Nekoliko generacija za obnovu ljevice

U protekloj godini dana američku i britansku političku scenu obilježili su usponi radikalno lijevih kandidata u strankama lijevog centra. Pročitajte i pogledajte intervju snimljen tijekom prošlogodišnjeg 8. Subversive festivala, u kojem politički analitičari Richard Seymour i Bhaskar Sunkara govore o stanju na radikalnoj ljevici prije navedenih proboja na centru, i problematiziraju potrebne okvire za ponovnu izgradnju snažnog lijevog pokreta, adresirajući otpornost dominantnog narativa, metode mobilizacije društvenih pokreta, pitanja političke estetike, identitetske modalitete klasnih pozicija, entrizam, strategije koordinacije parlamentarnog i izvanparlamentarnog djelovanja te odnos između teorije i prakse.

Featured Video Play Icon


Razina organiziranosti globalne ljevice i njezin odgovor na ekonomsku krizu iz 2007/8 oscilirali su u svojem intenzitetu i sadržaju. Možete li komentirati aktualne lijeve snage s obzirom na kontekst iz kojega dolazite – postoje li razlozi za optimizam ili pesimizam te što bi trebalo poduzeti?

RS: Moja je polazna točka pesimizam. Ne nalazimo se u vremenu napretka, revolucije ili reforme, već u vremenu kontrareformi, u kojem reakcionarne snage napreduju, a ljevica se povlači i pritom se, barem u Ujedinjenom Kraljevstvu, osipa i usitnjava. Smatram da problem leži u propustu da se suočimo s razmjerom pretrpljenih poraza. Dugo smo vremena zamišljali da će doći do velike krize kapitalizma, nakon koje će se podići magla neoliberalne ideologije, a radnička klasa uvidjeti svoju pravu subjektivnost te izići na ulice i krenuti u štrajkove.
Ne nalazimo se u vremenu napretka, revolucije ili reforme, već u vremenu kontrareformi, u kojem reakcionarne snage napreduju, a ljevica se povlači, osipa i usitnjava.
 
Došlo je do najgore krize kapitalizma u više generacija, no ništa od navedenog nije se dogodilo, a najviše je profitirala desnica. U Ujedinjenom Kraljevstvu za to postoje specifični razlozi, no kao generalni faktor valja uzeti u obzir da su organizacije ljevice, a osobito organizacije na koje se ljevica oslanjala (u britanskom je slučaju riječ o trockističkim skupinama koje su bile slabo ukorijenjene u društvu), nosile teret odgovornosti kojem jednostavno nisu bile dorasle. Stoga, kada je udarila kreditna kriza, a na njih pala odgovornost organiziranog otpora, nisu poduzele ništa. Umjesto toga, nastavile su sa svojim usko postavljenim inicijativama, međusobnim prepucavanjima te prolazile svoje vlastite krize. Iz mojega gledišta, nećemo dospjeti nikamo sve dok ne prihvatimo činjenice o situaciji u kojoj se nalazimo, i posvetimo se procesu ponovne izgradnje na generacijskoj razini. Bit će potrebna jedna generacija da obnovimo nastanjivu, održivu ljevicu.
 
BS: U velikoj se mjeri slažem s Richardovom perspektivom, no za mene je to zapravo razlog za optimizam, barem u kontekstu SAD-a, gdje ljevica kreće iz puno slabije početne pozicije. Uzmimo za primjer inicijalni odgovor na tačerizam u Ujedinjenom Kraljevstvu koji se odvijao kroz borbu u kampanjama protiv rezova i druge društvene pokrete iz 1980-ih – mi u SAD-u nismo imali ništa slično kao odgovor na reganizam. Eventualno ponekad povlačimo paralele sa štrajkom naših kontrolora leta i nekoliko drugih značajnih pokreta, poput kampanji protiv apartheida iz 1980-ih, ili predsjedničkih kampanji Jesseja Jacksona, no to su tek sitnice u usporedbi sa situacijom u UK-u.
 
Iako je u takvoj konstelaciji, objektivno gledajući, naš odgovor na mjere štednje bio vrlo suzdržan, zapravo se radi o dosta značajnom napretku. U SAD-u smo svjedočili novom porastu sindikalizma u javnom sektoru, gdje su sindikati tradicionalno bili puno pomirljiviji od sindikata u privatnom sektoru. Slabost američkog radničkog pokreta oduvijek je bila njegova prevelika ukorijenjenost u iznimno birokratiziranom poslovnom sindikalizmu, dijelom zbog strukture našeg sindikalnog pokreta.
Štrajk i protest zaposlenih u industriji brze prehrane u borbi za podizanje minimalne satnice na 15 dolara, Minneapolis, 15. travnja 2015. (izvor: Fibonacci Blue@Flickr prema Creative Commons licenci).
Štrajk i protest zaposlenih u industriji brze prehrane u borbi za podizanje minimalne satnice na 15 dolara, Minneapolis, 15. travnja 2015. (izvor: Fibonacci Blue@Flickr prema Creative Commons licenci).
Međutim, svjedočimo aktivnostima u sindikalnoj bazi te malom porastu mobilizacije – pokret radnika zaposlenih u industriji brze prehrane i drugi primjeri bude optimizam. Naravno, o pokretu Occupy Wall Street dosad se već naveliko govorilo, a njegova pojava pokazuje kako u SAD-u postoji određeni sentiment prema kojem nejednakost predstavlja problem s kojim se može uhvatiti ukoštac i kojem se može suprotstaviti s ljevice.
 
Svakako postoji i opasnost da desnica kooptira ove diskurse te izvrši aproprijaciju problema koji treba riješiti klasnom borbom i organizacijom na klasnim osnovama, i pretvori ga u problem koji se može razriješiti sitnim tehnokratskim intervencijama preko platformi Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda i sličnih. No u globalu, mislim da na američkoj ljevici postoje dobri razlozi za optimizam, naprosto jer u posljednje vrijeme dosta stvari podsjeća da se ljudi svugdje odupiru eksploataciji i dominaciji, pa i u SAD-u – jezgri kapitalizma. Kada postoje uporišne točke u pokretima poput Occupyja i Black Lives Matter, ljudi se usmjere prema tim pokretima, pružajući im široku potporu.
 
Možda još ne postoji dovoljan broj ljudi koji se s njima aktivno organizira na ulicama, no pogledate li percepciju tih pokreta u javnosti i ankete u ključnim zajednicama, vidjet ćete kako, Occupy primjerice, uživa veću potporu javnosti od Tea Partyja. Mislim da to ukazuje na postojanje široko rasprostranjene, fundamentalne klasne svijesti, te da će biti potrebna barem generacija da se na njezinim temeljima u SAD-u izgradi održivu ljevicu. Međutim, smatram da je to podsjetnik svima uključenima u pokušaje izgradnje alternativa za bolji svijet – ako nismo predogmatični i ako se držimo neke vrste nade i optimizma da su ljudi racionalni, umjesto da ih patroniziramo i držimo za idiote – možemo se s njima organizirati, umjesto da im namećemo organizaciju. Mislim da iz toga proizlaze pitanja na koja je američka ljevica u posljednje dvije, tri godine uglavnom ponudila poprilično zdrave odgovore, i nadam se da će se taj proces nastaviti i u budućnosti.
 

Na tragu Ernesta Mandela, mogli bismo reći da je kriza prekinula dominantni narativ i otvorila prostor za kontraagitaciju, što su Occupy i ostali pokreti iskoristili ne bi li uveli nove pojmove i ideje u širu kulturu. No u konačnici, ishod situacije ovisi o tome što će se dogoditi na političkom planu. Gdje bi ljevica trebala tražiti potencijalne saveznike s kojima bi se koordinirala, a možda i koalirala?

BS: Ljevica bi trebala obratiti pozornost na mjesta gdje se ljudi već organiziraju i bore. Svjestan sam da se na ljevici takvo djelovanje ponekad odbacuje kao „prikrpavanje“ pokretima, no zapravo ne postoji nikakva alternativa kojoj se mogu domisliti osim da se uistinu pođe ondje gdje već postoji određena dinamika, i konstruktivno doprinese tim procesima. I to ne radi uspostavljanja paravanskih skupina ili izgradnje organizacija malog kadra koje rastu postepeno, član za članom, već da bismo vidjeli gdje kao pravi organizatori zaista možemo uložiti vrijeme i energiju u izgradnju novih organizacija koje izravno adresiraju ljudska iskustva i težnje.
 
U SAD-u je to vidljivo na primjeru formacije kao što je CORE, frakcija čikaškog sindikata učitelja koja je potekla iz njegove baze i preuzela vodstvo nad sindikatom. Riječ je o polaganom procesu u kojem su od samoga početka i pokretanja ove organizacije sudjelovali mnogi trockisti i drugi ljevičari. Međutim, nisu tome pristupili kao prečici ili zamjenskoj strategiji novačenja ljudi u vlastite organizacije, već su prvenstveno pokušavali utemeljiti pokret u potrebama ovih učitelja iz javnog sektora, kao i u pripadajućoj široj zajednici.
Sindikalna demokracija u akciji: CORE (The Caucus of Rank and File Educators), Chicago, 26. rujna 2015 (izvor: Bob Simpson@Flickr prema Creative Commons licenci).
Sindikalna demokracija u akciji: CORE (The Caucus of Rank and File Educators), Chicago, 26. rujna 2015 (izvor: Bob Simpson@Flickr prema Creative Commons licenci).
Smatram da bi se ljevica u SAD-u trebala usmjeriti na takav tip djelovanja, osobito oko problema kao što su policijska brutalnost i drugi oblici državnog nasilja prvenstveno usmjereni prema crnačkoj zajednici u SAD-u, no ne treba zaboraviti ni pitanje iniciranja procesa aktiviranja radničke baze.
 
Mislim da je vrlo važno imati na umu da nitko nužno ne odbacuje ljevicu, osobito ne u zemljama poput SAD-a. Ljevica naprosto nije opcija, ljevica ne postoji i ljudima nije relevantna. Stoga, kada razmišljaju o raspoloživim opcijama u borbi za pravedniju budućnost za sebe i svoje obitelji, često su im dostupne lokalne zajednice, rodovske mreže i slično. Zbog prošlih neuspjeha ljevice, klasna borba nije na agendi, zato je takvu opciju nužno predstaviti našim angažmanom – primjerice, osnivanjem sindikalnih frakcija ukorijenjenih u radničkoj bazi ili čak eksplicitno crvenih sindikata. Krenemo li se organizirati tamo gdje sindikalne federacije koje dominiraju američkim radničkim pokretom nisu prisutne ili ne predstavljaju jaku silu, a mnogo je takvih mjesta u SAD-u, pokretanje eksplicitno radikalnih sindikata i više je nego dobrodošlo – sve dok za to postoji podrška među radnicima koji se organiziraju.
 
Navikli smo neprestano gubiti, no lako bismo se mogli iznenaditi da bazične poruke o radničkim pravima, beneficijama i nadnicama, ali i pitanjima koja se tiču šire zajednice, zapravo imaju odjeka među ljudima. Radi se naprosto o tome da je potrebno izaći na teren i angažirati se. Značaj izbora Kshame Sawant u gradsko vijeće Seattlea možda je pomalo precijenjen, no čak i minorni izbori za vijećnicu u gradu koji, s obzirom na broj stanovnika ne predstavlja pretjerano značajno čvorište, ukazuju na prednosti izlaska na teren, osporavanja štetnih politika i preuzimanja inicijative – naspram starog načina organiziranja na ljevici, u okviru kojega održite sastanak kako biste utvrdili datum idućeg sastanka, a sam se sastanak proglašava uspjehom ako nije došlo do svađe ili raskola. Smatram da postoji bolji način organiziranja i čini mi se da postoje tendencije koje idu u pravom smjeru.
 
RS: Kažete da je narativ prekinut, no treba naglasiti koliko je narativ bio snažan i koliko se brzo rekonsolidirao. U jednom je trenutku zavladala opća panika, a banke su mislile da će fundamentalno biti delegitimizirane te da će se sustav srušiti. Sektori kapitala odjednom su krenuli pričati o alternativama – ne u smislu pravih sistemskih alternativa, već o potencijalnom vraćanju naglaska na industrijsku proizvodnju uz ponešto državne intervencije. Taj je trenutak brzo prošao, a privatne banke, kao i centralne, brzo su organizirale svoj protunapad preko organskih intelektualaca učahurenih u svojim organizacijama, financijskih aparata povezanih s državom i državne službe – svi su mobilizirani kako bi u biti iznova nametnuli ideološki status quo. Proces je započeo u američkim državnim aparatima i Sustavu federalnih rezervi, i potom se proširio globalno. Sazvan je skup G20, s kojega je u suštini odaslana sljedeća poruka: „Nema povratka na situaciju iz 1930-ih, ne želimo nikakav protekcionizam, ne želimo autokratsko slamanje trgovine, želimo nastavak funkcioniranja slobodnotržišnih mehanizama – neoliberalnu globalizaciju“.
Neoliberalna država je glomazna, intervencionistička država, no metode i načini njezine intervencije drukčiji su od onih klasične socijaldemokratske države.
Na državnoj se razini u osnovi dogodila ista stvar.
 
Dakle, banke su spašene ogromnom intervencijom, a mnogi su mislili da je to bio i prekid narativa – ideja da može doći do državne intervencije. Međutim, to je posljedica nerazumijevanja neoliberalizma, koji se oduvijek oslanjao na konstantnu intervenciju, još za vrijeme krize štedno-kreditnih zadruga u SAD-u tijekom osamdesetih i devedesetih godina. Neoliberalna država je glomazna, intervencionistička država, no metode i načini njezine intervencije drukčiji su od onih klasične socijaldemokratske države. Ona nije tu samo kao posrednica između sukobljenih zahtjeva rada i kapitala, koja razumno ulaže u svrhu povećanja potražnje i proizvodnje, već i da bi osiguravala ulagačke uvjete za kapital, disciplinirala tržište rada i stanovništvo, te kako bi nas moralno regulirala tzv. workfare politikama, privatnim financijskim inicijativama i raznim drugim mehanizmima. Sve navedeno samo je ojačalo i još se pogoršalo – riječ je o otpornom narativu.
 
To ne znači da nema faktora koji stoje na putu njegovom općem prihvaćanju, no anti-bankarski diskurs vrlo je brzo iznova apsorbiran u novi dominantni narativ vezan uz mjere štednje – ironično, probankarsku politiku. Obrazloženje kojim je to popraćeno glasilo je: „Mnogo je ljudi u ekonomiji bilo vrlo neodgovorno. Naravno da možemo i trebamo govoriti o bankarima te im nakratko oduzeti bonuse, no prava neodgovornost leži na siromašnima i njihovom nepažljivom trošenju i pozajmljivanju.“ U kulturi ili anti-kulturi poput britanske, kao da postoji opsesija neprestanim osmišljavanjem novih načina kažnjavanja siromašnih i prekarnih. „Oni su bili neodgovorni, oni su uzrok vaše boli, vaših kriza, gubitka doma ili posla, oni su uzrok vaše nesigurnosti – drž’mo ih!“ I zato sada imamo vladu koja kažnjava invalide, samohrane majke, djecu, rasno ugnjetavane i druge marginalizirane skupine.
 
Narativ je time ojačan, a opozicijski diskursi ili njihovi potencijalni elementi vrlo su brzo reartikulirani. To ne znači da je dominantni diskurs bez kontradikcija, te da ne postoje načini ili djelomični načini kojima bi se otvorio prostor za intervenciju ljevice. Mislim da u Ujedinjenom Kraljevstvu postoje određeni elementi pokreta protiv mjera štednje, koji je još u povojima te mu je potrebno previše vremena da se pomakne s mjesta. No na valu Syrizinih, a nadajmo se i Podemosovih uspjeha, možda se njegovi pojedini elementi pokrenu, nakon čega ćemo vidjeti je li narativ uistinu prekinut i može li biti prekinut.
 
Skvotiranje u Loughborough Junction, blizu Brixtona, u južnom dijelu Londona, 9. travnja 2016 (izvor: StefanSzczelkun@Flickr prema Creative Commons licenci).
Skvotiranje u Loughborough Junction, blizu Brixtona, u južnom dijelu Londona, 9. travnja 2016 (izvor: StefanSzczelkun@Flickr prema Creative Commons licenci).
Kako bismo mogli govoriti o saveznicima, morali bismo prvo osvijestiti tko smo mi sami i koja je naša baza, a to znači da moramo iznova promotriti klasni sustav i proučiti kako je isti formiran. Poznata je činjenica da je organizirana institucionalna ljevica već duže vrijeme u terminalnom padu. No i organizirani radnički pokret u istoj je situaciji. Važno je naglasiti da se ne radi samo o opadanju u pogledu brojnosti, nego o sve većoj birokratiziranosti, do te mjere da kada u Ujedinjenom Kraljevstvu najavite štrajk, vrlo vam vjerojatno predstoji period čekanja od nekoliko tjedana, ako ne i mjeseci, prije negoli stvarno stupite u isti. Uglavnom će to biti jednodnevni štrajk u javnom sektoru – demonstracija vlastite političke snage aktualnoj vladi, prije negoli konkretni remetilački faktor. Dakle, sindikati su stjecajem okolnosti postali vrlo plašljivi, pa kada govorimo o načinima ponovne izgradnje naših snaga, moramo krenuti od činjenice da su one teško oslabljene i pripitomljene kroz godine neoliberalizma.
 
No tu je i brojna neorganizirana radnička klasa, i mislim da će se upravo na tom terenu, barem u Ujedinjenom Kraljevstvu, odvijati prava borba. Jedno od velikih pitanja u UK-u pokušaj je organiziranja skupina radnika (primjerice zaposlenih u pozivnim centrima) koje su sindikati prethodno naprosto ignorirali. Postavlja se pitanje tko će se baviti takvim organiziranjem – jer to sigurno neće biti sindikalna birokracija. Pojavljuju se pop-up sindikati, a nesumnjivo će biti i drugih metoda u ovoj zoni djelovanja. Druga se zona aktivnosti tiče našeg pomahnitalog stambenog tržišta. Nalazimo se u neprestanoj krizi stanovanja, u okviru koje je uistinu nemoguće živjeti, osobito na jugu Engleske, s tendencijom širenja i na druge dijelove zemlje. Čitave zajednice mobiliziraju se protiv bogataša koji naseljavaju određene dijelove grada, iz kojih su siromašni potom primorani iseliti – primjerice u Brixtonu u južnom Londonu aktivan je veliki pokret protiv gentrifikacije. To će također biti na agendi. Dakle, dolazit će do različitih antagonizama i problema koji pogone aktivizam, i koji se neće konformirati tradicionalnoj ideji organiziranja na radnome mjestu. No ako nekako uspijemo artikulirati i objediniti sve te borbe, radi se, u gramšijanskom smislu, o onoj vrsti saveza koja je potrebna da bismo uspjeli.
 

Često se tvrdi da je ljevici potrebna nova politička estetika – primjerice, Mark Fisher je poznat po takvim tezama. Postoji li potreba za pomakom u reprezentacijskom polju kulture? Je li to uopće pitanje kojim bi se organizirana ljevica trebala baviti?

BS: Mislim da ne postoji nužno nešto poput inherentno ljevičarske estetike. Kultura je važna iz čitavog niza razloga, i smatram da bi se ljevica njome trebala baviti. Ipak, do našeg će utjecaja na kulturu doći zbog toga što gradimo pravi politički pokret. Možda će iz njega u većem broju proizlaziti pisci, umjetnici i slični jer će ih više privlačiti vizije koje nudi ljevica nego one reakcionarnih snaga. Govorim to kao osoba trinidadskog podrijetla koja guta romane V. S. Naipula. Dakle, svjestan sam da i reakcionari mogu proizvesti dobru umjetnost, ali postoji nešto privlačno u idejama koje dolaze s ljevice. Međutim, ljevica se predugo fokusirala samo na promjene i prilagodbe u polju kulture, zanemarujući iznimno teška i važna politička pitanja.
 
Primjerice, Richard je nešto ranije spomenuo realne posljedice radnog zakonodavstva u SAD-u i UK-u za potencijal da se na ljevici angažiramo onako kako smo to tradicionalno činili. Kao dodatni primjer možemo navesti činjenicu da su u SAD-u štrajkovi solidarnosti u suštini zabranjeni. No postoje metode koje možemo koristiti kako bismo izbjegavali ove zakone, poput pokretanja paravanskih skupina, kao širih grupacija sastavljenih od različitih dijelova radničkog pokreta koje mogu zaobići spomenute zakone. Suočeni smo sa svom silom teških, taktičkih pitanja koja proizlaze iz pokušaja izgradnje političkog pokreta. Mislim da će, uz malo sreće, politički oporavljena ljevica u većoj mjeri imati utjecaj na polje kulture, no valjalo bi započeti s političkim organiziranjem koje će potom djelovati i na kulturu,
Antimuslimanski prosvjed EDL-a u Newcastleu, 29. svibnja 2010. (izvor: commons.wikimedia.org, prema Creative Commons licenci).
Antimuslimanski prosvjed EDL-a u Newcastleu, 29. svibnja 2010. (izvor: commons.wikimedia.org, prema Creative Commons licenci).
umjesto da se počinje s izoliranim pomacima na kulturnom terenu. Naravno, ovo je samo po sebi kruta, ne odviše dijalektička formulacija, no čini mi se da je u glavnim crtama ispravna.
 
RS: Moram priznati kako razumijem na što Mark Fisher cilja, jer koja je alternativa – da britanska ljevica ostane suhoparna, dosadna, svjesno neugledna te loše odjevena? Slažem se s Bhaskarom, ne postoji nekakva specifična lijeva estetika, niti bismo joj trebali težiti. No možemo primijetiti da su pokreti i političke tendencije prepoznatljive po određenom stilu i estetici. Primjerice, EDL (English Defense League – Engleska obrambena liga) na svome je vrhuncu privlačila mladiće iz srednje klase koji su nosili odjeću marke Stone Island – to je bio stil odijevanja EDL-ovaca, i poprilično se razlikovao od tradicionalnog izgleda sadističkih četrdesetogodišnjaka obučenih u podrapane majice i traperice ili hitlerovsku odjeću i svastike. Želim reći da politički pokreti uglavnom spontano razviju određeni izgled. Mislim da postoji prostor za oživljavanje koncepta „proleterske kreativnosti“, poput punk pokreta koji je nekoć postojao u Ujedinjenom Kraljevstvu, i ideje da ne moraš imati mnogo novca da budeš kreativan, originalan i političan pomoću izgleda, mode i kulture. Definitivno smatram da moramo naći način da zaobiđemo iznimno ustajalu kulturnu estetiku postojećeg radničkog pokreta. Dakle, mogli bismo obratiti pozornost na takve stvari, no kao što je Bhaskar ustvrdio, to će prije biti epifenom šireg političkog angažmana – put do toga nije izravan, on ide kroz politizaciju i borbu.
 
BS: Ili naprosto kopiranje boljševičkih propagandnih postera i sličnih stvari, pomoću čega se možemo u velikoj mjeri odmaknuti od postojećih estetskih rješenja prema razvijanju nove bogate organske estetike. Međutim, ljudi zaboravljaju da je čak i veliki dio estetike koju se povezuje s radikalnom desnicom i fašističkim pokretima jednostavno preuzet od ljevice i njemačkog SPD-a, poput marševa s bakljama. Ne bih preporučio da ih pokušamo vratiti natrag, no želim reći da postoji prostor za kreativnu dinamiku i novu estetiku na ljevici, ali mislim da to dolazi nakon i uz političke pokrete, te da bismo našu pažnju ponajprije trebali usmjeriti na njih.
 

Kako zamišljate kombiniranje različitih perspektiva u širem lijevom i lijevo-liberalnom polju te koordiniranje radničkog pokreta s LGBTIQ+, anti-ratnim, feminističkim i antirasističkim pokretima u političkoj borbi? Trebamo li težiti unitarnoj perspektivi među ovim različitim fokalnim točkama? Koliko je korisna intersekcionalnost u pristupanju ovim pitanjima?

BS: Već duže vrijeme na ljevici se u smislu šire perspektive usputno zaziva „pokret svih pokreta“, no mislim da je to pomalo pojednostavljeno gledište. Lako je reći „postoji mnogo partikularnih borbi među kojima ne postoje prave tenzije, stoga ih naprosto trebamo okupiti pod jednim krovnim pokretom svih pokreta i sve će biti u redu.“ Naravno, ne mislim da bi ljevica trebala biti neprijateljski nastrojena prema svim ovim borbama. Postoje segmenti ljevice koji na duboko nepolitične i neozbiljne načine kritiziraju identitetske politike kao babarogu. U širem smislu, trebali bismo se fokusirati na izgradnju klasnih pokreta koji ne fetišiziraju određenu klasu ili identitet.
 
Drugim riječima, kada govorimo o LGBTIQ+ pokretima u SAD-u, dobar dio njih dominantno su buržoaski pokreti, poput Human Rights Campaign (HRC – Kampanja za ljudska prava). Angažiraju se u borbi za bračnu jednakost i oko sličnih, u većoj mjeri pravnih pitanja. Slažemo se s njima i svakako ćemo ih podržati u tim nastojanjima.
U istom tjednu kada je u New Yorku u vrijeme mandata gradonačelnika Michaela Bloomberga proglašena bračna jednakost, srezana su sredstva za neka od skloništa za LGBTIQ+ tinejdžere izbačene iz njihovih domova.
No postoje i brojne druge aktivnosti, primjerice, borba mladih LGBTIQ+ osoba protiv smanjivanja sredstava skloništima za tinejdžere izbačene iz njihovih domova. A u istome tjednu kada je u New Yorku u vrijeme mandata gradonačelnika Michaela Bloomberga proglašena bračna jednakost, srezana su sredstva za neka od tih skloništa.
 
Dakle, pogurati klasnu perspektivu za mene znači u prvi plan staviti borbe žena radnica, radničke LBGTIQ+ zajednice i crnih radnika te podupirati takve iznimno važne, intrinzično klasne pokrete – Black Lives Matter je klasni pokret. Uz podršku takvim pokretima, istovremeno se trebamo aktivirati u različitim sektorima i sferama te organizirati na nivou proizvodnje. Nužno je da se ljudi učlanjuju u militantne sindikate, i budu aktivni na druge načine u svojim zajednicama, te da se s vremenom povežu i osjećaju zastupljeno u sklopu šire lijeve partije s korijenima u radničkoj klasi.
 
Prema tome, ne mislim da ovdje postoje realne kontradikcije ili tenzije, osim ako razmišljamo o ovim pokretima kao potpuno odvojenima od klase, što ne drži vodu. S jedne strane, mislim da će u kontekstu američkih predsjedničkih izbora tijekom idućih osamnaest mjeseci biti iznimno važno kritizirati najgoru vrstu šovinističkih i mizoginih napada koji će zasigurno biti upućeni Hillary Clinton i drugim uspješnim ženama iz vladajuće klase. Međutim, istovremeno valja objašnjavati da Clintoničina vizija osnaživanja i korporativnog feminizma zapravo ide protiv interesa običnih žena iz radničke klase. Mislim da bismo ovim pitanjima trebali pristupati na taj način – kroz optiku koja je u svojim temeljima klasna, no ne u smislu identitetskih kategorija koje pod radničkom klasom podrazumijevaju nekadašnje bijele industrijske radnike.
 
RS: Slažem se. Prisjetimo se što Stuart Hall kaže o klasi u Ujedinjenom Kraljevstvu – crni ljudi u Britaniji klasu proživljavaju prvenstveno kroz modalitet rase. Mislim da je poprilično očigledno koliko je bio u pravu. Razmotrimo način na koji rasa strukturira pristup zaposlenju, iskustvo obrazovanja, interakciju s policijom i represivnim državnim aparatima, pristup socijalnim beneficijama, javni sektor, politike stanovanja, itd. Ne možete suvislo razgovarati s ljudima o njihovom klasnom iskustvu bez da adresirate modalitete kroz koje ga oni proživljavaju, a to može biti vezano uz rod, rasu, spolnu orijentaciju i regulaciju spolnosti, može poprimiti nacionalnu dimenziju…
 
Stuart Hall (1932-2014) (izvor: The Open University@Flickr prema Creative Commons licenci).
Stuart Hall (1932-2014) (izvor: The Open University@Flickr prema Creative Commons licenci).
Dakle, ne bismo smjeli pristupiti tome kao da je moguće govoriti o klasi u čistoj formi. Althusser se poslužio metaforom konačne instance – u konačnoj instanci, determinirajuće je ono ekonomsko, tj. odnos između kapitala i rada. Međutim, samotni čas konačne instance nikada ne nastupa. Ona je uvijek naddeterminirana drugim faktorima – političkim, ideološkim, kao i strukturirajućim utjecajem roda, rase i drugih interpelacija. Stoga, ako ćemo graditi koaliciju onih koji pripadaju „99%“ (riječ je o populističkoj oznaci, ali zasad će morati dostajati), bit će to koalicija radničke većine i njezinih saveznika. No bit će to koalicija ljudi koji su se radikalizirali feminizmom, ili na temelju svoje izloženosti rasnom ugnjetavanju, ili sudjelovanjem u borbi LGBTIQ+ zajednice ili u antiratnim kampanjama, ili u sklopu propalestinske borbe, i brojnih drugih razloga.
 
Naime, koalicija radničke većine predstavljala bi jedinstvo u različitosti, jedinstvo koje unutar sebe sadrži kontradikcije. Ne mislim da je pronalazak ispravnog formata za artikulaciju svih ovih različitosti – organizacijsko pitanje. Neko vrijeme sam o tome pokušavao misliti u organizacijskim terminima, pretpostavljajući da su društveni pokreti logičan odgovor; što do određene mjere stoji, no problem je zapravo političke naravi. Imate li politiku koja može artikulirati sve te raznolike pokrete? Ne mislim da intersekcionalnost u svojoj dominantnoj formi može povezati ove različite osi antagonizama, eksploatacije i borbe. Polazim iz marksističko-gramšijanske perspektive i držim da nas forma organiziranja verzirana takvom vrstom politike može pogurati dalje. Naravno, otvoren sam i za druge političke forme koje nam mogu pomoći da u ovom smislu napredujemo.
 

Kakvu je ulogu u radničkim borbama u Ujedinjenom Kraljevstvu tijekom tačerizma imalo radikalno lijevo krilo Laburističke partije, i u kojoj se mjeri može napraviti usporedba sa situacijom u SAD-u, gdje Demokratska stranka u vrijeme predsjedničkih mandata Ronalda Reagana nije imala militantni aspekt? Što ovakav oblik entrizma u politički mejnstrim znači za ljevicu?

BS: Jedna od glavnih razlika jest da je američka Demokratska stranka u suštini kapitalistička, a u najboljem slučaju socijal-liberalna stranka, dok britanska Laburistička partija nikada u pravome smislu nije bila ni kapitalistička ni socijalistička stranka. Lenjin bi je vjerojatno nazvao buržoaskom radničkom partijom. No postojala je strukturna veza s radničkom klasom.
Ted Grant, jedan od vođa trockističke frakcije Militant koja je od 1964-1991 djelovala unutar britanske Laburističke partije, drži govor na Speaker's Corneru 1942. godine (izvor: Dan Iggers@Flickr prema Creative Commons licenci).
Ted Grant, jedan od vođa trockističke frakcije Militant koja je od 1964-1991 djelovala unutar britanske Laburističke partije, drži govor na Speaker’s Corneru 1942. godine (izvor: Dan Iggers@Flickr prema Creative Commons licenci).
Još se uvijek može legitimno ustvrditi da je imalo smisla raditi unutar aparata Laburističke partije, odnosno, možemo reći da pozicioniranje velikog dijela britanske ljevice u tom smjeru nije bilo sasvim pogrešno. Prema mojim saznanjima, kadrovski ogranci bivše laburističke frakcije Militant odigrali su značajnu ulogu u tadašnjim kampanjama protiv rezova i glavarina, što dijelom smatram iskupljenjem te strategije, ili u najmanju ruku pokušajem izgradnje ljevice s jakim društvenim korijenima. Ako je i bilo taktičkih pogrešaka, one su barem počinjene unutar organizacije koja je imala ispravnu orijentaciju, dok je ideja da se Demokratsku stranku pogura ulijevo puno nepromišljenija. Isto se može tvrditi i za slične napore unutar određenih zelenih stranačkih formacija u Europi. Zelene stranke u Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u ponešto su drukčijeg karaktera, no sve su to stranke koje nemaju strukturnu vezu s radničkom klasom, što u taktičkom smislu uvelike ograničava naš potencijalni odnos prema njima.
 
RS: Dodao bih da je postojanje militantnog krila Laburističke stranke, osim što je očito bilo korisno na više razina, nosilo i specifičan niz problema. Jedan od njih bila je određena vrsta ekonomizma, ideja prema kojoj se, u konačnici, svi problemi svode na pitanje pravilnog artikuliranja odnosa između rada i kapitala. Takav politički model ne funkcionira jer je baziran na ideji da treba izgraditi alternativu utemeljenu u sindikalnim strukturama, odnosno uvjeriti sindikate da trebaju izgraditi novu, puno ljevije pozicioniranu Laburističku partiju, što nije izvedivo – tom je modelu istekao rok trajanja.
 

Syriza je na vlasti u Grčkoj, a Podemos pretendira na istu poziciju u Španjolskoj. No i kod jednih i kod drugih postoje tendencije da se pri zauzimanju političkog centra ili obrani težnji prema istome uvelike oslanjaju na PR strategije. Postoje li društveno-transformativni potencijali u stranačkoj politici, ili je kratkoročna korist gašenja postojećih požara najviše ćemu se možemo nadati?

BS: Rekao bih da se ovo pitanje u većoj mjeri odnosi na Podemos, a manje na Syrizu. U slučaju Podemosa, čini mi se da ih jedan dobar dio ljevice preolako denuncira i s omalovažavanjem gleda na njihove napore. Naime, na ljevici je često prisutno nepovjerenje, utemeljeno u pretpostavci da iza ugla čeka nešto bolje što bi moglo crpiti svu energiju, a čemu ono postojeće stoji na putu. U devet od deset slučajeva, to je potpuno netočno. Dakle, ne mislim da Podemos crpi masovnu podršku koja bi u protivnom pripala Ujedinjenoj ljevici (Izquierda Unida), već da otima masovnu podršku potencijalnoj koaliciji desnog centra koja bi se pojavila da Podemos nije u igri. Dakle, samo kao inicijalna napomena uz moju kritiku – naravno da podržavam nastojanja Podemosa.
 
No smatram da imaju tendenciju pretjeranog oslanjanja na promjenu diskursa – općenito gledajući, stavljanje prevelikog naglaska na diskurs je problematično. Također, uzimajući u obzir uskovitlanu energiju oko Podemosa koji ima preko 300 000 članova, smatram kako ideja (nastala prema američkom modelu) da članovi ne moraju plaćati članarinu predstavlja korak unatrag u pokušaju izgradnje nečega nalik masovnoj partiji koja se uistinu angažira i politizira ljude. Ozbiljno bih doveo u pitanje i stranački model Podemosa, koji se u određenim aspektima doima manje demokratskim, čak i od modela tradicionalne lijeve partije ili Syrize.
Pablo Iglesias, čelnik Podemosa, 16. siječnja 2014. (izvor: esquerra anticapitalista prema Creative Commons licenci).
Pablo Iglesias, čelnik Podemosa, 16. siječnja 2014. (izvor: esquerra anticapitalista prema Creative Commons licenci).
Problematična je i uloga njegova glavnog koordinacijskog odbora iliti centralnog komiteta, disproporcionalni utjecaj istog na stranačku politiku te njegov odnos s nekim snagama na lijevom krilu stranke.
 
Dakle, s jedne strane, mislim da bismo trebali podržati kvalitetni diskurs i one pozitivne stvari kojima svjedočimo. Smatram da je vrlo dobro kada ljevica ne progovara jezikom kakav se može čuti u povijesnim uprizorenjima, kada se ne koristi žargonom i kraticama. Takav idiom možda ima smisla u razgovoru s prijateljima, no trenutni je problem što se svi međusobno poznajemo i prijatelji smo jer nas je toliko malo, osobito na anglo-američkoj ljevici. Ako govorimo o pokušajima artikulacije poruke prema širokim masama, nemam problema s velikim dijelom retorike i diskursa koje primjenjuje Podemos, s jednom iznimkom – upotrebom riječi „patria“, što bismo mogli prevesti kao „otadžbina“, i koja ne funkcionira najbolje kad je upućena iz jezgre imperijalističkog svijeta. No općenito govoreći, smatram da je vrlo pozitivno što je veliki dio artikulacije usmjeren prema običnim ljudima, što adresira njihove težnje i potrebe, i što se pokušava formulirati diskurs koji je inkluzivan s obzirom na migrante i druge skupine.
 
Međutim, radi se o nečemu što bi valjalo pridodati partiji koja je zaista strukturno i organizacijski ukorijenjena u radništvu i borbi, umjesto da diskurs sam po sebi predstavlja suštinu partije. Nadajmo se da će u Podemosu osmisliti na koji način inkorporirati i druge strukture te kako iskoristiti svoju masovnu člansku bazu za stvaranje partije u kojoj će doista postojati distinkcija između članstva koje čine radnici, i onog koje čine odvjetnici i liječnici. Jedni će se priključiti partiji koja je jasno usklađena s njihovim klasnim interesima, dok će se drugi pridruživati partiji iz svakojakih drugih razloga, primjerice moralnih i etičkih. Mislim da problem nastaje kada ne postoji prava distinkcija između to dvoje, nego je članstvo naprosto okupljeno iz nekih maglovitih pobuda, a ne strukturnih razloga.
 
RS: Bhaskar opravdano uspostavlja razliku između Syrize i Podemosa. Često se kaže da je siva eminencija Podemosa Ernesto Laclau (otuda i pretjerana usmjerenost na diskurs u pristupu), dok je Syrizina Nicos Poulantzas. Rekao bih da je pravi problem sa Syrizom sljedeći – i pritom ne bih htio imputirati određenu svijest ili ideologiju ljudima koji je ne posjeduju, ali mislim da je stvar moguće promatrati kroz ovakvu optiku: desno krilo Syrize pristupa situaciji iz svojevrsne desne pulancijanske perspektive, što u suštini podrazumijeva izbjegavanje prijeloma,
Desna pulancijanska perspektiva podrazumijeva izbjegavanje prijeloma te izgradnju saveza unutar države kako bi se poremetilo tradicionalne mreže moći i postupno ostvarilo reforme. Lijevi pulancijanski pristup utemeljen je na centralnosti prijeloma i sponama prema kontramoći izvan i onkraj države.
rad na izgradnji sustava saveza unutar države te pokušaj korištenja ovih koalicija kako bi se poremetilo tradicionalne mreže moći i postupno ostvarilo reforme. S druge strane, lijevi pulancijanski pristup uvelike je utemeljen na nužnoj centralnosti prijeloma i njegovim sponama prema kontramoći koja se nalazi izvan i onkraj države.
 
Kada govorimo o problemima povezanima uz Podemos, apsolutno se slažem s Bhaskarom u pogledu njihova pretjeranog oslanjanja na člansku bazu koja možda neće biti potpuno pasivna, ali koju se gotovo na strukturnom nivou pokušava učiniti što pasivnijom, centralizirajući stranku tako da na određenim razinama bude manje demokratska i od tradicionalnih demokratskih stranaka centra. To predstavlja problem, koji će se samo pogoršati zauzmu li državnu vlast. Naime, logična opcija za vladajuću skupinu unutar stranke u tom će slučaju biti pronalaženje zajedničkog jezika s državnim službenicima koji pokušavaju upravljati zemljom suočenom s brojnim teškim problemima. Zbog toga će se poprilično odvojiti od masovne jezgre iz koje su krenuli, a doći će i do strukturnog pritiska da se političku agendu isprazni od ozbiljnijeg sadržaja. Međutim, slažem se da je riječ o plodnom pokretu.
 
Smatram da su Syrizini problemi u većoj mjeri povezani uz specifičnosti njezine politike i programa. Trebali su biti puno spremniji poručiti da napuštaju Europsku uniju ako ne dođe do nagodbe. Morali su to biti spremni izreći, čak i ako to nisu bili spremni učiniti. Bilo je to potrebno reći makar cinično, jer je to bio jedini način da u Europskoj uniji uopće razmotre opciju u kojoj ih neće ostaviti posve praznih ruku. Nažalost, trenutno gube inicijativu. Implementirali su više prihvatljivih reformi, i obećali mnogo toga pozitivnog, no trenutno se nalaze u situaciji da novac curi iz državne blagajne. Ne radi se samo o upravljanju kapitalističkom državom i pritiscima koje to podrazumijeva. Radi se o upravljanju kapitalističkom državom koja se nalazi na dnu imperijalističke hijerarhije unutar Europske unije, a da vas pritom svaka druga država napada i pokušava spriječiti u tome da išta ostvarite.
 

Perry Anderson radi distinkciju između marksista iz ranog dvadesetog stoljeća koji su djelovali unutar političkih organizacija te stavljali naglasak na razvijanje marksijanske političke teorije, i marksista iz kasnijeg perioda, koji su zapeli u akademskom polju, elaborirajući o kulturi, medijima, itsl. Mogu li teorija i praksa biti komplementarne ili operiraju u zasebnim registrima?

BS: Čini mi se da su altiserijanci koristili sintagmu „teorijska praksa“ ne bi li izbjegli ovo trnovito pitanje. Možda bih trebao stati na tome. Iako je ovo u većoj mjeri Richardov teren, rekao bih da bismo trebali ozbiljnije promisliti o jednom dijelu Andersonove teze iz „Razmatranja o zapadnom marksizmu“. Naime, za mnogo mladih ljevičara, akademsko polje predstavlja jedino mjesto na kojem se marksistička teorija može dogoditi ili razvijati. Trebali bismo se odmaknuti od takvoga shvaćanja, jer je velik dio najplodonosnije teorije tijekom povijesti socijalističkog pokreta djelo ljudi koji nisu bili pripadnici akademskog polja. Lenjin je bio odvjetnik – nije bio profesor na Petrogradskom sveučilištu.
Velik dio najplodonosnije teorije tijekom povijesti socijalističkog pokreta djelo je ljudi koji nisu bili pripadnici akademskog polja. Lenjin je bio odvjetnik – nije bio profesor na Petrogradskom sveučilištu
Među našim malim grupama, sektama i partijama na ljevici postoji tradicija proizvodnje vrlo dobrih i rigoroznih djela, stoga smatram da je taj dio Andersonove teze ispravan – trebali bismo razmišljati o različitim mjestima na kojima se teorijsko znanje može pojaviti. Čak je i unutar SWP-a (Socialist Workers Party) uspješno proizvedeno djelo „The Prophet and the Proletariat“ Chrisa Harmana, koje još uvijek predstavlja odličan prilog razmatranju fenomena političkog islama, i na koje se velik dio nas na američkoj ljevici i danas oslanja.
 
Dakle, ako mala skupina od 5000 ljudi uspijeva proizvesti intelektualce koji su u stanju napisati vrlo ozbiljne tekstove i još ozbiljnija teorijska djela, onda možete zamisliti što bi uistinu dinamična, otvorena i demokratska organizacija od 500 000 ljudi bila sposobna proizvesti. Nadam se da će marksistička teorija ubuduće ići tim smjerom – natrag prema nečemu puno življem i dinamičnijem, s korijenima u otvorenim demokratskim organizacijama, ali i u društvenim pokretima te organskim intelektualcima koji koriste prednosti novog terena otvorenog internetom i sličnim stvarima. A podalje od akademske enklave koja je u najboljem slučaju bila mjesto gdje se Nova ljevica mogla povući na nekoliko desetljeća.
 
RS: Kada govorimo o odnosu teorije i prakse, važno je ne zaboraviti težnju prema određenoj razini barem relativne autonomije. Razlog zbog kojega to govorim jest taj što se sjećam knjige „The Prophet and the Proletariat“ Chrisa Harmana, no pamtim i neke njegove grozne tekstove o filozofiji, u kojima pokušava uspostaviti političku liniju i propisati kakvu se vrstu filozofije smije uvažavati. Takve stvari naprosto ne funkcioniraju. Moramo otvoriti prostor za ideju da postoje kontroverze oko svih fundamentalnih pitanja – a postoje, barem u slučaju marksizma. Jedan od nesumnjivo kardinalnih principa klasičnog marksizma je tendencija pada profitne stope. Međutim, nju se među marksistima u velikoj mjeri dovodi u pitanje.
Potrebno je transformirati proizvodnju marksističke teorije tako da prestane biti ponajprije usmjerena na ispunjavanje određenih ciljeva povezanih uz akademsku produktivnost, i pretvoriti je u kritičku refleksiju prakse socijalističkog organiziranja koja će postati dio burne demokratske debate.
Takvi su principi relevantni i za praksu jer određuju kakve ćemo procjene donositi o političkoj ekonomiji te kako ćemo se organizirati u odnosu na radničku klasu, no ne možemo si dopustiti da ih tretiramo kao da su jednom za svagda razriješeni, i kao da nema potrebe za daljnjim intelektualnim ili teorijskim radom.
 
U pogledu razdjelnice na koju referirate – između bavljenja političkom ekonomijom, radnim procesima, klasnim formacijama itsl., te rada na određenoj vrsti kulturalističke problematike, nesumnjivo je prisutan i taj element. Dijelom i zbog razloga koje je Bhaskar upravo spomenuo – činjenice da je previše intelektualaca koncentrirano u akademskom prostoru, a nedovoljno u radničkim partijama. U dugoročnoj perspektivi, potrebno je izgraditi velike radničke partije koje će biti u stanju održavati na životu organske intelektualce. U međuvremenu, čini mi se da su neka od naših ponajboljih djela proizvedena u akademskom polju, čak i ako su često iznimno ekskluzivističkog karaktera – oko čega ne možemo poduzeti previše. Potrebno je na određenoj razini transformirati proizvodnju marksističke teorije tako da prestane biti ponajprije usmjerena na ispunjavanje određenih ciljeva povezanih uz akademsku produktivnost, i pretvoriti je u kritičku refleksiju prakse socijalističkog organiziranja koja će postati dio burne demokratske debate. Mislim da se slažemo po ovome pitanju.
 
BS: Da, slažemo se.
 
RS: Dakle, radi se o tome da je podjela na teoriju i praksu odraz slabosti ljevice, slabosti socijalističkog i radničkog organiziranja, a to je moguće nadvladati jedino uspješnom rekonstrukcijom ljevice, koja će, kao što neprestano tupim, potrajati barem generaciju-dvije.
 
BS: Možda i tri.
 
RS: Možda.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.
 

Vezani članci

  • 13. svibnja 2016. Izbjeglice iz Sirije i Iraka stižu preko Turske do grčkog otoka Lezbos, a pomažu im španjolski dobrovoljni spasioci (izvor: commons.wikimedia.org). Izbjeglička kriza: Gdje je granica između tragedije i masakra? Antiizbjeglička politika Europske unije nastavlja svoje destruktivno razračunavanje s izbjegličkom krizom, potičući moralnu paniku u svojim državama članicama. Posljedice su jasno vidljive u krvavim rezultatima izgona, koji pomno demonstriraju kršenje ljudskopravaških načela u ime očuvanja bedema tzv. Prvog svijeta.
  • 31. siječnja 2016. Kulturni materijalizam i politike identiteta "Činjenica je da 'identiteti' imaju materijalnu osnovu u kapitalističkim procesima. A samo zato što su konstruirani (iz te materijalne osnove) ne znači da se naprosto radi o spontanim odgovorima na životnu situaciju iz koje izrastaju, koja se može modificirati ili odbaciti po volji. Dakle nije realistično reći nekome 'imaš pogrešan identitet; trebaš zapravo misliti o sebi kao o radniku'. Govoriti o kapitalizmu znači govoriti o sustavu jedinstva u različitosti, kompleksnog jedinstva strukturiranog antagonizmima. U bilo kojoj konkretnoj kapitalističkoj formaciji, snage koje se pojavljuju kao podrška opozicijskim i ljevičarskim borbama obično dolaze iz neke identitetske pozicije; a obično iz više od jedne identitetske pozicije, jer se linije antagonizma križaju, a polja politizacije preklapaju."
  • 8. veljače 2015. Richard Seymour: Kamo dalje, ljevico?

    “Nemogućnost da se razumije uspjeh neoliberalizma kao sveobuhvatnog političkog, ekonomskog i kulturnog projekta, kao i neuspjeh pri razumijevanju njegova dugoročnog hegemonijskog karaktera, znači da ne uspijevamo razumjeti u kakvoj smo se vrsti konjunkture zatekli, i koji je stvarni omjer klasnih i političkih snaga. Potrebno je iz temelja preispitati razdoblje neoliberalizma i njegove učinke, te pokazati […]

  • 12. svibnja 2014. Richard Seymour: Svi smo mi prekarni – o konceptu prekarijata i njegovim pogrešnim uporabama

    Iz novog Up&Undergrounda prenosimo prijevod teksta Richarda Seymoura, kritiku pojma “prekarijata” (kojeg je popularizirao Guy Standing, čije predavanje u sklopu 7. Subversive festivala možete poslušati 13.5. u 19h u kinu Europa). “U svim europskim državama koje prolaze dugoročne strukturne prilagodbe prekarnost se nameće ne samo migrantskim radnicima i najsiromašnijima, ne samo radnicama koje ostaju u […]

  • 27. veljače 2015. Richard Seymour: Syriza je pokošena na EU pregovorima

    U proteklih mjesec dana ispisan je čitav niz analiza i osvrta koji su tematizirali neizvjesnost uspjeha Grčke na pregovorima s eurozonom, bauk potencijalnog Grexita te nezavidni položaj u kojem se nalazi Syrizina vlada otkako je dobila mandat. Nakon Robertsa, prevodimo i polemički osvrt Richarda Seymoura koji donosi nove uvide u kompleksnost grčke situacije, ukazujući na […]

  • 27. listopada 2015.
    Featured Video Play Icon
    Značenje pojma “prekarijat”

    Lokacija: Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Ilica 85, 11h, 13.5.2015.   “Zašto su naši životi danas toliko nesigurni? Što se dogodilo s poslijeratnim društvenim ugovorom? Zašto radnički pokret ne uspijeva preokrenuti njegovo propadanje? Pojam prekarijata u svojim dominantnim formulacijama pruža odgovor na ova pitanja. Njime se hoće reći da promjene na tržištima rada, u klasnim formacijama […]

  • 26. travnja 2015. Bhaskar Sunkara: Zašto je američkom liberalizmu potreban socijalizam i obratno

    U tekstu Bhaskara Sunkare, osnivača i urednika časopisa Jacobin koji će u Zagrebu održati predavanje 13. svibnja kao gost 8. Subversive festivala, djelovanje američkog demokratskog socijalista Michaela Harringtona te povijest nastanka i slabljenja socijalne države predstavljaju kontekst za argumentaciju o važnosti današnje učinkovite suradnje i suprotstavljanja američkim “liberalima” (tj. socijalnim demokratima). I dok “liberali koji […]

  • 26. veljače 2016. Vizualni prikaz Kennyja Logginsa iz uvoda u post preuzet je s Flickr računa Surian Soosay po Attribution 2.0 Generic licenci. Dokinimo privatno vlasništvo, a ne Kennyja Logginsa Kažu da nije grijeh ne znati, nego ne pitati. Upravo na to se odvažio jedan čitatelj časopisa Jacobin kada se obratio uredništvu i zamolio da mu se objasni što bi se trebalo dogoditi s njegovim osobnim vlasništvom nad zbirkom ploča u socijalističkom društvenom uređenju...
  • 31. listopada 2016. Povorka ponosa u Zagrebu 2016. godine (izvor). Izgradnja širokih koalicija Globalno već tri desetljeća suočen s trendom depolitizacije kroz festivalizaciju i karnevalizaciju, a u Hrvatskoj opterećen liberalnim nasljeđem institucionalnog usmjerenja svoje borbe još od 1990-ih, LGBTIQ+ pokret permanentno se nalazi pred izazovom politizacije svojeg djelovanja. U Hrvatskoj, već godinama najjasnije političke poruke šalju se sa zagrebačke Povorke ponosa, koja je postala tradicionalno okupljalište LGBTIQ+ osoba i njihovih drugarica i drugova s ljevice. O dosadašnjoj razvojnoj putanji LGBTIQ+ pokreta te njegovim trenutnim tendencijama i suradnjama razgovarali smo s Jelenom Miloš iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 21. studenoga 2012. Asbjørn Wahl: Graditi progresivna savezništva

    Povodom konferencije “Ekonomija kriznog kapitalizma i ekologija javnih dobara” (22.-24. studeni 2012.) na kojoj će sudjelovati i Asbjørn Wahl donosimo njegov tekst na temu gradnje savezništva. Wahl opisuje norveška iskustva u povezivanju sindikata javnog sektora s nevladinim pokretima i organizacijama što je dovelo do stvaranja Kampanje za socijalnu državu koja je od 1999. do 2005. […]

Plenum FFZG

pogledaj sve

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve