o krizi profitabilnosti ili financijskoj krizi. Panel je održan 16. svibnja 2017. godine u sklopu Subversive Foruma 10. Subversive festivala, a na njemu su, uz moderaturu Domagoja Mihaljevića, sudjelovali Joachim Becker, Zoltán Pogátsa i Costas Lapavitsas. Dosad objavljene snimke s prethodnih Subversive festivala potražite na playlisti.

Featured Video Play Icon


Prvo izlaganje na panelu održao je Joachim Becker koji je sustavno razložio stanje na europskoj periferiji i njezin odnos sa zemljama centra. Smatra kako nam je kriza omogućila da jasno uočimo odnose nejednakosti unutar Europske unije. Već prije krize postojala je izvozno orijentirana jezgra predvođena Njemačkom, koja je outsourceala proizvodnju na srednjoeuropske i istočnoeuropske zemlje, te dijelom u Sloveniju i Rumunjsku. Također, već tada je postojala i deindustrijalizirana periferija (ili poluperiferija, u međunarodnoj podjeli rada), koja je obuhvaćala zemlje južne i jugoistočne Europe. Kriza je započela u financijskom sektoru, a zemlje periferije, koje su uvelike za rast i potrošnju ovisne o dotoku stranog kapitala i kredita, i čiji su glavni sektori rasta u nekretninama, građevinstvu i turizmu, bile su snažno pogođene, dok su u drugoj fazi krize stradale i zemlje centra. Izvozno orijentirana jezgra uspješno se oporavila, posebno Njemačka kojoj je to pošlo za rukom jer je svoj izvoz preorijentirala na izvaneuropska područja, naročito Aziju.
Stanje u Europi rezultat je općeg internacionalnog neomerkantilističkog trenda koji je sve bliže vrhuncu – situacija u kojoj svi samo žele širiti svoja tržišta i izvoziti, dugoročno ne može biti održiva
S obzirom na povratak sposobnosti za izvoz, oporavak Njemačke ubrzo se djelomice prelio i na periferiju koja je usko vezana uz njemačku proizvodnju. Tako, primjerice, u dijelovima Češke i Slovačke trenutno imamo gotovo punu zaposlenost.
 
Nadalje, Becker napominje da, iako je u jugoistočnoj Europi kriza bila ozbiljnija nego u ostatku periferije, agroindustrija ostaje jedan od sektora koji je unatoč krizi bio relativno uspješan, dijelom i zbog oslanjanja na određene državne protekcije (primjerice, diferenciranu zemljišnu rentu), ali i masivne kredite. Međutim, nedavan pad Agrokora pokazuje da se i to mijenja. Problem je, smatra Becker, što se teret krize i u slučaju Agrokora pokušava prebaciti na male proizvođače i porezne obveznike, a logično bi bilo da država za pomoć koju pruža Agrokoru zauzvrat dobije udio vlasništva u ovoj, za hrvatsku privredu, važnoj kompaniji.
 
Na kraju svog izlaganja Becker ističe da, kao posljedica ekonomskih politika koje reflektiraju interese buržoazije i više srednje klase, dolazi do krize političkog predstavljanja, te se u Europi sve više javljaju oligarhijske desno orijentirane političke formacije, koje odvraćaju pozornost s klasnog karaktera društvenih promjena, naglašavajući drukčije, nacionalne i antikorupcijske linije konflikta. Ljevica se, smatra Becker, u većoj mjeri nije snašla u ovakvoj situaciji te se može reći da je u Europi osim ekonomske krize posrijedi i politička kriza. Naravno, zaključuje Becker, stanje u Europi rezultat je općeg internacionalnog neomerkantilističkog trenda koji je sve bliže vrhuncu – situacija u kojoj svi samo žele širiti svoja tržišta i izvoziti, dugoročno ne može biti održiva.
 
Na početku svojeg izlaganja, drugi panelist Zoltán Pogátsa osvrnuo se na tri ekonomske škole, načine na koje one objašnjavaju razloge zbog kojih se nalazimo u krizi, te kako su lijeve snage povezane s ovim ekonomskim narativima o krizi. Smatra kako za adekvatnu procjenu nije dovoljno razmotriti situaciju u eurozoni tijekom zadnjih 7-8 godina, već da je potrebno sagledati duži period od 1970-ih i 1980-ih naovamo.
 
Prva škola koju Pogátsa spominje je neoklasična škola koju u mainstream medijima zastupaju srednjostrujaške političke snage. Prema neoklasičarima, kriza je za nama jer privreda ponovno raste, dok se stopa nezaposlenosti smanjuje, uz iznimke poput Grčke koja je, prema toj teoriji, sama kriva za svoj neuspjeh. Pogátsa smatra kako je glavni problem u tome što dobar dio ljevice (pobornici tzv. blerističkog, Trećeg puta – liberalni socijaldemokrati) pripada ovoj neoklasičnoj struji.
 
Druga, kejnzijanska škola, pruža nešto drugačiji pristup pitanju krize, tvrdeći kako kriza može biti riješena osiguravanjem veće potražnje kod nižih klasa. Problem je u tome, smatraju kejnzijanci poput Pikettyja, što smo posljednjih nekoliko desetljeća svjedočili redistribuciji od siromašnih prema bogatima, a to je rezultiralo situacijom u kojoj su niže klase gubile kupovnu moć, dok su bogati samo gomilali novac, zbog čega je došlo do zaustavljanja protoka kapitala, odnosno do ekonomske krize. Prema ovoj školi, potrebno je pojačati oporezivanje bogatih i redistribuirati bogatstvo prema nižim klasama, koje će zbog povećanja vlastite kupovne moći izdići ekonomiju iz krize.
Ovakve rasprave izostaju u mainstreamu i socijaldemokratskim krugovima – javna rasprava zarobljena je između neoklasičnih i kejnzijanskih pozicija (od kojih se u praksi implementiraju pretežno neoklasična rješenja)
Ovaj smjer razvoja, smatra Pogátsa, na ljevici zagovaraju oni koji su se razočarali periodom trećeputaške socijaldemokracije.
 
Treća škola ekonomske misli koju Pogátsa opisuje govori da postoji sistemski problem kapitalističke neodrživosti koji ne može biti naprosto razriješen redistribucijom bogatstva. Glavni problem kojeg ova škola naglašava može se od kraja Drugog svjetskog rata do 1980-ih pratiti kao problem opadajuće stope profita. Pogátsa tvrdi da je pojava neoliberalizma reakcija na krizu kapitala, tj. upravo reakcija na ovaj pad stope profita, navodeći kako se razilazi u mišljenju s Lapavitsasom po tom pitanju, iako uvažava da financijalizacija, koju kao bitan faktor naglašava Lapavitsas, ima svoju ulogu u cijeloj priči. Do 1980-ih, ističe Pogátsa (pozivajući se na rad Wolfganga Streecka), socijalna država namirivala se iz poreza, a dug država i kućanstava bio je na niskoj razini. Neoliberalizam rješava problem pada stope profita smanjivanjem oporezivanja viših dohodovnih skupina i poduzeća, zbog čega dolazi do neminovnog slabljenja socijalne države. Teret održavanja ekonomske stabilnosti prebacuje se na individualne porezne obveznike čija se radna prava dereguliraju (što dovodi i do slabljenja sindikata) i koji sve više ulaze u dugove kako bi to kompenzirali. Državni se dug također povećava, kako bi se u sklopu fiskalne politike namirili proračunski deficiti, nastali kao posljedica smanjenja poreznih prihoda. U tu svrhu, poseže se i za prilagodbama monetarne politike, kroz povećanje količine novca koji cirkulira u ekonomiji. Fiskalni i monetarni stimulusi prikrivaju duboki strukturni problem opadanja kapitalističke profitabilnosti, pa zato danas ne svjedočimo tako velikoj recesiji kao 1930-ih.
 
Pogátsa je naglasio izostanak ovakvih rasprava u mainstreamu i socijaldemokratskim krugovima, odnosno zarobljenost javne rasprave između neoklasičnih i kejnzijanskih pozicija (od kojih se u praksi implementiraju pretežno neoklasična rješenja). U kontekstu pritiska na nadnice i života na dug većine stanovništva, komentirao je uspon desničarskih stranaka koje retorički koriste ljevičarski ekonomski narativ i spajaju ga s etniciziranim pogledom na svijet. Smatra kako se ljevica ne obraća dovoljno širokom izbornom tijelu da bi bila realan izbor za većinu i da u tom smislu postoji upražnjeno mjesto u političkom krajoliku, jer su socijaldemokrati skrenuli udesno prema liberalizmu, dok se radikalnije opcije na margini odaju nostalgiji za čavizmom.
 
Zadnji panelist, Costas Lapavitsas, započeo je svoje izlaganje napominjući kako veći dio ljevice nije predvidio snažnu krizu koja je započela 2007. godine, te da ljevica nije iskoristila politički trenutak za progresivne društvene promjene. Kriza je bila iznimno oštra do 2009. godine, da bi potom u većini država svijeta jenjala, dok se u Europi vratila 2010. i nastavila kao kriza eurozone sve do 2012. godine. Lapavitsas smatra da se radi o dubokoj, prije svega strukturnoj krizi, no kako ustvrditi tek da je riječ o kapitalističkoj krizi nije dovoljno, jer je kapitalizam poprimio drugačiji oblik od onoga kako je funkcionirao u prijašnjim povijesnim periodima, te je samim time i kriza drukčija. Kriza je izbila u financijskim tržištima SAD-a, i to u sektoru drugorazrednih hipotekarnih kredita nekretninskog tržišta, pomoću kojih je najsiromašniji i često rasno segregirani dio populacije SAD-a pokušavao riješiti stambeno pitanje. Lapavitsas tvrdi da bi ovakva analiza razvoja krize bila besmislena povijesnim marksističkim analitičarima kriza, što pokazuje do koje se mjere kapitalizam promijenio.
 
Lapavitsas se osvrnuo na treću, marksističku ekonomsku školu, koju je Pogátsa razmotrio u svom izlaganju, napominjući da u ovoj školi nailazimo na dvije struje mišljenja. Prvi pristup je onaj koji je još uvijek dominantan i o kojem je Pogátsa govorio s odobravanjem, a njegov je fokus na tendenciji pada profitne stope. Premda isti pristup navodi i kao vlastiti formativni okvir te dugogodišnji predmet istraživanja, Lapavitsas smatra da pad stope profita ipak ne zauzima centralno mjesto u objašnjenju uzroka krize jer je moguće empirijski dokazati da stopa profita u razvijenim kapitalističkim ekonomijama nije pala još od 1981-2. Istaknuo da kod klasičnih marksista tendencija pada profitne stope ne zauzima centralno mjesto, već je u fokusu tek zadnjih nekoliko desetljeća kao pokušaj da se totalitet kapitalističkih odnosa objasni preko jedne varijable, što signalizira slabljenje utjecaja marksizma u ekonomskoj teoriji. Krize su složene i da bismo ih objasnili, potreban nam je složenija, sofisticiranija, multidimenzionalnija analiza.
 
Prema takvom, drugom pristupu marksističke škole, problem suvremenog kapitalizma leži u prodiranju financijalizacije u sve pore života i to je, naglašava, činjenica na koju treba obratiti pozornost kada se govori o strukturnom uzorku krize. Promatranje suvremenog kapitalizma iz očišta financijalizacije govori nam puno više o izvorima profita velikih kompanija, ulozi kućanstava, funkciji banaka i rastućoj zaduženosti u društvu. Financijska profitabilnost počela je naglo rasti u trenutku kada je došlo do stagnacije agregatne profitabilnosti, što je kulminiralo u krizi iz 2007-9.
Tendencija pada profitne stope ne zauzima centralno mjesto kod klasičnih marksista, već je u fokusu tek zadnjih nekoliko desetljeća kao pokušaj da se totalitet kapitalističkih odnosa objasni preko jedne varijable, što signalizira slabljenje utjecaja marksizma u ekonomskoj teoriji
Nakon toga, u SAD-u je krenuo pokušaj stabilizacije procesa financijalizacije državnom intervencijom, koja je unatoč tome još uvijek nestabilan faktor. Kapitalizam u razvijenom svijetu trenutno je u stagnaciji, a daljnji razvoj događaja u velikoj mjeri ovisi o tome kako će reagirati države.
 
U zadnjeg dijelu svog izlaganja Lapavitsas se osvrnuo na stanje u Europskoj uniji. S obzirom na centralno mjesto financijalizacije kapitalizma tijekom zadnja 3-4 desetljeća, Lapavitsas smatra da je monetarna unija u samoj srži financijalizacije u Europi. Sentiment europejstva, zajedničke budućnosti i solidarnosti koji je bio prisutan tijekom uspostavljanja monetarne unije u kasnim devedesetima, da bi nakon 6-7 godina krize, umjesto konvergencije, došlo do obnavljanja i utvrđivanja razlika i nejednakosti između europskog centra i periferije. U središtu ove dinamike nalazi se Njemačka sa svojim jakim proizvodnim sektorom, primarno u automobilskoj i kemijskoj industriji, te industriji strojeva. Njemačka je u Europi stvorila više periferija, koje Lapavitsas dijeli na tri podskupine i objašnjava osnovne karakteristike svake od njih. Lapavitsas poziva na prestanak perpetuiranja teutonskog mita o inherentnosti njemačke ekonomske nadmoći. U slučaju Njemačke, jasno se ocrtava primarnost financijalizacije u objašnjavanju ekonomskih odnosa snaga – Njemačka ne dominira u Europi zbog kompetitivnih prednosti njemačkog kapitala i tehnologije, zbog veće učinkovitosti ili velikih ulaganja njemačke države i poduzeća. Njemačka infrastruktura propada, domaća ulaganja su slaba i u opadanju, dok je njemački kapital usmjeren na financijske špekulacije. Ključni za razumijevanje njemačke ekonomske stvarnosti, odnos je između njemačkog kapitala i radništva, i činjenica da rad u Njemačkoj već neko vrijeme izvlači deblji kraj. Domaća potražnja se potiskuje, uvode se mjere štednje, a kompetitivna prednost traži se u izvozu utemeljenom na niskoj cijeni rada u Njemačkoj ili na iskorištavanju kompetitivnog deviznog tečaja zbog slabog eura. Osim što dominira tržištem u Europi, Njemačka trenutno izvozi i u Kinu te SAD. U ovakvom kontekstu, odnos njemačkog izvoznog kapitala s ostatkom jezgre (npr. Francuskom), i s Italijom, predstavlja puno veći faktor nestabilnosti i bremenitiji je od onoga s pasivnom/integriranom periferijom.
 
Lapavitsas smatra da bi ljevica na periferiji Europe trebala zagovarati jačanje domaće potrošnje i proizvodnog sektora pomoću fiskalnih metoda ulaganja, zbog čega je potrebno uspostaviti kontrolu na bankarskim sektorom kako bi se osigurale financije za strateški osmišljen oporavak industrija, a početak takvog razvoja podrazumijeva napuštanje projekta monetarne unije i pogubnih europskih politika o kompeticiji i industriji, te uspostavljenje kapitalnih kontrola. Preduvjet za ovakve poteze, smatra Lapavitsas, leži u inzistiranju ljevice na narodnoj suverenosti, državnoj suverenosti i internacionalizmu te prihvaćanju činjenice da demokracija bez suverenosti ne znači ništa. Državna suverenost, zaključuje Lapavitsas, temelj je za razvoj internacionalizma i održavanja progresivnih lijevih ideja i praksi.
 
U nastavku panela raspravljalo se o opasnostima koje bi mogle uzdrmati trenutnu stabilnost Europe i potencijalnim prilikama koje se u nadolazećem razdoblju otvaraju za ljevicu. Becker je ustvrdio kako trend napuštanja eurozone trenutno ne odgovara kapitalističkoj klasi u Francuskoj, ali da je u Italiji, s obzirom na drugačiju proizvodnu strukturu, izlazak iz eurozone politički oportuniji, no takav projekt pogone desni politički elementi. Becker naglašava da je struktura proizvodnog sektora u zemljama periferije velik izazov za ljevicu, koja postavlja preveliki naglasak na pitanja države blagostanja. Rješenje koje predlaže, moglo bi se tražiti u usmjeravanju prema regionalnom razvijanju proizvodnog sektora, koji bi zadovoljavao potrebe regionalnih tržišta osiguravajući time uvjete za političku stabilnost, ali značio i razvijanje ekološki održivijeg sustava. Pogátsa se složio s Lapavitsasom da su trenutni problemi u Europi političke prirode, odnosno kako njihov uzrok leži u činjenici da je viša srednja klasa preuzela socijaldemokratske stranke koje su počele implementirati liberalne ekonomske politike, pri čemu se većina populacije koja pripada nižim socioekonomskim slojevima društva uopće ne osjeća politički reprezentirano,
Ljevica postavlja preveliki naglasak na pitanja države blagostanja. Rješenje bi se na periferiji moglo tražiti u regionalnom razvijanju proizvodnog sektora, osiguravajući time uvjete za političku stabilnost, uz razvoj ekološki održivijeg sustava
a zbog čega na izborima neki od njih nasjedaju na obećanja ekstremne desnice ili uopće ne glasaju. U ovakvom ozračju, napominje Pogátsa, krivnja za nestabilnost obično se prvoloptaški svaljuje na migrante i druge manjinske skupine.
 
U kratkoj raspravi koja je uslijedila nakon pitanja iz publike pričalo se o poukama koje možemo izvući iz jugoslavenskog iskustva. Lapavitsas je ustvrdio kako nam povijest jasno pokazuje da za razvoj stabilnih i progresivnih društvenih formacija nije dovoljno osigurati materijalne uvjete za život populacije, a za koje se pretpostavlja da su osnova za jednakost u društvu, nego da je važno uspostaviti uvjete za razvoj sistema u kojem je radništvo osigurano. U tom smislu pred ljevicu se primarno postavlja pitanje upravljanja, odnosno odabira najprikladnijih struktura poduzeća koje bi osigurale rast zaposlenosti, produktivnosti i prihoda. Na samom kraju panela Lapavitsas je naznačio kako ljevica i povijesno ima svoje korijene u potlačenim društvenim slojevima i ideji promjene društvenih institucija. Također je uputio kritiku socijaldemokratima, ustvrdivši da su nakon urušavanja Istočnog bloka i slabljenja komunizma socijaldemokrati propustili priliku za povratak istinskoj ljevici, priklonivši se umjesto toga neoliberalizmu, zbog čega danas nemamo širi lijevi front, a progresivne ideje više nemaju podršku šire populacije, dok je Becker još jednom naglasio nužnost premještanja rasprave s priče o redistributivnim mehanizmima i socijalnoj državi – na pitanja proizvodnje.
 

Martin Beroš, Ivana Jandrić

 

16.5.2017. od 19 do 21h, Kino Europa, Zagreb

10. Subversive Festival „Europska ljevica protiv novog svjetskog (ne)reda“

Sudjeluju: Joachim Becker, Zoltán Pogátsa, Costas Lapavitsas

Moderira: Domagoj Mihaljević

 

Panel diskusija tematski je podijeljena na dva dijela. U prvom dijelu, Becker i Pogatsa će kritički raspraviti tri sukobljena pogleda na krizu i na taj način pokušati dati odgovor na pitanje je li kriza iza nas. Prvi pogled, tzv. neoklasični, tvrdi da je kriza iza nas i da je ispred nas razdoblje ekonomske aktivnosti koje se kolokvijalno označavao kao „business-as-usual“ period. Drugi pogled je kejnzijanski i po njemu smo upali u razdoblje tzv. sekularne stagnacije koje je obilježeno niskim i fragilnim stopama ekonomskog rasta i zaposlenosti, dok prema trećem, marksističkom, pogledu kriza nije gotova. Uslijed smanjenja profitnih stopa, politike redistribucije postaju nedjelotvorne i zapravo ulazimo u još dublju krizu.

 

(izvor)







Dijelovi panela prikazani su u mozaičnom pregledu programa vaninstitucionalnog političkog obrazovanja trinaeste epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 26.5.2017. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV.







Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Vezani članci

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve