Korupcija je poprilično precijenjena

Sustav u kojem živimo nije tek devijacija ideala kojem trebamo nastaviti težiti, niti dugo prikrivana zavjera koja je odjedanput pokazala svoje pravo lice. Upravo suprotno – trenutni globalni poredak rezultat je otvorenog zastupanja pogubnih politika od institucija koje u suvremenom društvu slove kao racionalni autoriteti. Građanske slobode proklamira se kao neodvojive od neoliberalnih politika međunarodnih institucija, a kako ljudi reagiraju na takve politike u specifičnom primjeru Orbanove Mađarske, što se dogodilo s državom blagostanja te koja su ograničenja i potencijali ljudskih prava – pročitajte u intervjuu s marksističkim filozofom G. M. Tamásem iz 2012. godine. Tamás će održati predavanje i na ovogodišnjem 10. Subversive festivalu koji se održava pod naslovom „Europska ljevica protiv novog svjetskog (ne)reda“.

Featured Video Play Icon


Mađarskog se premijera Viktora Orbana ponekad percipira kao opoziciju diktatu Europske komisije. Možete li usporediti njegove politike s „prijedlozima“ koji dolaze iz Bruxellesa?

Glavna razlika je u tome što su one strože, nepoštenije i nepravednije. Razlikuju se i po tome što bi se prema Orbanovoj viziji, njegovim vlastitim brendom politike mjera štednje trebala okoristiti nacionalna buržoazija, mađarska autoritarna katolička bijela viša srednja klasa, što je posve kriva procjena. U ovakvom će ekonomskom sistemu korist, naravno, pripasti multinacionalnim kompanijama. Jači tlači, a odnosi snaga trenutno su prilično rigidni, iako neće takvi ostati vječno.
 
Stvarno ne uživam toliko pričati o Mađarskoj jer je situacija iznimno turobna i mračna. Problem leži u tome što je kritika Orbanovih antidemokratskih politika upućena iz različitih europskih institucija u kombinaciji s pritiskom prema provođenju politike mjera štednje. Današnja bi liberalna linija u Mađarskoj (a svi u službenoj opoziciji, osim fašista, su u osnovi liberali) rekla da je to sukus europske ideje – sloboda i glad, a nema sumnje da će to biti nepopularno. Tako da sada imamo Orbana koji se, barem prema onome što govori, opire neoliberalnom jurišu koji dolazi iz Europske unije i drugih zapadnih krugova ove vrste, i nastupa kao branitelj nacionalnog interesa, što je naravno laž. Bez obzira na to, on vrlo vješto koristi situaciju.
Kritika Orbanovih antidemokratskih politika upućena iz različitih europskih institucija u kombinaciji s pritiskom prema provođenju politike mjera štednje
Poprilično je umješan i inteligentan političar koji zna kako se to radi, tako da uživa određenu popularnost – oko 30% populacije je zadovoljno njegovom izvedbom, što je nažalost više nego što se može reći za socijalističke političare u opoziciji.
 
Ova vrsta prosvijećenog apsolutizma, naslijeđenog od Habsburgovaca, karakteristična je za europske institucije. Riječ je o mješavini benevolentne tiranije, jurističkog pristupa javnim slobodama te iznimno dogmatske ekonomske politike, što ljudi odbijaju, odbacujući pritom elemente javnih sloboda i socijalnih prava, a to se dobro vidi na primjeru Mađarske. Ta nakaradna mješavina u kojoj sloboda dolazi pod cijenu prihvaćanja cijeloga paketa, predstavljena je ljudima, a njihova je reakcija bila „Vraga ćemo prihvatiti cijeli paket!“. Ni sam ga ne prihvaćam, tako da u neku ruku razumijem svoje sunarodnjake. Činjenica da još uvijek podržavaju gospodina Orbana ne dokazuje da su glupi, nego da su prisiljeni birati između dva zla, a budite uvjereni da nije lako birati između dva zla koja su ujedno i jedino što se trenutno nudi. Oni biraju jedno zlo, ja odbijam oba, ali ne mogu reći da imamo posla s plemenitim vitezovima iz Bruxellesa, Berlina, Pariza i Washingtona koji su odlučni u namjeri da spase mađarskog seljaka – naravno da nisu.
 

Možete li komentirati pojačano javno sablažnjavanje nad koruptivnim radnjama i težnju prema dostizanju onoga što se smatra normalnim funkcioniranjem kapitalističkog sistema?

Pitanje je suprotstavljamo li se anomalijama kapitalizma ili samom kapitalizmu. Korupcija je poprilično precijenjena. Naravno da ona može dosegnuti razmjere u kojima je čak i normalno funkcioniranje tzv. kapitalističke demokracije onemogućeno. Do toga je znalo doći, no to je iznimka. Činjenica je da se većina opresivnih, nepodnošljivih, nepravednih i nepoštenih pravila kojima se moramo podčiniti nalazi u javnoj sferi, i da su to službeni i javni akti nacionalnih parlamenata, međunarodnih tijela, sudova,
Čitav socijalni pravni okvir je nestao, što je omogućeno političkom mobilizacijom protiv onih čija egzistencija ovisi o javnoj pomoći, a to će uskoro biti većina
javnih sporazuma između različitih društvenih aktera itd.
 
Stoga je vrlo opasno diseminirati ideju prema kojoj su naši problemi, uključujući krizu, rezultat nekog tajnog nevidljivog faktora – ne samo zbog fašističke paranoje, koja nesumnjivo postoji, već i zato što je to naprosto netočno. Ono čemu se moramo opirati nije neka izvanredna, okultna ili nova sila, već su to postojeće strukture moći. Ono čemu se protivimo su vlade, vojske, sudovi, policijske snage, međunarodne banke, Ujedinjeni narodi, Svjetska trgovinska organizacija, Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka, Europska unija itd. Sve su to potpuno legalne i poznate javne institucije. Ne postoji tajna i to je moja loša vijest.
 
Ne radi se o nekoj velikoj misteriji, već o disbalansu do kojega je došlo nestankom socijalnog aspekta ranije europske strukture iz perioda prije 1989. godine, utemeljene na servisima države blagostanja. Čitav socijalni pravni okvir je nestao, što je omogućeno političkom mobilizacijom protiv onih čija egzistencija ovisi o javnoj pomoći, a to će uskoro biti većina, čak i u bogatim državama poput naše – naime, u usporedbi s, primjerice, većinom afričkih zemalja, mi smo naravno bogate zemlje. Sve više ljudi ovisi o državi za osiguravanje egzistencije i normalnog života, obrazovanja, zdravstvene skrbi itd., dok im država u sve većoj mjeri javno i otvoreno oklijeva osigurati elementarne uvjete dostojanstvenog života – hranu, krov nad glavom i aspirin kada imaju prokletu glavobolju! To se više ne smatra jednom od javnih dužnosti dobre vlasti. Nema sumnje da je riječ o promjeni, ali ona se odvijala tijekom četrdesetogodišnjeg perioda tranzicije, tako da su postojale brojne prilike da se to uoči i da se tome suprotstavi. Ne radi se o nagloj, recentnoj zavjeri. Ove politike su na djelu još otkad je Maggie Thatcher došla na vlast 1979., dakle već četrdesetak godina.
 

Druga generacija ljudskih prava često se zaziva u borbama za obranu dijelova javne sfere (npr. zdravstva ili obrazovanja), dok se ljudska prava prve i treće generacije evociraju u situacijama kršenja slobode govora, odnosno u ekološkim borbama. Međutim, koja su ograničenja ljudskih prava u zahvaćanju dubljih, strukturnih ekonomskih nepravdi?

Ljudska prava su više od taktike. Prije svega, nema sumnje da ona predstavljaju najbolje što buržoaski poredak može ponuditi. To je jezik prosvjetiteljstva, jezik 18. stoljeća i Francuske revolucije. Ljudska prava su svakako dio progresivne tradicije i ne bih to htio omalovažavati. Međutim, očito je da su ona dio društvenog poretka u kojemu se pojedince promatra na apstraktan način, u kojemu postoji pravni poredak koji osigurava da su u određenom pogledu građani međusobno potpuno jednaki i u kojemu se takvu vrstu jednakosti u pravima brani javnim autoritetom.
 
Bilo bi predivno kada bi to funkcioniralo na taj način, no to je naravno nemoguće, jer sve navedeno dolazi u kombinaciji s opresivnim poretkom na drugoj razini – na razini onoga što se smatra privatnom sferom svakog pojedinca, a obuhvaća rad, proizvodnju i potrošnju.
Rad, proizvodnju i potrošnju ne smatra se javnim pitanjima, već ugovornim odnosima između privatnih osoba koje one mogu dogovoriti kako im je po volji. Riječ je o vrhunaravnoj obmani svih buržoaskih društava
Njih se ne smatra javnim pitanjima, već ugovornim odnosima između privatnih osoba koje one mogu dogovoriti kako im je po volji. Riječ je o vrhunaravnoj obmani svih buržoaskih društava jer, kao što je poznato, politička borba ne staje na ulazu u tvornicu ili pred vratima ureda. Međutim, buržoasko se društvo tu zaustavlja, dok si mi to ne bismo smjeli dopustiti.
 
Možemo to artikulirati i na sljedeći način: klasna borba koja se provodi u duhu oslobođenja proširenje je i poopćivanje emancipatornih ideja prosvjetiteljstva. Osobno se ne slažem s tom formulacijom, no to je bila jedna od pozicija ljevičarskih pokreta iz 20. stoljeća. Radi se o površnoj ideji jer postoje problemi i s prosvjetiteljstvom, no u svakom slučaju ljudska prava nadilaze puku taktiku. Poruka upućena buržoaskom društvu mogla bi glasiti ovako: kada već proglašavate ljudska prava, mogli biste ih ponajprije poštivati i pridržavati ih se. Naime, kada bi ih se uistinu pridržavalo, ljudska prava bi vodila prema izlasku iz buržoaskog društva. No naravno, njih se pridržava ili u slučajevima kada su već prekršena, ili kada ih se zloupotrebljava. Zaustavljeno je povećanje opsega socijalnih prava, dapače, ona su uništena, tako da danas više nemamo socijalna prava. U većini svjetskih država progresivni socijalni pravni okviri povučeni su ili je njihovo donošenje zapriječeno, stoga nema sumnje da su zajedničke borbe i međunarodna solidarnost potrebne jer se jednako tragična situacija odvija posvuda.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Vezani članci

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve